Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
BOSNA I HERCEGOVINA POD AUSTRO-UGARSKOM 1878.-1914. - 1815.


POVIJEST BOSNE

- NOEL MALCOLM -



11 BOSNA I HERCEGOVINA POD AUSTRO-UGARSKOM 1878.-1914.

AustroUgarska je tek neodlucno i nevoljko odlucila zauzeti Bosnu. Dakako da su komentatori vec poodavno bili tvrdili da je Bosna bogata prirodnim blagom (zemljoradnja, sumarstvo, rude) i da bi bilo pametno razvijati to blago zajedno s primorjem - koje je bilo u austrijskim rukama. Austrijskim vojnim vlastima bilo je isto tako stalo do toga da se domognu strateskog zaledja dalmatinske obale.1 Ali kad se 1869. godine na najvisem mjestu raspravljalo o zauzimanju Bosne, dvojica vodecih kreatora vanjske politike bila su protiv toga: Gyula Andrâssy, ministar vanjskih poslova, i Benjamin Kâllay, ekspert za povijest Juznih Slavena (i, poslije, autor cijenjene historije Srba), koji je tada bio austrijski konzul u Beogradu. Ni jedan od njih dvojice nije zelio da se Austro-Ugarska optereti sa jos milion-dva Slavena.2

U tom slucaju proistekli bi problemi i iz podvojenog ustava "dvojne monarhije": bi li Bosnom vladala Austrija ili Ugarska, ili neko zajednicko tijelo? Ili bi bila pripojena Hrvatskoj, koja je od 1868. godine stekla neku vrstu samouprave, s namjesnikom kojega je imenovala Ugarska, sa vlastitim Hrvatskim saborom i sa skupinom hrvatskih zastupnika u Madjarskom parlamentu? Brige oko Hrvatske bijahu najvazniji razlog sto Madjarima nije bilo stalo do Bosne: jos znatno veci broj Juznih Slavena ojacao bi argumente onih Hrvata koji su zahtijevali samostalniji status za svoju zemlju. Jedni su od njih trazili da Hrvatska bude ravnopravan partner s Austrijom i Ugarskom (takozvani trijalizam), a drugi su tezili za potpuno nezavisnom Hrvatskom i osnivanjem jos jedne juznoslavenske drzave. Ni jedan od tih planova nije bio po volji ni Becu ni Budimpesti. Ali, bilo je nesto sto je austrougarska vlada jos manje zeljela. Bilo bi vrlo lose kad bi se Hrvatska posve osamostalila i osnovala svoju drzavu, ali bi jos mnogo gore bilo kad bi se Srbija prosirila, kad bi najprije pripojila Bosnu, a onda pokopala austrougarsku vladavinu u Hrvatskoj. Srpska objava rata Osmanlijama 1876. godine napokon je navela Austrijance da ozbiljno razmisle o zauzimanju Bosne. Da su bili uvjereni da sultan moze ocuvati vlast u Bosni na neograniceno vrijeme, ne bi bili ni prstom maknuli.

Medjutim, kad su jednom odlucili da zavladaju Bosnom, nije vise moglo biti ni govora o polovicnim mjerama. U aprilu 1879. sklopili su s otomanskim vlastima licemjeran sporazum, u kojem su neke klauzule bile poluistine, a neke ciste neistine.

Sporazumjeli su se da sam "cin aneksije" nece "dovesti u pitanje vrhovnicka prava Njegova Carskog Velicanstva Sultana"; da ce turski novac ostati u optjecaju; da ce se svi prihodi Bosne trositi u samoj Bosni; da ce upravni aparat zaposliti turske sluzbenike i rodjene Bosance; da ce muslimani uzivati punu vjersku slobodu; da ce se ime Kalifa-Sultana i dalje spominjati u molitvama petkom.3

Od svih tih obecanja jedino su se ova dva posljednja dokraja postovala. Turski je novac povucen iz prometa, Bosna je prikljucena austrougarskoj carinskoj uniji (sto je znacilo da su se prihodi prikupljeni na bosanskim granicama mogli trositi bilo gdje u carevini), a upravni aparat popunili su mahom gradjani Austro-Ugarske. Sto se sultanova vrhovnistva tice, na samom je pocetku odbacena svaka pomisao da bi se te okupirane pokrajine mogle jednog dana vratiti pod tursku vlast. Jedina predvidjena promjena statusa Bosne i Hercegovine bila je da se okupacija zamijeni potpunom aneksijom. Kad se 1881. godine austrijski car pridruzio Savezu triju careva, jedna je od tajnih klauzula njihova ugovora glasila da "Austro-Ugarska pridrzava sebi pravo da anektira te provincije u kojem god trenutku to bude smatrala shodnim".4

Problem kome da se Bosna dodijeli na upravljanje, Austriji ili Ugarskoj, bijase rijesen tako da je proglasena krunskom zemljom, sto je znacilo da njome nece vladati ni Austrija ni Ugarska, odnosno da ce vladati obje u isti mah. Osnovano je mjesovito povjerenstvo na celu sa zajednickim (tj. austrijskim i ugarskim) ministrom financija; teoretski je glavnu vlast u Bosni imao vojni namjesnik, koji je bio direktno odgovoran kruni, ali je politicke odluke donosio "savezni" ministar financija. Isto je tako teoretski Bosna bila podvrgnuta vojnim zakonima, ali je potkraj 1878. godine izdana proklamacija kojom su otomanski zakoni ostali u Bosni i Hercegovini na snazi do daljnjega, tek su potpuno zamijenjeni ili dopunjeni austrougarskim zakonima i novim zakonima donesenima posebno za Bosnu i Hercegovinu. Zadrzani su i serijatski sudovi islamskog svetog zakona da sude muslimanskim gradjanima u gradjanskim parnicama. Opcenito uzevsi, zadrzana je otomanska upravna struktura gdje god se smatralo da dobro funkcionira, samo sto su izmijenjena imena i osoblje: sandzaci su preimenovani u Kreise (okruge), a nize teritorijalne jedinice kaze ili kadiluci u Bezirke (kotare), na celu kojih je stajao Bezirksvorsteher (predstojnik kotara). Medjutim, Turci su za upravljanje cijelim teritorijem imali svega 120 sluzbenika, a broj austrougarskih cinovnika porastao je, kombinacijom birokratske temeljitosti i Parkinsonova zakona, do 1908. godine na 9533 zaposlena.5

Prvih nekoliko godina bile su najteze za novu upravu. Na pocetku je bilo strahovitih poteskoca, na primjer potreba da se vise od 200 000 izbjeglica vrate kuci. Na nekim podrucjima povremeno bi izbijalo nasilje, posebno u onim dijelovima Hercegovine koje je Crna Gora jos svojatala. Godine 1879. ponovo je izbila pobuna oko Nevesinja, a 1881. izvrsen je ozbiljan napad na vojne jedinice kod Gacka (blizu crnogorske granice).6

Da bi stekli povjerenje naroda u Hercegovini i ohrabrili izbjeglice da se vrate, Austrijanci su osnovali posebnu lokalnu miliciju zvanu "panduri", ali su se mnogi od tih pandura uskoro i sami pobunili, a neki su se od njih i odmetnuli u hajduke.7

Do mjeseca novembra 1881. u samoj Bosni bilo je 12.840 austrougarskih vojnika, a u Hercegovini 4000. Te bi snage dostajale da ocuvaju mir da vlasti nisu najavile novu mjeru koja je uskoro postala vrlo omrazena. Donesen je vojni zakon prema kojem su svi Bosanci bili duzni sluziti austrougarsku vojsku. Ubrzo su opet izbili nemiri u Hercegovini, a oko sredine januara 1883. vec je nekoliko vecih druzina pobunjenika djelovalo na tom podrucju.8

U austrijskim sluzbenim izvjestajima ti se pobunjenici nazivaju "banditima". Sigurno je da su neki od njih to i bili, samo sto su im se pridruzili komandanti pandura i seoski knezovi i sto im glavna djelatnost nisu bila razbojnistva nego napadi na zandarmerijske stanice i vojne straze. Jedna pjesacka kolona koja je upucena da se obracuna s njima docekana je iz zasjede na brdskoj cesti i natjerana da se povuce u Mostar. Tada su angazovane vece vojne snage, te su se cijelog februara vodile borbe u okolici Foce, pa i u planinama izmedju Foce i Sarajeva. Racunalo se da pobunjenici imaju oko 1000 ljudi podijeljenih na odred, koji se sastojao uglavnom od pravoslavaca (pod komandom pandurskog oficira Pere Tunguza), na odred muslimana (pod vodstvom istaknutog vlastelina Omera Sacica) i dva mjesovita odreda.9

Malo-pomalo su austrougarske jedinice ponovo osvojile cijelo to podrucje. Ili, kako je receno u sluzbenom izvjestaju: "Cijelo je podrucje bilo obuhvaceno gustom ali nestalnom mrezom nasih pokretnih kolona koje su sve vise stezale obruc oko pojedinih bandi; na kraju su banditi zivjeli u tako teskim prilikama da su se, premda su jos tvrdokorno pruzali otpor, svi u mjesecu julu predali."10 Hajducija ce se u Hercegovini nastaviti jos vise od deset godina, ali je ovo bila posljednja ozbiljna pobuna protiv austrijskih vlasti.

Jedan razlog sto otpor nije bio veci bijase to sto je velik broj nepomirljivih protivnika novog rezima zauvijek napustio zemlju. Bijahu to mahom muslimani koji su pobjegli u Tursku - neki od njih nisu bili voljni iz religioznih razloga zivjeti pod nevjernickom vlascu, a drugi su se jamacno bojali pravde ili odmazde zbog svih onih strahota koje su pocinili krscanima u posljednje tri godine otomanske vladavine. Velika vecina tih iseljenika bili su seljaci, ali je bilo i vlastele koja su u Istambulu osnovala skupinu sto ce agitirati da Turska vrsi jaci politicki pritisak na austrougarske vlasti u Bosni.

Savremeni historicari zestoko se spore oko toga koliko je u svemu bilo takvih iseljenika. Prema sluzbenim podacima austrougarskih vlasti, izmedju 1883. i 1905. godine iselilo se 32.625 osoba a vratilo ih se 4042.12 Izmedju 1906. i 1918. godine iselilo ih se jos oko 24 000. Ali, ti se brojevi odnose samo na one koji su dobili sluzbeno odobrenje da napuste zemlju - a zahtjevi za odobrenje morali su se podnositi tek nakon 1883. godine, kad su se vlasti zabrinulo zbog velikog broja ljudi koji su se iseljavali da izbjegnu regrutovanje. U taj broj nisu ukljuceni oni koji su se iselili ilegalno, ni oni koji su pobjegli u prve cetiri godine. Neki muslimanski historicari ustvrdili su da ukupan broj iseljenika iznosi oko 300 000, ali cini se da je ta procjena nerealna. Geograf koji je proucavao to iseljenistvo i njihove potomke izracunao je da sad u Turskoj ima oko 350 000 "Bosnjaka". Medjutim, naziv "Bosnjak" u toj zemlji odnosi se na sve ljude koji su se doselili ne samo iz Bosne i Hercegovine nego i iz Srbije i Crne Gore - a u taj su broj ukljuceni i svi oni koji su se doselili izmedju dva rata.13

S druge strane, srpski historicari procjenjuju da je bilo otprilike 60 000 iseljenika, sto znaci da prihvacaju sluzbene statisticke podatke i dodaju svega 8000 ljudi za razdoblje izmedju 1878. i 1883. godine.14 Cini se da bi mnogo vjerodostojniji bio broj od oko 100.000 osoba, ali je i opet rijec o pukom nagadanju.

Ne smijemo zaboraviti ni cinjenicu da se nisu iseljavali samo muslimani; na razmedji stoljeca iseljavalo se svake godine iz Hercegovine na stotine pravoslavnih seljaka.15

Edith Durham, koja spada medju najpronicljivije strane posmatrace i koja nije bila posebno naklonjena Austrijancima, navela je jednostavan razlog iseljavanju u prvom desetljecu 20. stoljeca: "Nadnice su bile niske. Seljaci su bili vrlo siromasni. U Americi su nadnice bile vrlo visoke pa su se tisuce ljudi iselile onamo. Oni su to pripisivali austrijskim vlastima, ali se to isto dogadjalo i u Crnoj Gori... Posrijedi je bilo obicno ekonomsko pitanje ponude i potraznje."16

Glavni je razlog kivnosti na Austro-Ugarsku medju tim krscanskim seljacima bilo to sto nikad nije doslo do velike agrarne reforme kojoj su se oni nadali. To je ujedno bio najeklatantniji primjer austrougarske politike kontinuiteta i postupnosti. Vrlo je rano odluceno da ce posljednja velika otomanska reforma, dekret iz 1859. godine, ostati na snazi i da se nakon toga nece uvoditi nikakve korjenite promjene. Ucinjeno je ponesto da se popravi polozaj seljastva: procjene ljetine povjerene su pravnim poreznim strucnjacima i procjeniteljima, udareni su temelji katastarskom knjizenju da se sprijece presezanja zemljoposjednika, i uveden je sistem "prosjecne desetine". (To znaci da se desetina izracunavala na temelju uroda prethodnih deset godina, pa je seljak cija je proizvodnja rasla placao manje od desetine stvarne vrijednosti ljetine tekuce godine.)

Potvrdjeno je pravo kmetova da se oslobode kmetstva placanjem odstete - sto je bilo uvedeno turskim zakonom 1876. godine - i poduzete su neke dodatne mjere da im se to olaksa. Na taj se nacin izmedju 1879. i 1913. godine oslobodilo 41.500 kmetova, ali je na pocetku 1914. izracunato da jos ima 93.368 kmetskih porodica koje rade na agalucima, sto je obuhvacalo oko jedne trecine ukupne obradive zemlje.17 Medjutim, to sto su nominalno bili kmetovi nije znacilo da zive svi u posvemasnjoj bijedi i zavisnosti. Britanski historicar William Miller zabiljezio je, kad je posjetio Bosnu u devedesetim godinama 19. stoljeca, da "bosanski kmet zivi bolje od dalmatinskog ili sicilijanskog seljaka". Isto je tako zapazio da su zbog cestih dioba posjeda prema otomanskim zakonima o nasljedstvu mnoge age postale i same tek nesto vise od sitnih zemljoposjednika seljaka.18

Austrougarska je vlast u Bosni bila vrlo nesklona izazivati bilo kakve velike drustvene poremecaje, ali je istovremeno bila neobicno energicna u nastojanjima da razvije ekonomiju. Jedina je zapreka takvim njenim planovima bio zakon donesen 1880. godine u Becu, koji bijase naopako shvaceno obecanje dano sultanu, da se administrativni troskovi u Bosni moraju pokrivati bosanskim prihodima. Stoga je bilo tesko financirati infrastrukturne projekte velikih razmjera kakve je zahtijevao razvoj Bosne i Hercegovine. Da bi se premostio taj jaz, odobreni su posebni drzavni krediti.

U prve dvije godine izgradjena je zeljeznicka pruga od hrvatske granice do Zenice (190 kilometara) po cijeni od 8 miliona forinti. Nakon tri godine produzena je pruga do Sarajeva (jos 80 kilometara), sto je stajalo oko 4 miliona.19 Obujam drzavnih investicija bio je kolosalan: do 1907. godine vlada je izgradila 111 kilometara zeljeznicke pruge sirokog kolosjeka, 911 kilometara uskog kolosjeka i vise od 1000 kilometara glavnih cesta i isto toliko lokalnih putova s ukupno 121 mostom.20 Edith Durham zapisala je 1906. godine: "Brdske ceste ne zaostaju ni za najboljima u Evropi."21

Dakako da su neke od tih cesta i zeljeznickih pruga imale prvenstveno vojni znacaj, ali su istovremeno bile snazan poticaj ekonomskom napretku. Sumarstvo i rudarstvo bijahu u velikom zamahu; kopale su se i druge rude, na primjer bakar i hrom; oko Prijedora vadila se zeljezna ruda, podignute su zeljezare i celicane, pa i nekoliko tvornica hemijskih proizvoda.

Godine 1912. i 1913. Bosna i Hercegovina imala je godisnji izvoz u vrijednosti od 28 miliona dolara i vise od 65 000 industrijskih radnika.22 U mnogim je gradovima bilo i radnica (mahom krscanki, ali je bilo i muslimanki). U Sarajevu su, na primjer, radile u tvornici duhana i tkaonici cilima.

Godine 1906. radnici u tvornici duhana organizovali su cak i strajk zahtijevajuci krace radno vrijeme i bolje place. Strajk je okoncan za pet dana, ali je slicnih strajkova bilo i u drugim mjestima, a u demonstracijama radnika zeljezare u Zenici nekoliko je ljudi ubijeno. Ni taj strajk nije snaznije utjecao na drzavnu politiku, ali je pospjesio osnivanje sindikata u mnogim industrijskim granama iduce godine.23 Medjutim, kako su u socijalistickim zemljama oduvijek tragali za slicnim herojskim epizodama u svojoj predsocijalistickoj proslosti, taj "generalni strajk" iz 1906. godine zauzeo je neprirodno vazno mjesto u jugoslavenskoj historiji toga razdoblja.24

Austrougarske vlasti nisu zanemarile ni zemljoradnju, glavni oslonac ekonomije. Osnovana su ogledna dobra, pa i ogledni vinogradi nedaleko od Mostara, stovise i ogledni ribnjak. Seoski su ucitelji poucavani savremenim metodama, a otvorena je i poljoprivredna skola u Ilidzi kraj Sarajeva.25 Utemeljene su i ergele, a da bi se probudio ponos medu uzgajivacima konja, organizovane su konjske trke u Ilidzi i Prijedoru. (Trke su postale veoma omiljene, iako se u pocetku nisu odrzavale prema pravilima Jockey Cluba: "Jahali su bez sedla, a kad bi se priblizili cilju, skocili bi s konja da mu bude lakse, pa je konj sam ulazio u cilj.")26

Bosanski seljaci nisu posebno cijenili bas sve te novotarije. Jedan austrougarski zandarmerijski oficir rekao je 1906. godine Edith Durham da su "za ovaj narod ove promjene prenaglo dosle; oni vise vole stare turske staze i tovarnu stoku od zapreznih kola i novih cesta, i nepovjerljivi su prema svemu novome". U njegovu dijelu Hercegovine seljaci su cak odbili upotrebljavati zeljezne plugove koje im je vlast ponudila po cijeni nizoj od proizvodne. "Potrosili smo ne znam koliko novca da im popravimo kvalitetu stoke: pribavili smo im bikove, zdrijepce, ovnove, neraste najplemenitijih rasa. Lani smo u jedno selo poslali prekrasnog nerasta covjeku za koga smo mislili da je pouzdan. A kad je dosao Bozic, on lijepo zaklao nerasta, ispekao ga i pozvao cijelo selo na gozbu."27

Jedan od najspornijih aspekata agrarne politike bijase stimuliranje stranih doseljenika. Prvi od tih kolonista dosli su zapravo na inicijativu jednog njemackog svecenika koji je u vjerskom casopisu u Njemackoj objavio oglas u kojem je pozvao pobozne seljake da se presele u Bosnu. Tako su stigle porodica iz Sleske i Porajnja, pokupovale zemlju blizu hrvatske granice i osnovale naselje koje je dobilo sluzbeno ime "Windhorst". Dijelu tog naselja nadjenuli su ime "Rudolfstal" prema prestolonasljedniku Rudolfu nakon njegova posjeta Bosni 1888. godine, a jedno drugo naselje, koje su osnovali Nijemci protestanti iz Ugarske, prozvano je "Franzjosefsfeld". Vlasti su bile naklonjene tim doseljenicima i odobravale im porezne olaksice.

Godine 1890. donijele su poseban zakon o "poljoprivrednim naseobinama", kojim su ponudile do dvanaest hektara zemlje po porodica u besplatan zakup prve tri godine, a zatim povoljno otplacivanje duga iz prihoda u roku od deset godina, pod uvjetom da prihvate bosansko drzavljanstvo. U svemu je osnovano 54 takvih naseobina s ukupno gotovo 10.000 stanovnika. Nijemaca je bilo nesto manje od 2000, vecinom su bili Slaveni (Poljaci, Cesi, Rusini), ciji su se potomci stopili s bosanskim slavenskim stanovnistvom. Ali kakvo god bilo porijeklo tih doseljenika, ta je politika u ono doba nailazila na otpor, a kad su Bosanci 1910. godine prvi put dobili svoj Bosanski sabor, jedan je od prvih njihovih zahtjeva bio da se stane na kraj tom doseljavanju.2" Tada je vec lokalne politicare poceo zabrinjavati neprestani prirast stranih doseljenika. Godine 1880. bilo je u Bosni i Hercegovini svega 4500 austrijskih i 12 000 ugarskih gradjana; godine 1910. bilo je 47.000 Austrijanaca i 61.000 Madjara. Ali, ti brojevi nisu bili tako alarmantni kako su se cinili na prvi pogled. Mnogi su od tih stanovnika bili drzavni cinovnici ili poslovni ljudi koji nisu namjeravali zauvijek ostati u Bosni i Hercegovini. Neki su od njih bili i vojnici - opcenito su vojnici iz Austro-Ugarske sluzili vojsku u Bosni a bosanski vojnici u Austro-Ugarskoj. Od ugarskih gradjana vecina su bili Hrvati, a tek manji broj pravi Madjari.29

Osim unaprijedjavanja "poljoprivrednih naseobina", cija glavna svrha nije bila demografska nego agrarna, nije uopce bilo ozbiljnijih pokusaja masovne kolonizacije, ali je priljev ljudi sa strane bio dovoljan da podsjeti ljude u Bosni i Hercegovini da su zaista pod svojevrsnom kolonijalnom upravom.

Sve u svemu, austrougarski drzavni cinovnici razumjeli su takve osjetljivosti i nastojali o njima voditi racuna. Svaka je vjerska zajednica i dalje imala svoje skole, koje je sada financirala drzava, a 1887. godine vlasti su podigle i serijatsku skolu da se u njoj skoluju suci za muslimanske sudove. U sistemu besplatnih drzavnih skola koji su vlasti uspostavile, djeci clanova svake vjerske zajednice predavali su njihovi vlastiti svecenici.

Savremeni jugoslavenski historicari iskazivali su prezir prema nastojanjima austrougarskih vlasti na podrucju skolstva isticuci da je samo manji broj djece pohadjao skolu. Ali, ne moze se o vlastima koje su podigle 200 osnovnih skola, tri srednje skole, tehnicku skolu i uciteljsku skolu reci da se nisu brinule za skolstvo. Nije bilo bas vjerovatno da ce seljaci koji nece da prihvate zeljezne plugove navaliti da salju djecu u skolu kako bi stekla obrazovanje koju oni sami nemaju. Godine 1909. uvedeno je obavezno osnovno skolovanje, a do tada se vodila obrazovna politika koju je najbolje sazeo William Miller ovim rijecima: "Niko ne sili roditelje da salju djecu u skolu, ali lokalne vlasti nastoje uvjeriti u prednosti obrazovanja roditelje koji svoje potomke bas posto-poto zele zadrzati u mraku neznanja."30

Najdelikatnija je zadaca austrougarskih vlasti bilo postupanje s tri glavne vjerske zajednice. Dakako da su ih financiranjem skola donekle pridobili za suradnju i ostvarili stanovit utjecaj na njih. Preduzete su i mjere da se austrougarskim vlastima osigura uticaj na imenovanje predstavnika u svakoj pojedinoj vjerskoj zajednici. Car je od pravoslavnog patrijarha dobio pravo da imenuje episkope u Bosni i Hercegovini, a slicno je pravo dobio i od pape da imenuje katolicke biskupe. Sami su pak muslimani predlozili da se u Bosni osnuje njihova svecenicka hijerarhija nezavisna od Istambula, a to je i postignuto 1882. godine tako sto je car imenovao reis-ul-ulemu ("poglavara vjerske zajednice"), koji je bio na celu cetveroclanog medzlisa ili savjetodavnog vijeca.

Od sve tri vjerske organizacije, Katolicka se crkva ponajvise razvijala i mijenjala. Franjevci su izgubili svoj monopol jer su se pojavili isusovci. Osnovana su dva sjemenista u kojima su predavali isusovci. U Sarajevu je podignuta katolicka katedrala, a uskoro za njom i crkva svetog Ante Padovanskog. Broj je katolika porastao zahvaljujuci priljevu doseljenika iz Austro-Ugarske (u samom je Sarajevu taj broj narastao od 800 godine 1878. na 3876 za svega sest godina). Sa cetiri biskupa i s neobicno odlucnim nadbiskupom (monsinjorom Stadlerom, koji je u Sarajevu sluzio za cijelog razdoblja od 1882. do 1918. godine), Katolicka je crkva bila aktivnija nego ikad u svojoj tisucgodisnjoj historiji u Bosni i Hercegovini.31* Ali, vlasti su bile svjesne opasnosti da bosanski katolici postanu privilegovana zajednica. Njihova je oprezna politika ostavila snazan utisak na Williama Millera, koji je 1898. godine zapisao:

Rimokatolici... koji su dugo ocekivali pomoc od Austrije i, naravno, pozdravili njen dolazak kao velike katolicke sile, pomalo su razocarani sto oni, koji tvore nesto vise od jedne petine naroda, ne mogu nastupati kao "glavni partner" u bosanskoj tvrtki. Po mom misljenju, nema boljeg dokaza jednakog postupanja vlasti s razlicitim konfesijama od same cinjenice da ima takvih razocaranja.112

* Uvodjenje redovne crkvene hijerarhije u Bosnu 1881. godine oznacava vaznu prekretnicu u historiji Katolicke crkve u savremenoj Bosni. Ujedno oznacava i pocetak dugotrajne napetosti izmedju franjevackog reda u Bosni i dijecezanskog klera: vidi Gavranovic, Uspostava redovne katolicke hijerarhije; Gavran, Lucerna lucens? Kristo, Presucena povijest (posebno str. 143-8); i Djakovic, Politicke organizacije (posebno str. 72-114).

Americki novinar W. E. Curtis, koji je posjetio Bosnu 1902. godine, stekao je slican utisak jednakog postupanja sa svima: "Clanovi razlicitih vjeroispovijesti druze se jedni s drugima na prijateljskoj osnovi iskazujuci uzajamno postovanje i uzajamnu toleranciju; sudovi mudro i posteno sude, pravda je zajamcena svakom gradjaninu, bez obzira na vjersku pripadnost i drustveni polozaj."33 Ipak, vjerski su interesi s vremena na vrijeme jos ubacivali stapove u kotace najpomnije konstruirane drzavne masinerije.

Najbolniji problem bijase prevjeravanje. Obicno su muslimanske djevojke prelazile na katolicku vjeru radi svojih buducih muzeva i tako izazivale veliku sablazan i nanosile sramotu svojoj porodica. Premda katolicki svecenici nisu otvoreno nastojali predobiti muslimanke za svoju vjeru, cinili su sve sto je bilo u njihovoj moci da pomognu onima koje dolaze k njima - sakrivajuci, na primjer, djevojke u samostane ili u nadbiskupski dvor i odbijajuci da odaju policiji njihovo skloniste. Nakon nekoliko ovakvih incidenata vlasti su 1891. godine pristale na muslimanske zahtjeve i donijele propise prema kojima se moralo postupati u spornim slucajevima: dvomjesecni rok cekanja, povjerenstvo koje ce istraziti svaku optuzbu o prisili, i tako dalje.

Ovime su donekle umireni muslimani u svojim strahovanjima, ali nakon dvanaest godina, kad je nadbiskup Stadler bio upleten u jos jedan sporni slucaj, u kojem je rijec bila o jednoj muslimanskoj udovici i njeno dvoje djece, nadbiskup je otkrio da su vlasti 1895. godine sklopile s papom tajni sporazum prema kojem katolicki svecenici imaju pravo komunicirati s potencijalnim preobracenicima, te tako potajno obezvrijedile propise koje su same donijele.

Ponovo je izbilo veliko nezadovoljstvo medju muslimanima, cije su vodje povele veliku kampanju podnoseci vlastima sluzbene peticije i popise drugih prekrsaja. Ipak su se umirili kad su vlasti pronasle udovicu iz najnovijeg slucaja u jednom samostanu, pa su je zandari oteli i vratili u njeno selo, gdje je pristala da se vrati u krilo muslimanske vjere.34

Sigurno je da su ovakvi dogadjaji uzbunjivali stanovnistvo, ali nacin na koji su ove incidente iskoristavali muslimanski prvaci i povezivali ih s drugim problemima (prituzbama na poreze itd.) upucuje na zakljucak da su oni bili sve vise zaokupljeni slozenom politickom strategijom, necim posve razlicitim od slijepog fanatizma. U jednoj detaljnjoj suvremenoj studiji o tim dogadjanjima mozemo procitati i ovo: "Muslimanski su se aktivisti trudili da zaodjenu svoje ciljeve u ruho vjerskog zara, ali su zapravo tezili za ocuvanjem ili povecavanjem svoje moci."35 U prva dva desetljeca austrougarske vladavine vodila se slozena borba za prevlast izmedju muslimanske elite u Sarajevu, koja je stekla moc i uticaj suradjujuci s vlastima, i tvrdokornijih muslimanskih prvaka u Travniku i Mostaru koji su zauzimali beskompromisne stavove ne bi li diskreditovali svoje sarajevske suparnike i preoteli nesto od njihove moci. (U osamdesetim godinama situacija se jos vise zakomplikovala zato sto se razvilo snazno suparnistvo i medju mostarskim muslimanima.)

Najvaznije je pitanje bio nadzor nad vjerskim dobrotvornim zakladama. Te su zaklade, kako rekosmo u 5. poglavlju, poznate pod nazivom vakufi, igrale vaznu ulogu u islamskom drustvu jer su financirale odrzavanje dzamija, skola, tekija, pa cak i hanova i mostova. Njihov posebni fiskalni polozaj stoljecima je mamio ljude na masovne zloupotrebe. Trebalo je samo da donator imenuje 'svoje potomke za stalno placene izvrsitelje svoje oporuke pa da zapravo osnuje tako reci porodicni kartel oslobodjen poreza.

Godine 1878. procijenjeno je da je gotovo jedna trecina obradive zemlje u Bosni bila u vlasnistvu vakufa. A jedan je od osnovnih nacela islamskog zakona glasio da imanje koje je jednom pripalo vakufu ne moze vise nikad pripadati nikom drugom. Jedna je od prvih stvari koje su austrougarske vlasti ucinile bila da prikupe i javno potvrde sve otomanske zakone koji su regulisali upravljanje vakufima, zahtijevale propisno vodjenje knjigovodstva i tako dalje. Zatim su 1883. godine osnovali povjerenstvo za vakufe i imenovali ugledne muslimane za njegove clanove. Na taj su nacin lokalni vakufi kojima su upravljale pojedine porodica dospjeli pod sredisnje upravno tijelo, koje je odredjivalo budzete i vodilo politiku financiranja dzamija i skola u cijeloj Bosni i Hercegovini. Premda je ova mjera opcenito prihvacena kao korisna reforma, u povjerenstvu su glavnu rijec vodili sarajevski muslimani, koji su bili spremniji na suradnju od ostalih, pa su izazivali zavist i kivnost medju uglednim muslimanima u drugim mjestima. Cak i onda kad je, 1894. godine, povjerenstvo prosireno i popunjeno predstavnicima iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, sve su te clanove i dalje imenovale centralne vlasti.36

Upravo su mostarski muslimani, pod vodjstvom odrjesitog Mule Mustafe Dzabica, pretvorili upravljanje vakufa u veliko politicko pitanje. Koristeci se uveliko valom peticija i drugih aktivnosti koje su bili pokrenuli skandali oko prekrstavanja, podnijeli su 1899. godine nacrt statuta samostalnog "Vakufskog sabora" za Hercegovinu. Umjesto da bude uredjena od vrha nanize imenovanjima sa strane, predlozeno je da se nova organizacija zasniva na lokalnim udruzenjima, i da ta udruzenja imenuju clanove okruznih sabora, a da okruzni sabori biraju svoje zastupnike u pokrajinskom saboru.37

Prva je reakcija vlasti bila da te muslimane tretira kao opasne agitatore i da zatvori klub koji je bio srediste njihovog djelovanja. Odmah su zatim mostarski prvaci poceli organizovati podrsku u citavoj Hercegovini, pa i u Bosni. Koristeci se moralnim autoritetom Dzabicevim i poletom mladih aktivista kao sto je bio Serif Arnautovic, oni su za godinu dana osnovali organizaciju koja je obuhvatila cijelu zemlju - zapravo su to bili zaceci politicke stranke - a u ljeto 1900. godine odrzali su u jednom hotelu u Budimpesti zbor bosnjackih muslimanskih vodja. Tako je zapoceo dugotrajan proces agitiranja i pregovora, a vlasti su naizmjenicno pokusavale primiriti, podijeliti i obuzdati voditelje kampanje.38

Ovaj porast muslimanske aktivnosti zadavao je najvise muka covjeku koji je u to vrijeme bio na celu Bosne i Hercegovine, Benjâminu Kâllayu, historicaru i bivsem diplomatu, te austrougarskom ministru financija od 1882. do 1903. godine. Sva je Kâllayeva politika u Bosni tezila za tim da ocuva zemlju od nacionalistickih politickih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj i da unapredjuje ideju o bosanskoj naciji kao zasebnom i integrativnom entitetu.

Turci su zapravo upotrebljavali rijec "Bosnjaci" (bosnaklar) za sve one koji zive u Bosni; ali na domacem jeziku jedini narod koji je sebe tradicionalno nazivao Bosnjacima bili su bosanski muslimani.39

(Katolici su sami sebe nazivali Latini ili krscani - sto ne valja brkati sa srednjovjekovnim krstjanima - a pravoslavni su sami sebe nazivali Vlasi ili hriscani.)

Kâllay se nadao da ce prosiriti znacenje rijeci Bosnjaci na pripadnike svih vjerskih zajednica. Za tu njegovu nakanu bilo je bitno da najprije pridobije muslimane za svoju ideju o bosanskoj naciji. On je znao da upravo s njima ima najbolje izglede zato sto se oni, za razliku od pravoslavaca i katolika, ne mogu obracati maticnom narodu izvan granica Bosne i Hercegovine, te mu je bilo jasno da od cijelog tog njegova nauma nece biti nista ako oni umjesto toga razviju svoj vlastiti nacionalni identitet.

Källay je donekle uspio sa sarajevskim muslimanima, koji su bili spremniji za saradnju od ostalih i koji su u tom nacinu razmisljanja vidjeli prirodan nastavak tradicije trazenja bosanske autonomije pod otomanskom vlascu. Njihov vodja, bivsi gradonacelnik Sarajeva Mehmed-beg Kapetanovic, osnovao je 1891. godine novine pod naslovom Bosnjak. Iako se obracao svim citateljima bez razlike, bijase to u stvari muslimanski list koji je napadao konzervativne stavove medju muslimanskim svecenstvom i nastojao pobiti tvrdnje i hrvatskih i srpskih nacionalista da su bosanski muslimani "zapravo" Hrvati ili Srbi.

"Docim Hrvati tvrde da su pravoslavci nasi najveci dusmani i da je Srpstvo isto sto i pravoslavlje, Srbi se upinju iz petnih zila da nas upozore na svoju izmisljenu historiju po kojoj su posrbili vascijeli svijet," ustvrdili su u Bosnjaku. I nadodali: "Mi necemo nikad poreci da pripadamo juznoslavenskoj porodici, ali cemo ostati Bosnjaci, kao i nasi preci, i nista drugo.".40

Kâllayev projekt ne bi se cinio apsurdan nikome ko bi proucio povijest Bosne samo do otprilike jedne generacije prije austrougarske okupacije. Vidjeli smo da su katolici i pravoslavni u Bosni i Hercegovini dugo odrzavali odnose na vjerskoj osnovi s Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj i Srbiji.

Pod otomanskom vladavinom postojali su zasebni vjerski identiteti u Bosni i Hercegovini, a ti su identiteti zaista mogli imati politicke implikacije: mnogi bosanski katolici ocekivali su od zemalja onkraj hrvatske i dalmatinske granice potporu, pa cak i oslobodjenje. Ali to je bilo pitanje religije, a ne nacionalnosti. Ti su se katolici uzdali u katolicku Austriju, ili u katolicke Mletke, ili u druge katolike koji su slucajno bili Hrvati; nisu se uzdali u hrvatsku naciju kao takvu.

Tek se najranije negdje oko sredine 19. stoljeca pocela iz Hrvatske i Srbije siriti moderna ideja o nacionalnosti medju katolike i pravoslavne u Bosni i Hercegovini.

Od tri osnovna kriterija po kojima su se u to doba ustanovile i razgranicile hrvatska i srpska nacija - povijest, jezik i vjera - u Bosni je mogla vrijediti samo vjera, jer je Bosna imala svoju zasebnu povijest, a tlocrt jezicne mape nije se poklapao s vjerskim granicama. U Bosni i Hercegovini nije nikad bilo iskljucivo ekonomskih ili socijalnih razloga za neprijateljstvo izmedju katolika i pravoslavnih, a one razloge koji su postojali za neprijateljstvo prema muslimanima djelimicno je uklonila austrougarska vlast. Evo kako je jedan engleski autor 1897. godine prokomentirao drzanje krscana prema muslimanima u Bosni:

Cudno je koliko oni malo mrznje osjecaju prema svojim nekadasnjim tlaciteljima, a objasnjenje se tomu vjerovatno krije u cinjenici da svi skupa pripadaju istoj rasi. Koji god bio razlog tome, svi oni koji su proucavali ovu zemlju u tursko doba slazu se u misljenju da su... za bijedno stanje ovih ljudi vise krivi agrarni nego vjerski uzroci, i da bi uklanjanjem tih uzroka kivnost koju su oni izazvali malo-pomalo nestala.*41

Da je Kâllay mogao na neki nacin potpuno izolovati pravoslavne i katolike u Bosni i Hercegovini od vjerskih, kulturnih i politickih zbivanja u susjednim zemljama, njegova bi politika mozda imala i nekih izgleda na uspjeh, ali je takva izolacija bila posve nemoguca.

Kako su se hrvatski i srpski nacionalizam sirili medju katolicima i pravoslavnima u Bosni i Hercegovini preko one iste mreze svecenika, ucitelja i skolovanih citatelja novina koju je austrougarska politika pomogla izgraditi, bivalo je sve jasnije da je Källayev "bosnjacki" projekt osudjen na propast. Godine 1908. pronicljivi posmatrac zbivanja kakav je bio austrijski parlamentarni zastupnik Joseph Baemreither mogao je mirne duse proglasiti taj pokusaj propalim.42

Dotle je izvan Bosne i Hercegovine svakom godinom austrougarska trapava politika sve vise raspirivala hrvatski i srpski nacionalizam.

Madjarski ban u Hrvatskoj namjerno je poticao svadju izmedju Hrvata i Srba, a veliko je nezadovoljstvo izazvao apsurdnim i nepotrebnim mjerama kao sto je dekret kojim su svi zeljeznicari u Hrvatskoj bili duzni govoriti madjarski. Pogorsali su se i odnosi izmedju Dvojne Monarhije i Srbije, a zbog cinjenice da je srpska vanjska trgovina bila uveliko zavisna o Austro-Ugarskoj, Srbi su se jos vise bunili protiv prevlasti Habsburgovaca u cijeloj toj regiji.

Kad je Srbija 1906. godine pokusala pronaci neki drugi izlaz za svoju robu, Austro-Ugarska je u znak odmazde uvela vise carine na glavni izvozni artikl Srbije, svinje. (Ovaj takozvani "svinjski rat", kao i mnoge druge drzavne sankcije u novijoj historije, zapravo je potaknuo traganje za plasmanom robe na drugim stranama.) Izmedju te dvije drzave zavladali su vrlo napeti odnosi. Austrougarski ministar vanjskih poslova baron von Aerenthal poceo je ozbiljno razmatrati mogucnost da Austro-Ugarska zauzme Srbiju, a sluzbeno javno mnijenje u Bosni bilo je sklono ideji da se carevina prosiri cak do Soluna. Putujuci 1906. kroz Bosnu, Edith Durham zapisala je da je "Austrijancima... stalo do toga da ucvrste svoj polozaj u Bosni sto bolje mogu, kako bi bili spremni za daljnje napredovanje. Omiljena je tema razgovora 'Nach Salonik' ".43

U tom je kontekstu pala odluka da se promijeni status Bosne iz okupiranog otomanskog teritorija u pokrajinu koja je potpuno pripojena Austrougarskoj Monarhiji. Tu je odluku pospjesila Mlado-turska revolucija 1908. godine. Neko se vrijeme cinilo da ce u Istambulu zavladati nov poredak koji bi mogao ponovo istaknuti pravo Turaka na Bosnu i ponuditi Bosancima demokratskiji ustav od onoga koji je vrijedio pod austrougarskom vlascu.

Baron von Aerenthal djelovao je munjevito proglasivsi 5. oktobra 1908. potpunu aneksiju Bosne i Hercegovine.

Taj je potez odjeknuo u Srbiji kao bomba. Tamosnji su nacionalisti drzali da im je neposteno ispred nosa odnesena potencijalna nagrada - teritorija Bosne i Hercegovine.

U Beogradu su odrzavali masovne zborove, a uskoro su osnovali i dva tajna drustva za ujedinjenje svih Srba: "Narodnu odbranu" i "Ujedinjenje ili smrt" (poznato i pod imenom "Crna ruka"). Potkraj 1908. godine bilo je vec nekoliko ogranaka "Narodne odbrane" i u Bosni.44 Srbiju je od nauma da Austro-Ugarskoj navijesti rat odvratio ruski ministar vanjskih poslova Izvoljski, koga je doduse zabolio nacin na koji ga je von Aerenthal izigrao, ali je svejedno savjetovao Beogradu ovako: "Srbija mora ostati na miru i ne smije nicim izazvati Austriju kako joj ne bi pruzila priliku da je satre."45

Na kraju Austro-Ugarska i Turska u februaru 1909. sklapaju ugovor prema kojem Austro-Ugarska stjece puno pravo nad Bosnom i Hercegovinom, ali se i obavezuje da ce se povuci iz Novo-pazarskog sandzaka, da ce zajamciti punu vjersku slobodu bosanskim muslimanima i platiti Istambulu dva i pol miliona turskih funti. Ipak je diplomatska kriza jos mjesecima potrajala.46

Medjusobno djelovanje suparnistva velesila i nacionalizama u balkanskim drzavicama sto se ogledalo u ovoj prilici bijase zlokoban nagovjestaj dogadjaja koji ce se desiti u avgustu 1914. godine.

Ali glavni je ucinak aneksije na zivot u Bosni i Hercegovini bio zapravo blagotvoran. Vlasti u Becu i Budimpesti smatrale su da sad drze Bosnu cvrsce u svojim rukama, pa su bile spremnije dopustiti da se u njoj razvija politicki zivot. Pod liberalnim austrougarskim ministrom financija baronom Buriânom (koji je na tom polozaju bio od 1903. do 1912. godine), ucinjeno je nekoliko vecih ustupaka: najprije je, 1909. godine, odobren muslimanima sistem upravljanja vakufima za koji su se oni onako uporno zauzimali, a onda je, sljedece godine, izabran i Bosanski sabor. Istina je da je Sabor bio zasnovan na ogranicenom izbornom pravu i da nije imao neposredne zakonodavne vlasti. Ipak je omogucio raznim organizacijama koje su u posljednjih nekoliko godina osnovale lokalne zajednice - Muslimanska narodna organizacija (1906.), Srpska narodna organizacija (1907.) i Hrvatska narodna zajednica (1908.) - da pocnu djelovati kao prave politicke stranke.47

Dakako da su u tim strankama aktivnu ulogu igrali samo pripadnici skolovanih i imucnijih elita u svakoj pojedinoj zajednici. Tako se jedino moze objasniti cinjenica da se dvije glavne krscanske stranke nisu zestoko borile za agrarnu reformu, iako su vecina ljudi koje su navodno zastupale bili seljaci.

Vazna je bila i obicna parlamentarna aritmetika: kako je broj zastupnika prilicno tacno odgovarao brojcanim odnosima medju stanovnistvom (37 pravoslavnih, 29 muslimana, 23 katolika i l Zidov), ni jedna od dvije krscanske grupacije nije sama imala potrebnu vecinu, pa su se uskoro pocele nadmetati za naklonost muslimana.48 Godine 1911. pobijedili su u tom nadmetanju katolici i sklopili sporazum s muslimanskim prvacima, koji su smatrali da je manje vjerovatno da ce katolici podrzati bilo kakvu agrarnu reformu.

Ovo udvaranje muslimanima bijase samo politicki pandan procesu intelektualnog i kulturnog udvaranja sto je tekao vec najmanje deset godina, dok su i jedna i druga strana nastojale dokazati da su bosanski muslimani "zapravo" Hrvati ili "zapravo" Srbi.

U vecem dijelu toga razdoblja Hrvati su imali vise uspjeha na planu kulturne identifikacije, pogotovo kod muslimanskih intelektualaca koji su studirali na zagrebackom ili na nekom drugom austrougarskom sveucilistu na kojem su studirali i Hrvati. U vodecem muslimanskom kulturnom drustvu u Sarajevu "Gajretu" (utemeljenom 1903. godine) glavnu su rijec u prvo vrijeme vodili pisci naklonjeni Hrvatima kao sto je bio pjesnik i historicar Safvet-beg Basagic.49

Ali, istovremeno su vise politicki suradjivali, iako na lezeran i nesluzben nacin, muslimanski i srpski prvaci u godinama pred osnivanje Sabora.

Srbi su vodili svoju vlastitu kampanju, pod vodstvom jos jednog mostarskog aktivista, Vojislava Sole, za vecu autonomiju svoje vjerske organizacije, pa su poslali i delegaciju da agitira medju parlamentarnim zastupnicima zajedno s muslimanima u Budimpesti 1900. godine, a sljedece su godine odrzali cak i zajednicku konferenciju.50

** Sve tri strane igrale su delikatnu igru politickog oportunizma i savezi su medju njima uvijek bili labavi. Premda su se ; neki istaknuti muslimanski prvaci "izjasnjavali" kao Hrvati ili Srbi, takvi pojedinacni istupi nisu nikad ugrozili opce drzanje muslimana, koji su se cvrsto formirali kao zaseban politicki entitet.

Robert Donia, vodeci autoritet za to razdoblje, napisao je: "Izjasnjavanja su bila mahom takticke i politicke naravi, neki su muslimani i po vise puta prelazili iz jednog tabora u drugi. Jednostavno receno, zaseban muslimanski identitet bio je vec toliko formiran da ga se veci broj muslimana nije mogao samo tako odreci."51

Mozemo samo nagadjati koliko bi bili djelotvorni i cvrsti ti medjuvjerski i medjustBanacki sporazumi da su se mogli nesmetano razvijati jos jedno ili dva desetljeca. Ali do toga nije doslo.

Vrenje srpskog nacionalizma izazvano aneksijom prosirilo se na dijelove bosansko-hercegovackog pravoslavnog naroda - ili bar medju vise stotina djaka i studenata. Pa i u Hrvatskoj je jacalo raspolozenje protiv Austro-Ugarske, a u razdoblju izmedju 1907. i 1910. godine sve je vise zadobivalo oblik saradnje sa Srbima u kovanju planova da se osnuje zajednicka juznoslavenska drzava. Nevjerovatno nezgrapan izraz toga novog stava bijase ime studentske organizacije koja je djelovala na sveucilistima izvan Bosne, a kojoj je predsjednik bio mladi bosanski pisac Ivo Andric: "Hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski ili jugoslavenski napredni omladinski pokret".52

U samoj Bosni srpski su studenti uskoro nakon 1910. godine poceli prelaziti sa svojih usko srpskih nacionalistickih pozicija na sire, projugoslavenske. Takav je stav zauzela i skupina djaka i studenata okupljena na sirokoj osnovi, "Mlada Bosna", jer to je bila najjednostavnija zajednicka baza na kojoj su se mogli okupiti svi protivnici Habsburgovaca, pa su u nju mogli uci i Hrvati, stavise, i neki muslimani.53 Ili, kao sto je rekao najpoznatiji clan "Mlade Bosne" Gavrilo Princip na sudjenju 1914. godine: "Ja sam jugoslavenski nacionalist koji tezi za ujedinjenjem svih Jugoslavena, i nije me briga kakva ce biti drzava, samo da bude slobodna od Austrije".54

** Najpotpuniji prikaz ovih vaznih zbivanja dao je Madjar, Pokret Srba za vjersko-prosvjetnu samoupravu.

Mnogo se pisalo o politickoj filozofiji tih mladih aktivista - mozda i previse jer je nuzno ogranicena kolicina filozofski zanimljivog materijala sto se moze naci u glavama sirokog raspona takvih idealista ali i neobrazovanih mladica. Bili su zestoki antiklerikalci; tezili su za drustvenom revolucijom koliko i za nacionalnim oslobodjenjem; posebno su im srcu bila prirasla djela anarhista ili anarhosocijalista kao sto su bili Bakunjin, Hercen i Kropotkin; a nadasve su zeljeli biti heroji.

Prvi u nizu junaka-mucenika-atentatora bijase depresivni student iz Hercegovine po imenu Bogdan Zerajic, koji je dosao u Sarajevo na dan otvaranja prvog Bosanskog sabora 1910. godine, ispalio pet hitaca u vojnog namjesnika dok je ovaj odlazio sa svecane ceremonije, ali je promasio svih pet puta a onda se sestim metkom sam ubio.55

U ljeto 1912. godine Hrvat iz Bosne Luka Jukic pokusao je ubiti hrvatskog bana u Zagrebu. Nesto ranije te iste godine Jukic je sudjelovao u organizovanju protestnih demonstracija djaka u Sarajevu, zajedno s Gavrilom Principom i jos nekoliko mladica koji ce biti upleteni u Principove atentatorske planove 1914. godine. U ovoj je prilici, kako je zapisao jedan djecak u svom dnevniku, "Princip isao od razreda do razreda i prijetio metalnim bokserom svima koji su se kolebali da dodju na nove demonstracije."56

Ali ljudi nisu nakon toga, 1912. godine, izasli na ulice iz straha od Principova boksera nego zbog dramaticnih dogadjaja sto su se zbili istocno i juzno od Bosne i Hercegovine.

U oktobru su Crna Gora i Srbija najavile rat Turskoj i, uz pomoc Bugarske i Grcke, istjerale turske oruzane snage iz Novopazarskog sandzaka, s Kosova i iz Makedonije. Brzina i razmjeri srpskih i crnogorskih pobjeda u Prvom balkanskom ratu izazvali su veliko uzbudjenje medju antihabsburskim aktivistima u Bosni i Hrvatskoj. Mnogi clanovi "Mlade Bosne" pohrlili su da sluze kao dobrovoljci u srpskoj vojsci; medju njima je bilo cak i muslimanskih mladica.57 Oni ili nisu znali ili nisu marili za cinjenicu da Srbi i njihovi saveznici ubijaju albanske muslimane po selima, tjeraju na desetke tisuca slavenskih muslimana da bjeze iz Makedonije i silom pokrstavaju muslimane koji govore bugarski.58

U proljece 1913. godine silno su se zaostrili odnosi izmedju Austro-Ugarske i Srbije. Srbija je osvajanjima maltene udvostrucila velicinu svojih teritorija, a kad bi se domogla i dijela albanske obale (kao sto je zaista i namjeravala), mogla bi ugroziti strateske interese Austro-Ugarske na Jadranu. Buduci da se cinilo da je rat neizbjezan, vojni namjesnik u Bosni general Potiorek preduzeo je energicne mjere sigurnosti.

Na dan 2. maja proglasio je izvanredno stanje, raspustio Sabor i suspendovao gradjanske sudove, zabranio mnoga srpska udruzenja i uzeo u svoje ruke upravljanje svim skolama u Bosni i Hercegovini.59 Neposredna je kriza prosla kad je Prvi balkanski rat zavrsen 30. maja Londonskim ugovorom o miru.

Nakon toga su se pobjednici saveznici borili medju sobom u Drugom balkanskom ratu u junu i julu. Ali, dotle je vec nepopustljiva politika generala Potioreka bila uhvatila korijen u Bosni i Hercegovini.

Austrougarski ministar financija Leon von Bilinski (koji je 1912. godine naslijedio na tom mjestu Buriâna) bio je sklon suptilnijoj politici - iskoristavanju neslaganja izmedju razlicitih politickih grupacija u Bosni i podrzavanju srpskih trgovackih i obrazovanijih drustvenih slojeva, ali je prevagnula Potiorekova sirova antisrpska politika.60

I, tako je postavljena scena za velike ljetne manevre austrougarske vojske u Bosni 1914. godine i za dolazak u inspekciju nadvojvode Franje Ferdinanda, nasljednika habsburskog prijestolja i generalnog inspektora oruzanih snaga Carevine. Njegov je posjet Sarajevu nevjerovatno glupo predvidjen za dan 28. juna, Vidovdan, na obljetnicu Kosovske bitke i stoga najsvetiji dan u misticnom kalendaru srpskog nacionalizma. Drzeci se dogovorenog puta koji je bio najavljen prethodnog dana u listu Bosnische Post, njegova povorka limuzina prosla je ni manje ni vise nego pokraj sestorice atentatora "Mlade Bosne" naoruzanih bombama i pistoljima. Petorica su propustila priliku; sesti, Nedeljko Cabrinovic, bacio je bombu koja se odbila od nadvojvodina automobila i ranila ljude u sljedecem automobilu.

Gavrilo Princip zauzeo je novo mjesto na sluzbeno najavljenom putu za taj dan, na uglu Ulice Franje Josipa. Medjutim, nadvojvoda je odlucio da promijeni smjer kretanja jer je zelio odmah otici u bolnicu da posjeti ranjene oficire, ali niko o tome nije nista rekao njegovu vozacu pa je ovaj skrenuo u Ulicu Franje Josipa, kako je bilo predvidjeno. General Potiorek rekao je vozacu neka se zaustavi i vrati. I tako je on krenuo natraske bas pokraj onog mjesta na kojem je stajao Princip. "Kud sam gadjao, ne znam," rekao je poslije Princip istraznom sucu. "Ali, znam da sam gadjao u prestolonasljednika. Mislim da sam opalio dva puta, mozda i vise, jer sam bio uzbudjen. Da li sam pogodio ili nisam, ne mogu reci, jer su me istog casa ljudi poceli tuci."61

Ni nadvojvoda, ni njegova supruga, vojvotkinja od Hohenberga, nisu odmah podlegli ranama. Tacno nakon mjesec dana, Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji.

_______________________________

1 Scton Watson, Role of Bosnia, str. 19.
2 Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 20. Ugarski ministar Buriân poslije se prisjecao: "Kad je Andrâssy na Berlinskom kongresu prihvatio mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine, javno mnijenje prakticki svekolike monarhije bilo je protiv njega" (Austria in Dissolution, str. 291).
3 Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 2; Shaw, History of the Ottoman Empire sv. 2, str. 192.
4 Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 3. 188
5 Koristan sazetak vidi kod Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 8, 26-32; o serijatskim sudovima vidi takodje A. Popovic, l'Islam balkanique, str. 276-277. Potpuni prikaz upravne strukture vidi kod Schmid, Bosnien, str. 54-60.
6 Abteilung für Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 9-11.
7 Kapidzic, Hercegovacki ustanak, str. 34-35.
8 Abteilung für Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 42-48; Kapidzic, Hercegovacki ustanak, str. 109-120.
9 Abtheilung für Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 102, Kapidzic, Hercegovacki ustanak, str. l 10.
10 Abteilung für Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 139.
11 Donia, Islam under the Double Eagle, str. 72-76.
12 Schmid, Bosnien, str. 249-250. Schmid, koji je bio predstavnik Statistickog ureda u Sarajevu, hvali se kako je muslimanskih iseljenika iz Bosne bilo manje nego iz drugih bivsih otomanskih zemalja, na primjer Bugarske. Ako je to istina, nije tesko ni objasniti zasto je tako bilo: bosanski muslimani zacijelo su mnogo manje zeljeli da se isele u Tursku zato sto nisu govorili turski.
13 Hadzijahic, "Uz prilog Bogicevica", str. 191 (inzistira na broju 300.000); Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 51 (o otkricima geografa Sulejmana Smlatica).
14 Bogicevic, "Emigracije muslimana"; A. Popovic, L'Islam balkanique, str. 272. Ova je procjena od 8000 iseljenika svakako preniska. Ferdinand Schmid, koji niposto nije zelio precjenjivati broj iseljenika, drzao je da ih se otprilike 8000 iselilo izmedju proglasenja zakona o sluzenju vojske u novembru 1882. i uvodjenja odobrenja za iseljavanje u oktobru 1883. godine (Bosnien, str. 249).
15 Kapidzic, "Pokret za iseljavanje".
16 Durham, Twenty Years, str. 163.
17 Donia, Islam under the Eagle, str. 25-27; Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 108-109.
18 Miller, Travels and Politics, str. 7.
19 Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 43-50. Topal Osman-pasa bio je prethodno izgradio kratku zeljeznicku prugu od Banje Luke do granice, ali do 1878. godine "pruga je bila zarasla u korov, a Bosna je jos bila bez vlaka" (Miller, Travel and Politics, str. 108).
20 Schmid, Bosnien, str. 579, 586.
21 Durham, Twenty Years, str. 160. Opis strahovito zapustenih cesta u posljednjem desetljecu otomanske vladavine vidi kod Sterneck, Geografische Verhaeltnisse, str. 21-22.
22 Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 102-113, 129-143, 167.
23 Ibid., str. 182-185; Cupric-Amrein biljezi da je 1912. godine 10 posto bosanskih radnika bilo uclanjeno u sindikate, a u samom Sarajevu 43 posto (Die Opposition in Bosnien, str. 153-157).
24 Vidi na primjer Dedijer, Road to Sarajevo, ("Sarajevo 1914."), str. 202, gdje on taj strajk naziva "velikim drustvenim potresom".
25 Miller, Travels and Politics, str. 101-103.
26 Thomson, Outgoing Turk, str. 110. Taj je obicaj napusten zbog veceg broja ozbiljnih ozljeda dzokeja.
27 Durham, Twenty Years, str. 154.
28 Maier, Die deutschen Siedlungen: Schmid, Bosnien, str. 246-248.
29 Schmid, Bosnien, str. 245. Broj vojnika u oba slucaja iznosio je na razmedji stoljeca otprilike 7000 (Curtis, Turk and this Lost Provinces, str. 281).
30 Miller, Travels and Politics, str. 97; o pojedinostima skolstva vidi ibid., str. 98; A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 280-283; i Schmid, Bosnien, str. 695-740.
31 O svim drugim pojedinostima vidi kod Pelletier, Sarajevo, str. 137-140.
32 Miller, Travels and Politics, str. 91.
33 Curtis, Turk and his Lost Provinces, str. 275.
34 Donia, Islam under the Eagle, str. 27-29, 55-59, 63-67, 93-94.
35 Ibid., str. 189
36 Ibid., str. 22-24; A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 275.
37 Donia, Islam under the Eagle, str. 120-124.
38 Ibid., str. 124-166. Najdetaljniji prikaz dao je Hauptmann u Borba muslimana za autonomiju.
39 Imamovic, "O historiji bosnjackog pokusaja", str. 35-36.v 40 Donia, Islam under the Eagle, str. 52-54; Banac, National Question, str. 361; Imamovic, "O historiji bosnjackog pokusaja", str. 41.
41 Thomson, Outgoing Turk, str. 180-181.
42 Baernreither, Bosnische Eindrücke, str. 25.
43 Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 12; Durham, Twentv Years, str. 164. 44 B. Jelavich, History of the Balkans, str. 111 ; Dedijer, Road to Sarajevo, str. 180.
45 Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 71.
46 O pojedinostima ugovora vidi ibid., str. 119; o knjizi ibid., str. 144-229.
47 Donia, Islam under the Eagle, utr. 169-175.
48 Podaci preuzeli iz Naval Intelligence Division, Jugoslavia, sv. 2, str. 57. Stanovnistvo je 1910. godine (ukupno l 897 962) bilo 43,5 posto pravoslavno, 32,4 posto muslimansko, 22,8 posto katolicko i 0,6 posto zidovsko.
49 Banac, National Question, str. 366. "Gajret" je postao prosrpski 1909. godine (A. Popovic, L'Islam balkanique, str. 285).
50 Cupric-Amrein, Die Opposition in Bosnien, str. 66-67, 75-76, 102.
51 Donia, Islam under the Eagle, str. 177. Ivo Banac iznosi slicno misljenje i zakljucuje da je "velika vecina obicnih muslimana zazirala od svakog procesa nacionalnog izjasnjavanja" (National Question, str. 366).
52 Cupric-Amrein, Die Opposition in Bosnien, str. 392. Andric se rodio u katolickoj porodici u Travniku. Zauzeo je izrazito projugoslavenski stav koji je u stvari bio prosrpski. Jedan je njegov prijatelj dobro rekao za njega da je on "katolik... Srbin iz Bosne" (Hawkesworth, Ivo Andric, str. 18). Velicina i kompleksnost onoga sto je Andric poslije ostvario kao romanopisac - zapravo jedan od najvecih evropskih romanopisaca 20. stoljeca - takvi su, da se on ne moze tijesno povezati ni s jednom od etnickih ili vjerskih zajednica u Bosni.
53 Vecina se naucnika danas slaze da je Veselin Maslesa pogresno predstavio "Mladu Bosnu" kao u stvari srpsko nacionalisticko drustvo (Mlada Bosna, npr. str. 116).
54 Dedijer, Road to Sarajevo, str. 341.
55 IhicL, str. 236-245.
56 Ibid., str. 262-265.
57 Ibid., str. 277.
58 Carnegie Endowment, Report on the Balkan Warn, str. 148-158.
59 Dedijer, Road to Sarajevo, str. 278; Donia, Islam under the Eagle, str. 180.
60 Dedijer, Road to Sarajevo, str. 206-207.
61 Ibid., str. 319-321.


Pripremio: Prof. Hamdo Camo



Vezano za temu:

Historija Bosne i Hercegovine

Historija Bosne i Hercegovine

Povijest Bosne - Noel Malcolm
Predgovor hrvatskom i bosanskom izdanju
Rase, mitovi i porijeklo: Bosna do 1180
Srednjovjekovna bosanska drzava 12-15.st
Crkva bosanska
Rat i otomanski poredak 1463-1606

Islamizacija Bosne
Srbi i vlasi
Rat i politika u otomanskoj Bosni
Ekonomski zivot, kultura i drustvo
Zidovi i Romi u Bosni
Otpori i reforme 1815-1878

BiH pod Austro-Ugarskom 1878-1914
Rat i kraljevina: Bosna 1914-1941
BiH u drugom svjetskom ratu 1941-1945
BiH u Titovoj Jugoslaviji 1945.-1989.
Bosna i smrt Jugoslavije 1989-1992





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved