BOSNJACKI INSTITUT PRESELJAVA IZ CIRIHA U SARAJEVO

- Vakif Adil Zulfikarpasic -

Bosnjacki institut u vrijednosti od oko 100 miliona dolara preseljava iz Ciriha u Sarajevo

"Ja u moj narod, bosnjacku inteligenciju i buducnost moje drzave imam povjerenje" -
Adil Zulfikarpasic (SABAH 16.02.2002)

Razgovor sa Adilom Zulfikarpasicem obuhvata dvije cjeline i to: Prvi cjelina gdje se govori o zivotu i radu te politickom djelovanju gospodina Adila Zulfikarpasica u emigraciji kao i stvaranju Bosnjackog Instituta u Cirihu i njegovo preseljavanje u Sarajevo. U drugom dijelu iznosimo neke politicke poglede na Bosnu i Hercegovinu i neka njegova razmimoilazenja sa politikom Alije Izetbegovica. Odredjena objasnjenja u tom razmimoilazenju, ekskluzivno po prvi put u javnosti gospodin Zulfikarpasic iznosi za Sabah.

Adil Zulfikarpasic rodjen je u Foci 1921. gdje je zavrsio osnovnu i gradjansku skolu, Trgovacku akademiju, da bi kasnije studij ekonomije nastavio u Beogradu. Jos kao srednjosokolac je bio simpatizer ljevicarskih stremljenja, a sto je iskazivao u svojim djelovanjima u omladinskim organizacijama i u generacijama koje su se suocile sa fasizmom koji je dosao na granice bivse Jugoslavije i doveo u pitenje opstanak zemlje.

Ucesnik je NOB-e odnosno bio je u partizanima od 1941. godine do zadnjeg dana rata. Po odredjenim zaduzenjima u najtezim danima rata dolazio je i u okupirano Sarajevo gdje je bio od ustasa uhapsen, sudjen na smrt, kasnije pomilovan, odnosno smrtna kazna je zamijenjena robijom koju je izdrzavao u Zenici i Mitrovici. Na putu za Lepoglavu gdje je trebao biti prebacen na daljnje izdrzavanje kazne, on je iz Zagreba pobjegao. Preko Partijske organizacije, sa Huskom Miljkovicem je nastavio svoju borbu u partizanima u Cazinskoj Krajini, prije ovoga borio se u istocnoj Bosni. U toku rata je bio na raznim duznostima po citavoj Bosni. Rat je zavrsio kao visoki partijski i vojni rukovodilac. Jedno vrijeme je bio i clan Vlade BiH i pomocnik ministra. 1946. godine je kao mladic napustio Jugoslaviju zbog svojih sukoba i odredjenih sumnji u Komunisticku partiju a sto je proizvodnja njihovog negativnog odnosa prema Bosnjacima - muslimanima koji su najvise stradali u tom ratu i imali veoma lose razumijevanje od tog novog rezima bar u pocetku. U emigraciji se gospodin Zulfikarpasic odmah deklarisao i aktivirao kao antikomunista i kao covjek koji je nastojao da se muslimanska emigracija okupi i organizuje. To je u pocetku bilo vrlo tesko s obzirom da je bila malobrojnija i vrlo neorganizovana. U pocetku se ta emigracija oslanjala djelimicno na hrvatasku i vrlo malo na srpsku emigraciju.

Bosanska dijaspora je u to vrijeme imala listove koji su izlazili u Kanadi ciji urednik je bio Alija Konjhodzic musliman srpske nacionalnosti. Jedna grupa Bosnjaka je u to vrijeme izdavala jedan hrvatski list u Londonu. Kroz jedan duzi period gospodin Adil Zulfikarpasic je uspio okupiti i povezati nekoliko stotina intelektualaca koji su bili prostorno daleko a po svojim pogledima na odredjena pitanja vrlo blizu. Ti intelektualci su bili raseljeni od Australije, Novog Zelanda, nekih arapskih zemalja, Turske, Francuske, Engleske, Njemacke, Austrije Juzne i Sjeverne Amerike, gdje su bile locirane manje i vece grupe. Gospodin Zulfikarpasic je citavo vrijeme nastojao i usmjeravao sve te aktivnosti tih grupa da usklade svoj politicki rad sa interesima Bosne i naseg naroda sto im je na izvjestan nacin i uspjevalo. Te svoje aktivnosti su pokusali usmjeravati i preko odredjenih novina koje su uredjivali dr. Smail Balic i Adil Zulfikarpasic, zajedno sa jos nekoliko ljudi. Takodje je njegovo angazovanje bilo zapazeno preko Bosnjacke muslimanske liberalne organizacije koja je bila veoma organizovana sa jednim reprezentativnim brojem Bosnjackih intelektualaca i imala je uticaj na sve emigrantske krugove bivse jugoslovenske emigracije gdje je takodje uzivala i odredjeni ugled koja je imala dobre odnose sa makedonskom i hrvatskom emigracijom sa dr. Vlatkom Macekom, Krnjevicem i ostalima sa Slovencima - Krekom i nekim drugim, sa demokratski orijentisanim Srbima koji su se okupljali oko "Nase rijeci".

Takodje su imali odredjeni uticaj i na razne medjunarodne politicke organizacije, gdje su iskazivali svoju aktivnost narocito u liberalnoj internacionali u kojoj su bile vodece evropske stranke, tako da su na taj nacin dolazili u vrlo uske kontakte sa visokim predstavnicima evropskog liberalizma. Adil Zulfikarpasic je jedno vrijeme bio i clan Glavnog odbora Liberalne internacionale. Jedna grupa Bosnjaka u to vrijeme u kojoj je bio Smail Balic, Tufik Velagic, Semso Dervisevic i mnogi drugi bili su povezani sa takozvanom demokratskom alternativom. Demokratska alternativa bila je jedna izrazito demokratska opozicija komunistickom rezimu u kojoj su takodje bili osim predstavnika Bosnjaka i predstavnici Makedonaca, Hrvata, Srba i Slovenaca. Ona je imala jedan program po kome bi se u Jugoslaviji trebalo vrsiti odredjene promjene na jedan demokratski i nerevolucionaran nacin, sto znaci bez ucesca vojske, nego pomaganjem opozicionim strujama.

Za citavo ovo vrijeme Adil Zulfikarpasic sa ljudima oko sebe je imao kontakte i veze sa odredjenim uglednim politicarima i ljudima iz Bosne. To su prije svega bili ostaci demokratskih snaga Spahine hrvatske seljacke stranke i Jugoslovenske muslimanske organizacije kao i sa nekim drugim koji su dolazili svojim sinovima i rodjacima, te sa odredjenim vjerskim delegacijama. Nekoliko puta su se nasli i u odredjenim opasnostima gdje im je bila pripremljena i zamka da nasjednu preko odredjenih provokatora, koji su u to vrijeme slani u raznim misijama i koji su spijunirali odredjene krugove nase emigracije a koji su radili za komunisticki rezim kako bi nasu emigraciju kompromitirali i razbili.

Nalazeci se u svim ovim okolnostima, Adil Zulfikarpasic je odlicno ovladao i dobro govori engleski i njemacki sluzi se francuskim i italijanskim jezikom, a nesto malo slabije govori jos nekoliko jezika. Sa ovih nekoliko prethodnih napomena zeljeli smo da priblizimo nasim citaocima licnost koja je ionako dosta dobro poznata i da im prikazemo jedan ambijent u kome je nas sagovornik djelovao, a koji u svakom slucaju zasluzuje jedne veoma zapazene i uspjesne bosnjacke licnosti u nasoj dijaspori, koji mnogima od nas moze posluziti kao primjer kako se treba odnositi prema svojoj zemlji gdje se god covjek nalazio. Sve su to razlozi zasto smo se i opredijelili da razgovaramo sa Adilom Zulfikarpasicem.

SABAH Kao mladic od 26 godina napustili ste Jugoslaviju. Vi ste poznati po svom biznisu i kao Bosnjak koji je citavo vrijeme bio politicki aktivan i nikad niste zaboravljali na svoj bosnjacki korijen. Odraz takvog vaseg odnosa je i formiranje Bosnjackog instituta u Cirihu. Mozete li nam nesto detaljnije reci kako ste uspjevali uskladjivati sve te svoje aktivnosti?

A. Zulfikarpasic: Ja sam prije svega u emigraciji bio kao politicki emigrant, i moj rezon moje egzistencije je bila politika, a ne biznis. Moj cilj u emigraciji bio je da doprinesem oslobadjanju moje domovine od komunisktickog rezima diktature, i stvaranju demokratskih uslova za novi pocetak u koga sam ja duboko vjerovao. Dakle, moj glavni i osnovni cilj bio je politika u emigraciji, a covjek mora od neceg i da zivi. Ja sam porijeklom iz bogate familije i uzivao sam i izvjesnu pomoc od moje brace iz Turske. Nastojao sam da vrlo brzo postanem neovisan i da rijesim te probleme. Iako sam poceo sa studijem ekonomije u Beogradu, a zavrsio studije u Austriji i Svicarskoj, poslije cega sam se poceo baviti novinarstvom koje mi je omogucilo jedan normalan zivot, ali ni u kom slucaju nije mi donosilo odredjeni prihod koji bi mi omogucio da ja samostalno nesto organiziram i djelujem.

Jedna politicka okolnost je bila uzrok da se ja pocnem baviti biznisom. Sticajem okolnosti, a prije svega zbog moje politicke aktivnosti u to vrijeme sam i puno pisao i uredjivao "Bosanske poglede" novine koje su bile najvise citirane u srpskoj, hrvatskoj, slovenackoj emigraciji, citave stranice nasih tekstova su ti listovi prenosili i sa nama polimizirali. Pisao sam mnogo i o rezimu u Jugoslaviji, pisao sam i u stranim novinama u Americkom New York Times-u preko mojih prijatelja pod drugim imenom, a i nekim drugim novinama, dok jednog dana komunistcki rezim nije izbacio dvojicu svicarskih dopisnika i dao jednu notu protiv mog politickog djelovanja u Svicarskoj. Mene su Svicarsci pozvali i rekli mi: "Vi morate napustiti Svicarsku ili cete se Vi prestati aktivno baviti politikom. Narocito protiv jedne drzave koja ima sa nama diplomatske odnose, kao sto je Jugoslavija. Svicarska je neutralna zemlja i stranci se u njoj ne mogu ni pod kakvim okolnostima baviti politikom."

Ja sam tada bio stavljen pred cinjenicu da obustavim moju politicku aktivnost bar privremeno i javno. Ja sam onda pod tim okolnostima posto sam bio vrlo dobro povezan kroz Liberanu internacionalu i politicki rad sa izvjesnim ekonomskim i finansijskim krugovima u Svicarskoj i po citavoj Evropi krenuo u biznis. Moji prijatelji iz tih krugova savjetovali su me da napravim jednu firmu i rekli su mi: "Mi cemo ti pomoci, ti si poslovan covjek". I tako sam napravio jednu firmu u Svicarskoj koja se bavila izvozom, finansijama i zastupnistvom. S obzirom na moje veze da odmah ne kazem i sposobnosti, ja sam vrlo brzo usao u krugove koji se uistinu bave tim problemima. Mogu reci da sam tu sansu iskoristio, organizirao poslove i imao ideje u tim poslovima. Tada su mi neki moji prijatelji govorili: "Ti osnivas finansijsku kompaniju u gradu i kantonu gdje ima preko 3000 finansijskih kompanija i gdje je centar finansija u citavoj Evropi i gdje je takodje prisutna ogromna konkurencija". Ja sam rekao: Pa znate finansije se ne mogu poceti u Africi u pustinjama gdje nema uopste ni banaka ni finansija nego na jednom podrucju odnosno mora se doci ovdje gdje ljudi znaju sta rade i gdje traze kapital, jer nude razne poslove i gdje se poslovi obrcu.

Svaki dan u vrijednosti od nekoliko milijardi franaka se obrne u vidu finansijskih transakcija putem kredita u Cirihu. To je jedan od najvecih finansijsih centara svijeta. Tu svakako za covjeka koji se razumije u finansije i koji moze da stekne povjerenje strucnih finansijskih i privrednih krugova je svakako velika sansa. Ja sam smatrao upravo da je Cirih i Svicarska bio pravo mjesto gdje se covjek moze baviti takvim poslovima ukoliko ima ostale preduvjete. Vrlo brzo sam usao u poslove i ovladao tehnikom toga posla i postigao odredjene uspjehe. Moji poslovi preko mojih veza su se kretali oko pola milijarde kasnije i preko jednu milijardu franaka godisnje. Normalno, to nije dobit, u to su ukljuceni i troskovi.

To su bili ogromni poslovi za koje smo mi organizirali finansiranje koje smo mi organizirali i vrlo cesto za njih sami dali inicijativu. Ja sam u tom mom poduzecu imao jedno vrijeme preko stotinjak ljudi zaposlenih. Imao sam takodje i kampanjona koji su bili Svicarci, ljudi iz poznatih finansijskih krugova. Ta moja firma je visoko kotirala i izborila jedan uvazen renome. Ja se u ta vremena nisam prestao aktivno baviti politikom. Taj moj finansijski i ekonomski ugled iskoristio sam u politicke svrhe. Tada je moj cilj bio stvoriti jedan Institut koji ce u naucnom i kulturnom smislu biti na raspolaganju mom narodu.

SABAH Upravo sada se taj Institut preseljava u Sarajevo.

A. Zulfikarpasic: Dakle, ja sam stvorio jedan Institut u Cirihu koga sada prenosim u Sarajevo. Sa sigurnoscu se moze reci da je to najveca biblioteka na svijetu o BiH. Mi imamo sve sto je izaslo o Bosni prije svega na nasem jeziku, njemackom, francuskom djelimicno na italijanskom latinskom i engleskom jeziku. Sve sto izadje na svijetu o Bosni mi to kupujemo za nas Institut. Takodje imamo jednu veliku arhivu dokumenata o Bosni. Imamo i zbirku rukopisa cija je vrijednost milionska.

SABAH Iako se radi o neprocjenjivoj vrijednosti sa aspekta bosanskohercetgovacke kulture istorije i tako dalje, mozete li ipak reci o kojoj vrijednosti se radi, koja se sada putem ovog Instituta preseljava iz Ciriha u Sarajevo?

A. Zulfikarpasic: Ta vrijednost se priblizava cifri od 100 miliona dolara. Jedan dio finansijskog kapitala koji ce i dalje ostati u vlasnistvu instituta ce ostati u Cirihu u raznim bankama. Takodje ce ostati i stvari koje su specijalno velike vrijednosti, naprimjer orginali nekih rukopisa koji su jedinstveni i koji nemaju kopije kao i neka arhiva koja moze biti u opasnosti da bi je neko mogao zloupotrijebiti. Sve je to i dalje vlasnistvo Bosnjackog Instituta koji svoju djelatnost prebacuje u Sarajevo odnosno u centar samog Sarajeva gdje je bila Gazi-Husrefbegova hamam banja, koju smo mi dobili kao lokaciju za Bosnjacki Institut. Mi tu gradimo jednu sestospratnicu, koja se gradi nanovo i ulazemo vise miliona dolara u popravku jos druge dvije kuce koje su pripadale Arhitektonskom preduzecu "Plan". Bosnjacki Institut je Hamam dobio od islamske zajednice na vjecitu upotrebu, i u tu zgradu ce Institut uloziti velika sredstva i od nje napraviti veliku kulturnu ustanovu koja ce biti na raspolaganju bosnjackoj muslimanskoj inteligenciji i naucnicima.

SABAH Kolika je otprilike povrsina Instituta u Sarajevu i kakav je njegov sadrzaj?

A. Zulfikarpasic: Radi se o oko 3500 metara kvadratnih. Institut ce imati odredjeni poveci prostor koji je namijenjen za odredjene promocije, izlozbe, knjizevne veceri, predavanja i raznorazne susrete bosnjacke inteligencije. Takodje u sklopu Instituta je smjestena jedna velika biblioteka koja je jednistvena u svijetu, jer skuplja samo one stvari koje se direktno i indirektno ticu Bosne. Ta biblioteka ce sluziti i biti veliki izvor svim ljudima od kulture i nauke u Bosni i Hercegovini. Postoji i odredjena arhiva muzeja kao jedna velika galerija koja ima jednu veliku zbirku bosnjackih slikara i ima svoju zbirku rukopisa. Takodje cemo izdavati i neki list. Imat cemo i jednu malu stampariju, jedan informativni biro za informisanje ljudi koji hoce da saznaju nesto o kulturi i o nauci Bosne. Imat cemo jedan kompjuterizirani centar kroz koji ce se moci doci do podataka o Bosni i o narodima koji zive u njoj, o istoriji Bosne i tako dalje. Kompletan prostor ce biti opremljen na najmoderniji nacin i bit ce pristupacan svakom covjeku koji se bavi takvim poslovima. Ljudima koji rade u Institutu i samom Institutu bit ce osigurana plata za vjecita vremena, jer imamo i nekoliko drugih kuca koje ce posluziti kao vakuf za odrzavanje tog Instituta.

SABAH Posto je ovo specificna institucija kako je predvidjeno upravljanje Institutom?

A. Zulfikarpasic: To upravljanje ce biti organizovano po propisu vakufa tu ce biti jedna izabrana grupa bosnjackih intelektualaca, ne moje familije, ali i moje familije. Mnogi ljudi ce po svom polozaju biti clanovi tog Upravnog odbora odnosno tijela koje ce upravljati institutom naprimjer Reisu -l- ulema, gradonacelnik Sarajeva, rektor Sarajevskog Univerziteta, dekan Islamskog fakulteta, direktor Gazihusrev-begove medrese i sarajevski muftija. Takodje ce biti jedan protektorat od ljudi koji ce upravljati tim materijalnim sredstvima. U strucnom smislu bice uposleno i odredjeno administrativno osoblje - direktor, direktor biblioteke, direktor za nabavku, direktor za stipendije te za saradnju sa ostalim naucnim institucijama. Sve ce to biti po jednom ustolicenom sistemu koji funkcionise u ovom Institutu. To je ustvari Svicarski institut koji je stvoren po svicarskim zakonima i koji ce kao takav ostati. On ce imati tu filijalu u Bosni i ta filijala ce biti vlasnica toga Instituta koja ce biti u jurisdikciji Svicarske drzave i svicarskih zakona i bit ce pod zastitom svicarskih diplomatksih predstavnika.

SABAH U svakom slucaju radi se o jednom nadasve plemenitom cinu sa Vase strane sto ste se opredijelili da to kulturno bogatstvo priblizite svom narodu i da Institut preselite u Sarajevo. Recite nam da li ste prilikom donosenja te svoje odluke razmisljali i o odredjenim rizicima s obzirom da su ratovi vrlo cesta pojava na ovim nasim prostorima?

A. Zulfikarpasic: Svakako. Mnogi ljudi su me odvaracali od toga. Kad sam ja stvarao Bosnjacki Institut prije svega, ja ga nisam mogao stvoriti u Sarajevu jer, se tada o bosnjackoj kulturi knjizevnosti, istoriji, bosnjackoj nauci nije smjelo ni govoriti. Sada kada je rat prosao ja nemam namjeru da taj Bosnjacki Institut postane jedan muzej koji nije dostupan nasim naucnicima a koji nemaju ni sredstava da bi putovali do Ciriha. To su prije svega mora koristiti i ja to ni u kom slucaju nisam stvarao da bi to bio kao jedan muzejski eksponat i da ljudi samo znaju da tamo ima hiljadu ili sto hiljada takvih i takvih knjiga nego da to bude na raspolaganju aktivnim naucnim radnicima i intelektualcima. A gdje su oni? Oni su u Bosni. Ja imam povjerenje u moj narod, ja imam povjerenje i u njegovu politicku buducnost, normalno pod pretpostavkom da mi imamo sposobne politicare a imat cemo, koji ce voditi racuna da se u BiH stvore uslovi za zivot, mislim opcenito pa onda za jedan kulturni zivot i nucnu djelatnost.

Ne mozemo mi otpisati nasu domovinu. Svugdje postoje opasnosti. Ratovi se vode po citavom svijetu. Danas izbijaju sukobi vrlo iznenada i na mjestima na kojima se nisu ni ocekivali i pod nepredvidim okolnostima. Neke konkretne opasnosti postoje u Bosni. Ne mozemo mi, ja bar ne mogu sve to gledati skrstenih ruku. Za mene se postavlja pitanje kako stvoriti bosnjackoj muslimanskoj inteligenciji i Bosnjacima uopste prilike da oni ne moraju napustati svoju zemlju nego da mogu da se razviju, da se skoluju i da se obrazuju u svojoj vlastitoj zemlji. Prema tome mi moramo i nasa sredstva i nase sposobnosti nastojati staviti nasem vlastitom narodu na uslugu. Vidite vi ste ovdje u najbogatijoj zemlji svijeta, tu ima ne stotine nego hiljade instituta, muzeja, galerija i raznih kulturnih institucija koje su napravili poslovni ljudi i uvakufili. Oni su to dali svome narodu i to su postale ustanove oko kojih se krecu skoro citav zivot u Americi.

Danas su muzeji Amerike postali jedan ekonomski faktor i jedan kulturni zivotni faktor. Ponekad su ti instituti u odredjenim momentima i odredjenim smislu prevazisli i univerzitete a i univerziteti su vakufi. Mi moramo takve ustanove da stvaramo u BiH, jer na taj nacin mi stvaramo prilike da BiH sto prije ozdravi od ovih udara i nevolja u koje je upala i kroz koje je stradala. Ti ratovi su razlog da ja pokazem da ja u moju domovinu imam povjerenje da ja u moj narod imam povjerenje i da ja zelim da bosanska omladina moze u Bosni da dodje do saznanja u svojoj vlastitoj zemlji iz pravih izvora. Mi smo citavo vrijeme imali nedostatak znanja o samima sebi. Mi smo ucili tupu istoriju, tupe junake. Nasa istorija koja je slavna kao i nasih komsija je bila manje vise sakrivana.

Knjizevnost nije postojala kao nasa nego je ona je bila dio hrvatske ili dio srpske knjizevnosti. Mi nismo imali svojih kulturnih ustanova univerziteta, svoje akademije i svoje institute. Nama se nijeko nas jezik, nasa istorija. Ja sam vrlo cesto kada je dolazila moja familija moji rodjaci iz razgovora uvidio da ti ljudi nemaju pojma o svojoj vlastitoj istoriji. Ja sam imao srecu da sam rodjen kada je moj otac bio u snazi a Bog mu je bio dao znanje da me uputi u korijene familije u korijene naseg naroda i u moju istoriju. I ja sam jos u to vrijeme poznavao dio nase istorije i kasnije ako dodjete u priliku da imate i materijalna sredstva i intelektualni potencijal onda nije tesko nadogradjivati svoja znanja. Ja sam osjetio potrebu da dam narodu na raspolaganje svoja sredstva. Ja ovdje podvlacim, da ja ono sto imam stavljam mom narodu na raspolaganje, da imam vise dao bi mu i vise. Ja to prije svega ne radim zato da bi mi neko rekao: "Aferim"!

Intervju vodio: Rasid NUHANOVIC