Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
BOSNA I SMRT JUGOSLAVIJE 1989.-1992.


POVIJEST BOSNE

- NOEL MALCOLM -



BOSNA I SMRT JUGOSLAVIJE 1989 - 1992

Na dan 28. juna 1989. okupilo se nekoliko stotina tisuca Srba na bojnom polju Gazimestanu, nedaleko od glavnog grada Kosova, Pristine, da proslave seststotu obljetnicu bitke na Kosovu.' U Srbiji se vec vise tjedana osjecalo na svakom koraku nacionalno previranje; kosti kneza Lazara, koji je izgubio glavu u toj bici, prevezene su po zemlji i, kamo god su stigle, bile cilj hodocasca. U dvoristu manastira Gracanice (juzno od Pristine), dok su ljudi stajali u redu da iskazu pocast knezevim kostima izlozenim u manastiru, na standovima su se prodavali posted nalik na ikone Isusa Krista, kneza Lazara i Slobodana Milosevica jedan do drugoga. Na samoj ceremoniji na nekadasnjem bojnom polju uz Milosevica su stajali mitropolite Pravoslavne crkve u crnim mantijama, pjevaci u tradicionalnoj srpskoj narodnoj nosnji i pripadnici tajne policije u svojim tradicionalnim crnim odijelima i s tamnim naocalama. Milosevic je rekao okupljenoj svjetini: "Poslije sest vjekova opet smo zaokupljeni borbama i svadjama. Nisu to oruzane borbe, ali nije iskljuceno da nece i do njih doci."2 Svjetina mu je gromoglasno odobravala.

Bijase to simbolicna prekretnica u historije jugoslavenskih zemalja. Milosevic je vec imao mnogo od onoga sto je htio. Stekao je osobni ugled bez premca u Srbiji zahvaljujuci spoju komunistickih metoda i nacionalisticke retorike. Od osam glasova u Predsjednistvu Jugoslavije, mogao je racunati na cetiri: na glasove Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore. Morao je jos samo pridobiti za sebe predstavnika Makedonije pa da moze raditi sto hoce. Tada ce moci iznova napisati savezni ustav i osigurati prevlast Srbije.

Medjutim, zbog samog onog procesa kojim je dosao do te tacke nije bilo vjerovatno da ce oni dijelovi Jugoslavije kojima nije jos gospodario ikad pristati na takvo preuredjenje zemlje.

Hrvatski nacionalisticki osjecaji koji su tinjali nezadovoljeni za sve vrijeme otkako je uguseno "Hrvatsko proljece" na pocetku sedamdesetih, naglo je razbudjeno budjenjem srpskog nacionalizma sredinom osamdesetih. Milosevic nije samo skinuo tabu sa stanovitih oblika protivhrvatske retorike nego ih je upravo ohrabrio - tako da su sluzbeni srpski javni mediji uskoro nazivali vodju hrvatskih komunista Ivicu Racana "ustasom".3 Ponovo su izbile na povrsinu sve stare hrvatske zalopojke, a u novoj atmosferi krsenja tabua o Drugom svjetskom ratu mnogi su poceli zamjerati i automatsko povezivanje Hrvata s ustasama, i one sluzbene historije u kojima se preuvelicavao ukupan broj ratnih zrtava u Hrvatskoj preko svake mjere. Posljedica toga nije bila pojava na sceni ustaskih apologeta (iako ce poslije i toga biti) nego takvih hrvatskih nacionalista kao sto je bio bivsi partizanski i jugoslavenski general Franjo Tudjman, koji je dugogodisnje nacionalne teznje Hrvatske za nezavisnost od Beograda zelio odvojiti od ustaske historije s kojom bijahu isprepletene. A, neovisno o svim historijskim debatama, postojala su i realna strahovanja za buducnost kakva je izazvao Dobrica Cosic u julu 1989. kad je izjavio da bi se veliki dijelovi Hrvatske morali "vratiti" jednoj drugoj republici.4

Dotle se najzapadnija i najsamostalnija od svih republika, Slovenija, spremala da se zastiti od iducih faza Miloseviceva postupnog ustavnog puca. U septembru i oktobru 1989. srocila je i izglasala novi slovenski ustav kojim je proglasila svoju zakonodavnu suverenost - drugim rijecima, obznanila da njeni zakoni imaju prednost pred saveznima - i izricito ustvrdila da ima pravo na otcjepljenje.5

Dok se to zbivalo, dramaticna propast komunistickog carstva u istocnoj Evropi prikazivala se iz veceri u vecer na televizijskim ekranima. Osnivanje nezavisnih politickih stranaka sto je u Jugoslaviji stidljivo zapocelo 1988. godine, pretvorilo se u pravu bujicu.

U januaru 1990. slovenski su komunisti demonstrativno napustili kongres Saveza komunista Jugoslavije, a nakon dva tjedna preimenovali su se u Stranku demokratske obnove. I Slovenija i Hrvatska najavile su visestBanacke izbore u proljece 1990. U prvoj je od njih na izborima pobijedila liberalno-nacionalisticka koalicija, a u drugoj nova hrvatska nacionalisticka stranka "Hrvatska demokratska zajednica" (HDZ) na celu s Franjom Tudjmanom. Milosevic je takodje promijenio ime svoje stranke (u "Socijalisticku partiju Srbije") i poceo govoriti o visestBanackim izborima u Srbiji. Ti su izbori ipak odgodjeni do kraja godine. Vjerovatno je Milosevic bio uzdrman razdobljem relativne nepopularnosti u prvoj polovici 1990. godine, pa je mozda zelio pricekati da se zaostri nacionalna kriza u kojoj ce on opet moci preuzeti ulogu spasitelja Srbije. Buduci da su radio i televizija u Srbiji bili u njegovim rukama, nije ni bilo prave opasnosti da ce izgubiti dobro planirane izbore. Ipak, u prvoj polovici 1990. morao je preispitati svoju strategiju. Do tada je uspijevao u svom glavnom naumu da zavlada Jugoslavijom preko postojecih struktura Saveza komunista i Predsjednistva SFRJ. Ali, raspadom Partije i "vertikalnom" podjelom jugoslavenske politike na niz nacionalnih stranaka u razlicitim republikama, ostao je bez te mogucnosti. Stoga je pribjegao drugoj opciji: ako ne moze vladati Jugoslavijom kao jedinstvenim entitetom, onda ce silom izdvojiti iz nje novi entitet, prosirenu Srbiju, koja ce pripadati samo njemu i nikom drugom. Slovenski i hrvatski politicari zalagali su se u vecem dijelu 1990. godine za mirnu i dogovornu transformaciju Jugoslavije iz federacije u konfederaciju - to jest iz drzave u kojoj su primane savezna vlada i savezne institucije, u drzavu u kojoj republike imaju pravu vlast, a savezna tijela samo djeluju kao njihova zajednicka zastupnistva.

Ali Milosevic nije pokazao interesa ni za koji od takvih planova. Prvi jasni znak Miloseviceve nove strategije ogledao se u Kninu i okolici u Hrvatskoj - dijelu nekadasnje Vojne krajine uz zapadnu granicu Bosne, gdje su Srbi bili u vecini. Pred hrvatske izbore u aprilu 1990. ti su se Srbi okupili oko "Srpske demokratske stranke" (SDS). Milosevic se vjerovatno od samog pocetka zanimao za tu novu pojavu, ali cini se da je stranka u stvari osnovana na inicijativu "lokalnih Srba, koji su se bojali da ce izgubiti svoj kulturni identitet : u novoj nacionalistickoj Hrvatskoj. Neki od ekstremnijih clanova te stranke izjavljivali su, ponavljajuci propagandne parole iz Beograda, da se oni moraju braniti od "ustaske drzave" - sto se u prvom redu odnosilo na obnovu hrvatskog grba u obliku sahovnice, koja je zaista bila (u malko izmijenjenu obliku) ustaski simbol, ali je isto tako bila stotine i stotine godina hrvatski nacionalni grb. Nakon izbora, kad je nova vlast pocela otpustati komunisticke funkcionere, Srbi su ustvrdili da oni masovno ostaju bez posla. Buduci da su u drzavnom aparatu Hrvatske bili zastupljeni u mnogo vecem broju nego sto je trebalo biti prema njihovoj brojnosti (tvoreci gotovo 40 posto clanstva Saveza komunista i 67 posto milicije), bilo je neminovno da upravo njih bude najvise otpusteno. Inace, zacijelo je bilo i nekih nepravednih podmirivanja starih racuna.

Medjutim, u ljeto 1990. vodstvo SDS-a u Kninu preuzeo je ekstremist koji je zacijelo bio u tijesnoj vezi s Milosevicem. U avgustu je odrzan lokalni referendum o "autonomiji" Srba, usprkos hrvatskim vlastima koje su ga proglasile protivzakonitim; na ulicama Knina pojavila se naoruzana srpska milicija, ocito potpomognuta oficirima garnizona JNA (kojem je zapovjednik poslije bio general Ratko Mladic). Hrvatske su vlasti pokusale zaplijeniti zalihe oruzja lokalnih jedinica rezervne policije, a Srbi, kojima su njihove vodje i beogradski javni mediji tvrdili da ih "ustase" namjeravaju poklati, zatrazili su pomoc od JNA. Doslo je do izgreda u kojima su stradali hrvatski policajci.

U januaru 1991. lokalni srpski celnici proglasili su to podrucje "Srpskom autonomnom oblasti Krajinom" i osnovali svoju "skupstinu". Nakon dva mjeseca naoruzani ljudi iz Krajine pokusali su zauzeti obliznji Nacionalni park Plitvice, najvaznije turisticko podrucje u unutrasnjosti Hrvatske. Bijase to neposredan i svjestan izazov hrvatskoj vlasti. Doslo je do puskaranja s hrvatskim policajcima, a savezno Predsjednistvo naredilo je vojsci (usprkos ostrom protivljenju Hrvatske) da zauzme park i "uspostavi mir".6

Ove dogadjaje sto su se zbili s onu stranu zapadne granice Bosne vrijedi pomnije prouciti zato sto su bili uzorak prema kojem se poslije radilo u Bosni i Hercegovini.

Tu su upotrijebljene tri metode, jedna opca i dvije posebne. Opca metoda je bila da se srpsko stanovnistvo podbuni neprekidnim bombardiranjem dezinformacijama i izazivanjem straha preko javnih medija i lokalnih politicara. Svaki potez Tudjmanove vlasti prikazan je kao akt "ustaskog" terora. (Valja istaknuti da su neke mjere hrvatskih vlasti bile dozlaboga netakticne, recimo naredba da se skinu imena ulica ispisana cirilicom, dok su se bosanske vlasti trsile svim silama da umire srpsko stanovnistvo.) Druga metoda je bila standardna i moze se naci u svim prirucnicima o gerilskom ratovanju: to je tehnika "kompromitovanja cijelog sela" kojom su se sluzili francuski pokret otpora, Vijetkong i nebrojeni drugi gerilski pokreti. Ta tehnika predvidja izazivanje incidenta - na primjer, oruzani napad na autobus pun hrvatskih policajaca - kako bi se izazvale ostre sankcije ili odmazda, pa se onda oruzje podijeli seljacima i kaze im se da ce ih policija sve skupa napasti. Kad naoruzana policija stigne, nije tesko zametnuti oruzani sukob, i najednom je cijelo selo, koje je do tada bilo neutralno, na strani pobunjenika. Treca metoda je jednostavan i sasvim proziran trik: izazovu se ozbiljni incidenti, a onda se zamoli vojska da intervenise kao nepristran arbitar, kad je vec potpuno jasno da je vojska odana Beogradu i svom oficirskom horu u kojem dominiraju Srbi, te da je na strani Milosevica i Srba.

Ovo komadanje hrvatskoga teritorija koje je tako zapocelo godinu dana prije hrvatskog proglasenja nezavisnosti u julu 1991, pocivalo je dobrim dijelom na tvrdnji da su Srbi u Hrvatskoj ugrozeni "ustaskim" rezimom. U Bosni takva tvrdnja nije mogla djelovati vjerodostojno, pa je trebalo izmisliti neku drugu ugrozenost. Umjesto "ustaskih hordi", bosanskim je Srbima receno da ih ugrozavaju "islamski fundamentalisti". Ukratko cemo se osvrnuti na to kako je uopce doslo do mogucnosti da se iznese takva tvrdnja, i zasto je ona bila lazna.

U Bosni i Hercegovini, kao i u vecini ostalih republika, Partija se raspala negdje na pocetku 1990. godine i nastao je niz nacionalistickih ili nacionalnih stranaka. Od 1989. godine nacionalizmi u susjednoj Srbiji i Hrvatskoj uzeli su maha izazivajuci zebnju, a krajnje teznje Milosevica i Tudjmana jedva da su bile prikrivene. Milosevic je bio otvoreno povezan s pansrpskim planovima Dobrice Cosica i Srpske akademije, a Tudjman je izjavio da je vecina bosanskih muslimana "neprijeporno hrvatskog porijekla" i da Bosna i Hercegovina tvori s Hrvatskom "nedjeljivu zemljopisnu i ekonomsku cjelinu".7

U jesen i zimu 1989. neki bivsi bosanski rukovodioci izrazavali su strahovanje da ce i Srbija i Hrvatska pokusati ucrtati nove granice na karti. U martu 1990. oba doma Skupstine Bosne i Hercegovine sastala su se da zajedno osude svaku pomisao na mijenjanje granica Bosne i Hercegovine. Ipak, situacija nije bila posve simetricna izmedju Srba i Hrvata. Bilo je potpuno jasno da Milosevic ide na prekrajanje granica, a da je sluzbena politika Tudjmanove stranke, HDZ-a, protiv toga da se mijenjaju granice - jer kad bi se takva zamisao prihvatila, prve bi se na udaru nasle granice same Hrvatske. Bombardovanje propagande iz Beograda o "ugrozenosti" Srba u Bosni i Hercegovini, sto je bilo zapocelo vec u ljeto 1989., dovelo je do toga da su se bosanski Hrvati i Muslimani nasli zajedno na jednoj strani nasuprot Srbima. Kad je na pocetku 1990. osnovana i hrvatska stranka u Bosni i Hercegovini, bijase to zapravo ogranak Tudjmanova HDZ-a, koji se sluzbeno zauzimao za postivanje granica Bosne i Hercegovine. A, kad je u julu osnovana srpska politicka stranka u Bosni i Hercegovini, ona se prozvala SDS - kao i ona stranka koja je vec agitovala za "autonomiju" u hrvatskoj Krajini i koja ce se uskoro otvoreno pobuniti protiv vlasti u Hrvatskoj.8

Glavna bosanska muslimanska stranka, koja se prozvala "Stranka demokratske akcije" (SDA), osnovana je u maju 1990. Predvodio ju je Alija Izetbegovic koji je 1988. bio pusten iz zatvora. Kao glavni optuzeni u najpoznatijem procesu desetljeca, bilo je prirodno da on bude izabran za vodju prve poskomunisticke i nekomunisticke muslimanske stranke u Bosni i Hercegovini. (Zapravo, kad je napokon izabran za predsjednika Predsjednistva Republike Bosne i Hercegovine, on je bio jedini drzavni poglavar u svim poskomunistickim jugoslavenskim republikama koji nikad nije bio komunisticki rukovodilac.) Nasavsi se izmedju cekica i nakovnja srpskog i hrvatskog nacionalizma, bosanski Muslimani reagovali su na dva razlicita nacina: pojacali su svoj muslimanski nacionalizam bacajuci teziste na ono po cemu se najvise razlikuju od ostalih, na svoju religijsku komponentu, a Istovremeno su isticali da se zalazu za ocuvanje jedinstvenog karaktera Bosne i Hercegovine kao multinacionalne i multikonfesionalne republike. Religiozni element izrazen je javnim simbolima SDA, zelenim barjakom i polumjesecom, a pluralisticki element stBanackim programom. Da izmedju ta dva elementa postoji stvarna napetost, pokazalo se u septembru 1990., tri mjeseca prije izbora u Bosni i Hercegovini, kad je jedan od vodja SDA, milioner i povratnik iz emigracije Adil Zulfikarpasic, istupio iz stranke i osnovao "Muslimansku bosansku organizaciju" (MBO), u cijem programu nije bilo ni traga od islama. Unatoc samom imenu nove stranke, Zulfikarpasic je nastojao udariti temelje nelokalistickoj politici u kojoj ce ljudi glasati na temelju vlastitog izbora politickog programa (liberalnog, socijalistickog ili kakvog bilo drugog), a ne samo zato da potvrde svoj nacionalni identitet. Izetbegovic je istakao da su posrijedi nerealne ambicije za to doba. Evo sta je izjavio jednom novinaru:

Komunisti su svojim zabranama probudili u narodu tu zelju za izrazavanjem svoga religijskog ili nacionalnog identiteta. Mozda cemo za cetiri-pet godina proci kroz ovo minsko polje i stici do horizonta civilnog drustva. Zasad, na zalost, nasa stranka mora biti lokalisticka. Stranke koje nastoje zastupati svakoga, male su i slabe. Nama ovdje prijeti stvarna opasnost od gradjanskog rata; nas je glavni cilj kao stranke da ocuvamo Bosnu i Hercegovinu kao cjelinu?

Ali, dakako da je sam Izetbegovic poistovjecen s religijskim elementom "religijskog ili nacionalnog identiteta". Rasprava kojom su se njegovi protivnici posluzili kao osnovom za optuzbe na njegov racun 1983. godine, Islamska deklaracija, ponovo je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki su citatelji mozda pomislili da je to neka vrsta licnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisti cesto prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalisticku islamsku drzavu. Ali, takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj deklaraciji.

Ta je rasprava, napisana potkraj sezdesetih, opca rasprava o politici i islamu upucena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosna cek i ne spominje. Izetbegovic pocinje od dva osnovna elementa: islamskog drustva i islamske vlasti. On kaze da se islamska vlast ne moze uspostaviti ako vec ne postoji islamsko drustvo, a islamsko drustvo postoji samo tada kad apsolutnu vecinu naroda cine pravi muslimanski vjernici. "Bez ove vecine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat - islamsko drustvo) i moze se pretvoriti u nasilje."10 Ovim je preduslovom iskljuceno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani - cak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobozni vjernici - bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog politickog sistema, koja zauzima veci dio knjige, ne moze odnositi na Bosnu i Hercegovinu. Kad Izetbegovic, na primjer, kaze (ovu su recenicu srpski propagandisti cesto citirali istrgnutu iz konteksta) da "nema mira ni koegzistencije izmedju 'islamske vjere' i neislamskih drustvenih i politickih institucija", on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko drustvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u vecini, oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije." U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politicki status bosanskih muslimana: "Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uslovom garancije vjerskih sloboda i normalnog zivota i razvoja, lojalne su i duzne izvrsavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje stete Islamu i Muslimanima."12

Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je receno da su "fundamentalisticke", obicni su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi se slozili svi pravi muslimani. Tako, recimo, Izetbegovic kaze da bi islamska drzava morala pokusati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz licnih uvjerenja nego i citav jedan nacin zivota, s drustvenom i politickom dimenzijom; i kaze da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, umma, nadilazi nacionalne granice.13 Ni za jednu od ovih tacaka ne moze se reci da je fundamentalisticka. I sam je izraz "fundamentalizam" doduse vrlo sirok i djeluje impresionisticki: nerado ga upotrebljavaju strucnjaci za islam, koji nastoje brizljivo razgraniciti razne vrste neokonzervativnih, radikalnih i antimodernistickih islamskih pokreta, u rasponu od doktrine Wahhabi tradicionalisticke drzave Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija.14 Umjesto toga, izraz "fundamentalizam" upotrebljavaju uglavnom politicari i novinari unoseci u njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i politicki ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo.

Izetbegovic izricito odbacuje to uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko drustvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko drustvo moze stvoriti (u narodu koje je bar nominalno u vecini muslimansko) samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja."

Druga karakteristika onoga sto se onako odoka naziva fundamentalizmom jest zestoko politicko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegovic zaista kritikuje naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Atarurkom, sto je, po njegovu misljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se ustremljuje na one "takozvane naprednjake koji bi sve pozapadnjacili i modernizovali" i koji slicnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama.16

Ali, njegov opci stav u ovoj raspravi nikako ne znaci i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo, kaze: "U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda prisao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zasto bi se Islam danasnjice drukcije odnosio prema tekovinama euro-americke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugackoj liniji."17

Izetbegovic je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljnije u jednoj drugoj, opsirnijoj i vaznijoj knjizi koju je napisao na pocetku osamdesetih. Islam izmedju Istoka i Zapada, u kojoj je pokusao prikazati islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su ukljucene i vrijednosti Zapadne Evrope. U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i Evropske knjizevnosti; o krscanstvu se kaze da se u njemu "gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom"; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'" Nijedan fundamentalist ne bi mogao tako sta napisati.

Govoriti o opasnosti od fundamentalizma u Bosni bilo je svakako sasvim neumjesno, jer su bosanski muslimani bili vec medju najsekulariziranijim muslimanima na svijetu. Neosporno je u osamdesetim godinama bilo nekih sitnih i povremenih pokusaja fundamentalisticke agitacije u Bosni i Hercegovini. U jednom izvjestaju objavljenom u muslimanskom ekstremistickom glasilu u Londonu ponosno je ustvrdjeno kako je takva agitacija "uzegla plamen islama i nadahnula na stotine bosanskih muslimana".19 Ali, cak ni "stotine" aktivista nisu mogli bogzna kako djelovati na dva miliona muslimana, od kojih apsolutna vecina nije smatrala sebe nikakvim vjernicima, nego se samo drzala nekih islamskih obicaja kao dijela svoje kulture i tradicije.

U jednom pregledu objavljenom 1985. godine naveden je podatak da su svega 17 posto muslimana u Bosni i Hercegovini bili pravi vjernici.20 Decenijama svjetovnog odgoja i komunisticke politicke kulture pridruzilo se i sve vece pozapadnjacavanje drustva. Djelovala je i sve veca urbanizacija, iako je isprva sporo tekla. Potkraj osamdesetih 30 posto brakova u urbanim sredinama bilo je "mjesovito". Za mnoge ruralne muslimane i za veliku vecinu urbanih, biti musliman znacilo je pridrzavati se samo odredjenih kulturnih tradicija: "Muslimanska imena, obrezivanje, baklava i slavljenje Ramazan-bajrama [gozba kojom se obiljezava kraj mjeseca posta Ramazana], pozivanje nekoga za kuma da odreze kosu jednogodisnjem djetetu, sklonost da se kahva pije iz malih salica bez rucice, tzv. fildzana, suosjecanje za pauke i drugi razni tradicionalni obicaji, cije je porijeklo cesto i nepoznato onima koji ih se pridrzavaju."21

Kakav je "fundamentalisticki" program uopce mogla provoditi stranka koja je najprije morala osvojiti glasove tih posvjetovljenih muslimana, a onda djelovati u vladi zajedno s najmanje jos jednom od dvije nacionalne stranke?

Kad su u decembru 1990. izbrojeni glasovi na izborima, Izetbegoviceva je stranka osvojila 86 zastupnickih mjesta od ukupno 240 u Skupstini, a druge muslimanske stranke, ukljucujuci i Zulfikarpasicevu MBO, jos 13 mjesta. Srpska stranka, SDS, predvodjena sarajevskim psihijatrom (crnogorskog porijekla) Radovanom Karadzicem osvojila je 72 zastupnicka mjesta. Ona se prilicno neodredjeno zalagala za odbranu srpskih prava, ali nigdje nijednom rijecju nije spominjala diobu Bosne i Hercegovine, cak ni mirnim putem, a kamoli ratom. Stoga se nikako ne moze prihvatiti ideja da je tim izborima, koji su opcenito dali dr. Karadzicu pravo da se naziva "vodjom" bosanskih Srba, dobio demokratski mandat za svoje kasnije akcije. (Mnogi Srbi i nisu zapravo glasali za njega, a jos je 13 drugih Srba izabrano u skupstinu koji nisu pripadali njegovoj stranci.) HDZ je osvojio 44 mjesta. Ukupno je u skupstini bilo 99 muslimana, 85 Srba, 49 Hrvata i 7 "Jugoslavena". Te proporcije (41 posto muslimana, 35 posto Srba i 20 posto Hrvata) otprilike su odgovarale nacionalnim proporcijama cjelokupnog naroda (44, 31 i 17 posto).22

Izetbegovic je formirao u stvari vladu nacionalnog jedinstva sastavljenu od formalne koalicije svih triju glavnih stranaka, cijim je predstavnicima podijelio pojedine resore. Ovo je bio znak Izetbegoviceve dobre volje, jer je on mogao vladati zemljom i obicnom muslimansko--hrvatskom koalicijom, ali vec na samom pocetku rada ove vlade bilo je jasno da srpska stranka ima sasvim drukciji program aktivnosti.

Kad je Izetbegoviceva vlada potkraj 1990. preuzela duznost, opca je situacija u Jugoslaviji bila vrlo napeta. U drugoj polovici te godine razmahalo se nadmetanje izmedju Srbije s jedne strane i Slovenije i Hrvatske s druge, u toj mjeri da je Srbija u oktobru udarila porez na uvoz robe iz te dvije republike. Isto je tako postalo jasno da je Milosevic jednostavno prigrabio velik dio jugoslavenskog saveznog budzeta i potrosio ga na Srbiju, te tako torpedovao mjere ekonomske reforme kojima je predsjednik savezne vlade Ante Markovic nastojao obuzdati vrtoglavu inflaciju u zemlji.

U decembru 1990. Slovenci su odrzali referendum o tome hoce li njihova republika postati nezavisna i samostalna drzava. Glasalo je vise od 90 posto ukupnog broja biraca, a od njih se ukupno 89 posto izjasnilo za ponudjeni prijedlog.23 U maglovitom osvrtanju nekih zapadnih politicara na razdoblje izmedju 1991. i 1993. godine, ovaj korak Slovenije prema nezavisnosti ocijenjen je kao posljedica njemackog "pritiska". Ali, svim ozbiljnim posmatracima u Sloveniji i Jugoslaviji u to vrijeme bilo je potpuno jasno da je pritisak zbog kojeg je Slovencima potkraj 1990. ekonomski i politicki zivot postao nemoguc dolazio ravno iz Beograda.

Na pocetku 1991. Milosevic je otvoreno govorio da ce on, bude li pokusaja da se federativna struktura Jugoslavije zamijeni nekom labavijom formom konfederacije, zatraziti da se Srbiji pripoje cijela podrucja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U isti mah, daleko od toga da brani federativni status quo, aktivno je rusio savezni ustav. U junu 1990. jednostrano je ukinuo skupstinu pokrajine Kosovo i sveo status te pokrajine na nesto beznacajnije od gradskog poglavarstva, ali je i dalje zadrzao predstavnika nepostojece vlasti na Kosovu u Predsjednistvu Jugoslavije.

U martu 1991, preplasen studentskim demonstracijama protiv sebe u Beogradu, pokusao je natjerati predsjednika Predsjednistva SFRJ Borislava Jovica da proglasi izvanredno stanje u cijeloj zemlji. Kad je Jovic to odbio, Milosevic je iznudio njegovu ostavku, a isto je tako povukao iz tog tijela i predstavnike Cme Gore, Vojvodine i Kosova. Zatim je preko televizije obznanio da Srbija ne priznaje vise savezno Predsjednistvo. Sljedeca dva-tri dana cinilo se da je njegov ustavni puc stupio u posljednju fazu. Ali onda se Jovic jednostavno vratio na svoje mjesto. Milosevic je uzmaknuo od ruba ponora. Sam je protivzakonito imenovao novog "predstavnika" Kosova u Predsjednistvu. U to je vrijeme Branka Magas zabiljezila: "Novi covjek, Sejdo Bajramovic, cak je i u srpskoj politici cudnovata pojava: izabralo ga je svega 0,03 posto biraca u njegovu izbornom okrugu na Kosovu... taj umirovljeni vodnik JNA poznat je samo po svojoj strasti za tombolom."24

Stav je bosanske vlade bio logican, ali nezgodan. U svakoj raspravi o tome, treba li federativnu strukturu zamijeniti labavijom konfederacijom, Bosna bi bila na strani Slovenije i Hrvatske koje su trazile tu promjenu, jer je i sama zeljela da se smanji mogucnost beogradske dominacije i manipulacije Jugoslavijom. Ali, istovremeno nije mogla u tom sporu do kraja podrzavati Sloveniju i Hrvatsku. Vecinu je Bosanaca duboko zabrinjavala mogucnost da te dvije republike ostvare svoju prijetnju i istupe iz Jugoslavije, jer bi tada oni ostali, s jos jednom slabom republikom, Makedonijom, sami pod vlascu Srbije.

Dok je Izetbegovic u prvoj polovini 1991. pokusavao izvesti tu tesku tacku balansiranja na zici, Srbi su otvoreno dovodili u pitanje opstanak i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. "Autonomna oblast Krajine", koju je u Hrvatskoj proglasila SDS, bivala je sve ratobornija u svojim zahtjevima, jer ju je Srbija sve vise naoruzavala.

U maju 1991, je SDS u Bosni i Hercegovini zatrazila da se otcijepe veliki dijelovi sjeverne i zapadne Bosne i da se sjedine s "Krajinom" u Hrvatskoj, te da osnuju novu republiku. Zatim je SDS tri podrucja Bosne i Hercegovine s pretezno srpskim stanovnistvom proglasila "srpskim autonomnim oblastima" sluzeci se navlas onom istom metodom kojom se SDS posluzila prethodnog ljeta u Hrvatskoj. Nedugo zatim jedna mala stranka u Hrvatskoj, izrazito nacionalisticka Hrvatska stranka prava, zatrazila je da se cijela Bosna i Hercegovina pripoji Hrvatskoj.

Ipak, vise je zabrinutosti izazvao podatak iznesen u julu 1991. da se redovno potajno dostavlja oruzje bosanskim Srbima prema dogovoru Milosevica, srpskog ministra unutarnjih poslova Mihalja Kertesa i vodje bosanske SDS Radovana Karadzica.25 Taj je podatak potvrdio predsjednik savezne vlade na odlasku, Ante Markovic, objavivsi sadrzaj snimljenog telefonskog razgovora u kojem je Milosevic obavijestio Karadzica da ce mu sljedecu posiljku oruzja predati general Nikola Uzelac, komandant garnizona JNA u Banjoj Luci.26

Sad vise nije moglo biti sumnje da srpski predsjednik odredjuje Karadzicu svaki potez. Karadzic se cak pohvalio pred jednim britanskim novinarom da s Milosevicem "razgovara nekoliko puta nedjeljno telefonom".27

Do tada je vec bio poceo pravi rat u Jugoslaviji. Kap koja je prelila casu Sloveniji i Hrvatskoj bilo je to, sto je Srbija odbila priznati Hrvata Stipu Mesica za sljedeceg predsjednika saveznog Predsjednistva, funkcije koja se svake godine automatski rotirala. Federativni sistem, koji je Srbija toboze stitila, opet je bio paralizovan.

Tada je Hrvatska odrzala referendum (19. maja 1991) o punoj nezavisnosti: 92 posto biraca glasalo je za punu nezavisnost.

Na dan 25. juna 1991, i Hrvatska i Slovenija proglasile su svoju nezavisnost. Sutradan ujutro usla je u Sloveniju kolona tenkova JNA. Ohrabren i Evropskom zajednicom koja je u aprilu izjavila da podrzava "jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije", i americkim ministrom vanjskih poslova Jamesom Bakerom koji je dao slicnu izjavu u Beogradu 20. juna, Milosevic je drzao da moze vrlo brzo od Slovenije napraviti primjer kojim ce zastrasiti ostale.28 Komanda JNA, u kojoj su dominirali Srbi i koja je uglavnom tezila za istim ciljevima kao i Milosevic (uostalom, zavisila je o opstanku Jugoslavije da bi zadrzala svoje privilegije, izvore financiranja - vise od 55 posto saveznog budzeta - i cjelokupni sistem vojne industrije), drzala je da moze vrlo brzo natjerati i Sloveniju i Hrvatsku da se povuku na pocetne pozicije. Ali, Slovenija je dobro organizovala otpor, pa su Milosevic i JNA uskoro digli ruke od nje. Protiv Hrvatske je vodjena politika na dva kolosijeka: opce vojno zastrasivanje (u pocetku vise nego samo osvajanje) upereno protiv Hrvatske kao cjeline, i istovremeno ucvrscivanje dzepova teritorija naseljenih Srbima koje su vec drzali u svojim rukama naoruzani Srbi. Do kraja avgusta obje su ove operacije prerasle u pravi pravcati rat: vojska je napadala gradove u Slavoniji, a u septembru je zapocela tuci granatama Dubrovnik.29

Posebno je zlokobna osobina tih okrsaja, koja je navjescivala nacin vodjenja rata u Bosni i Hercegovini, bila upotreba srpskih neregularnih jedinica. Tako je jedan komentator napisao u septembru 1991: "Cini se da je strateski cilj, da se povezu razni dzepovi srpskih podrucja, tako da se Hrvati izmedju njih otjeraju terorom i zastrasivanjem."30 U krajevima koje su u Hrvatskoj drzali Srbi u svojim rukama djelovale su od 1990. godine male paravojne jedinice koje su sudjelovale u operacijama kao sto je bilo zauzimanje Nacionalnog parka Plitvicka jezera u martu 1991. Na pocetku 1991. ministar unutarnjih poslova u Beogradu Mihalj Kertes osnovao je vojni logor za obrazovanje takvih kadrova poznatih kao "Srpska dobrovoljacka garda" pod komandom Zeljka Raznjatovica zvanog "Arkan".

Arkan je bio kriminalac u mafijaskom stilu za kojim je tragao Interpol zbog vise pocinjenih zlocina. Za njega se opcenito vjerovalo da radi za jugoslavensku tajnu policiju i da je sudjelovao u progonima i izvrsavanju atentata na jugoslavenske politicke emigrante.31 U pocetku je te jedinice financiralo Ministarstvo unutrasnjih poslova, a poslije, u toku godine, kad su se procule pod imenom "Arkanovi tigrovi", financirale su se same - i to vrlo uspjesno - punim kamionima opljackane robe koju"su dovozili iz hrvatskih gradova i sela.

Slicne su jedinice bile i samozvani "cetnici" koje je organizovao srpski ekstremist Vojislav Seselj, covjek koji je 1985. godine bio sudski optuzen i osuden zato sto je javno zatrazio da se Jugoslavija podijeli na dvije drzave, Srbiju i Hrvatsku, a da one medju sobom podijele Bosnu i Hercegovinu.32 Sad je Seselj bio na celu ekstremno nacionalisticke "Srpske radikalne stranke", pa se mogao upustiti cak i u neku vrstu licitacije u nacionalistickoj politici sa samim Milosevicem. (To je njihovo nadmetanje ipak bilo na bazi uzajamne potpore, jer je upravo Milosevic pomogao Seselju da bude izabran u Srpsku skupstinu u julu 1991.)33 U intervjuu Spiegelu na pocetku avgusta 1991. on je iznio najnoviju verziju svoga plana prema kojoj bi Srbiji pripala cijela Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora i veci dio Hrvatske, tako da bi Hrvatima ostalo samo "ono sto se moze vidjeti s vrha zagrebacke katedrale". Kad ga je novinar pitao za Bosnu i Hercegovinu, odgovorio je ovako: "Bosanski su muslimani zapravo islamizirani Srbi, a jedan dio takozvanih Hrvata zapravo su Srbi katolicke vjere." Novinar ga je dalje pitao: "A, ako se muslimani suprotstave pokusaju da im se oduzme status nacije?" Seselj: "U tom slucaju cemo ih protjerati iz Bosne." "Kuda?", "U Anadoliju."34

Kako su ovakve poglede otvoreno iskazivali i bosanski Srbi, bila je vrlo daleka mogucnost bilo kakvog politickog rjesenja krize u Bosni i Hercegovini. Vodja male muslimanske stranke MBO Zulfikarpasic pokusao je na pocetku avgusta, dobronamjerno ali bezuspjesno, sklopiti s Karadzicem "historijski sporazum" koji bi garantovao integritet republike Bosne i Hercegovine. Zamjenik predsjednika MBO profesor Muhamed Filipovic izjavio je: "Srbi su naoruzani do zuba, stvorili su u Bosni i Hercegovini drzavu u drzavi... Svakog casa moze izbiti sukob izmedju Srba i muslimana. Da bi se to sprijecilo, zelimo da se potpise sporazum o ocuvanju Bosne i Hercegovine." Takav sporazum nije mogao biti nista drugo, do politicka svecana obaveza sklopljena izmedju jedne velike stranke i jedne male stranke; nije mogla imati ustavni status, a predsjednik Izetbegovic, koji je nastojao ocuvati tronacionalnu vladu, izjasnio se protiv nje zato sto Hrvate niko nije nista ni pitao. Bilo kako mu drago, nije bilo jasno, sta bi takva obaveza znacila Karadzicu kad je njegova stranka istovremeno proglasavala velike dijelove zemlje "srpskim autonomnim oblastima" i zahtijevala da se otcijepe od Bosne i Hercegovine. Nekoliko dana posto je Izetbegovic iznio svoje zamjerke, predstavnici SDS-a u Predsjednistvu Republike iskoristili su priliku da izjave kako ce ubuduce bojkotovati sjednice Predsjednistva.35

U septembru 1991. bosanski su Srbi - ili, bolje reci, onaj njihov sicusni dio u vodstvu njihove SDS - poduzeli sljedeci korak. "Srpske autonomne oblasti", kojih je sad bilo cetiri, zatrazile su od JNA da ih, nakon niza lokalnih incidenata i puskaranja, "zastiti". (One su sad vec, zahvaljujuci pomoci JNA i Ministarstva unutarnjih poslo va, bile izvanredno dobro naoruzane.) JNA je odmah stupila u akciju: jedna kolona od stotinu vozila krenula je u zapadnu Hercegovinu, druga se kolona zaputila u centar za vezu u Nevesinju, a 5000 vojnika upuceno je iz Sarajeva u Hercegovinu. Do kraja mjeseca septembra te su jedinice uspostavile "granice" "Srpske autonomne oblasti Hercegovine". Isto je tako osnovana baza s velikim brojem ljudi za vojne operacije protiv Dubrovnika, uz samu hercegovacko-hrvatsku granicu.36 (Zauzvrat su Srbi iz Hercegovine uputili na stotine svojih ljudi, na celu s nacelnikom Trebinja, da sudjeluju u napadu na taj hrvatski grad.) Ali, nisu to bile jedine operacije JNA na bosanskohercegovackom tlu. Od sredine avgusta centar za obrazovanje tenkista u Banjoj Luci postao je jedna od baza za vojne operacije protiv Hrvatske. Kad je kolona oklopnih vozila JNA, na putu za Vukovar, potkraj jula, prolazila kroz okolicu Visegrada, zaustavili su je muslimanski civili, ali je ona otvorila vatru na njih.37

Za bosansku je vladu situacija bivala sve nepodnosljivija. Predsjednik Izetbegovic, koji je jednom kazao da je birati izmedju Tudjmana i Milosevica isto sto i birati izmedju leukemije i tumora na mozgu, izjavio je na pocetku oktobra da je Bosna i Hercegovina neutralna u sukobu izmedju Srbije i Hrvatske. Radovan Karadzic osudio je tu izjavu kao "antisrpski cin" i dodao da je rat u Hrvatskoj rat protiv "povampirene fasisticke svijesti". Rekao je i da samo suverena vlada moze proglasiti neutralnost.38 Sto se ovoga posljednjeg tice, imao je potpuno pravo, pa je bosanska Skupstina pocela ozbiljno raspravljati o prijedlogu da se proglasi suverenost Bosne i Hercegovine. Pod time se nije mislilo na potpunu nezavisnost nego na zakonodavnu suverenost u sklopu Jugoslavije, tako da bi se mogli, barem u pravno-teorijskom smislu, izglasati zakoni kojima bi se ponistilo pravo JNA da se sluzi teritorijem Bosne i Hercegovine.

Na dan 14. oktobra 1991, Karadzic je demonstrativno izveo svoje zastupnike iz Skupstine, koja je potom izglasala suverenost Bosne i Hercegovine. Nakon nekoliko dana Karadzic i njegova stranka osnovali su "Srpsku narodnu skupstinu" u uporistu JNA Banjoj Luci i okitili se svim atributima parlamenta, vlade i uopce drzave.39

Koraci koje su poduzeli Karadzic i njegova stranka - "autonomne oblasti", naoruzavanje srpskog naroda, sitni lokalni incidenti, gromoglasna propaganda, zahtjev od JNA da ih "zastiti", srpska "skupstina" - sve se to potpuno poklapalo s onim sto je ucinjeno u Hrvatskoj. Neutralni posmatraci bili su nacisto da je posrijedi jedan jedinstveni plan.

Sve eventualne neizvjesnosti o naravi tog plana rasprsene su na kongresu Miloseviceve Socijalisticke partije Srbije odrzanom 9. oktobra 1991. u Peci. Potpredsjednik stranke, bivsi disident, filozof Mihajlo Markovic, vrlo je jasno u svom govoru na kongresu opisao kako su on i njegov gospodar zamislili komadanje Jugoslavije:

U novoj jugoslavenskoj drzavi bice najmanje tri federalne jedinice: Srbija, Crna Gora i ujedinjena bosanskohercegovacka i kninska oblast [tj. teritorij sastavljen od nekoliko bosanskohercegovackih "srpskih autonomnih oblasti" i isto takve oblasti u Hrvatskoj]. Ako bosanski muslimani zele da ostanu u novoj jugoslavenskoj drzavi, moci ce da ostanu. Ako budu htjeli da se otcijepe, moraju znati da ce... drzava bosanskih muslimana biti sa svih strana okruzena srpskom teritorijom.

Komentirajuci u to vrijeme taj govor, ja sam napisao: "To znaci da se g. Milosevic zalaze za plan prema kojem ce zemlja biti Jugoslavija po imenu, a Velika Srbija u zbilji, s mogucnoscu da muslimani imaju negdje u sredini nekakvu svoju oslabljenu Bocvanu."40

Za vrijeme javnih rasprava o buducnosti bosanskih muslimana 1993. godine cesce ce se spominjati Bocvana i Bantustan.

Medjutim, na takva jasna pretstavljanja ratnih ciljeva Srbije uopce se nije obazirala vecina zapadnih drzavnika, pa ni pregovarac koga je imenovala EZ - lord Carrington, koji je i dalje vjerovao da je jos moguca neka labava forma stare federativne Jugoslavije.

U septembru su Ujedinjeni narodi nametnuli embargo na uvoz oruzja na cjelokupnom jugoslavenskom teritoriju. To nije mnogo uticalo na naoruzanje JNA koja je imala goleme zalihe oruzja i razvijenu vojnu industriju, ali je oslabilo hrvatske oruzane snage koje su u mnogim dijelovima zapadne i sjeveroistocne Hrvatske jedva nekako uspijevale zadrzati napredovanje JNA. Da su bile bolje naoruzane, mozda bi bile uspjele odbiti napade na gradove kao sto je Vukovar. Ovako su se pak neobicno zilavo branile tako da su generali JNA uskoro poceli uvidjati da je osvajanje Hrvatske operacija koja im donosi sve manje koristi. (Kad je napokon pao Vukovar, u kojem su gotovo sve kuce bile razorene, arkanovci su "ocistili" grad i pobili na stotine ljudi.)

Hrvatska je vlada ipak uspjela uspostaviti linije nabave oruzjem sa zemljama bivseg Varsavskog pakta i Bliskog istoka. Daljnji je udarac planovima Srbije zadalo medjunarodno priznavanje Hrvatske i Slovenije, oko cega se najposlije slozila evropska zajednica, na inzistiranje Njemacke, sredinom decembra, a 15. januara 1992. stupilo je to priznanje na snagu. Nakon nekoliko tjedana sklopljeno je primirje u Hrvatskoj, na inicijativu predstavnika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vancea. Teritoriji koje su zauzeli JNA i srpske neregularne jedinice stavljeni su u neku vrstu limba, zone "pod zastitom UN", a bilo je posve neizvjesno koliko ce dugo ostati u tom statusu. Priznavanje Hrvatske pripomogle je okoncanju rata u toj republici. To je u svakom slucaju bilo priznavanje stvarnosti. Posto su gradovi kao Vukovar pretvoreni u rusevine, bilo je iluzorno ocekivati da bi se Hrvatska mogla nagovoriti da se vrati u federativnu Jugoslaviju.

Medjutim, jedna je od posljedica toga poteza bila da je sad i Bosna i Hercegovina morala zatraziti priznavanje svoje nezavisnosti, jer bi inace ostala u krnjoj Jugoslaviji pod srpskom vlascu. evropska je zajednica to shvatila pa je pozvala i druge republike da zatraze priznavanje svoje nezavisnosti, a Bosni i Hercegovini postavila je jos uvjet da odrzi referendum o tom pitanju. Lord Carrington se zalio da mu je EZ pomrsila racune i upropastila planove za opcu nagodbu svih sest republika u okviru Jugoslavije. Ali, bilo je bjelodano jasno da Hrvati i Slovenci ne bi nikad prihvatili njegove planove, a da ti planovi ne bi zadovoljili ni ambicije Srbije - ti su planovi bili unaprijed propali.41

Jedino sto je zalopojci lorda Carringtona dalo nekakav privid izgleda na uspjeh bijase cinjenica da su korak Bosne i Hercegovine prema nezavisnosti Milosevic i Karadzic iskoristili kao izliku da zapocnu ratnu fazu komadanja Bosne. Vojni planovi bili su vec poodmakli.

JNA je u jesen 1991. bila zauzela vazne centre za vezu u Bosni i Hercegovini. Izgradjeni su polozaji za tesku artiljeriju oko vecih bosanskohercegovackih gradova, pa i oko Sarajeva, u zimu sa 1991. na 1992. godinu. Posto su u januaru i februaru smanjene ratne operacije u Hrvatskoj, kolone tenkova i topova JNA "povukle su se", uz odobrenje Ujedinjenih naroda, u Bosnu i Hercegovinu. Zacudo, predsjednik Izetbegovic dopustio je cak JNA da zaplijeni zalihe oruzja lokalnih jedinica "opstenarodne odbrane". Cini se da je time zelio uvjeriti komandante JNA u svoje miroljubive nakane, a vjerovatno ga je zavela, kao sto je svakako bila i namjera, cinjenica da je vojska "zaplijenila" i oruzje nekih srpskih paravojnih jedinica.42 Da JNA nije nepristrana ni politicki neutralna, pokazalo se 29. februara i 1. marta, kad se odrzavao referendum u Bosni i Hercegovini. Karadziceva je SDS zabranila Srbima da sudjeluju u referendumu pa je postavila i zapreke na cestama kako glasacke kutije ne bi mogle biti dostavljene na podrucja pod njihovom vlascu, a avioni JNA bacali su istovremeno letke u kojima su se biraci pozivali na bojkot referenduma. Ipak je glasalo otprilike 64 posto od ukupnog broja glasaca, medju njima i na tisuce Srba u vecim gradovima. Na glasackom je listicu stajalo pitanje: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, drzavu ravnopravnih gradjana i naroda, muslimana, Srba, Hrvata i svih ostalih koji zive u njoj?"43 Glasaci su gotovo jednoglasno izglasali "da".

Ujutro 2. marta 1992., kad su objavljeni rezultati referenduma, pripadnici srpskih paravojnih jedinica podigli su barikade na ulicama i zauzeli snajperske polozaje nedaleko od skupstinske zgrade u Sarajevu. Dvadeset i cetiri sata cinilo se da je vojska preuzela vlast u Bosni i Hercegovini, ali su na tisuce Sarajlija izasle na ulice - ispred nisana snajpera - da demonstriraju, i puc je, ko zna zasto, sprijecen. Razlog za akciju vojske bio je toboze, to sto su dvojica mladih muslimana prethodnog dana u Sarajevu ubila na svadbi jednog Srbina. To ubistvo, koje je, po svemu sudeci, bilo rezultat nenadane provale emocija bez predumisljaja, iskoristeno je kao izlika da se javno osudi muslimanski "terorizam".44 Taktika je bila sasvim prozirna. Dakako da se niko nije sjetio da podigne barikade u Sarajevu u znak protesta zbog nebrojenih ubistava muslimana i slicnih incidenata u proteklih nekoliko mjeseci, kao sto se, recimo, dogodilo kad je 7. oktobra u Sipovu grupa srpskih paravojnih dobrovoljaca ubila Mehmeda Ganibegovica, ili kad su 13. oktobra srpski vojni rezervisti pucali iz autoamtskog naoruzanja po Mehmed-aginoj dzamiji u Tuzli.45

Srpskim su politicarima preostale jos dvije mogucnosti: ili da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu vojnim sredstvima ili da je raskomadaju politickim sredstvima uz prijetnju oruzanom silom.

Ova je druga metoda bila jos moguca do posljednjeg tjedna u martu, a najvise je ovisila o drzanju bosanskih Hrvata. Dugo se vec mogla pratiti odredjena simetrija u srpskim i hrvatskim stavovima prema Bosni i Hercegovini. U martu 1991. sastali su se predsjednici Milosevic i Tudjman da rasprave na koji bi nacin mogli podijeliti Jugoslaviju, pa je na dnevnom redu bila i podjela Bosne i Hercegovine.46 Ali, simetrija je bila samo djelomicna. Srbija je bila krenula mnogo ranije i otisla mnogo dalje - bosanski su Srbi osnovali svoje "autonomne oblasti" u maju 1991, a "skupstinu" u oktobru iste godine (najposlije su 27. marta 1992. proglasili "Republiku Srpsku" u Bosni i Hercegovini), a hrvatski pandan, "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna", proglasena je tek u julu 1992, nakon tromjesecne srpske vojne ofanzive.

Vodja HDZ-a u Bosni i Hercegovini Stjepan Kljuic zelio je da se ocuvaju granice Bosne i Hercegovine, a njegova je stranka glasala za nezavisnost te republike. Vodjstvu HDZ-a nije se cak dopao ni prijedlog, da se Bosna i Hercegovina pretvori u konfederaciju "kantona" u svicarskom stilu. Tako je glavni tajnik te stranke Ivan Markesic izjavio u oktobru 1991: "Cak i u takozvanoj 'srpskoj' oblasti kao sto je banjalucka zivi 120.000 Hrvata. Ne mozemo podijeliti Bosnu i Hercegovinu na kantone. U Svicarskoj su najprije bili kantoni, a tek je onda Svicarska sastavljena od njih. U Bosni i Hercegovini kantoni bi znacili podjelu zemlje, a to ne bi islo bez rata."47

Medjutim, skupina Hercegovaca predvodjena Matom Bobanom sve je vise jacala svoj uticaj u stranci, pa je u januaru 1992., akcijom za koju se opcenito smatra da ju je organizovao predsjednik Hrvatske Tudjman, Boban dosao na mjesto Kljuica kao predsjednik bosanskohercegovackog HDZ-a.48

Hercegovacki Hrvati imali su razloga da budu nepopustljiviji od ostalih, jer su bili svjedoci naonizavanja i uspostavljanja "Srpske autonomne oblasti" u Hercegovini. (Bili su i tijesno povezani s hrvatskim paravojnim jedinicama HOS-a, a potkraj 1991. odbili su predati JNA oruzje "opstenarodne odbrane" i poceli se i sami pripremati za borbu.)49 Opcenito su Hrvati, i u vojnom i u politickom pogledu tek reagovali na srpske inicijative, a donekle ih i oponasali. Tako, recimo, kad je SDS u decembru 1991. objavila svoju kartu nacionalne "kantonizacije" Bosne i Hercegovine (s otprilike 70 posto teritorija ukljucenih u srpske kantone), HDZ je uskoro nakon toga uzvratio svojom kartom (na kojem su hrvatski kantoni obuhvacali otprilike 30 posto ukupnog teritorija).50 Bilo je ocigledno jasno da Srbi kantonizaciju shvacaju kao kompromis kojim bi mogli doci do potpunog otcjepljenja, sto su prethodno bili zahtijevali. Kad je Radovan Karadzic potkraj februara 1992. posao u Austriju da pregovara s Milosevicem i Tudjmanom o buducnosti Bosne i Hercegovine, oni nisu vise raspravljali o kantonalnoj konfederaciji, nego o podjeli teritorija.51

Ali, evropska zajednica i lord Carrington uhvatili su se za kantonizaciju kao za posljednju slamku, pa su organizovali nekoliko rundi pregovora na tu temu s tri glavne bosanskohercegovacke stranke, u Bruxellesu i Lisabonu u mjesecu martu. Na dan 9. marta, srpska je delegacija odbila prihvatiti nacrt bosanskohercegovackog federativnog ustava, prema kojem bi svaka od tri nacionalne zajednice imala pravo veta na donosenje svih vaznijih politickih ili ekonomskih odluka.52 Poslije se tog istog mjeseca evropska zajednica energicno zauzela za "kantonalni" plan zasnovan na preinacenoj verziji srpske karte. Taj su plan najprije prihvatile sve tri strane kao bazu za daljnje pregovore, a onda ga je HDZ 24. marta odbacio, a sutradan i Izetbegoviceva SDA. Nije, uostalom, cudo sto su ga Hrvati prvi odbacili, jer bi im po njemu pripalo svega 17 posto bosanskohercegovackog teritorija, a 59 posto hrvatskog naroda ostalo bi u nehrvatskim kantonima.53

Jedino sto su svi takvi planovi na kraju pokazali bila je cinjenica da bi nakon svake takve podjele na stotine tisuca bosanskohercegovackih gradjana ostale nezadovoljne.

Vecina je Bosanaca, uostalom, glasala za demokratsku i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, drzavu ravnopravnih gradjana. Bez obzira na retoricku bujicu u srpskim javnim medijima o tome kako je Bosna i Hercegovina u rukama "ustasko-fundamentalisticke koalicije", nema ni najmanjeg znaka da je bilo koji inteligentni posmatrac ikad otkrio da je bosanskohercegovacka vlada donijela, ili uopste pomisljala da donese, diskriminatorske zakone protiv bilo kojeg naroda u Bosni i Hercegovini.

Ali srpski i srbijanski politicari i javni mediji stvorili su neku vrstu politicke psihoze, u kojoj je "odbrana prava" bosanskih Srba zadobila takav apsolutni status da su se ljudi prestali cak i pitati jesu li zaista ugrozeni. Kad je jednom takva psihoza stvorena, preostao je jos samo jedan mali korak do vojne akcije.

_______________________________

1 Sluzbeni su javni mediji naveli apsurdan podatak da je bilo prisutno 3 miliona ljudi. Ja sam bio na tom skupu i procijenio sam da je bilo negdje izmedju 300 i 500.000 osoba.
2 Glenny, Fall of Yugoslavia, str. 35.
3 Magas, Destruction of Yugoslavia, str, 241. Branka Magas istice da su Racanovu porodicu pobile u ratu ustase.
4 S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 244.
5 Ibid., str. 240-242; Magas, Destruction of Yugoslavia, str. 224-226; Gow, Legitimacy and the Military, str. 78-94.
6 O svim tim dogadjajima vidi kod Poulton, Balkans, str. 24-27; Magas, Destruction of Yugoslavia, str. 293, 313; Glenny, Fall of Yugoslavia, str. 13-19.
7 Irwin, "Fate of Islam in the Balkans", str. 392.
8 S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 233, 243. 290
9 Thompson, Paper House, str. 99
10 Izetbegovic, Islamska deklaracija, str. 37.
11 Ibid., str. 22.
12 Ibid., str. 37-38.
13 Ibid., str. 21-24,30.
14 Lucidnu analizu jednog od vodecih naucnika vidi kod Esposito, Islam and Politics, str. 269-301.
15 Izetbegovic, Islamska deklaracija, str. 37-42.
16 Ibid., str. 7.
17 Ibid., str. 31.
18 Izetbegovic, Islam izmedju Istoka i Zapada, str. 107-109, 132, 251-264.
19 Hussein, "Communist Yugoslavia's Fear of Islam", str. 34.
20 Poulton, Balkans, str. 43.
21 Sorabji, Bosnia's Muslims, str. 5-6.
22 Poulton, Balkans, stf. 44.
23 Ibid., str. 37-38.
24 Magas, Destruction of Yugoslavia, str. 276, 283-293 (citat sa str. 293). Branka Magas neobicno lucidno prikazuje te dogadjaje.
25 S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 259.
26 Mazower, War in Bosnia, str. 4.
27 Frei, "Bully of the Balkans", str. 12.
28 Almond, Blundering in the Balkans, str. 4, 21. Nakon proglasenja nezavisnosti, jedan je opunomocenik Evropske zajednice izjavio da EZ nece uspostaviti nikakve kontakte na visokoj nivou" s te dvije republike. Mark Almond istice da je evropskoj zajednici tada bilo nesto vise na kocki od pukih nacela: upravo je bila odobrila saveznoj vladi u Beogradu kredite u visini od 730 miliona ekija (str. 20-21).
29 Najbolji sazetak i analiza ovih dogadjaja vidi kod Gow, "One Year of War", str. 1-7.
30 Moore, "Question of all Questions", str. 38.
31 Mazower, War in Bosnia, str. 5-6.
32 Sire, "National Question", str. 88-89.
33 Prema izvjestaju Duska Dodera, European, 1. januara 1993.
34 Ormck i dr., Le Nettoyage ethnique, str. 304-305.
35 S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 260.
36 Gow, "One Year of War", str. 7-8.
37 Ibid., str. 8; S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 261.
38 Malcolm, "Waiting for a War", str. 15-16.
39 Magas, Destruction of Yugoslavia, str. XV.
40 Malcolm, "Waiting for a War", str. 16. Preuzeo sam citat iz Markoviceva govora objavljenog u Borbi i Politici.
41 Vidi na primjer izvjestaj Rogcra Boycsa objavljen 8. novembra 1991. u Time-su o slovenskim i hrvatskim prigovorima Carringtonovu planu. Boycs je ovako na kraju zakljucio: "U samim temeljima plana ima pukotina".
42 Gow, "One Year of War", str. 8. Ustvrdjeno je (lazno) da je bosanski ministar unutrasnjih poslova Alija Delimustafic radio u to vrijeme za saveznu vojnu kontra-obavjestajnu sluzbu.
43 Mazower, War in Bosnia, str. 7; Magas, Destruction of Yugoslavia, str. XVIII.
44 Najpotpuniji prikaz tog incidenta vidi kod Rojo, Holocausto en los Balcanes, str. 145-146.
45 Mina informativni bilten, 4. novembra 1991.
46 Hayden, "Partition of Bosnia", str. 2-4.
47 Intervjuirao sam gaja 11. oktobra 1991.
48 Prema izvjestaju Judy Dempsey, Financial Times, 8. jula 1992.
49 Cow, "One Year of War", str. 8-9.
50 Hayden, "Partition of Bosnia", str. 4-6.
51 Prema izvjestaju Michaela Montgomeryja, Daily Telegraph, 29. februara 1992.
52 Prema izvjestaju Johna Palmera, Guardian, 10. marta 1992.
53 Hayden, "Partition of Bosnia", str. 7.


Pripremio: Prof. Hamdo Camo



Vezano za temu:

Historija Bosne i Hercegovine

Povijest Bosne - Noel Malcolm
Predgovor hrvatskom i bosanskom izdanju
Rase, mitovi i porijeklo: Bosna do 1180
Srednjovjekovna bosanska drzava 12-15.st
Crkva bosanska
Rat i otomanski poredak 1463-1606

Islamizacija Bosne
Srbi i vlasi
Rat i politika u otomanskoj Bosni
Ekonomski zivot, kultura i drustvo
Zidovi i Romi u Bosni
Otpori i reforme 1815-1878

BiH pod Austro-Ugarskom 1878-1914
Rat i kraljevina: Bosna 1914-1941
BiH u drugom svjetskom ratu 1941-1945
BiH u Titovoj Jugoslaviji 1945.-1989.
Bosna i smrt Jugoslavije 1989-1992





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved