Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
BOSNA I HERCEGOVINA U TITOVOJ JUGOSLAVIJI 1945.-1989.


POVIJEST BOSNE

- NOEL MALCOLM -



14 BOSNA I HERCEGOVINA U TITOVOJ JUGOSLAVIJI 1945.-1989.

Titu se cesto odaje veliko priznanje da je nakon Drugog svjetskog rata donio Jugoslaviji unutarnji mir i pomirenje. Istina je da je mir zavladao, i da su ratne rane malo-pomalo zalijecene. Isto je tako istina da je Tito dobro promislio o usuglasavanju suprotstavljenih zahtjeva jugoslavenskih naroda i pokrajina. Samo sto je Titu ipak vlast bila vaznija od pomirenja, a komunisticka je vlast uspostavljena u Jugoslaviji uz vrlo visoku cijenu. U posljednje je vrijeme najpoznatiji primjer za tu tvrdnju postupanje s razlicitim ostacima protivpartizanskih snaga (i s njima zdruzenim civilima) koji su se u aprilu i maju 1945. bili sklonili u Austriju zaposjednutu Saveznicima sa slovenskim "belogardejcima", s ustasama i domodbranima, te s jednim dijelom crnogorskih cetnika. Britanci su ih na Titov zahtjev izrucili partizanima. Vecina ih je bila pobijena poslije povratka na jugoslavensko tlo.

Racuna se da je gotovo 250.000 ljudi izgubilo zivote u masovnim strijeljanjima, marsevima smrti i koncentracionim logorima 1945. i 1946. godine. U izvjestaju jednog americkog sluzbenika o situaciji u Jugoslaviji u februaru 1945. stoji i ovo: "Propaganda i organizovane 'spontane' demonstracije, prisilni rad, samovoljno rekviriranje po kratkom postupku, hapsenja i kaznjavanja te mjere zastrasivanja i suvise podsjecaju ljude na okupaciju."2

Titova tajna policija,* "Organizacija za zastitu naroda" (OZNA), revnosno je zatvarala prave ili izmisljene politicke neprijatelje. Prema Titovim vlastitim rijecima, svrha je OZNE bila da "utjera strah u kosti onima koji ne vole ovakvu Jugoslaviju" - a takvih je bilo vrlo mnogo.3 Medju njima su bili sretnije ruke oni koji su osudjeni na prisilni rad na jednom od mnogih gradilista u zemlji. Njihov su rad dopunjavali strani dobrovoljci koji su radili na "omladinskim radnim akcijama", od kojih je jedna od prvih bila gradnja zeljeznicke pruge Samac-Sarajevo 1947. godine.

Evo sta je o tome napisao neutralan posmatrac: "Auto-put Beograd-Zagreb, jedno od dicnih dostignuca iz tog razdoblja, nisu izgradile samo omladinske radne brigade, kako se trubilo na sve strane, nego je njima obilato pomagala i prisilna radna snaga, napose 'klasni neprijatelji' iz burzoaskih redova, sto je mozda i jedan od razloga sto je auto-put tako lose izgradjen."4

Kad je jednom Staljin 1948. godine iskljucio Jugoslaviju iz Kominforma (organizacije koja je naslijedila Kominternu), jugoslavenski su historicari uskoro poceli iznova pisati historiju Jugoslavije, ne bi li dokazali da je Tito oduvijek vodio nezavisnu, liberalnu i antistaljinisticku politiku. Istina je, medjutim, da je njemu prije raskida sa Sovjetskim Savezom, pa i nekoliko godina nakon toga, uzor koji je vjerno slijedio bila Staljinova politika.5 Cak je i jugoslavenski federativni ustav, proglasen u januaru 1946, bio naprosto vjerna kopija sovjetskog ustava donesenog desetak godina prije toga. U njemu je bila uobicajena mjesavina bombasticnih deklaracija i supljih fraza, prema kojima je, na primjer, svaka republika "suverena", ali nema pravo na odcjepljenje zato sto su narodi Jugoslavije jednom zauvijek odlucili zivjeti zajedno.6 Nije potrebno ni spominjati da se u ustavu uopce nije spominjala Komunisticka partija koja je fakticki drzala svu vlast u svojim rukama. Tito se posluzio metodom uobicajenom u ostalim istocnoevropskim zemljama da Partiju u prvi mah zakamuflira "Narodnom frontom", dok najposlije ne eliminira svaki trag politickog pluralizma.7

Godine 1947. najavljen je izvanredno ambiciozan Petogodisnji plan. Godine 1949, nakon raskida sa Staljinom, silom je preko noci provedena kolektivizacija u poljoprivredi, a posljedica je toga bila da je naglo opala proizvodnja zitarica te je vecim gradovima iduce godine zaprijetila glad.8

Jedna od najtipicnijih karakteristika toga razdoblja staljinisticke politike bila je antireligiozna kampanja. Posebno se grubo postupalo s Katolickom crkvom zato sto je dio njena klera suradjivao s ustasama u Hrvatskoj i Bosni. Neke su crkve unistene, a samostani i sjemenista zatvoreni. Pravoslavna je crkva prosla nesto bolje, iako je u prve tri-cetiri godine izvrsen snazan pritisak na njene institucije. Dio je njena viseg svestenstva saradjivao s kvislinskim rezimom u Srbiji, ali je i nekoliko mladih "naprednih" svestenika sluzilo u Titovoj vojsci kao vojni svestenici. Poticano je osnivanje drustava takvih svestenika u samoj crkvi da bi Komunisticka partija mogla posredno utjecati na crkvu.9

Sto se islama tice, cini se da su novi jugoslavenski vladari drzali da on ima dva ozbiljna nedostatka: prvo, smatrali su (ispravno) da je islam vrsta religije koja ne ukljucuje samo licna uvjerenja nego i drustvene obicaje, i drugo, da je natraznjacka azijatska religija. Osim toga, reklo bi se da vlast zeli nakon rata precistiti neke stare racune, kao sto su se muslimanski aktivisti poslije prisjecali: "Komunisti bi nam u to vrijeme najvece stete i gubitke nanijeli, kad bi njihove vojne jedinice usle u sela. Jednostavno bi sve potencijalne protivnike, mahom ljude na visim drustvenim polozajima i intelektualce za koje se znalo da su vjernici, poubijali bez ikakva sudjenja ili istrage."10

U ustavu iz 1946. godine stajao je, naravno, uobicajeni clan prema kojem ce Jugoslavija postivati Vjerske slobode, a crkva ce biti odvojena od drzave. Medjutim, u praksi je bilo drukcije.

Godine 1946. ukinuti su sudovi islamskog svetog zakona. Godine 1950. donesen je zakon kojim je zenama zabranjeno nositi feredze. Iste godine zatvoren je posljednji mekteb, osnovna skola u kojoj su placenici stjecali temeljno znanje o Kur'anu, a poducavanje djece u dzamijama nije bilo dopusteno. Godine 1952. zatvorene su sve tekije u Bosni i Hercegovini i zabranjeni svi derviski redovi. Prema nekim izvjestajima, muslimani koji su sluzili vojni rok ili radili u takozvanim dobrovoljnim radnim brigadama morali su jesti svinjetinu, a komunisticki su rukovodioci upozoreni da ne smiju davati sinove obrezivati. Ukinuta su muslimanska kulturna i obrazovna drustva "Gajret", "Narodna uzdanica" i druga. Dopusten je rad samo jednoj sluzbenoj (od 1947. godine pod drzavnim nadzorom) islamskoj organizaciji, sa svega jednom, strogo nadziranom medresom skolovanje muslimanskih svestenika. Zatvorena je i muslimanska stampara u Sarajevu i do 1964. godine bilo je zabranjeno izdavati islamske udzbenike u Jugoslaviji. Medjutim, neke od tih mjera potajno su se krsile: i dalje su bili u optjecaju islamski tekstovi, djeca su se poducavala u dzamijama, derviski su redovi djelovali u privatnim kucama, a studentska organizacija "Mladi muslimani" odupirala se kampanji protiv islama sve dok nekoliko stotina njenih clanova nije pozatvarano 1949. i 1950. godine.

Muslimanska je zajednica pretrpjela vec velike stete u ratu: racuna se da je u cijeloj Jugoslaviji unisteno ili tesko osteceno 756 dzamija. Mnoge su od njih lokalnom inicijativom obnovljene, ali je 1950. godine u Bosni i Hercegovini jos bilo 199 dzamija izvan upotrebe, od kojih je jedne trebalo popraviti, a druge su komunisticke vlasti poslije pretvorile u muzeje, skladista ili cak staje. Tijelo koje je upravljalo vakufima bilo je fakticki pod drzavnim nadzorom, pa je bilo prisiljeno da velik dio svoje najvrednije imovine (recimo, prvi moderni blok uredskih zgrada u Sarajevu) prepusti lokalnim vlastima. Mnoga muslimanska groblja pretvorena su u parkove ili gradilista za uredske i stambene zgrade. Istina je da je reis-ul-ulema Causevic bio predlagao nesto slicno prije rata, ali sigurno nije mislio da ce se to uraditi bez pristanka muslimanske zajednice. Posljednji udarac vakufima, ciji je imetak bio vec nakrnjen eksproprijacijom obradive zemlje, zadala je nacionalizacija nekretnina 1958. godine. Tako su nestale velike dobrotvorne zaklade koje su djelovale 400 i vise godina, kao sto je bila zaduzbina Gazi Husrev-begova iz tridesetih godina 16. stoljeca."

Opci uvjeti vjerskog zivota u Jugoslaviji popravili su se nakon 1954. godine, kad je izglasan novi zakon koji je svima zajamcio vjersku slobodu (ponovo) i kojim su crkve stavljene pod neposredni drzavni nadzor. Godine 1956. poceo se intenzivno provoditi program obnove pravoslavnih manastira, dijelom iz turistickih razloga, a dijelom i zato sto su izmedju viseg pravoslavnog svestenstva i drzave uspostavljeni nesto njezniji odnosi.12 Medjutim, opsti sluzbeni stav prema islamu izmijenio se potkraj pedesetih i u sezdesetim godinama iz sasvim osebujnog razloga: jugoslavenska je muslimanska zajednica postala tada orudje Titove toboze "nesvrstane" vanjske politike.

Kao i mnoga druga Titova uopste slavljena dostignuca, bijase politika na koju je on tako reci slucajno natrapao. Posto je (na svoje veliko cudo) bio izbacen iz Kominforma i postao uvelike ovisan o zapadnim kreditima, pomoci i diplomatskom pomaganju, bila mu je potrebna ideologija zbog koje ce se ciniti da je on navlas upao u jako nezgodni polozaj, a ujedno mu omoguciti da drzi na distanci ugodno usluzne zapadne demokracije. Otkrio je to na svom putovanju po Etiopiji, Indiji i Egiptu 1955. godine. Uskoro je nakon toga poceo drzati govore u kojima je osudjivao podjelu svijeta na blokove, a sljedece godine, kad su Jugoslaviju zajednicki posjetili Naser i Nehru, razradio je retoriku pokreta nesvrstanih.13

I Naseru i indonezijskom vodji Sukarnu predstavljen je reis-ul-ulema kad su 1956. godine posjetili Beograd. Iako je sluzbeno tijelo koje je pretstavljalo jugoslavenske muslimane "Islamska vjerska zajednica" dobilo nalog da bojkotuje Svjetski islamski kongres u Karaciju 1952. godine, njegovi su predstavnici uveliko putovali po svijetu i nastupali kao predstavnici muslimana na svim skupovima Treceg svijeta i nesvrstanih zemalja.14 Uskoro je musliman kao vjerska pripadnost postala preporuka svakome ko se nadao napredovanju u jugoslavenskoj diplomatskoj sluzbi. Oko sredine sezdesetih istaknuti muslimanski diplomati iz Bosne i Hercegovine sluzili su u vise arapskih drzava i u Indoneziji, medju njima i sin jednog bivseg reis-ul-uleme.15 Cinilo se da nije vazno sto ti diplomati clanovi Komunisticke partije koji su se uglavnom odrekli svoje religije, glavno je da su se zvali Mehmed, Ahmed i Mustafa.

Pitanje, sta znaci biti musliman u Bosni i Hercegovini - je posrijedi religiozni, etnicki ili nacionalni identitet - nije bilo skinuto s tapeta, usprkos uvjerenju Komunisticke partije Jugoslavije u prvim godinama Titove vladavine da ce se to dogoditi. U cetrdesetim godinama sluzbeni je stav glasio da ce se taj problem malo-pomalo rijesiti sam od sebe, kad se muslimani identifikuju s Hrvatima ili Srbima. Na prvom partijskom kongresu poslije rata utvrdjeno je da se "Bosna ne moze podijeliti izmedju Srbije i Hrvatske, ne samo zato sto Srbi i Hrvati zive izmijesani na cijelom tom teritoriju, nego i zato sto je taj teritorij nastanjen i muslimanima, koji se jos nisu izjasnili u nacionalnom smislu".16 "Izjasnili u nacionalnom smislu" ,znaci ovdje, da se nisu "izjasnili hoce li biti Srbi ili Hrvati".

Na partiju je izvrsen odredjen pritisak da se opredijele za jednu ili drugu nacionalnost. Analiza nacionalne pripadnosti partijskih funkcionara s muslimanskim imenima u prvom jugoslavenskom prirucniku ko je ko (1956.) pokazuje da se 17 posto njih izjasnilo kao Hrvati, a 62 posto kao Srbi - sto je, izmedju ostaloga, znak otkud je puhao vjetar u bosanskom politickom zivotu u to doba.

U popisu stanovnistva 1948. godine muslimani su imali tri opcije: mogli su se deklarirati kao Srbi muslimanske vjeroispovijesti, Hrvati muslimanske vjeroispovijesti ili kao "nacionalno neopredijeljeni".

To je bosanskim muslimanima dalo priliku da pokazu koliko se skanjuju da budu posrbljeni ili pohrvaceni: 72.000 njih izjasnilo se da su Srbi, 25.000 da su Hrvati, a 778.000 deklariralo se kao "neopredijeljeni".

Pri sljedecem popisu stanovnistva, 1953. godine, ishod je bio slican. Ovaj put je sluzbena politika provodila duh "jugoslavenstva".

"Muslimanstvo" se uopce nije spominjalo u popisu, ali su se ljudi mogli deklarirati i kao "Jugoslaveni, nacionalno neopredijeljeni". U Bosni i Hercegovini bilo je takvih 891.800.(l7)

Sluzbena politika pocela se mijenjati tek u sezdesetim godinama. Nije potpuno jasno kako je do toga doslo. U prvih petnaest-dvadeset godina nakon rata, na visim polozajima u Bosni i Hercegovini dominirali su Srbi. U cetrdesetim godinama bilo je u Komunistickoj partiji Bosne i Hercegovine 20 posto muslimana i 60 posto Srba. Politika bosanske republicke vlade bila je vrlo servilna prema Beogradu, sklona tretirati svoju republiku kao tek nesto vise od obicne pokrajine Srbije. Nakon odlaska Srbina Djure Pucara s mjesta sefa bosanske Partije 1965. godine, taj je stav donekle izmijenjen, a iskljucenjem Aleksandra Rankovica, Titova nemilosrdnog sefa sluzbe sigurnosti iduce godine, doslo je do opsteg ublazavanja politike prema srpskim narodima u cijeloj zemlji. Ali, vec se i prije tih dogadjaja javila tendencija priznavanja bosanskih muslimana kao naroda. Vjerovatno je to bila posljedica dvaju povezanih uzroka: odluke da se stane od politike "integralnog jugoslavenstva" i da se umjesto na pocetku sezdesetih, pojaca samostalnost republika, te zakasnjelog uspona malobrojne elite muslimanskih komunistickih rukovodilaca u partijskom aparatu Bosne i Hercegovine.18*

Prvi znak promjene pojavio se 1961. godine, kad su se ljudi u popisu stanovnistva mogli izjasniti kao "muslimani u etnickom smislu". Zatim je, 1963. godine, u preambuli bosanskohercegovackog ustava, stajalo izmedju ostaloga: "Srbi, Hrvati i muslimani udruzeni u proslosti zajednickim zivotom" - cime se podrazumijevalo, iako nije izrekom receno, da muslimane treba smatrati ravnopravnim narodom.19

Opcenito se drzalo da je to presudan korak, a jedan od odraza te promjene bilo je i to sto je u materijalu pripremljenom za izbore funkcionera u Savezu komunista Bosne i Hercegovine 1965. godine nacionalnost pojedinaca navedena jednostavno kao "Srbin" ili "Hrvat" ili "musliman".20

Ipak, ovo priznavanje muslimana kao nacionalnosti jos nije bilo sluzbeno proglaseno, pa se odredjeni broj akademika i rukovodilaca (pod vodstvom sveucilisnog profesora Muhameda Filipovica i uz pomoc partijskih funkcionera, kao sto je bio Atif Purivatra) i dalje zauzimao da se rijec "musliman" kao oznaka nacionalne pripadnosti pise velikim pocetnim slovom "M", a ne vise kao "musliman" u vjerskom smislu. Ipak, je jos bilo otpora ovom predlogu u Partiji, koja je 1967. iskljucila profesora Filipovica iz svojih redova.

Ali, na kraju je postignut uspjeh, u maju 1968., na sjednici bosanskog Centralnog komiteta, na kojem je izdano priopstenje u kojem je stajalo i ovo: "Praksa je pokazala svu stetnost razlicitih vidova pritisaka... iz ranijeg perioda kad su muslimani oznacavani kao Srbi ili Hrvati u nacionalnom pogledu. Pokazalo se, a to je potvrdila i novija socijalisticka praksa, da su muslimani zaseban narod."21 Ovaj je stav prihvatila i savezna vlada, unatoc zestokim prigovorima u Beogradu srpskih nacionalista medju komunistima kao sto je bio Dobrica Cosic.

I, tako se u popisu stanovnistva 1971. godine prvi put pojavljuje i naziv: "Musliman, u nacionalnom smislu".22

* Ovu tvrdnju treba mozda pojasniti. Nisu se samo muslimanski komunisticki rukovodioci zalagali za priznavanje muslimana kao nacije: i drugi bosanski politicari, recimo Branko Mikulic, Hrvoje Istuk, Dragutin Kosovac i Todo Kurtovic, podupirali su taj potez, koji se smatrao dijelom procesa podizanja statusa Bosne i Hercegovine naspram drugih republika.

Drugi izvor otpora ovom stavu bijase u partijskom rukovodstvu Makedonije. Sami su Makedonci vrlo kasno, 1945. godine, priznati kao narod, pa im se nije svidjala pomisao da bi se i njihova poveca manjina slavenskih muslimana mogla na slican nacin odvojiti od makedonske nacionalnosti.23 Medjutim, upravo nam usporedba s Bosnom omogucuje da uvidimo zasto je bosanska politika, ma koliko cudno izgledala, imala smisla. U slucaju slavenskih muslimana u Makedoniji mozemo govoriti o religiji kao o nekakvom povrsinskom sloju koji se moze oguliti i ispod kojega cemo otkriti etnicki ili nacionalni supstrat. Skinemo li taj islamski sloj, ostat ce nam Slaven koji se moze proglasiti "Makedoncem" prema kriterijima zajednickog jezika i historije. Ali, u slucaju bosanskog muslimana, kako cemo prozvati preostali supstrat? Mozemo ga proglasiti "slavenskim" ili "bosnjackim", ili ga mozemo proglasiti "srpsko-hrvatskim", ali bilo bi pogresno proglasiti ga srpskim-hrvatskim, i to iz dva razloga.

Prvo, zato sto u doba prije islamizacije nije bilo tako odredjenog "srpskog" ili "hrvatskog" identiteta kao danas, pa ne bismo mogli govoriti o "Srbima muslimanske vjeroispovijesti" u tom smislu da su mu preci bili Srbi prije nego sto su postali muslimani.

A drugo, kad su se bosanski krscani, vrlo kasno, poceli izjasnjavati kao Srbi ili Hrvati, bilo je to samo na temelju religije. (Stoga se i potomci madjarskih ili njemackih doseljenika katolicke vjere koji su u Bosnu i Hercegovinu dosli za vrijeme Austro-Ugarske deklariraju sad kao "Hrvati", a potomci rumunjskih Roma pravoslavne vjere kao "Srbi".)24

Vidjeli smo vec kako su mnogi bosanski pravoslavci zacijelo potekli od srpskih doseljenika ili Vlaha, ali je toliko priljeva i odljeva naroda bilo, kao i prelazaka na drugu vjeru, da vrlo malo pojedinaca mogu stvari sasvim sigurni kakvo im je zapravo etnicko porijeklo. Stoljecima su te dvije vrste bosanskih krscana imale isti jezik, povijest i zavicaj - sto ce reci da je u najvaznijim aspektima supstrat koji lezi ispod njihova vjerskog identiteta jedan te isti.

Drugim rijecima, kad su bosanski pravoslavci i katolici potkraj 19. i na pocetku 20. stoljeca poceli sami sebe nazivati prema etnickim etiketama Srbima i Hrvatima, bijase to umjetan potez.

Vidjeli smo da je historijski razumljivo sto su to ucinili. Ali, kad su jednom povukli taj potez, bilo je neminovno da i muslimani povuku logican potez, to jest da se vjerski ocituju kao muslimani, a da svoj etnicki supstrat nazovu bosnjackim.

Posljedica bi svega toga bila da "Bosnjak" bude trece ime uz "Srbina" i "Hrvata" - sto bi bilo isto kao i upotreba rijeci "Musliman", samo sto bi jos vise podrivalo jedinstvo, jer se sad bar sve tri grupacije mogu nazivati bosnjackim Muslimanima, bosnjackim Srbima i bosnjackim Hrvatima.

Pokretacka snaga priznavanja muslimana kao naroda potkraj sezdesetih i na pocetku sedamdesetih nije bio islamski vjerski pokret. Dapace, predvodnici su bili komunisti i drugi sekularizirani muslimani koji su zeljeli da se muslimanski identitet u Bosni i Hercegovini razvije u nesto jos izrazitije nereligiozno. U tom se razdoblju mogu pratiti u Bosni i Hercegovini dvije posve razlicite tendencije: ovaj pokret svjetovnog "muslimanskog nacionalizma" i zasebno budjenje islamske vjere.25

Najpoznatiji plod ovog potonjeg budenja poslije je postala rasprava koju je napisao (ali ne i objavio) potkraj sezdesetih godina Alija Izetbegovic pod naslovom Islamska deklaracija.26

Argumenti Izetbegoviceve rasprave (o kojoj ce biti vise rijeci u sljedecem poglavlju) ne samo sto su se razlikovali od argumenata politicara kao sto je bio Purivatra, nego su bili sasvim suprotni. Izetbegovic se nije bavio problemima Bosne i Hercegovine, nego polozajem islama u svijetu, pa je pisao o nacionalizmu kao sili koja podvaja narode i o komunizmu kao neadekvatnom drustvenom poretku.

Ovo antikomunisticko vjersko budenje bijase u pocetku beznacajan fenomen, iako je bosanskim muslimanima Titova "nesvrstana" politika omogucila da uspostave kontakte sa sirim muslimanskim svijetom i time potaknu proucavanje islamske teologije u Bosni i Hercegovini. U sedamdesetim je godinama jos vise Bosnjaka moglo studirati na arapskim sveucilistima, a godine 1977. osnovan je cak i Fakultet islamske teologije (uz financijsku potporu Saudijske Arabije) na Univerzitetu u Sarajevu.27

Takav je razvoj bio daleko od onoga za sto su se zauzimali ljudi kao Purivatra. Oni su bili zaokupljeni cinjenicom da muslimani u Bosni i Hercegovini nisu dovoljno zastupljeni u komunistickom upravnom aparatu republike, i da njihova republika kao cjelina ima nekakav nizi status od ostalih republika u Jugoslaviji. Drzali su da taj nepravedan stav prema njima potice otuda sto Bosna i Hercegovina nije nastanjena samo jednim odredjenim narodom, nego tek dijelovima drugih dvaju naroda (Srbima i Hrvatima) i jednim "nenarodom". U ovoj je analizi bilo mnogo istine.

Bosna i Hercegovina zaista nije uzivala status kakav je zasluzivala u jugoslavenskom federativnom sistemu i u ekonomskom je razvoju sve vise zaostajala za svojim mocnijim susjedima. Doslo je bilo doduse do krakotrajnog procvata ekonomije nakon raskida s Kominformom 1948. godine, kad je Tito, zabrinut zbog mogucnosti sovjetske invazije, odlucio smjestiti tvornice oruzja i druge strateski vazne opreme u nedostupnije dijelove Bosne i Hercegovine. Ali, taje faza planiranja ubrzo prosla, a nakon nje je Bosna i Hercegovina ostala s necim sto je jedan analiticar opisao kao "nove (i cesto nedovrsene) tvornice izgradjene u totalnoj izolaciji od trzista, prometnica i kvalifikovane radne snage".28

U pedesetim i sezdesetim godinama Bosna i Hercegovina je, prema ostalim dijelovima Jugoslavije, stagnirala i zaostajala, tako da joj je drustveni proizvod po glavi stanovnika pao sa 79 posto od jugoslavenskog prosjeka 1953. godine na 75 posto 1957. godine, i na 69 posto 1965. godine. Godine 1961. veci dio Bosne i Hercegovine sluzbeno je proglasen privredno nerazvijenim. Od svih jugoslavenskih republika, Bosna i Hercegovina imala je najnizu stopu ekonomskog rasta za cijelog razdoblja od 1952. do 1968. godine. Nacionalni dohodak Bosne i Hercegovine, koji je 1947. godine bio za 20 posto nizi od jugoslavenskog prosjeka, pao je do 1967. godine na 38 posto ispod jugoslavenskog prosjeka.29

Drustvena statistika govori nesto slicno otkrivajuci probleme koji su djelomicno bili simptomi ekonomske zaostalosti, a djelomicno i njeni uzroci. Na pocetku sedamdesetih Bosna i Hercegovina imala je najvisu stopu smrtnosti novorodencadi u Jugoslaviji osim na Kosovu, najvisu stopu nepismenosti (opet osim na Kosovu), najvisi postotak ljudi koji su zavrsili samo tri razreda osnovne skole (osim na Kosovu) i najnizi postotak ljudi koji zive u gradovima (osim na Kosovu). Isto je tako imala najvisu stopu migracije unutar same Jugoslavije - otprilike po 16.000 ljudi godisnje u pedesetim i sezdesetim godinama. Vecina su tih migranata bili Srbi koji su odlazili zivjeti u Srbiju.30 Djelomicno su i zato Muslimani oko sredine sezdesetih prestigli Srbe u Bosni i Hercegovini kao najbrojniji narod.

Priznavanje muslimanske nacionalnosti potkraj sezdesetih odigralo je odredjenu ulogu u budenju republickog ponosa koji je pripomogao da se pokrene bosanska ekonomija. Nekoliko promjena u saveznom ustavu u tom razdoblju, zapocetih novim ustavom 1963. godine i dovrsenih formulisanjem novih ustavnih odredbi 1974. godine, otvorile su sire mogucnosti za vodjenje politike razvoja u pojedinim republikama. U sedamdesetim godinama bosanske su vlasti financirale nekoliko grandioznih industrijskih projekata i podizanje novih neboderskih naselja u vecim gradovima. Godine 1980. jedan je posmatrac zabiljezio da Sarajevo "izgleda kao jedno golemo gradiliste javnih radova. Obnavljaju se gradski vodovod i kanalizacija, glavne su ulice u sredistu grada prekopane i popravljaju se, tramvajska se pruga zamjenjuju sirim kolosijekom" i tako dalje.31 Neposredan razlog svih takvih djelatnosti u glavnom gradu Bosne bijahu, naravno, Zimske olimpijske igre koje su se ondje imale odrzati 1984. godine. Ali, taj novi razvoj bio je tek najdramaticniji primjer one vrste radova koji su se obavljali u mnogim dijelovima republike, mahom uzajmljenim novcem.

Tendencija decentralizacije Jugoslavije, koja je dosegnula vrhunac u ustavu iz 1974. godine, ipak je vise problema stvarala nego rjesavala. Nacelo zasebnih nacionalnih politickih identiteta uvazeno je tek toliko da probudi apetit za jos vise slicnih mjera. Povijest nas uci da federacije razlicitih nacionalnih entiteta mogu uspjesno funkcionisati samo ako su zasnovane na istinskom demokratskom politickom poretku, a u komunistickoj Jugoslaviji nije bilo tako, jer je u njoj svaka teznja za vecom nacionalnom autonomijom nuzno morala upiti kao bugacica sva ona gorka politicka nezadovoljstva koja su kolala po citavom sistemu. Lako je uvjeriti jedan narod da ga drugi narod ugnjetava ili izrabljuje, kad je cijeli politicki sistem u kojem su oba naroda zatvorena nedemokratski i u stvari ugnjetavacki. A, prirodni je rasadnik svih vrsta nezadovoljstva slaba ekonomija koja ne funkcionise - sto je takodje bilo zajamceno jugoslavenskim komunistickim sistemom. Zapravo je ekonomija opcenito sve slabije funkcionisala zbog mjera koje su u sezdesetima i sedamdesetima preduzete radi decentralizacije, jer su se u republikama sve cesce udvajali industrijski kapaciteti i planovi infrastrukture. Najgora je ona vrsta konkurencije koja se javlja, kad konkurenti djeluju uz pomoc kredita i dotacija dobivenih politickim sredstvima, i kad sama konkurencija nije podlozna pravoj trzisnoj utakmici.

Od sredine sezdesetih do kraja osamdesetih probudile su se mnoge nepreboljene nacionalne pizme, od kojih su jedne mahale valjanijim opravdanjima nego druge. Najvise je to uzelo maha u Hrvatskoj i Srbiji. Potkraj sezdesetih poceo se odredjen broj razlicitih hrvatskih prituzbi i nezadovoljstava zgusnjavati: prituzbe na razvoj sluzbene verzije srpskohrvatskog jezika u kojoj su prevladavali srpski oblici rijeci, prituzbe na uticaj koji su beogradske banke imale na turisticku privredu Dalmacije i na niz drugih ekonomskih i demografskih problema.32 Taj pokret, koji je inzistirao na pravima Hrvatske i koji se udruzio s kampanjom za daljnju liberalizaciju jugoslavenskog politickog sistema, postao je na Zapadu poznat pod nazivom "Hrvatsko proljece". Pokret je bio prvenstveno uperen protiv Srba, ali je prenio borbu i na bosanskohercegovacko tlo.

Godine 1971. jedan hrvatski list objavio je analizu nacionalne pripadnosti svih rukovodilaca u upravnom aparatu Bosne i Hercegovine, iz cega se moglo razabrati da Hrvati nisu ni priblizno zastupljeni na tim polozajima koliko bi morali biti. Premda ih je bilo vise od 20 posto od ukupnog broja naroda, jedva da je bilo njihovih predstavnika na tako vaznim polozajima u javnim medijima kao sto su bili direktori i urednici Radija i televizije Sarajevo; svi su predsjednici sudova bili Srbi, a ni jedan od upravnika raznih republickih ustanova nije bio Hrvat. Istaknuti bosanski politicari, recimo Hamdija Pozderac, izjavili su na to da nije vazno koje je narodnosti neki javni sluzbenik, pod uslovom da radi za dobro citave Bosne i Hercegovine.33

Ali, suparnistvo izmedju hrvatskih i srpskih nacionalista u brizi za Bosnu i Hercegovinu bilo je vec uzelo previse maha, da bi se moglo usutkati takvim floskulama. Srpski drugorazredni knjizevnik Josip Pokozovac objavio je vec 1969. godine knjigu u kojoj je ustvrdio da su svi stanovnici Bosne (pa cak i Dalmacije) "zapravo" Srbi. Kako su takvi sporovi u sedamdesetim godinama vrcali na sve strane, hrvatski i srpski nacionalisti poceli su otvoreno govoriti o tome, kako bi trebalo dijelove "cistog nacionalnog" teritorija Bosne i Hercegovine pripojiti Hrvatskoj, odnosno Srbiji.34 Nije se uopste pokusavalo dokazati da je politika bosanskih vlasti bila izrazito protivhrvatska ili protivsrpska u tom razdoblju. Sasvim su dovoljni bili puki statisticki dokazi o ugnjetavanju na jednoj strani, i krivotvorenje nacionalne historije na drugoj. Jedina je posljedica ovakvih statistickih argumenata na razvoj situacije u Bosni i Hercegovini bilo nespretno uvodenje "nacionalnog kljuca", tako da je po jedan predstavnik svakog naroda morao biti izabran na svim javnim funkcijama - jos jedan neznatan prilog daljnjoj ekonomskoj i administrativoj sklerozi.

Na kraju se pokazalo da je srpski nacionalizam razorniji. Srbija je naoko imala manje razloga od ostalih jugoslavenskih republika da bude nezadovoljna u prvih dvadeset godina komunisticke vladavine. Zemljom se opet upravljalo iz Beograda, Srbi su dominirali u Partiji i oruzanim snagama, a oni koji su prezivjeli cetiri ratne godine, imali su snazan osjecaj da je Srbija moralno superiornija Hrvatskoj. Ali, Tito 1945. godine nije dao Srbiji onakve teritorijalne nagrade kakve se obicno daju ratnim pobjednicima. Cjelokupni teritorij jugoslavenske Makedonije postao je zasebna republika. Iako su u njoj Srbi bili u manjini, srpska ju je vojska bila osvojila u Balkanskim ratovima 1912. i 191.3. godine i pripojila Kraljevini Srbiji pod izmisljenim imenom "Juzna Srbija". Zato su tu promjenu 1945. godine srpski nacionalisti smatrali otimacinom srpskog teritorija. Sjeverna pokrajina Vojvodina, u kojoj su Srbi sacinjavali manje od 50 posto stanovnistva, postala je dio Kraljevine Jugoslavije 1918. godine. Tito joj je dao status "autonomne pokrajine" u sklopu Srbije. Neki su Srbi i to smatrali protivsrpskim cinom, premda Vojvodina nije nikad bila dio same Srbije. Pa i Kosovo, na kojem su Albanci bili u vecini i koje je Srbija takodje osvojila 1912. i 1913. godine, Tito je proglasio "autonomnom pokrajinom" u sklopu Srbije. Te su promjene pekle mnoge Srbe i pretezale u njihovim glavama nad teritorijalnim ustupkom koji im je Tito ucinio kad je Srbiji pripojio Srijem, poveci istocni vrsak hrvatskog teritorija. (Tito nije nista mijenjao na povijesnoj granici Srbije i Bosne, koja je ostala kakva je bila u otomanskom i austrougarskom razdoblju.)

Sazrele su bile prilike za teoriju urote prema kojoj je Tito, poluhrvat i poluslovenac, svjesno radio protiv povijesnih interesa Srbije. Takvi su osjecaji uzeli jos vise maha u sezdesetima i na pocetku sedamdesetih, kad su cestim izmjenama i dopunama saveznog ustava Vojvodina i Kosovo dobivale sve vecu i vecu upravnu autonomiju - sve dok u ustavu 1974. godine nisu stekle neke (i ako ne sve) kompetencije republika, pa i pravo da imaju predstavnike u svim glavnim saveznim tijelima. Nakon pada Titova sefa sluzbe sigurnosti Aleksandra Rankovica (1966. godine), koji je na Kosovu vladao zeljeznom rukom (a, s njim je pao i veci broj srpskih rukovodilaca), situacija se dramaticno izmijenila. Najprije je uslijedila protivakcija Albanaca protiv Srba na Kosovu, s antisrpskim izgredima i drugim aktima nasilja, a onda nagla "albanizacija" cijele pokrajine, za koje su Srbi na Kosovu postali neugodno svjesni svoga statusa kao neznatne manjine u pokrajini. Na tisuce Srba odselilo se iz pokrajine u samu Srbiju. Neki su od njih bjezali, jer su se osjecali ugrozeni, ali su mnogi trazili bolji posao i sudjelovali u onoj opcoj plimi naroda s periferije prema maticnoj zemlji, koja je, kao sto smo vidjeli, zahvatila i bosanske Srbe u to doba.35

Situacija na Kosovu, koja je na pocetku osamdesetih dostigla stanje permanentne krize i vojne okupacije, postala je glavno zariste budenja srpskog nacionalizma. Vec 1968. godine srpski nacionalisti medju komunistima, na primjer Dobrica Cosic, tuzili su se na zaokret politike na Kosovu nakon Rankoviceva pada. "Svjedoci smo cinjenice kako cak i medju srpskim narodom ponovo svijetli stari historijski cilj i nacionalna ideja - ujedinjenje srpskog naroda u jednu drzavu," napisao je tada.36 Zbog te tvrdnje, koja je formulisana kao upozorenje, ali je iskazana u duhu prijetnje, Cosic je bio iskljucen iz Centralnog komiteta. Nije slucajno sto se on isto tako zestoko suprotstavio predlogu da bosanski muslimani dobiju status naroda. Buduci da su kosovski Albanci vecinom muslimani, antiislamski osjecaji bivali su sve vaznija karakteristika srpskoga nacionalizma. Time je odavno bila prozeta i srpska knjizevna bastina, ali se sada to izrazavalo u mnogo zescoj formi, recimo u izrazito antimuslimanskom romanu Noz, koji je na pocetku osamdesetih objavio radikalni nacionalist Vuk Draskovic.37 Srpska pravoslavna crkva takodje je uocila priliku da probudi osjecanje vjerskog identiteta u knjizevnoj i politickoj kulturi zemlje. Zapravo i srpsko opsesivno svojatanje Kosova donekle pociva na cinjenici da se u toj pokrajini nalaze neki od najstarijih manastira i crkava srpskog pravoslavlja, pa i sama patrijarsija.

Budenje pravoslavlja pratilo je i budenje zanimanja za zabranjenu temu cetnistva u Drugom svjetskom ratu. I, bas kao sto su - ili upravo zato sto su - komunisti osudjivali sve cetnike odreda kao fasisticke kolaboracioniste, tako je i sad reakcija srpskih nacionalista bila da ih podjednako nekriticki hvale. Rezim je imao razloga pozaliti sto je predugo branio objektivno historijsko proucavanje ratnih zbivanja. Godine 1985. objavio je Dobrica Cosic roman u kojem je suosjecajno portretirao cetnickog ideologa Dragisu Vasica. Iste je godine knjiga historicara Veselina Djuretica o cetnistvu predstavljena na promociji koju je priredila Srpska akademija nauka. Taj je dogadjaj bio vazna prekretnica, signal da kulturne vlasti u Beogradu mogu sada otvoreno ocitovati srpski nacionalizam.

U januaru iduce godine dvije stotine istaknutih beogradskih akademika i knjizevnika potpisalo je peticiju u kojoj se histericno govorilo o "albanskoj agresiji" i "genocidu" na Kosovu. Sve stare srpske pizme izbile su na povrsinu, pa se u peticiji kukalo kako se "vec decenijama vodi montirani politicki proces srpskom narodu i njegovoj historiji."38

Poslije je, te iste godine, Srpska akademija nauka (ili barem jedan njen odbor u kojem se zna da je bio i Cosic) srocila "Memorandum", u kojem je kukanje nad Kosovom bilo povezano s otvorenom optuzbom da je Titova politika isla za slabljenjem Srbije. Nacionalizam je navodno "dosao odozgo". Dakako da to nije bila aluzija na srpski nacionalizam, koji su autori tog spisa zeljeli posto-poto raspiriti sa svoga visokog mjesta, nego na nacionalne identitete Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i Muslimana. Memorandum je tvrdio da je u Hrvatskoj na djelu mracan program asimilacije kojem je cilj pohrvacivanje Srba, a bilo je i prituzbi na racun toga sto srpski pisci u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini ne pripadaju vise srpskoj knjizevnosti, nego "crnogorskoj" i "bosanskohercegovackoj".

Temeljni je argument "Memoranduma" da je srpski narod u cijeloj Jugoslaviji neka vrsta primarnog entiteta, koji ima jedinstveni niz prava sto nadilaze sve obicne politicke i geografske podjele. "Pitanje cjelovitosti srpskog naroda i njegove kulture u citavoj Jugoslaviji postavlja se kao sustinsko pitanje za opstanak i razvoj tog naroda."39 Upravo ce teznja za tom "cjelovitoscu" na kraju upropastiti Jugoslaviju, povlaceci za sobom i propast Bosne i Hercegovine.

Uz takvu drustvenu klimu koja se razvijala u Srbiji u sedamdesetim i osamdesetim godinama, u republickoj je vlasti u Bosni i Hercegovini sve vise rasla osjetljivost prema svakom izrazavanju muslimanskog vjerskog budenja koje bi moglo imati i politicke reperkusije. Valja napomenuti da bosanska republicka vlada nije djelovala u novom duhu srpskog antimuslimanskog nacionalizma. Naprotiv, nastojala se i dalje drzati sluzbene komunisticke politike koja je tezila za konacnim pretapanjem svih vjerskih elemenata u nacionalni identitet. Stoga je bila isto toliko zabrinuta zbog bilo kakvih znakova vjerski motivirane politike medju Muslimanima koliko i zbog nove sprege nacionalizma i pravoslavlja medju Srbima, znajuci da svaki rast prvog fenomena moze samo jos vise pothraniti onaj drugi. Muslimansko je svestenstvo u Bosni i Hercegovini sve otvorenije kritikovalo komunisticki drustveni poredak. Nakon Iranske revolucije 1979. godine pricalo se da su videne slike ajatolaha Homeinija u prozorima bosnjackih kuca, sto je izazvalo poseban val uznemirenosti. Premda je upravo njihova "nesvrstana" politika prenula islam iz mrtvila u Bosni i Hercegovini i omogucila mu kontakte s ostalim muslimanskim svijetom, vlasti su odlucile djelovati protiv svakog znaka daljnjeg porasta popularnosti islamske vjere. Godine 1979. komunisticki knjizevnik, Musliman Dervis Susic, zamoljen je da u sarajevskom dnevniku oslobodjenje objavi niz izvadaka iz knjige koju je upravo pisao i u kojoj je raskrinkao suradnju visih muslimanskih svestenika s ustasama i Nijemcima u Drugom svjetskom ratu. Kad je Susica zbog toga napalo sluzbeno glasilo islamske zajednice Preporod, u njegovu je odbranu ustao jedan od vodecih tumaca sluzbene politike prema religiji Fuad Muhic, profesor na Univerzitetu u Sarajevu. U polemiku se ukljucio i najstariji komunisticki politicar medu Muslimanima Hamdija Pozderac, javno se u vise navrata okomivsi na ono sto je nazvao "panislamizmom".4

Pod takvim je okolnostima primijenjena najpoznatija ostra mjera protiv muslimanskih aktivista u Bosni: sudenje u Sarajevu 1983. godine trinaestorici optuzenih za "neprijateljsku i kontra-revolucionarnu djelatnost s pozicija muslimanskog nacionalizma". Glavni je optuzeni bio Alija Izetbegovic, pravnik i sluzbenik u upravi gradjevnog odjela bosanskih zeljeznica, koji je svoju Islamsku deklaraciju bio napisao jos prije 13 godina. On i trojica ostalih optuzenih bili su nekad clanovi organizacije "Mladi muslimani" koja se suprotstavila komunistickim napadima na islam na kraju Drugog svjetskog rata. To su im isceprkali iz proslosti i optuzili ih za ozivljavanje "teroristicke" organizacije. Izetbegovica su jos optuzili, kao pride, da se zauzimao za uvodjenje parlamentarne demokracije zapadnog tipa. Glavni je dokaz bio tekst Islamske deklaracije koji je, po misljenju javnog tuzitelja, bio manifest sastavljen u prilog stvaranju etnicki ciste islamske drzave u Bosni i Hercegovini.

Izetbegovic je istakao da u tom tekstu nema ni rijeci o stvaranju etnicki ciste Bosne i Hercegovine, dapace, da se u njemu uopce ne spominje Bosna i Hercegovina, ali takvi detalji nisu sprijecili sud da ga osudi na 14 godina zatvora, i da mu tek na ulozeni priziv kaznu snizi na 11 godina.41

Ovo je sudenje zastrasilo muslimanske vjerske aktiviste i na neko vrijeme ucvrstilo pozicije muslimanskih komunistickih rukovodilaca, recimo Hamdije Pozderca, koji je bio za muslimanski nacionalni Identitet dok je god taj identitet u stvari svjetovne naravi. Ali, uskoro je ovom obliku muslimanske politike opet zadao tezak udarac spektakularni poslovni skandal zbog kojeg je i Pozderac pao. U skandal je bilo umijesano poduzece Agrokomerc u zapadnoj Bosni, koje je izraslo ondje iz farme peradi u sezdesetim godinama. Pod vodstvom svoga karizmaticnog direktora, Fikreta Abdica, Agrokomerc se toliko razvio da je 1987. zaposljavao 13.000 ljudi u tom kraju i uvrstio se medu 30 najvecih preduzeca u Jugoslaviji. Tajna je njegova uspjeha bila u tome sto je izdao mjenice uz visoke kamate bez ikakvog jamstva - sto je bilo u redu, dok je god mjesna banka zirirala mjenice svojim sluzbenim zigom. (Navodno je banka posudila zig Agrokomercu da se ne bi morale mjenice neprestalno nositi u banku.) To je bio prilicno tipican primjer onoga sto se zbivalo u Jugoslaviji. Jedino su bili neuobicajeni razmjeri same transakcije jer je vrijednost mjenica iznosila oko 500 miliona dolara. Poslije je jedan beogradski bankarski strucnjak rekao: "Svi su direktori banaka i politicari morali znati da Agrokomerc trosi iznad svojih mogucnosti. Ono sto je radio Abdic rade i svi ostali. On je jedino pogrijesio sto je prekardasio." Isto su tako svi znali da su s tim preduzecem bili povezani clanovi bosanske vlade, pa i Pozderac, ciji je brat Hakija bio na platnoj listi Agrokomerca kao strucni savjetnik. Sam je Abdic bio clan Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine, ali je uskoro smijenjen. Pozderac je bio na mnogo istaknutijem polozaju potpredsjednika Jugoslavije. Na kraju je podnio ostavku, iako je i dalje tvrdio da je nevin.42

Abdic je bio posebno omiljen medju obicnim muslimanskim svijetom, koji je drzao da se on svojski trsio da osigura zaposljavanje i blagostanje vrlo siromasnom kraju Bosne. Mnogi su od njih bili uvjereni da je afera izmisljena u Beogradu kako bi se naudilo najistaknutijim muslimanskim politicarima. Sam je Pozderac bio upravo na redu da postane predsjednik Jugoslavije, a predsjedavao je i ustavnoj komisiji koja je pripremala novu reviziju ustava, za koju su u Beogradu vjerovali da ce donijeti "antisrpske" izmjene. Pozderac je u svakom slucaju morao podnijeti ostavku pod pritiskom srpskih novina, napose Borbe. Posljedice te afere bile su katastrofalne za ekonomiju cijelog tog kraja zapadne Bosne u kojem prevladava muslimansko stanovnistvo.

Citava je ta epizoda dvojako simbolizirala depresiju koja je sredinom osamdesetih zavladala u Bosni i Hercegovini, pa i u cijeloj Jugoslaviji. Ponajprije je doslo do opceg kraha rasklimanog ekonomskog sistema koji je mogao cvjetati samo zahvaljujuci stranim kreditima. Zemlja je bila puna gigantskih tvornica koje bi poslovale s gubikom cak i da nisu morale otplacivati dugove s kamatama. Tako je, recimo, u Zvorniku u istocnoj Bosni podignuta najveca tvornica aluminija u Evropi, sa 4000 zaposlenih. Izgradjena je na tom mjestu uz pomoc stranih kredita da bi preradjivala lokalni boksit, a kad je vec pocela raditi, otkriveno je da taj boksit nije dovoljno dobre kvalitete, pa su 1987. godine poceli uvoziti boksit iz Afrike."43

Cijeli komunisticki ekonomski sistem - koji nije bio "samoupravljanje" nego naprosto lose gospodarenje - bio je u stanju agonije, s naglim i stalnim opadanjem realnih zarada i porastom izostanka s posla i strajkova. Kad je za predsjednika savezne vlade 1986. godine imenovan hrvatski rukovodilac iz Bosne Branko Mikulic, on je obecao da ce provesti dalekosezne ekonomske reforme i oboriti stopu inflacije na 20 posto. Uvedene su neke stroge mjere stednje koje su pridonijele opcoj nepopularnosti vlade i federativnog sistema, ali glavne strukturne reforme nisu nikad provedene u djelo, a vlada je umjesto toga mjesecima raspravljala o tome da li treba povecati pravo privatnika na deset zaposlenih ili ne treba.

Dotle je 1987. godisnja inflacija porasla na 120 posto, a 1988. na 250 posto. Do kraja te godine dug Jugoslavije stranim kreditorima porastao je na 33 milijarde dolara, od kojih je oko 20 milijardi trebalo vratiti Zapadu u cvrstoj valuti.44 Na taj nacin dugogodisnje nasljedstvo Titove ekonomske politike dovelo je do toga da je stanovnistvo bivalo sve nezadovoljnije i siromasnije - sto je bila idealna prilika za demagoge da se prihvate posla i izazovu u politici opcu kivnost.

Afera Agrokomerc je postala simbolom stanje u kojem se Jugoslavija opcenito nalazila i onim sto je otkrila o klasi visokih komunistickih rukovodilaca. Decenijama su u toj zemlji vladale lokalne dinastije, politicke porodice koje su se dobro snasle u ratu i vrlo rano zauzele pozicije s kojih su mogle razapeti oko sebe mreze licnih pokroviteljstava. Oni koji su se borili na strani partizana mogli su ocekivati da ce do kraja zivota uzivati s Titom plodove moci. (Evo o tome i jednog jugoslavenskog vica: "Koja je razlika izmedju Jugoslavije i Amerike?" Odgovor: "U Americi radis cetrdeset godina da bi cetiri godine bio Predsjednik, a u Jugoslaviji se boris cetiri godine i onda si Predsjednik cetrdeset godina.") Porodica Pozderac bila je najistaknutiji takav primjer u Bosni. Otkako je najstariji brat Nurija pristupio Titovim partizanima 1941. godine, politicka je buducnost cijele porodice bila zbrinuta. Isto je tako uspjesno trgovao svojim ratnim zaslugama i istaknuti srpski politicar u Bosni i Hercegovini u sedamdesetima i osamdesetima Milanko Renovica, jer je bio jedan od rijetkih Srba medju partizanima u izrazito cetnickom kraju.**

Ovaj se sistem poklapao sa srednjovjekovnom vlastelom koja su na svim zivotnim podrucjima imala svoju mrezu uticaja i pokroviteljstava kojima su zaduzivali pojedince. U svojoj najblazoj formi, taj je sistem mogao pomoci i zastititi pojedince koji su to i zasluzivali, ali je u svojoj osnovi bio korumpiran. Osim toga, izazivao je i stagnaciju, jer je trebalo da se generacija koja se borila u ratu napokon povuce u mirovinu, a nije se povlacila. Nova generacija koja se visoko popela u poratnoj komunistickoj hijerarhiji borila se necasnim metodama za prevlast, a opca politicka stagnacija i ekonomsko nazadovanje omogucavali su joj da lakse makne one koji su bili iznad nje. Gotovo su svi obicni Jugoslaveni bili razocarani. Mnogi su se stoga i povukli iz politickog zivota. Na konferenciji Saveza komunista Bosne i Hercegovine 1987. godine glavna je zalopojka - pomalo stidljivo izrazena - glasila: "Sve vise jaca tendencija medju mladima prema pasivnosti, ravnodusnosti i neutralnosti, sto je sve odraz njihova nezadovoljstva trenutacnim stanjem."45 Medjutim, kako je ekonomija i dalje propadala, drugdje su u Jugoslaviji dolazile do izrazaja i snaznije emocije.

** Ovo spominjanje porodica Pozderac i Milanka Renovice ne treba shvatiti tako kao da postoji neki odredjeni paralelizam medju njima. Pozdercevi su bili dobro poznata i stara, ugledna porodica; vecina ljudi (ne samo muslimani i komunisti) smatrala je njihove nazore izrazito probosanskim. A, Milanko Renovica je postao savjetnik u stabu Radovana Karadzica.

U julu 1988. na tisuce tvornickih radnika demonstriralo je protiv strogih mjera stednje Mikuliceve vlade. Poslije su tog istog ljeta izbile masovne demonstracije protiv lokalnih partijskih glavesina u Vojvodini i Crnoj Gori, cime su na kraju, u oktobru 1988. i julu 1989., iznudjene ostavke svih clanova i jednog i drugog Politbiroa. Sav je taj pritisak vrlo pomno organizovao i izvrsio novi vodja srpskih komunista Slobodan Milosevic, koji je zatim uspio i zamijeniti sve te partijske funkcionere svojim ljudima. Milosevicu je zapravo poslo za rukom lukavo iskoristiti za svoje ciljeve opce nezadovoljstvo Vojvodana i Crnogoraca, pa i neke frustracije izazvane cijelim komunistickim poretkom kao takvim. Istovremeno je vrsio i snazan pritisak na komunisticku hijerarhiju na Kosovu tezeci za slicnom preobrazbom kako bi i ondje postavio svoje ljude. Cinjenica da su se Albanci odupirali tom pritisku iz Beograda omogucila mu je da prikaze tu svoju operaciju kao odbranu srpskih nacionalnih interesa od perfidnih Albanaca.

U martu 1989. Srpska je skupstina, na Milosevicev zahtjev, izglasala ustavne amandmane kojima je ukinuta politicka autonomija Kosova i Vojvodine. To je izazvalo masovne demonstracije i generalni strajk na Kosovu, sto su srpske policijske snage surovo ugusile.46 Sada su svi pojedini komadi mozaika bili na svom mjestu. U Beogradu se dakle pojavio ambiciozan politicar koji je naucio sve komunisticke metode u borbi za vlast dok se penjao po sluzbenoj ljestvici sistema. U zemlji je vladala opstaa ekonomska depresija i nezadovoljstvo, zbog cega su ljudi pozeljeli odlucno vodstvo, a ideologija srpskog nacionalizma, poodavno frustriranog, dosla je do izrazaja u politici kojom su Vojvodina i Kosovo "vraceni" pod vlast Srbije. Reklo bi se da su se dva procesa stopila u jedan: Milosevicevo uzimanje vlasti u svoje ruke i okupljanje Srba u jedinstvenu politicku jedinicu koja ce dominirati Jugoslavijom ili je razbiti.

_______________________________

1 Karapandzich, Bloodiest Yugoslav Spring, str. 20.
2 Citirano u knjizi Beloff, Tito's Flawed Legacy, str. 131.
3 Djordjevic, "Yugoslav Phenomenon", str. 329.
4 Rusinow, Yugoslav Experiment, str. 38. O "omladinskim radnim brigadama" na gradnji zeljeznicke pruge vidi kod Thompson, Paper House, str. 118-120.
5 Lucidan i sazet prikaz Titova staljinizma vidi kod Pavlowitch, Tito, str. 50-61
6 Lapenna, "Suverenitet i federalizam", str. 17-18.
7 Taj je proces temeljno prikazan u knjizi Kostunica i Cavoski, Party Pluralism or Monism.
8 Rusinow, Yugoslav Experiment, str. 35-36.
9 Chadwick, Christian Church in the Cold War, str. 37.
10 Poulton, Balkans, str. 43.
11 O svim ovim promjenama vidi kod Balic, "Der bosnisch-herzegowinische Islam", str. 120, 128-134; A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 347-353.
12 McFarlane, Yugoslavia, str. 79.
13 Taj je pokret zapoceo na konferenciji u Bandungu u Indoneziji 1955. godine, pod kineskim pokroviteljstvom; Tito je stao na celo pokreta 1960. godine, a njegova nacela proglasio sluzbenom jugoslavenskom politikom 1961. godine. Vecini je neutralnih posmatraca bila jasna prava narav tog pokreta jos prije nego stoje Fidel Castro postao njegov predsjednik 1979. godine. Vidi Pavlowitch, Tito, str. 61-65; Milivojevic, Descent into Chaos, str. 20-21; Ivanovic, "Reforma vanjske politike".
14 Irwin, "Islamic Revival", str. 441-442; A. Popovic, L'Islam balkanique, str. 353-354.
15 Balic, "Der bosnisch-herzegowinische Islam", str. 125.
16 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 194
17 Ibid., str. 195; posluzio sam se detaljnim pregledom podataka za 1948. godinu u knjizi Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 32-33. Höpken navodi ukupan broj "Srba" i "Hrvata" muslimanske vjere (170.000), sto je netacno; mozda je posrijedi stamparska pogreska za ukupni broj takvih muslimana u cijeloj Jugoslaviji (190.000).
18 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 199-201. S. Ramet sma-;-ta da je presudan bio pad Rankoviccv: Nationalism and Federalism, str. 178-179. O '^dominaciji Srba u Bosni i Hercegovini u razdoblju izmedju 1945. i 1965. godine vidi | kod Pcrochc, Histoire de la Croatie, str. 367.
19 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 196-197; Irwin, "Islamic "Revival", str. 444.
20 Balic, "Der bosnisch-herzegowinische Islam", str. 124.
21 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 198-200; Irwin, "Islamic Revival", str. 144.
22 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 200.
23 O dugotrajnom sporu s Makedonijom oko tog pitanja vidi kod S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 182-184.
24 Hadzijahic, Od tradicije do identiteta, str. 67-68.
25 O tome vidi kod A. Popovic, "Islamische Bewegungen", str. 281, i Irwin, "Islamic Revival", str. 445-446.
26 Izetbegovic se poceo pripremati za pisanje 1966. i 1967. godine, a dovrsio je svoje djelo u prvoj polovini 1970. godine (Zulfikarpasic, ur., Sarajevski proces, str. 239).
27 P. Ramet, "Die Muslime Bosniens", str. 111; A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 351 ; informacija dobivena od Maje Topolovca.
28 Rusinow, Yugoslav Experiment, str. 100.
29 Ibid., str. 99-100, 119; S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 138-144.
30 Svi ovi statisticki podaci (uglavnom crpljeni iz popisa stanovnistva 1971. godine) mogu se naci kod Breznik, ur., Population of Yugoslavia. Vojvodina je bila podrucje s najvecim cistim priljevom stanovnistva: nije se zeljelo samo nadomjestiti vise od 300.000 pripadnika njemacke manjine koji su pobijeni ili protjerani, nego i osigurati apsolutnu vecinu Srba.
31 S. Ramcl, Nationalism and Federalism, str. 144.
32 Ibid., str. 98-115.
33 Ibid. str. 124.
34 Ibid., str. 105, 125.
35 Vidi Magas, Destruction od Yugoslavia, str. 37, 47, u fusnoti. Lazna je tvrdnja da je u razdoblju od 1968. do 1978. "vise od 100.000 Srba" napustilo Kosovo (Beloff, Tito's Flawed Legacy). Prema popisima stanovnistva na Kosovu je 1961. godine bilo 227.016 Srba, 1971. godine 228261, a 1981. godine 209.497 (Islami, Fshati i Kosovës, str. 176).
36 Tomasevich, "The Serbian Question", str. 39.
37 Tomasevich, "The Serbian Question", str. 39.
38 Magas, Destruction of Yugoslavia, str. 50.
39 Grmek i dr., ur., Le Nettoyage ethnique, str. 236-269; citati sa str. 256, 265.
40 A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 355; Irwin, "Islamic Revival", str. 448-451.
41 Zulfikarpasic, Sarajevski proces, posebno str. 240-241; Poulton, Balkans, str.42-43
42 Najbolji je prikaz ove afere, kojim sam se i ja ovdje posluzio, u knjizi Lydall, Yugoslavia in Crisis, str. 168-171 (citat sa str. 171); vidi takodje McFarlane, Yugoslavia, str. 171-172, i Magas, Destruction of Yugoslavia, str. 111-112.
43 Lydall, Yugoslavia in Crisis, str. 85-86.
44 Ibid., str. 91-92, 220-222; Milivojevic, Descent into Chaos, str. 11-12.
45 Lydall, Yugoslavia in Crisis, str. 217.
46 Milivojevic, Descent into Chaos, str. 10; S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 226-234; Thompson, Paper House, str. 163-165; Magas, Destruction of Yugoslavia, str. 197-213, 227-234.


Pripremio: Prof. Hamdo Camo



Vezano za temu:

Historija Bosne i Hercegovine

Povijest Bosne - Noel Malcolm
Predgovor hrvatskom i bosanskom izdanju
Rase, mitovi i porijeklo: Bosna do 1180
Srednjovjekovna bosanska drzava 12-15.st
Crkva bosanska
Rat i otomanski poredak 1463-1606

Islamizacija Bosne
Srbi i vlasi
Rat i politika u otomanskoj Bosni
Ekonomski zivot, kultura i drustvo
Zidovi i Romi u Bosni
Otpori i reforme 1815-1878

BiH pod Austro-Ugarskom 1878-1914
Rat i kraljevina: Bosna 1914-1941
BiH u drugom svjetskom ratu 1941-1945
BiH u Titovoj Jugoslaviji 1945.-1989.
Bosna i smrt Jugoslavije 1989-1992





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved