Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
BOSNA I HERCEGOVINA U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941.-1945.


POVIJEST BOSNE

- NOEL MALCOLM -



13 BOSNA I HERCEGOVINA U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941.-1945.

Historija Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji jest historija vise ratova naslaganih jedan na drugi. Prvi je, naravno, bio pocetni rat sto su ga povele Njemacka i Italija protiv same Jugoslavije. Neki su dijelovi teritorija anektirani: polovicu Slovenije prigrabila je Njemacka, drugu polovicu Slovenije i nekoliko dijelova Dalmacije Italija, a neka druga podrucja Madjarska, Bugarska i Albanija, koja je bila pod talijanskom vlascu. Komadanje Srbije imalo je kazneni znacaj, ali je glavni cilj bilo pokoravanje i nadzor. Potom su sile Osovine neprestano vodile rat protiv Saveznika, a za tu je svrhu Jugoslavija bila vazna radi komunikacija i opskrbe sirovinama i radnom snagom. Zatim je tu bio i rat koji sa okupatori vodili protiv jugoslavenskih pokreta; taj se rat uvijek vodio u sklopu sirih ciljeva strategije sila Osovine protiv Saveznika. Poseban su rat vodili hrvatski ekstremisti protiv srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s jedne strane agresivan, a s druge strane katkad i rat nesmiljenih odmazdi. I najposlije, bijase tu i rat izmedju dvije glavne organizovane snage otpora kojima su se Srbi iz tih krajeva odmah bili pridruzili: cetnika i partizana predvodjenih komunistima.*

* Buduci da neki historicari smatraju kontroverznim misljenje da cetnici pripadaju pokretu otpora, potrebno je ovdje dodati rijec-dvije objasnjenja. Glavna prvobitna svrha Mihailoviceve vojne organizacije bila je da pruzi otpor okupatorskim silama Osovine. U samoj Srbiji Mihailoviceve su snage zaista pruzale aktivan otpor, iako je generalna linija njegove organizacije bila (kao sto je i objasnjeno u ovom poglavlju) da izbjegava akcije sirih razmjera. Britanski vojni izvori potvrdjuju da su na tlu Srbije cetnici zaista suradjivali s britanskim oficirima za vezu u diverzijama na takve ciljeve kao sto su zeljeznicke pruge, i da su sve do ljeta 1944. pomagali americkim zrakoplovcima koji su oboreni nad teritorijem Srbije. Medjutim, treba razlikovati Srbiju od NDH. U NDH je vjerovatno tacno da su se Srbi koji su stupili na samom pocetku rata u cetnicke redove mahom odlucili na taj korak iz potrebe da odbrane sebe i lokalno srpsko stanovnistvo od ustaskih akcija. Medjutim, postojale su i vrlo jake veze izmedju predratnih srpskih nacionalistickih organizacija u Bosni i Hrvatskoj, koje su imale svoje vlastite protivhrvatske i protivmuslimanske ciljeve. U talijanskoj okupacionoj zoni, cetnici su se uskoro nagodili s talijanskim komandantima. To znaci da su i dalje pruzali otpor ustasama i njihovim akcijama protiv Srba, ali da se na tom podrucju nisu vise borili protiv snaga Osovine. U njemackoj okupacionoj zoni u NDH, neke su cetnicke jedinice i dalje pruzale otpor i njemackim i ustaskim snagama, ali su se druge nagodile s ustaskim vlastima i preduzimale zajednicke vojne operacije protiv partizana (odustavsi od akcija protiv Nijemaca) u zamjenu za obustavu ustaskih akcija protiv lokalnih Srba. Usprkos tome, sile Osovine na najvisim nivoima i dalje su oopcenito smatrale cetnike nepijateljskim snagama.

Na dan 16. februara 1943. Hitler je pisao Mussoliniju: "Ako komunisti i cetnici ne budu razoruzani ... svakako ce se otpor pojacati u slucaju (anglo-americke) invazije". Mussolini mu je 9. marta odgovorio: "Potpuno se slazemo u misljenju da su i cetnici i partizani neprijatelji Osovine" (Roberts, Tito, Mihailovic i Saveznici, str. 104-105).

Kako je vrijeme prolazilo, i jednom i drugom pokretu pristupali su i pripadnici drugih naroda. Kad se govori o ukupnom broju zrtava u Jugoslaviji u te cetiri uzasne godine, nemoguce je razmrsiti sve te niti. Ipak, jasno je da je najmanje milion ljudi izgubilo zivote, a vjerovatno su vecina njih bili Jugoslaveni koje su pobili sami Jugoslaveni.1

Na dan 10. aprila 1941, jos prije nego sto je zavrsio njihov Blitzkrieg, Nijemci su proglasili novu "Nezavisnu Drzavu Hrvatsku" (poznatu po svojim inicijalima kao NDH), u koju je usla citava Bosna i Hercegovina.

Dakako da nije bila nezavisna, nego podijeljena na dvije zone vojne okupacije, njemacku i talijansku, a crta razdvajanja presijecala je dijagonalno Bosnu i Hercegovinu od sjeverozapada do jugoistoka. Nijemci su, na Mussolinijev prijedlog, pozvali Antu Pavelica da vlada u NDH kao "Poglavnik" ili Führer. Njegova ustaska organizacija nije bila do tada pravi masovni pokret (nije imala vise od 12.000 clanova u cijeloj Hrvatskoj), ali kad je preuzela vlast, uskoro je to postala. Nakon dva desetljeca pruzanja politickog otpora unitarizmu u Beogradu, velika vecina Hrvata drzala je da treba pozdraviti osnivanje "Nezavisne Drzave Hrvatske", kakve god bile okolnosti njena nastanka i koliko god lazna bila njena "nezavisnost".

Medjutim, odgovorni politicari iz medjuratnog razdoblja, na primjer Vlatko Macek, ostali su pasivni i inertni dok su vlast preuzimali fanatici i pretvarali drzavu u instrument terora i genocida.

Prvi protivzidovski zakon u NDH donesen je vec 18. aprila 1941. Dvanaest dana kasnije proglasena su tri osnovna zakona nove drzave: zakon o drzavljanstvu, zakon o rasnom identitetu i zakon o "zastiti arijevske krvi i casti hrvatskoga naroda".2 Ali progon Zidova poceo je jos prije nego sto su obavljene ove pravne formalnosti. Na dan 16. aprila, dan nakon ulaska Nijemaca u Sarajevo, njemacki su se vojnici okomili na tamosnju staru sinagogu. U toku dvodnevnog divljanja unisteno je sve sto se nalazilo u svim sinagogama.3 Neobicno dobro obavijesten njemacki oficir isto je tako odmah svratio u Narodni muzej da zaplijeni sarajevsku Hagadu neprocjenjive vrijednosti, ali zahvaljujuci "briljantnoj improvizaciji" voditelja muzeja rukopis je spasen i sakriven do kraja rata u jednom planinskom selu.4 Kad je iduceg mjeseca donesen propis prema kojem su svim ducanima, tvornicama i drugim preduzecima dodijeljeni ustaski "povjerenici" da nadziru njihov rad, zidovske su poslovne ljude zapali najgori nadzornici koji su uskoro pocinili niz otimacina i ubistava.

U junu su u NDH pocele masovne internacije Zidova. U Srbiji, u kojoj je u avgustu doveden na vlast kvisling general Nedic, koji nije bio fanatik, ali je bio vrlo spreman na suradnju, pocelo je masovno hapsenje Zidova nesto kasnije, ali je i do kraja 1941. godine vecina Zidova i u jednoj i u drugoj drzavi bila vec u koncentracionim logorima. Lokalna policija sudjelovala je u tim masovnim hapsenjima i u Srbiji i u NDH: i jedni i drugi snose krivnju.

Sve su sinagoge u Bosni i Hercegovini opljackane, a neke su od njih i do temelja razorene. Izracunato je da je u Bosni i Hercegovini od 14.000 Zidova do kraja rata pobijeno njih 12.000.5

Antisemitizam, medjutim, nije bio glavna briga ustaskih ideologa. Glavni je cilj bio "rjesavanje" problema velike srpske manjine (1 900 000 ljudi od ukupnog broja od 6 300 000 stanovnika) na teritoriju NDH.6 U maju je zapoceo siroko zasnovan teror protiv Srba. U junu je doslo do masovnog hapsenja Srba u Mostaru - na stotine je njih pobijeno i baceno u Neretvu. Slicna su zvjerstva pocinjena i u mnogim drugim mjestima u NDH, pa i u bosanskim gradovima Bihacu, Brckom i Doboju, a unistena su i citava srpska sela u okolici Sarajeva. U julu su se cak i Nijemci potuzili na brutalnost tih akcija.7 Reakcija srpskih seljaka - pogotovo u Hercegovini, sredistu seljackog oruzanog otpora 1875. i 1882. godine - bila je onakva kakva se mogla i ocekivati: u kraju oko Nevesinja digli su se u junu 1941. na ustanak, istjerali ustase i uspostavili privremeni "oslobodjeni teritorij", spojen sa slicnim podrucjem organizovanog otpora u susjednoj Crnoj Gori. Zatim su se obrusili na svoje susjede, hrvatske i muslimanske seljake, ciju su pasivnost pod vladavinom NDH smatrali kolaboracijom. Tako su pobili vise od 600 muslimana u Bileci i okolici, juznom kraju Hercegovine, a u julu i avgustu likvidirali su oko 500 muslimana u okolici Visegrada.8 Oko sredine avgusta jedan komunisticki organizator ustanka pisao je iz Sarajeva da su u mostarskom kraju "ustanici poharali muslimanska sela i time okrenuli svo muslimansko stanovnistvo protiv sebe".9

Genocidna politika NDH natjerala je na tisuce bosanskih Srba da pristupe, gdje god su mogli, jednom od organizovanih pokreta otpora. Na bosanskohercegovackom tlu djelovala su dva takva pokreta, s razlicitim osobinama i vrlo razlicitim ciljevima - toliko razlicitim da su se vec u oktobru 1941. mogli jasno zapaziti zameci gradjanskog rata medju njima.

Prvi je predvodio pukovnik jugoslavenske vojske Draza Mihailovic, monarhist, anglofil i strucnjak za gerilsko ratovanje, koji se zatekao u Bosni kad su Nijemci prodrli u Jugoslaviju. S ostacima svojih ljudi on se zaputio na istok, do brdovitog kraja Ravne gore na zapadu Srbije, gdje je smjestio svoj stab. Kao visoki oficir, predstavljao je ostatak kraljevskog vrha (jugoslavenska kraljevska vlada u izbjeglistvu unaprijedila ga je poslije u cin generala i imenovala vojnim ministrom). Kao srpski rodoljub, uzivao je lojalnost mnogih obicnih srpskih gradjana. Njegovi su vojnici postali poznati pod imenom cetnici, sto je inace bio tradicionalni naziv za opjevane hajducke borce iz ranije srpske historije.

To je ime izazivalo bezbroj nesporazuma jer je vec postojala sluzbena "cetnicka" organizacija zasnovana na pokretu veterana iz Prvoga svjetskog rata, koja je postala produzena ruka srbijanskog kvislinskog rezima. Pa, i drugdje su iznikle mnoge lokalne skupine Srba koje su se nazivale "cetnicima", ali su imale vrlo malo, ili uopce nisu imale, veze s Mihailovicevim ljudima. Velika je slabost njegove organizacije bila u tome sto su njegovi lokalni komandanti u dugim razdobljima djelovali samostalno - ili se nisu uopce obazirali na njegove naredbe.l0

Mihailovicevi su cetnici poceli pruzati aktivan otpor Nijemcima u mjesecu maju, ali je njegova opca politika bila, kako je u julu i septembru zatrazila od njega i vlada u izbjeglistvu, da se drzi po strani, da izgradi snaznu organizaciju, da se infiltrira u oruzane snage Nediceva kvislinskog rezima i pripremi se za ustanak koji ce napokon dici kad Saveznici steknu nadmoc nad Njemackom."

Druga organizacija, "partizani" predvodjeni komunistima, imala je sasvim drukcije ciljeve. Komunisticka partija bila je gotovo nevidljiva na jugoslavenskoj politickoj sceni izmedju dva rata jer je za veceg dijela tog razdoblja bila sluzbeno zabranjena. Godine 1940. imala je u cijeloj zemlji tek nesto vise od 6000 clanova.12 Njen vodja Tito (bivsi kaplar u austrougarskoj vojsci Josip Broz) bijase odan Staljinu pa je tako prezivio cistke u Moskvi. U razdoblju izmedju pakta Molotov-Ribbentrop i Hitlerove najezde na Rusiju, drzao se sluzbene linije Kominterne i bunio se protiv britanske agresije na Njemacku. Ali on je bio snalazljiv covjek i dobar organizator, pa je u roku od nekoliko dana nakon njemackog napada na Rusiju u junu 1941. godine isplanirao oruzani otpor okupatoru, kojim ce ne samo istjerati Nijemce iz Jugoslavije (a dotle ce se Rusija, pretpostavljao je on, brzo obracunati s Njemackom), nego i provesti drustvenu revoluciju i prigrabiti vlast da poslije rata udari temelje komunistickoj drzavi.

** Ovaj posljednji cilj znacio je i da bi se mogao posluziti posve drukcijom taktikom nego cetnicki vodja. Mihailovic nije htio sacuvati samo stanovnistvo nego i cjelokupni drustveni poredak, pa je radije nastojao izbjeci njemacke odmazde i unistavanje cijelih podrucja. S druge strane, rusenje drustva i stvaranje iskorijenjenih, ogorcenih ljudi bijase voda na Titov mlin. Podrucja koja su oslobodile njegove snage bijahu otvoreno "sovjetizovana", mnogi lokalni "burzuji" bijahu smaknuti, a cak i u redovima samih partizana provodio je cistke Titov sef sluzbe sigurnosti Aleksandar Rankovic. Drustvena revolucija bijase najpreci zadatak ili, kao sto je poslije objasnio jedan od Titovih najblizih suradnika Milovan Djilas: "Vojne operacije... bile su motivirane nasom revolucionarnom ideologijom. Revolucija se nije mogla ostvariti bez istovremene borbe protiv okupatorskih snaga."13

Premda su improviziranom suradnjom lokalnih seljaka, cetnika i partizana privremeno oslobodena velika podrucja Crne Gore, Bosne i zapadne Srbije potkraj ljeta i u jesen 1941, ipak nije nikakvo cudo sto dugorocna saradnja tih dviju organizacija nije bila moguca. Bilo je vec doslo do nekoliko sukoba medju njima prije nego sto je njemacka ofanziva, u zimu te iste godine, razbila Mihailoviceve snage u Srbiji i nagnala partizane da se povuku u planine jugoistocne Bosne.

** Mozda je Tito planirao odredjen aktivni vojni otpor silama Osovine u razdoblju izmedju njemacke invazije Jugoslavije i njemackog napada na Rusiju, ali dokazi u prilog ovoj tezi prilicno su nepouzdani. U onih 11 dana njemackog Blitzkriega u Jugoslaviji, cini se da nije bilo jasne partijske linije; neki su clanovi Partije zaista stupili u redove jugoslavenske vojske i borili se, a neki su mozda to ucinili samo zato da se domognu oruzja pa da dezertiraju. (Godine 1940. Komunisticka je partija izdala instrukcije svojim clanovima da bojkotuju poziv jugoslavenske vojske i podupirala je strajkove u tvornicama municije.) U Zagrebu je odrzana konferencija komunistickih vodja, na kojoj je zakljuceno da se osnuje vojni komitet ; poslije je Tito tvrdio (194X. godine) da je ta konferencija odrzana 10. aprila, ali u Djilasovu detaljnom prikazu tog dogadjaja. (Memoir of a Revolutionary, str. 188-9) tvrdi se da je to bilo pocekom maja. Djilas takodje tvrdi da je Titova glavna briga na toj konferenciji bila kako da komunisti preuzmu vlast nakon poraza Njemacke. Tito je izricito rekao da treba osuditi oficire koji se kriju u planinama zapadne Srbije. Po tome bi se moglo zakljuciti da je glavni razlog za osnivanje vojnog komiteta bila vise priprema za konacnu borbu za vlast s jugoslavenskim politickim protivnicima, nego neposredan otpor silama Osovine.

Istina je da je u proglasu Centralnog komiteta KPJ od 15. aprila 1941. (Zbornik, svezak 5, dio l, str. 5-7) ustvrdjeno u sasvim opstoj formi da ce Komunisticka partija biti u prvim redovima narodne borbe protiv okupatora, ali je taj tekst vise retoricki protiv naroda nego skup odredjenih vojnih instrukcija.

Konkretniji tekst, u kojem se poziva na otpor okupatoru, objavljen je u komunistickom glasilu Proleter datiranom "mart, april, maj 1941." Medjutim, taj je broj tiskan tek potkraj jula i ne moze posluziti kao vjerodostojan dokaz da je Partija izdala instrukcije za borbu prije njemacke invazije na Rusiju 22. juna.

Ovdje valja spomenuti jos jedan aspekt suparnicke politike cetnika i komunista: njihov stav prema muslimanima i statusu Bosne i Hercegovine. Medu cetnickim celnicima bilo je nekoliko zadrtih srpskih nacionalista koji su zeljeli da se Srbiji pripoje ne samo Bosna i Hercegovina nego i Dalmacija, Crna Gora, dijelovi Hrvatske i Slavonije, pa cak i sjeverna Albanija.14

Takve su bile teznje dvojice dominantnih intelektualaca u cetnickom pokretu: srpskog advokata i knjizevnika Dragise Vasica i srpskog advokata iz Bosne (iz Banje Luke) Stevana Moljevica. U junu 1941. ovaj je zadnji sastavio memorandum pod naslovom "Homogena Srbija", u kojem je zatrazio da se spomenuti krajevi prikljuce Srbiji, i objasnio kako je "osnovna duznost" svih Srba "da stvore i urede homogenu Srbiju u koju moraju da udju svi krajevi u kojima zive Srbi".'5

U pismu Vasicu u februaru 1942. Moljevic je napisao da se Srbija treba prosiriti sve do Dalmacije, a da zatim treba uslijediti "ciscenje zemlje od svih nesrpskih elemenata. Ono sto treba da se uradi to je da se prekrsioci salju tamo gdje im je mjesto: Hrvati u Hrvatsku, a muslimani u Tursku ili Albaniju."16 Kako su ovakvi ljudi bitno utjecali na cetnicku politiku (Moljevic je na pocetku 1943. vodio brigu o politici u cetnickom pokretu), ocito je da je postojala teoretska baza za zestoku protivmuslimansku politiku.

S druge strane, nema pouzdanih dokaza da je sam Draza Mihailovic ikad pozivao Srbe na etnicko ciscenje. Jedini dokument koji se cesto navodi kao dokaz tome, niz uputa upucenih dvojici regionalnih zapovjednika u decembru 1941, vjerovatno je falsifikat - iako treba istaknuti da krivotvoritelji nisu bili neprijatelji koji su htjeli diskreditovati Mihailovica, nego ti sami komandanti koji su se nadali da ce njihova krivotvorina biti prihvacena kao originalni cetnicki dokument.17

Mihailovic se svakako znao sluziti retorikom srpskog nacionalizma. U jednom proglasu pripisanom njemu stoje i ove rijeci: "Ja sam iz srpske Sumadije, iz srpske zemlje i srpske krvi. Kao takav, boricu se za najuzvisenije ideale koje Srbin moze da ima: za oslobodjenje i ujedinjenje zauvijek svih srpskih zemalja... Gdje god ima srpskih grobova, ono je srpska zemlja."18 Ipak je ostao vjeran sluga svoga kralja i vlade u izbjeglistvu, cija je politika tezila za tim da spasi i obnovi cijelu Kraljevinu Jugoslaviju. "Srbi bi imali pravo da kazu: 'Mi necemo vise Jugoslaviju'," kazao je jednom prilikom Mihailovic, "ali postoje visi interesi radi kojih moramo preurediti ovu zemlju."19 U pocetku je on smatrao da se bori za restauraciju Jugoslavije, pa i za poluautonomnu Hrvatsku banovinu, upravo onakvu kakva je bila prije rata. Medjutim, kad je saznao za razmjere ustaskih pokolja, slozio se s misljenjem da neke dijelove teritorija treba oduzeti Hrvatskoj: da njezin istocni vrsak (Srijem i Baranju) treba pripojiti Srbiji, da juznu Dalmaciju treba pripojiti Bosni, a da Srbiji treba da pripadne istocna Hercegovina. Bosna bi imala pravo da se plebiscitom izjasni zeli li se prikljuciti Srbiji ili ne zeli.20 Buduci da su u krnjoj Bosni Srbi bili ionako u vecini, rezultat bi ove teritorijalne nagodbe bio vrlo slican rezultatu koji su prizeljkivali njegovi ideoloski savjetnici. Glavna je razlika izmedju njih i njega bila u tome sto on licno nije planirao protjerivanje muslimana. Bilo kako mu drago, on, za razliku od Tita, nije racunao da ce sam vladati zemljom. Ako bude uspio u svojim nakanama, sve takve odluke bit ce u rukama politicara i kralja.

S obzirom na to da se Tito zaista nadao da ce poslije rata vladati zemljom, u prvi mah doima se cudno koliko je malo jasnih informacija davao o tome kako ce zemlja tada biti uredjena ili podijeljena. Ali za to postoji jednostavan razlog. U to je doba on jos bio vjerni sluga Staljinov, i ucinit ce sve sto Moskva od njega zahtijeva: osnovace izrazito centralizovanu drzavu, jugoslavenski savez socijalistickih federalnih republika, ili cak balkansku federaciju, s Bugarskom i Albanijom. Kombinacija zanesenjackog teoretisanja i bezdusnog oportunizma kojima bijase obiljezena Staljinova politika "nacionalnog pitanja" bila je poznata i u politici Komunisticke partije Jugoslavije. Sve do sredine tridesetih godina Kominterna je gledala na Jugoslaviju kao na dio zida nesklonih joj drzava podignut protiv Sovjetskog Saveza u Versaillesu. Godine 1924. Kominterna je pozvala na razbijanje Jugoslavije i poticala jugoslavenske komuniste da huskaju nezadovoljne narode protiv Beograda kao sredstvo da se postigne taj cilj. 1935. linija se iz temelja promijenila: sad je trebalo da komunisti ocuvaju Jugoslaviju i da se bore u duhu "narodne fronte" protiv medjunarodnog fasizma.21 Da se Staljin nekim slucajem okomio na sve oblike nacionalnog identiteta kao burzoaske tvorevine i zatrazio da se oni ukinu, nema sumnje da bi Tito skocio i kroz taj obruc. Tek je u toku rata on ipak ponesto iz iskustva naucio, kad je nastojao iskovati jedinstvenu vojsku od pripadnika razlicitih i suprotstavljenih naroda Jugoslavije.

Stoga nije nikakvo cudo sto Komunisticka partija Jugoslavije nije imala jasne predodzbe o tome kakav bi imao biti status bosanskih muslimana. U svojoj prvoj fazi djelovanja, od 1919. do sredine tridesetih godina, ona je tome poklanjala malo ili nimalo paznje, djelomicno i zato sto je Komunisticka partija u samoj Bosni bila izolovana frakcija koja je jos 1939. godine imala svega 170 clanova.22 Ona je u toj fazi opcenito odbacivala ideju da bilo koja grupacija ljudi povezanih religijom moze imati politicki ili nacionalni identitet. Ali, nakon zaokreta 1935. godine komunisti su poceli iznositi kvazifederalne prijedloge za zemlju koja ce biti sastavljena od sedam odredjenih teritorijalnih jedinica, od kojih ce i Bosna i Hercegovina biti jedna. To je znacilo da se trebalo suprotstaviti suprotnim tvrdnjama da je Bosna "zapravo" hrvatska ili "zapravo" srpska, te da su komunisti bili prisiljeni pokloniti vise paznje posebnom identitetu muslimana.23 Godine 1936. komunisticki intelektualac, Slovenac Edvard Kardelj, napisao je: "Ne mozemo govoriti o muslimanima kao narodu, nego... kao o posebnoj etnickoj skupini."24 U "otvorenom pismu" sto su ga komunisti u Bosni napisali 1939. godine, stoji da su muslimani oduvijek bili posebna cjelina. Ali, takva je klasifikacija navlas ostala nejasna. Na partijskoj konferenciji odrzanoj 1940. godine covjek koji je bio "zaduzen" za nacionalno pitanje, Milovan Djilas, definisao je muslimane kao "etnicku grupu", ali ih je izostavio s popisa jugoslavenskih naroda.25

Za vrijeme rata izjave partijskih rukovodilaca bile su i dalje nejasne ili protuslovne. Jedan dokument koji je izdalo "Zemaljsko antifasisticko vijece narodog oslobodjenja Bosne i Hercegovine" 1943. godine spominje "predstavnike srpskog, hrvatskog i muslimanskog naroda", ali je iste godine na zasjedanju "Antifasistickog vijeca narodnog oslobodjenja Jugoslavije", koje je udarilo temelje poratnoj federativnoj Jugoslaviji, odbacena ideja da su muslimani narod.

Plan koji je predlozio Djilas bijase zasnovan na sovjetskom modelu: pet "nacionalnih republika" za pet jugoslavenskih "naroda" (Srbe, Hrvate, Slovence, Crnogorce, Makedonce). Bosna je imala biti posebna jedinica, ali ne republika nego samo autonomna pokrajina. Tada je doslo do natezanja izmedju srpskih delegata koji su zeljeli da se Bosna i Hercegovina pripoji Srbiji, i bosanskohercegovackih koji su trazili ravnopravan status s ostalim republikama. Napokon je napravljen kompromis prema kojem ce Bosna i Hercegovina imati republicki status, ali ce biti receno da je to republika nastanjena "dijelovima srpskog i hrvatskog naroda, kao i bosanskohercegovackim muslimanima."26

Sve su ovo, medjutim, bile akademske debate dok partizani ne dobiju rat - sto ce reci, rat protiv cetnika. Obje su se strane borile s vremena na vrijeme protiv sila Osovine. Ipak, partizani su se borili cesce nego cetnici, djelomicno i iz navedenih razloga. Medjutim, u Titovoj je strategiji dominirao rat protiv cetnika. Posto je potkraj 1941. godine pobjegao iz Srbije u Focu i okolicu u jugoistocnoj * Bosni, Tito je najvise brinuo sto je sredisnju Srbiju i Sandzak morao prepustiti cetnicima. Cetnicke su snage uskoro zagospodarile i Crnom Gorom i dijelovima istocne Hercegovine, gdje su lokalni komandanti sklopili sporazume o saradnji s talijanskim okupatorima. (Talijani su na tu suradnju bili motivirani zeljom da vode miran zivot i da podignu zivi bedem protiv partizana, a i dobrom voljom da dopuste lokalnom srpskom stanovnistvu da se zastiti od ustaskih pokolja.)

U ljeto 1942. godine Tito je krenuo kroz Bosnu na sjeverozapad duz crte razdvajanja izmedju njemacke i talijanske okupacione zone i smjestio se na podrucju oko Bihaca gdje nije bilo okupatorskih snaga.

* Tu je proveo nekoliko mjeseci prikupljajuci i jacajuci svoje snage primanjem u svoje redove Srba, pa i Hrvata. U i jesen je ustvrdio da gospodari "oslobodjenim" teritorijem velicine Svicarske, ali je do toga doslo uglavnom zato sto se ni snage okupatora, ni NDH nisu uopce potrudile da ga napadnu. Premda je u Titovoj vojsci bilo na tisuce vrlo hrabrih i zilavih ..boraca, valja napomenuti da su se gotovo sve vece borbe i okrsaji i izmedju njih i okupatorskih snaga vodile na inicijativu okupatorskih komandi, koje bi od vremena do vremena odlucile da odredjena podrucja ociste od partizana. Titovo "oslobadjanje" zabacenih krajeva nije bitno uticalo na njemacko vodjenje rata. Nijemci i Talijani su i dalje drzali u svojim rukama najvece gradove, glavne ceste i zeljeznicke pruge (osim pruga od Splita i Rijeke do Ogulina), te najvaznije rudnike.

Cesto se tvrdi kako je Tito "drzao" velik broj njemackih divizija na jugoslavenskom tlu; ali na pocetku 1943. godine bilo je u cijeloj bivsoj Jugoslaviji svega cetiri njemacke divizije, i to niposto elitne.

* (U avgustu te iste godine pridruzile su im se jos dvije rezervne divizije netom osposobljenih regruta i jedna istrosena divizija koja se borila pod Staljingradom, a potkraj te iste godine, nakon kapitulacije talijanskih oruzanih snaga u mjesecu septembru, dosle su jos dvije-tri divizije.)27 Evo, uostalom, sto je napisao jedan kriticar, nenaklonjen Titu, ali vrlo ostrouman: "Na podrucjima Bosne i Hercegovine i Hrvatske po kojima su neprestano tumarale te partizanske snage tamo-amo, dolazilo je, naravno, cesto do sukoba s jedinicama Osovine. Partizani su prekidali komunikacije, ali nisu to cinili u skladu s nekim strateskim planom, nego vise radi toga da zastite svoje uzmake, a njihovi su pokreti prakticno uvijek bili - uzmaci pred neprijateljem."28

* Ovaj prikaz Titova tzv. "dugog marsa" ne znaci da partizani nisu istovremeno vodili nikakve ofanzivne akcije. Oni su u to vrijeme uspjesno napali gradove Livno, Jajce i sam Bihac. Tito je znao da njegove snage nisu naoruzane kako treba da bi napale dobro branjene polozaje. Tako su propali i pokusaji da se zauzmu gradici Bugojno i Kupres, koje su branile dobro naoruzane ustaske posade. Glavni razlog da osvoji grad Bihac nije bio vojni nego politicko-psiholoski. Djilas je poslije objasnio da je cilj zauzimanja takva grada (administrativnog sredista okruga) bio da poraste prestiz i da se podigne status sjednice AVNOJ-a koja je ondje odrzana (Ratno doba, str. 207).

Ja ovdje samo zelim istaknuti da Tito nije prebacio svoje snage radi neke ofanzivne vojne strategije uperene protiv sila Osovine.

Glavni razlog radi kojeg su Nijemci odlucili protjerati Titove snage iz sjeverozapadne Bosne na pocetku 1943. godine bijase taj sto su se bojali saveznickog iskrcavanja na dalmatinskoj obali, pa su zeljeli pojacati nadzor nad strateski vaznim zaledjem. Iz istog razloga Nijemci su isplanirali i ofanzivu protiv cetnika u Hercegovini i Crnoj Gori.29 Zapravo su svi vojni komandanti bili u svojoj strategiji zaokupljeni ocekivanim saveznickim iskrcavanjem. I Miha-ilovic je zelio osloboditi se partizana kako ne bi bilo zapreka brzom saveznickom napredovanju u unutrasnjost i spajanju s njegovim snagama.30

Sto se Tita tice, on je poslao u martu 1943. godine trojicu svojih visokih oficira na pregovore s Nijemcima, najprije u bosanski gradic Gornji Vakuf a onda u Zagreb. Oni su obavijestili Nijemce da je "Tito u slucaju anglo-americkog iskrcavanja spreman saradivati s njemackim divizijama u Hrvatskoj u zajednickim operacijama protiv napadaca".31 Tito je znao da bi saveznicko iskrcavanje u Jugoslaviji znacilo povratak kralja i izbjeglicke vlade i kraj svim njegovim snovima o neposrednom komunistickom preuzimanju vlasti. Takva su ga strahovanja mucila cak i posto je poceo primati izravnu pomoc od Saveznika potkraj ljeta 1943. godine. Jedan je visoki njemacki sluzbenik u Jugoslaviji ustvrdio da je "godine 1944. bilo trenutaka kad partizane nisu toliko brinuli Nijemci koliko eventualno saveznicko iskrcavanje".32

* Ovo se odnosi samo na njemacke divizije. Dakako da su u talijanskoj okupacionoj zoni bile i talijanske divizije (do septembra 1943.) i da je stoga bila oslabljena talijanska odbrana Italije 1943. godine. Medjutim, razlozi za stacioniranje talijanskih jedinica u zapadnoj Jugoslaviji nisu bili ograniceni samo na protivpartizanske akcije: jedan je od glavnih faktora strategije sila Osovine 1942. i 1943. godine bila odbrana hrvatske i crnogorske obale od eventualne saveznicke invazije.

Godine 1943. te suprotstavljene teznje izazvale su niz taktickih preorijentacija u strategiji triju razlicitih vojnih snaga - ili bolje reci cetiriju jer se talijansko drzanje prema cetnicima razlikovalo od suzdrzanijeg stava Nijemaca. Nijemci su odbacili partizane na pocetku 1943. godine prema Hercegovini. Tito je doduse ionako kanio udariti na jug da napadne cetnicke snage u Hercegovini i Crnoj Gori. Iako su ga Nijemci progonili a cetnici mu se isprijecili na putu, on je u martu uspio prijeci preko Neretve u Hercegovini i probiti se na jug do cetnickih uporista u Crnoj Gori. (U tom je razdoblju zapoceo pregovore s Nijemcima ne bi li ih uvjerio da je u njihovu interesu da ga puste da se "obracuna" s Mihailovicem.)33

Talijani su tijesno saradjivali sa cetnicima, ali su Nijemci unistenje Mihailovicevih snaga jos smatrali kao strateski vazan cilj. U maju su zarobili i razoruzali nekoliko tisuca crnogorskih cetnika, a lokalnog cetnickog komandanta poslali su u zarobljenicki logor u Galiciji.34

Tada su se, na pocetku ljeta 1943, Nijemci okomili na partizane i maltene ih opkolili na Durmitoru u sjevernoj Crnoj Gori. Titovi su se borci strahovito odlucno borili i napokon se probili iz obruca, pa su krenuli kroz jugoistocnu Bosnu zaobilazeci Sarajevo s istocne strane i produzili dalje na zapad od Olova do Travnika.35 Napokon je Tito uspio smjestiti svoj stab u Jajce u sredisnjoj Bosni.

Na Durmitoru se Titu pridruzio britanski oficir William Deakin, koga su se snazno dojmile partizanske borbene sposobnosti. Njegovi izvjestaji, kao i izvjestaji drugih britanskih oficira koji su posjetili partizane toga ljeta i jeseni, potaknuli su Saveznike da obustave svoju podrsku Mihailovicu i da je pocnu pruzati Titu. Osim toga, partizani su stekli veliku prednost pred cetnicima kad su Talijani u septembru 1943. kapitulirali pa su velike kolicine talijanskog oruzja i vojne opreme pale u partizanske ruke.

Tada su pojedini Mihailovicevi lokalni komandanti poceli direktno suradjivati s Nijemcima.36

Godine 1944. Saveznici su povecali svoju pomoc Titu, a njegove su snage brojcano porasle kad je zbog opceg sloma ustaskog rezima popunio svoje redove nezadovoljnim Hrvatima i muslimanima, kao i Srbima. U ljeto te iste godine Nijemci su se poceli povlaciti iz bivse Jugoslavije. Tito je dobio od Saveznika velike kolicine oruzja ne bi li onemogucio njemacko povlacenje, ali je njemu glavna briga bila da osigura pobjedu u gradjanskom ratu.

U septembru su Saveznici nagovorili kralja Petra da pozove sve Jugoslavene da podupru Tita. Potkraj te godine sovjetske trupe (Treca ukrajinska armija marsala Tolbuhina, potpomognute bugarskim snagama) zauzele su veci dio istocne, sredisnje i sjeverne Srbije. Time je bila osigurana komunisticka vladavina u Jugoslaviji poslije rata.

Nije tesko razumjeti drzanje bosanskih Hrvata i bosanskih Srba u ove cetiri ratne godine. Prvi su se drzali jednako kao i Hrvati u Hrvatskoj: manjina je aktivno podrzala ustase, a vecina je u prvi inah pozdravila stvaranje NDH, ali se malo-pomalo sve vise razocaravala tako da je 1943. i 1944. godine velik broj njih pristupio partizanima.

Bosanski su pak Srbi, kao sto smo vec vidjeli, ubrzo bili natjerani da se suprotstave ustaskoj drzavi i vojnoj okupaciji sila Osovine.

Partizanska je vojska u tri navrata provela po nekoliko mjeseci na jednom mjestu, hvatajuci dah i primajuci u svoje redove nove borce, a sva tri puta bijase to na teritoriju Bosne (Foca u prvoj "polovini 1942. godine, Bihac u drugoj polovini te iste godine i Jajce u drugoj polovini 1943. godine). Tako su Srbi imali mnostvo prilika da pristupe partizanima.

Mihailovicevi su cetnici takodje regrutovali bosanskohercegovacke Srbe, posebno u dolini rijeke Drine u istocnoj Bosni i na granicnom podrucju izmedju Hercegovine i Crne Gore.*

Drzanje bosanskih muslimana nije bilo tako jednostavno. Vidjeli su vec da su izmedju dva rata opce politicke simpatije muslimana bile vise na strani Zagreba nego Beograda. Premda je sluzbena politika Jugoslavenske muslimanske organizacije bila sklona "jugoslavenstvu" s ublazenim primjesama regionalnog autonomastva, i ida je sam Spaho uvijek govorio za sebe da je Jugosloven, vecina njegovih muslimanskih kolega izjasnjavala se kao Hrvati muslimanske vjeroispovijesti.

Ta je identifikacija, medjutim, imala svoje granice. Kada je, na primjer, muslimanski politicar najizrazitije prohrvatske orijentacije Hakija Hadzic osnovao pred izbore 1938. muslimanski ogranak "Hrvatske seljacke stranke", pristupila je samo sacica Spahinih suparnika, a na izborima je osvojio svega nekoliko tisuca glasova.37 Medju islamskim svestenstvom preovladavali su neobicno izmijesani osjecaji prema ideji bilo kakvog mijesanja bosanskih muslimana. Brat Mehmeda Spahe Fehim, koji je bio reis-ul-ulema od 1938. do 1942. godine, izjasnjavao o kao Hrvat i igrao je glavnu ulogu u muslimanskom prohrvatskom kulturnom drustvu "Narodnoj uzdanici". (Suparnicka organizacija "Gajret" i dalje je bila na izrazito prosrpskoj liniji.) Ali Fehimu Spahi bilo je isto tako stalo da ocuva poseban muslimanski identitet, za koji je drzao da je ozbiljno ugrozen. Stoga se u sluzbenim uputama usprotivio mjesovitim brakovima i nadijevanju nemuslimanskih imena djeci. Stavise, savjetovao je muslimanima neka ne ulaze u katolicke crkve, jer se pribojavao da ce u tom slucaju morati skinuti fes.38

Da su morali birati izmedju Beograda i Zagreba, vecina bi se muslimanskih politicara i viseg svestenstva bila odlucila za Zagreb, pod uslovom da im se zajamci da ce moci slobodno ispovijedati islam. Zato se Ante Pavelic pobrinuo da im to obeca cim je stupio na vlast. Na dan 25. aprila 1941. poslao je licnog izaslanika Fehimu Spahi ne bi li ga uvjerio kako zeli da se bosanski muslimani osjecaju "slobodni, zadovoljni i potpuno ravnopravni". Zajamcena im je puna vjerska sloboda, pa i sloboda skolovanja, a jedanaest politicara, bivsih pripadnika Jugoslavenske muslimanske organizacije, pozvani su da budu clanovi toboznjeg Sabora u Zagrebu.39

Vodja te stranke Dzafer Kulenovic imenovan je u novembru 1941. za potpredsjednika vlade NDH. On je oduvijek bio prohrvatski orijentisan, a kao sto smo vidjeli, bio je i grdno razocaran politickim zbivanjima u Beogradu u posljednjim predratnim godinama. Ipak, nije bio odusevljeni ustasa. Ili, kao sto je napomenuo jedan strucnjak za to razdoblje: "Premda je ostao u vladi do kraja, nikad nije potpuno zadobio povjerenje ustasa, a izgubio je povjerenje pripadnika bivse 'Jugoslavenske muslimanske organizacije'; pod njihovim je pritiskom cesto izjavljivao da on nije predstavnik vlade NDH, nego da on predstavlja samo sebe."40

Najuticajniji covjek u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji nakon smrti Mehmeda Spahe bio je poslovni covjek iz Sarajeva Uzeir-aga Hadzihasanovic. On je nagovarao Kulenovica da udje u vladu NDH kako bi sprijecio zloupotrebe i iskoristio svoj uticaj protiv djelovanja prohrvatskog ekstremista Hakije Hadzica, koji je imenovan za ustaskog "povjerenika" za Bosnu i Hercegovinu. Potkraj aprila 1941. Hadzihasanovic je bio clan mjesovitog muslimansko-srpskog izaslanstva, zajedno sa srpskim politicarem iz Bosne Milanom Bozicem, koje je od Hakije Hadzica zatrazilo autonomiju za Bosnu i Hercegovinu. Posljedica je te inicijative bila da su Bozic i njegove srpske kolege uskoro zatim bili uhapseni i pobijeni, a Hadzihasanovicu je receno neka se radije okani svojih "protivhrvatskih" ideja.4

Uskoro je medju mnogim muslimanima zavladalo razocaranje. Premda nije bilo opsteg pogroma organizovanog protiv njih, pogazeno je obecanje da ce se postivati sva njihova prava. U ustaskoj NDH jednostavno nije funkcionisala pravna drzava. U ljeto i jesen 1941. godine, pocevsi od 2. avgusta, muslimansko je svestenstvo izdalo niz javnih rezolucija i protesta. Takve su rezolucije donesene u Sarajevu, Prijedoru, Mostaru, Banjoj Luci, Bijeljini i Tuzli. U mostarskoj rezoluciji spominjali su se "nebrojeni zlocini, prestupi, zloupotrebe i prisilno prevjeravanje koji su izvrseni i koji se vrse nad pravoslavnim Srbima i drugim nasim sugradjanima". U rezoluciji muslimanskog svestenstva u Banjoj Luci iznesene su prituzbe na pljacku i otimacinu srpske i zidovske imovine. U peticiji koju je pokrenuo Hadzihasanovic, a potpisala je stotina istaknutih sarajevskih muslimana u mjesecu oktobru, osudjeno je nasilje izvrseno nad Zidovima i Srbima i zahtijevala se "sigurnost zivota, dostojanstva, imovine i vjere za sve gradjane". Potkraj te godine Nijemci su izvijestili da su se "znatno pogorsali odnosi izmedju muslimana i drzavne vlasti".42

Istovremeno se zbog akata nasilja koje su Srbi izvrsili nad muslimanima, posebno u Hercegovini, muslimani nisu mogli pridruziti Srbima u pruzanju otpora ustasama. Naprotiv, neki su od njih umjesto toga bili ponukani da stupe u redove ustaske milicije. Bosanski muslimani nisu cak imali ni svoga predstavnika u kraljevskoj vladi u izbjeglistvu, pa nisu mogli osjecati bogzna kakvu lojalnost prema vojnom predstavniku te vlade Mihailovicu. Medjutim, u drugoj polovini 1941. godine, kad je vec bilo lako partizane politicki i vojno razlikovati od cetnika (i kad su partizanski komandanti sprijecili svoje ljude da napadaju muslimanska sela), muslimani su zaista poceli stupati u Titovu vojsku. Prva muslimanska partizanska jedinica tzv. Mujina ceta, osnovana je negdje iza avgusta 1941, a do decembra je prerasla u bataljon. U zimu od 1941. na 1942. godinu, za Titova boravka u Foci, osnovana je jos jedna jedinica muslimanskih mladica, a na pocetku 1942. muslimani su stupali i u partizanske bataljone kraj Zenice i u Hercegovini. U toku te godine osnovane su i druge muslimanske jedinice, a u decembru je formirana "Osma krajiska (muslimanska) brigada" pod komandom Osmana Karabegovica.43 Broj muslimanskih regruta bio je u prvo vrijeme neznatan. U toj ranoj fazi pristupio je komunistima samo jedan istaknuti muslimanski politicar, Nurija Pozderac. Tesko je bilo uvjeriti imame i muftije u Bosni i Hercegovini da je buducnost njihova naroda u ateizmu i komunizmu. Vjerovatno su bili nesto culi o skandaloznom postupanju s islamom u Sovjetskom Savezu u prethodnih dvadesetak godina, pa ih nisu mogli razuvjeriti ni pamfleti koje je izdavala Titova organizacija i u kojima je Sovjetska Rusija bila prikazivana kao cudesna zemlja tolerancije i vjerske slobode.44

Medjutim, u to isto vrijeme, dok su lokalni cetnicki komandanti dopustali svojim ljudima da napadaju muslimanska sela, cetnici su se sluzbeno obracali muslimanima za podrsku. Tako je jedan od cetnickih vodja u Hercegovini Dobrosav Jevdevic zapisao u julu 1942. da treba biti tolerantan prema muslimanima iz taktickih razloga, "iako se ne smije smetnuti s uma da s njima ne moze biti prave sloge".45 Nije bilo vjerovatno ni da ce to smetnuti s uma muslimani u mnogim dijelovima jugoistocne Bosne i Hercegovine, gdje su cetnici i druge lokalne srpske jedinice pobili na tisuce muslimana u zimu sa 1941. na 1942. godinu i u ljeto 1942. godine.

Najveci pokolji su bili u okolici Foce i Cajnica. Najmanje 2000 muslimana pobile su ondje jedinice pod komandom lokalnog cetnickog komandanta Zaharija Ostojica u avgustu 1942., a u februaru 1943. pobijeno ih je vise od 9000, od kojih 8000 starijih ljudi, zena i djece.46

Uspostavljen je uzasan sistem uzajamno pothranjivane mrznje. Sto je vise muslimana pristupalo partizanima, to su vise cetnici smatrali muslimane kao takve svojim dusmanima, a sto su vise cetnici ubijali muslimane, to je vjerojatnije bivalo da ce tamosnji muslimani suradjivati s partizanima, Nijemcima, Talijanima i ustasama protiv cetnika.

Ipak, nije svagdje bilo tako. Na nekim podrucjima cak su i saradjivali muslimani i cetnici. Takva jedna muslimansko-cetnicka skupina u okolici Zenice uputila je u maju 1942. ovakvu poruku Nijemcima: "Uklonite ustase iz Bosne pa cemo mi muslimani i Srbi napraviti ovdje red za dvije sedmice."47 Najaktivniji procetnicki* muslimani bili su dr. Ismet Popovac, koji je bio nacelnik Konjica, Fuad Musakadic, bivsi sef policije u Sarajevu. Popovac je ponudio Mihailovicu da ce za njega regrutovati muslimane. Takvu su ideju zagovarali jos neki prosrpski i antikomunisticki muslimani u vise bosanskih gradova. U decembru 1943. racunalo se da oko 8 posto Mihailovicevih vojnika cine muslimani - mozda njih 4000 ili nesto vise.48

Sam je Popovac predvodio napad kojim je "oslobodjeno" jedno muslimansko selo u januaru 1943. godine. Te su iste godine, medjutim, komunisti zarobili i njega i Fuada Musakadica i strijeljali ih.49

U tom vrtlogu suprotstavljenih sila - koje su sve, valja podsjetiti, vukle porijeklo izvan Bosne - najprirodniji i najomiljeniji kurs za muslimane bio je da osnivaju svoje lokalne odbrambene jedinice i da se nastoje odbraniti od svih napadaca. Takve male naoruzane skupine nikle su po cijeloj zemlji. U oktobru 1942. postojala je i "Muslimanska dobrovoljacka legija" od otprilike 4000 ljudi, koja se borila vise protiv partizana nego protiv cetnika, ali nije vjerovala ni ustaskim vlastima (od kojih je ipak primala oruzje), nego je nastojala pregovarati direktno s Nijemcima.50

Slicna, ali jos samostalnija jedinica nastala je u Cazinskoj krajini u zapadnoj Bosni (nedaleko od Bihaca) u ljeto 1943. godine. Predvodjena bivsim partizanom Huskom Miljkovicem i sastavljena mahom od demoraliziranih nekadasnjih partizana i dezertera iz jedinica lokalne odbrane, ta je jedinica imala osam kompletnih bataljona i gospodarila je velikim podrucjem. Husku Miljkovica nastojali su naizmjence pridobiti za svoju stranu NDH i partizani, ali je on zadrzao distancu i prema jednima i prema drugima sve do februara 1944, kad je sklopio sporazum s partizanima - na sto su ga ubili proustaski pripadnici vlastite vojske.51

Mnogim muslimanskim politicarima cinilo se da je jedino rjesenje za Bosnu neka vrsta autonomije. A jedini nacin da se to postigne bilo je da se obrate direktno Nijemcima, koji su to mogli ostvariti. Nije to bilo puko ozivljavanje starog sna muslimanskih politicara, iako bijase i odjek zahtjeva takvih ljudi kao sto je bio Serif Arnautovic, zahtjeva za autonomijom pod ugarskom vlascu potkraj Prvog svjetskog rata. Bijase to pokusaj da se pronadje prakticno rjesenje za sve nesnosniji polozaj. Odatle je potekao i onaj famozni "Memorandum" koji su bosanski muslimani uputili Hitleru u novembru 1942. i koji je vec spomenut u prvom poglavlju ove knjige. Osim hvalisanja gotskim porijeklom, u njemu se autori gorko zale na ustaske pokolje muslimana i zahtijevaju da se stane na kraj svakoj ustaskoj aktivnosti u Bosni i Hercegovini. Da bi se zemlja zastitila, zatrazeno je odobrenje da se prosiri Muslimanska dobrovoljacka legija, i predlozeno, radi umirenja Nijemaca, da Legija bude pod direktnim njemackim nadzorom.52

Bijase to pomno odvagnut paket prijedloga, ali je vazni zahtjev, autonomija Bosne i Hercegovine, Nijemcima bio neprihvatljiv, jer su znali da bi time nanijeli nepodnosljivu uvredu Zagrebu. Njima je, medjutim, bilo stalo do daljnjeg regrutovanja mladica iz te regije. U decembru je Hitler zapovjedio da se SS divizija Princ Eugen, koja se uglavnom sastojala od pripadnika njemacke manjine iz Rumunjske, prebaci u NDH i popuni ondje svoje redove takodje pripadnicima njemacke manjine. Kad je Hitler u februaru 1943. rekao kako zeli da ta divizija nadzire stvaranje citave jedne nove divizije u Hrvatskoj, Himmler je predlozio da se jedna divizija sastavi samo od muslimana. Prijedlog je prihvacen, usprkos ostrim protestima iz Zagreba.53 Nacelo stvaranja SS divizija od "dobrovoljaca" iz okupiranih zemalja bilo je vec provjereno u praksi. Tako su nastale njemacke divizije u Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Danskoj. Muslimanska je divizija postala 13. SS divizija i dobila popuno ime "Handzar divizija" prema tradicionalnom oruzju iz te regije, turskom bodezu koji moze biti zakrivljen kao jatagan.

Regrutovanje je zapocelo u aprilu 1943., a Nijemci su iskoristili boravak u Sarajevu pronjemackog Velikog muftije iz Jeruzalema da pozove muslimansko svestenstvo na suradnju u tom poslu. (Velu muftija El Huseini bio je odavno poznat po svojoj silnoj mrznji na Britance. Nakon Balfourove deklaracije o Palestini 1917. godine pozivao je sve Arape da osnuju arapsko-muslimansko-njemacki savez protiv britanske politike.) Neki od bosanskih muftija i imama pomogli su to regrutovanje, a svaka jedinica u diviziji dobila je mladog muftiju za duhovnoga savjetnika; oficiri su, medjutim, bili gotovo cistokrvni Nijemci.54 Do kraja aprila regrutovano je 12.000 mladica, a divizija je na kraju imala 21.000 boraca. Regrutovanje je vecinom bilo dobrovoljno, samo sto se cini da su mnogi regruti imali prilicno pogresnu predodzbu o svrsi same divizije.55 Opcenito bosanski muslimani su bili razocarani, jer su povjerovali da ce ta divizija braniti njihove gradove i sela, a umjesto toga su u ljeto 1943. upuceni na dugotrajnu vojnu naobrazbu u Njemacku i Francusku, dvije skupine muslimana, iz Sarajeva i Banje Luke, poslane su da pridruze hrvatskim inzenjercima u centru za izobrazbu u Ville-pranche-de-Rouergue, nedaleko od Toulousea. Ondje su, u noci 17. septembra, pod vodstvom muslimana Ferida Dzanica i Hrvata Boze Jeleneka pohvatali svoje njemacke oficire, na brzinu ih osudili na smrt i strijeljali. Namjeravali su pobjeci i pridruziti se francuskom pokretu otpora, ali je jedan oficir digao uzbunu, pa su ih napale njemacke jedinice. Jelenek im je umaknuo, ali su petnaestorica pobunjenika poginula, a jos ih je 141 ubijen u kasnijoj operaciji ciscenja terena. Godisnjica ove pobune slavi se i dan-danas u Villefranche--de-Rouergueu pod malo jednostranim nazivom La révolte des Croates.

Posto je "Handzar divizija" upucena na daljnju izobrazbu u jos dalje mjesto u Sleskoj, u Bosni je nezadovoljstvo sve vise raslo. Bosanski su se muslimani sve cesce tuzili kako ustaske jedinice napadaju njihove ljude. Mnogi su muslimani poceli osnivati lokalne odbrambene jedinice poznate pod nazivom "zeleni kadar". Ta je organizacija imala i svoga politickog vodju, profesora Nesada Topcica, koji se takodje zalagao za autonomiju Bosne i Hercegovine. Slicno je nesto poduzeo i stariji clan Islamskog vijeca u Sarajevu Muhamed Pandza, koji je u novembru 1943. pozvao muslimane da zbace ustaski jaram i osnuju autonomnu bosansku drzavu s jednakim pravima za sve gradjane, bez obzira na vjersku pripadnost. Vijest o njegovu apelu snazno je odjeknula u Handzar diviziji, jer je on bio jedan od predvodnika kampanje za regrutovanje muslimana.57 Istovremeno su, medjutim, muslimani sve vise stupali u partizanske redove, privuceni stvaranjem "Sesnaeste muslimanske brigade", u septembru 1943.58

Nakon visekratnih zahtjeva za povratak Handzar divizije, Hitler ju je najposlije vratio u Bosnu u martu 1943. radi operacija za "odrzavanje mira". Razmjestena je po sjevernoj i istocnoj Bosni (Tuzla, Gradacac, Brcko, Bijeljina i Zvornik), gdje je u proljece i ljeto iste godine izvrsila niz okrutnih odmazdi - ubistava i drugih zlocina - nad srpskim stanovnistvom.59 Ne zna se tacan broj zrtava, ali ih je svakako bilo na stotine, a mozda i na tisuce. Kako je godina odmicala, muslimani su zbog novog razvoja prilika bivali sve spremniji da podijele svoju sudbinu s partizanima. Zbog sve otvorenije suradnje Nijemaca i cetnika, bivali su sve nepovjerljiviji prema Nijemcima, a zabrinjavao ih je i prekid diplomatskih odnosa Njemacke s Turskom.

Tito je postizao sve nove vojne uspjehe, a kad je u septembru osvojio Derventu, postavio je ultimatum svim hrvatskim i bosanskim jedinicama da pristupe partizanima, sto je i ucinilo oko 2000 pripadnika Handzar divizije. Kako su ustase bivale sve bezobzirnije u svojim pokusajima da zastrase muslimansko stanovnistvo smaknucima po kratkom postupku, medju muslimanskim je vojnicima sve vise rasla nesklonost prema NDH. Handzar divizija naglo se raspadala, pa su u oktobru njemacke vlasti u Zagrebu izvijestile Berlin da ta divizija nije vise uopste sposobna provoditi vojne operacije. Pao je apsurdan prijedlog da se osnuje nova divizija, ali od toga nije bilo nista. Na kraju 1944. godine rasformirane su sve SS jedinice koje su nastale u NDH.60

Partizani su osvojili Sarajevo 6. aprila 1945. Za dva-tri tjedna cijela Bosna i Hercegovina bila je u njihovim rukama. Na dan 28. aprila imenovana je "narodna vlada" Bosne i Hercegovine. Vecina se muslimana pomirila sa cinjenicom komunisticke vladavine. Umjesto da ih proguta Hrvatska (ustasko rjesenje) ili Srbija (cetnicki plan), ponudjeno im je nekakvo neodredjeno federalno rjesenje u kojem ce Bosna i Hercegovina i dalje opstati.

Ali, nadasve su se radovali vremenu kada vise nece biti klanja. Racuna se da je oko 175.000 muslimana izgubilo zivote u ratu, sto iznosi 8,1 posto ukupnog naroda. To je veci postotak od postotka Srba koji su stradali u ratu (7,3 posto) i svih drugih naroda osim Zidova i Roma.61

Muslimani su se borili za sve strane - ustase, Nijemce, cetnike, partizane - i bili su zrtve svih zaracenih strana. Mnogi su od njih bili u hrvatskim i njemackim logorima smrti, recimo u Jasenovcu, Buchenwaldu, Dachauu i u Auschwitzu.62

Oni nisu izazvali taj rat, najvise su se borili da se odbrane.

Samo sto ubijanju jos nije dosao kraj.

_______________________________

1 Srpski historicar Bogoljub Kocovic izracunao je da je u Jugoslaviji bilo ukupno 1 014 000 ratnih zrtava (Zrtve u Jugoslaviji, str. 124). Hrvatski naucnik Vladimir Zerjavic dosao je, nezavisno od njega, do slicnog broja: l 027 000 (Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 7).
2 Hory i Broszat, Der kroatische Ustascha-Staat, str. 89, 91
3 Levntal, ur., Zlocini fasistickih okupatora, str. 64.
4 Roth, ur., Sarajevo Haggadah, str. 8.
5 Levntal, ur., Zlocini fasistickih okupatora, str. 15, 61-70.
6 B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 2, str. 263.
7 Hory i Broszat, Der kroatische Ustascha-Staat, str. 99, 102. Grmek i drugi tvrde da su nakon njemacke invazije prve zrtve bili Hrvati i muslimani, a da su pokolji Srba tek nakon toga uslijedili (Le Nettoyage ethnique, str. 187, u fusnoti). Buduci da oni ne navode datume pogibije tih prvih zrtava, o tome je tesko suditi, ali je bjelodano jasno da je ubijanje i/ili protjerivanje Srba bio glavni ustaski cilj, a ne slucajna reakcija na neka ubistva
8 Dedijer i dr., History of Yugoslavia, str. 591-592; Dedijer i Miletic, Genocid nad muslimanima, str. 6-8. U prikazu Dedijera i Miletica ti pokolji koje su izvrsili lokalni Srbi pripisani su, neuvjerljivo, "cetnicima".
9 Dedijer i dr., History of Yugoslavia, str. 596..
10 Najbolji prikazi Mihailoviceve organizacije mogu se naci kod Roberts, Tito. Mihailovic and the Allies; Tomasevich, Chetniks ("Cetnici"); Milazzo, Chetnik Movement; i Karchmar, Draza Mihailovic.
11 O tim uputama vidi kod Roberts, Tito, Mihailovic and the Allies, str. 26, i Deroc, British Special Operations, str. 210.
12 Pavlowitch, Tito, str. 26.
13 Ibid., str. 34; Djilas, Wartime, str. 4.
14 Vidi karta kod Tomasevich, Chetniks, str. 169 (ukljucujuci i teritorije koje je trebalo oduzeti Madjarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj).
15 Ovaj je tekst prenesen u knjizi Dedijer i Miletic, Genocid nad muslimanima, str. 8-16 (sa skiciranom kartom na str. 15), i preveden na francuski u knjizi Grmek i dr., Le Nettoyage ethnique, str. 191-197.
16 Dedijer i Miletic, Genocid nad muslimanima, str. 33-34.
17 O tom dokumentu vidi ibid., str. 25-30 (gdje je predstavljen kao originalan). Foto-reprodukcije dviju stranica vidi kod Drzavna komisija, Dokumenti, sv. l, str. 11-12. Tomasevich prihvaca taj dokument kao originalan (Chetniks, str. 170); ali je Lucien Karchmar iznio detaljne i uvjerljive razloge u prilog misljenju da je posrijedi falsifikat, djelo dvojice komandanata koji su zeljeli pribaviti sebi nepobitnija ovlastenja za svoje akcije (Draza Mihailovic, str. 397, 428-430).
18 Zbornik, sv. l, knjiga 2, str. 377; datiranje ovog dokumenta nije pouzdano, a ne treba iskljuciti ni mogucnost da je krivotvoren ili pogresno atribuiran.
20 Martin, Web of Disinformation, str. 51. 211 Karchmar, Draza Mihailovic, str. 575.
19 Martin, Web of Disinformation ,str.51
20 Karchmar, Draza Mihaliovic, str.575
21 Deroc, British Special Operations, str. 226; Pavlowitch, Tito, str. 17-22.
22 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime",str. 187.
23 /te/., str. 188-189.
24 Irwin, "Islamic Revival", str. 439.
25 Purivatra, "Nacionalni i politicki razvitak", str. 52-55; Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 189.
26 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 192-194.
27 Vidi pisma Alberta Scatona (19. maja 1972.) i Normana Stonea (28. maja 1993.) u Times Literary Supplement.
28 Lees, Rape of Serbia, str. 84-85. ."
29 Roberts, Tito, Mihailovic and the Allies, str. 100. d
30 Tomasevich, Chetniks, str. 233-234.
31 Höttl, Secret Front, str. 171. Höttl (poznat i pod imenom "Walter Hagen") bio je njemacki stariji obavjestajni oficir za Jugoslaviju. On je zabiljezio i uhvacenu poruku, u kojoj Staljin daje instrukcije Titu da saradjuje s Nijemcima u slucaju saveznickog iskrcavanja. Ti su partizansko-njemacki pregovori bili zataskani dok se nije u pedesetim godinama pojavio Hottlov prikaz; poslije je o njima pisao Roberts (Tito, Mihailovic and the Allies, str. 108-109), a na kraju je i jedan od sudionika u njima, Djilas (Wartime, str. 231-237), priznao da su vodjeni.
32 Neubacher, Sonderauftrag Südost, str. 179-180. , ,
33 Milazzo, Chetnik Movement, str. 252-253, 349.
34 Tomasevich, Chetniks, str. 252-253, 349. O ozbiljnim napetostima izmedju talijanske i njemacke politike prema cetnicima u to vrijeme vidi Millazo, Chetnik Movement, str. 127.
35 Deakin, Embattled Mountain, str. 1-60.
36 Treba razlikovati direktnu kolaboraciju od "paralelnih akcija". U desifriranim njemackim depesama nije sve do ljeta 1943. bilo "nikakvih dokaza o kolaboraciji cetnika s Nijemcima". Prvi znaci takve kolaboracije javili su se tek u oktobru i novembru (Hinsley i dr., British Intelligence, sv. 3, dio l, str. 146, 154-155). U Deakinovu glavnom izvjestaju u avgustu 1943, koji je uticao na politiku Saveznika, receno je da su cetnici suradjivali s Nijemcima "tijesno, neprekidno i sve vise" u posljednje dvije godine (ibid., str. 150). Sumnjivo je da li su takozvani bosanski cetnici s kojima se Deakin vidio u avgustu 1943. imali bilo kakve veze s Mihailoviccvim snagama (Roberts, Tito, Mihailovic and the Allies, str. 120).
37 Zulfikarpasic, Bosanski muslimani, str. 14.
38 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 345; o kulturnim drustvima vidi kod Zulfikarpasic, Bosanski muslimani, str. 14.
39 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 190.
40 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 14., str. 15.
41 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 190;
42 Zulfikarpasic, Bosanski muslimani, str. 21-22; Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 16, 30.
43 Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 112-114; Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 52.
44 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 191; A. Popovié, L'Islam balkanique, str. 342.
45 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 59.
46 Dedijer i Miletic, Genocid nad muslimanima, str. XXVI.-XXVII., 3X3.
47 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 55.
48 Ibid., str. 60-61; Avakumovic, Mihailovic prema nemackim dokumentima, str. 71-72. Brojcana je procjena bazirana na Mihailovicevoj tvrdnji da su 74 posto njegovih ljudi pravoslavci, a 84 "Srbi" (str. 71-72). vjerovatno je tu uracunao i neke "Srbe katolike", ali je mozda bilo i pravoslavaca koji nisu bili Srbi.
49 Avakumovic, Mihailovic prema nemackim dokumentima, str. 71, u fusnoti. Redzic napominje da je ono muslimansko selo sto ga je "oslobodio" Popovac branila jaka jedinica muslimanskih dobrovoljaca (Muslimansko autonomastvo, str. 105-106).
50 " Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 68.
51 Ibid., str. 131, 160. n
52 Ibid., str. 71-74.
53 Sundhaussen, "Zur Geschichte der Waffen-SS in Kroatien", str. 191-193.
54 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 87, 119-120, 155. U citavoj je divizi-i bilo osam muslimanskih oficira (str. 189, u fusnoti).
55 Ibid., str. 89; Sundhaussen, "Zur Geschichte der Waffen-SS in Kroatien", str. 193.
56 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 136; Erignac, La Revolte des Croates.
57 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 140, 147, 177-178.
58 Ibid., str. 138-139; Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 114.
59 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 166-167, 183.
60 Ibid., str. 190-206; Sundhaussen, "Zur Geschichte der Waffen-SS in Kroatien", str. 193.
61 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 7.
62 Dedijer i Miletic, Genocid nad muslimanima, str. XXX.-XXXI.; Zulfikarpasic, Bosanski muslimani, str. 19-20.


Pripremio: Prof. Hamdo Camo



Vezano za temu:

Historija Bosne i Hercegovine

Povijest Bosne - Noel Malcolm
Predgovor hrvatskom i bosanskom izdanju
Rase, mitovi i porijeklo: Bosna do 1180
Srednjovjekovna bosanska drzava 12-15.st
Crkva bosanska
Rat i otomanski poredak 1463-1606

Islamizacija Bosne
Srbi i vlasi
Rat i politika u otomanskoj Bosni
Ekonomski zivot, kultura i drustvo
Zidovi i Romi u Bosni
Otpori i reforme 1815-1878

BiH pod Austro-Ugarskom 1878-1914
Rat i kraljevina: Bosna 1914-1941
BiH u drugom svjetskom ratu 1941-1945
BiH u Titovoj Jugoslaviji 1945.-1989.
Bosna i smrt Jugoslavije 1989-1992





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved