"Gospodo generali, vi ste mene prevarili", prva je recenica koju je nakon neuspjeha akcije deblokade Sarajeva predsjednik Izetbegovic izgovorio na Proskoku.

Sto se odgovornosti tice, to je bilo sve: dubina bosanske tragedije prostrla se tek mjesec dana kasnije, kada su prezivjeli Srebrenicani poceli da stizu u Tuzlu.

Danas, dvije godine poslije, nidokazani ino-analiticari osdasnjih ratnih prilika nisu uspjeli postici respektabilan stepen suglasnosti kada je rijec o umijesanosti politike u kompletan slijed zbivanja.

Dok su jedni smioni zagovaraci teze o vojnoj realizaciji politicke razmjene teritorija, drugi rasporedjuju breme krivice ukljucujuci i medjunarodnu zajednicu.

Ipak, u vojnom djelu tragedije manje-vise svi se slazu: od prvog casa akcije deblokade pa nadalje, stratezi Armije BiH pogresno su postavili red velicina.

Tokom tri i po godine opsade na Sarajevo je u svakom trenutku bilo upereno 700 artiljerijskih cijevi: oko 100 tenkova, izmedju 500 i 550 PAM-ova iPAT-ova i jos 150 orudja vecih kalibara. Obruc dug 62 kilometra stezalo je 12.000 agresorskih vojnika.

Statistika bi potvrdila da svaki od njih ima na dusi jednog Sarajliju - broj napadaca i broj zrtava opsade gotovo su identicni.

Do casa kad pada odluka o deblokadi grada.

Nesto sto je trebalo biti ispit zrelosti Armije BiH pretvorilo se u planetarnu kataklizmu: uzpotpuni vojni debakl opsade opsjedaca, akcija spasa Sarajeva je ubiljezila gubitak od 140 kvadratnih kilometara srebrenicke zemlje i vise od 10.000 zivota.

MANEVAR VATROM I UDAROM

Za uspjesno izvodenje operacije takvog obima kakva je deblokada Sarajeva treba najmanje 40.000 vrhunski osposobljenih i primjereno uvjezbanih, ali i naoruzanih vojnika. Kada bi se izvodila po svim vojnim pravilima, na terenu kakav je oko Sarajeva, neophodna je jaka zracna potpora, po mojoj procjeni jedna tenkovska brigada, barem tri artiljerijska diviziona i, naravno, obezbjedenje ostalih faktora koji prate svaku opseznu borbenu akciju. Koliko ja znam, bosanska vojska nema takvo oruzje, a cini mi se daje bosanski armijski vrh preuranjeno davao javna obecanja sa rokovima, abez ikakvog pokrica", objavio je u dijelu svog komentara netom pootpocinjanju akcije analiticar britanskog The Military Balance.

U samom startu mora se iskljuciti mogucnost da su planeri akcije deblokade manje znali od britanskih komentatora.

Iz dva razloga: udarni tim Armije BiH cine oficiri skolovani u bivsoj JNA, dakle, teorija ratovanja im je bila skolski predmet, a na drugoj strani, imali su trogodisnje ratno iskustvo.

U cemu je onda problem?

Kada je pocetkom maja 1995. godine predsjednik Izetbegovic rekao "Sljedecu zimu ne mozemo docekati u ovakvim uslovima" i najavio deblokadu izmedju Dana mladosti i Dana drzavnosti - prva runda koncepcijskih sukobljavanja unutar armijskih struktura vec je bila okoncana. Broj vojnika svakako nije bio sporan: najveci problem agresora tokom cetverogodisnjeg rata bilo je ljudstvo, sto se za Armiju Bosne i Hercegovine nijednog trenutka nije moglo reci.

Ljeta 1995. godine, pet korpusa vojske branilaca imala su registriranih 210.000 vojnika naspram 75.000 sljedbenika Ratka Mladica.

Dakle, za akciju deblokade trebalo je samo odabrati.

Da ne bi bilo zabuna: u osnovnim postavkama starjesine Armije BiH bile su jedinstvene. "Konzerva se izvana otvara", mudro su odlucili i vec na samom startu suocili se sa nemogucnoscu obezbjedenja dva vazna faktora: tajnosti i iznenadenja.

Sve sto se kasnije dogadjalo, na teorijskoj ravni moglo bi se predstaviti kao razlika izmedju nacina shvatanja ratovanja generala Atifa Dudakovica i ostatka starjesina ARBiH.

Vispreni Krajisnik (i jos jedan starjesina ARBiH, takodjer Krajisnik) svakuakciju planirao je u karantinu: tim koji se bavio razradjivanjem ratnih opcija sa konkretnim ciljem znao je citav mjesec provesti potpuno izoliran od ostatka svijeta. No, zato su mogucnosti da se komsinice s prozora dovikuju o vremenu pocetka akcije kao sto se to tokom cijelog rata desavalo u Sarajevu - bile potpuno iskljucene.

Duboko postujuci svoju omiljenu literaturu Umijece ratovanja, Dudakovic je za akcije birao uhodane ekipe, ne rasipajuci snagu na eksperimentisanja u sadejstvu. Dalje, pridrzavao se vojnickog zakona o napadu: jedan glavni, jedan-eventualno dva sporedna pravca, s tim da je glavni pravac napadaredovno bio iznenadenje.

Svi ostali borci imali su jasan zadatak: demonstrativna djejstva koja su stvarala neizvjesnost kod neprijatelja i ostavljala prostor generalu Dudakovicu da, kada procijeni, brzo i efikasno izvede, sto bi vojnici rekli, manevar vatrom i udarom.

DUDAKOVIC I OSTALI

Ono sto je Dudakovicu redovno obezbjedivalo pobjedu, a njegovim kolegama ostavljalo prostor za zavist, raspravu i kritiku, jeste registrovana navika tvrdoglavog generala da u svakoj akciji, u casu kada je krenuo glavnim pravcem, vec ima snage duboko u pozadini neprijatelja. Za ovakve poteze neophodna je petlja, cvrsti zivci i ogromna doza samopouzdanja. Da Dudakovicu nista od svega ovoga ne manjka, najbolje pokazuju rezultati.

"U samom startu smo se razisli: bilo je prijedloga da jedna ekipa napravi plan akcije, oni su cak izvrsili i probno izvitlanje, ali nisu prihvaceni. Trazili su da akciju pripreme za pocetak septembra, da im se daju odrijesene ruke i da oni proberu jedinice", kaze jedan od ucesnika u akciji. "Kada je sve pocelo, nisam se mogao oteti dojmu da ratujemo na principu 'potuci cemo se da vidimo ko je jaci'.

"Ovo nije usamljena reakcija: starjesine Armije BiH obicno rado pricaju o ratu, ali akciju deblokade zaobilaze u sirokom luku.

Neki danas, poslije bitke svih bitaka redaju dogadaje i najradije objasnjavaju poraz snagom agresora. Svjesni su da prebacivanje pojacanih snaga iz svih pravaca nije moglo proci neopazeno, svjesni su takodjer da su se rasplinuli na previse pravaca napada, da je sporo, cak traljavo funkcionisalo uvodjenje svjezih snaga i da, zapravo, nista nije bilo onako kako su ocekivali.

Nije ni moglo biti: Igman, Hadzici, Lukavica, Krupac, Hrasnica, Cemerskaplanina, Ilijas, iznutra Vogosca i Trebevic, akcenat napada na komunikacijama Semizovac Srednje, Sarajevo - Konjic i Sarajevo - Visoko...

Previse frontova, previse glavnih i jos vise sporednih pravaca napada, prespora akcija i previse nepoznavanja terena.

"Kada je pakao poceo, znao sam samo da nam se zadatak zove - Lukavica. Ne znam sta smo trebali, ali znam da nista nismo uradili...

U prvom napadu imali smo jednog poginulog i cetiri ranjena", kaze jedan hercegovacki borac, i danas nesigurno objasnjavajuci gdje je, zapravo, ta Lukavica.

"Treci put smo presjekli trebevicku cestu. I treci put se sve zavrsilo na isti nacin: mi krenemo, sve uradimo, zadatak obavimo, i onda, kada treba stici pojacanje, kada trebamo ostati, pocinje serija granata, pocinje smrtni problem", prica je sarajevskog borca.

Oni koji su u akciji deblokade ucestvovali na Nisickoj visoravni, jos su ogorceniji: "Artiljerija HVO-a iz Dastanskog, trebala je pokrivati nasu liniju. Njihov komandir je napravio raspored, ali se onda nas komandant pravca 'dosjetio' da su oni ipak HVO i trazio od momaka da ih on razbaca. Naravno, ne bismo ni mi kod njih pristali da nas rasporedjuje tamo neki njihov i oni su onda rekli:'lli kako je dogovoreno, ili nikako'. Dok su se oni tako raspravljali, poceli su nas nadlijetati cetnicki helikopteri, pocela je pucnjava... Nas diverzantski vod je prebacen naliniju na kojoj su momci vec dva puta vraceni. Prva, udarna ekipa jekrenula a za njom druga postava sa vrecama za spavanje - ubijedena da cetamo i ostati. Negdje 800 metara duboko u cetnickim polozajima docekala ih je zasjeda: trojica mrtvih i osam ranjenih. Pet sati kasnije izvukli smo svoje mrtve i vratili se na nasu liniju. Kasnije smo culi da je tu poginulo ukupno 17 momaka, a oko 80 je ranjenih. Nista se nije uradilo."

GENERALSKA PREVARA

Radovan Karadzic je tih dana izjavio na Srni: "Svjesno smo ih cekali. Nismo htjeli izlagati nase vojnike - jednostavno smo njih pustali u dzepove i zatvarali ih."

Pocetna medijska euforija koja je pratila akciju deblokade jenjavala je sa sve cescim zatvaranjem tunela za prenosenje sehida: tek nedavno je prvi put javno receno da je akcija deblokade odnijela 404 zivota vojnika Armije BiH, a da je broj ranjenih dostigao cifru od 1.360. Ni tad ni poslije niti jedan oficir Armije BiH nije prozvan niti pozvan na odgovornost.

U vrijeme same akcije, ekipi koja je kao komisija boravila na terenu podnesen je i ovakav izvjestaj: "Pokazali smo vareskim vlastima kako se treba ponasati. Sto se tice fronta -imamo malih problema, ali bit ce bolje." U te male probleme uvazeni starjesina je smjestio sve one brojke mrtvih i ranjenih i niti jedan milimetar oslobodene zemlje. Ono sto je pocelo 15. juna i sto je za cetiri dana trebalo deblokirati Sarajevo, pretvorilo se u iscrpljujuce granatiranje i frontalno nadmudrivanje u kome je Armija Bosne i Hercegovine jako lose prosla.

Jedan od blizih suradnika predsjednika Izetbegovica tvrdi da je bio svjedokom pripremanja Predsjednika da javnost obavijesti kako "treba izdrzati jos samo koji dan - Sarajevo je skoro slobodno" U tom casu, tvrdi ovaj izvor, deblokada je vec propala, a Ganic je u telefonskom razgovoru pokusao to Predsjedniku obzirno saopciti. Nije uspio jer su iz armijskog vrha Izetbegovicu podastirane netacne informacije, u kojima se sve odvijalo po planu.

"Gospodo generali, vi ste mene prevarili", prva je recenica koju je Predsjednik uskoro izgovorio na Proskoku.

No, to je ocito bilo sve: dubina bosanske tragedije prostrla se tek mjesec dana kasnije, kada su prezivjeli Srebrenicani poceli da stizu u Tuzlu. Tada je na svjetlo dana izasao jos jedan klasicni vojnicki propust koji se opet moze svrstati u notorno nepostivanje vojnih zakona.

Prije svakog napada, obezbjeduju se najslabije tacke - jedan od vojnih postulata u slucaju Srebrenice, odnosno 28 divizije cija je ovo zona odgovornosti, ne samo da nije bio postovan vec se postupilo suprotno:"Jedinice Prvog korpusa Armije BiH zapocele su uspjesna ofanzivna borbena djejstva na sirem sarajevskom ratistu, kao i jedinice drugih korpusa. Po usmenom naredenju nacelnika staba Drugog korpusa od 19. i 20. juna 1995.godine neophodno je da jedinice iz sastava 28. divizije vrse manja napadna borbena djejstva na agresorske ciljeve u zoni odgovornosti divizije sa ciljem vezivanja agresorskih snaga za nasu zonu odgovornosti, erozivnog djelovanja na moral agresorskih snaga te stvaranja straha i panike i osjecaja nesigurnosti agresora. U cilju realizacije predmetnog naredenja neophodno je da jedinice iz sastava divizije planiraju i izvode diverzantske akcije na agresorske ciljeve u dubini privremeno zaposjednute teritorije, zbog cega NAREDJUJEM komande 280 iblbr, 281 iblbr, 284 iblbr, 285 iblbr i 28 bb, formirat ce zajednicku diverzantsko-izvidjacku grupu, u sastav ce uci cjelokupni izvidacko-diverzantski vodovi pomenutih brigada koje ce u optimalnom vremenskom roku biti upuceni radi izvodenja diverzantske akcije na agresorske ciljeve na putnoj komunikaciji Vlasenica- Han Pijesak- Sokolac.

ZONA SREBRENICE

No, bolji poznavaoci prilika u Armiji tvrde da je prvi udar na branioce Srebrenice i Zepe izvrsen jos ranije, reorganizacijom vojske i stvaranjem 28. divizije. U tom casu, gotovo polovina vojnika proglasena je viskom i sa 13.000 brojno stanje se svelo na 6.000 boraca.

Drugim srebrenickim propustom smatra se doturanje minimalnih kolicina municije. Za dvije godine primirja, braniteljima Srebrenice dostavljeno je manje naoruzanja i municije nego, recimo, u toku dva mjeseca prve velike agresorske ofanzive.

Treci neshvatljiv i ni danas jasan potez bilo je izvlacenje 18 kljucnih starjesina na celu sa Naserom Oricem iz Srebrenice: oni su upuceni na skolovanje u Zenicu u vrijeme kada su vojni stratezi morali slati pojacanja u Srebrenicu. Uostalom, zar se ni za tri godine rata Generalstab Armije Bosne i Hercegovine nije mogao dosjetiti potrebe da svoje generale pocne slati na frontove?

Elem, kada je pocela akcija deblokade Sarajeva, Generalstab i komanda Drugog korpusa naredili su vrsenje diverzantskih akcija kako bi odvukli snage od Sarajeva, umjesto da su prvo obezbijedili i ljudima i oruzjem tamosnje najugrozenije tacke.

I kada je uslijedio napad na Srebrenicu i Zepu, nista nije poduzeto da se pomogne: jednostavno su ostavljeni sami sebi.

Naser Oric je u vise navrata javno ustvrdio kako mu je komanda Drugog korpusa odbila zahtjev da se organizovano otvori prolaz.

Sta se sve desavalo u samoj Srebrenici, manje-vise je poznato.

Tek podsjecanja radi: 11. jula 1995. godine, nakon mjesec dana konstantnog granatiranja i agresorskog zauzimanja pet punktova vojnika Ujedinjenih naroda, narod Srebrenice krece u zbjegove. Momcilo Perisic, komandanta gresorske ofanzive, salje svoj izvjestaj: "Zadatak uspjesno okoncan." Srebrenica je okupirana.

U trenutku okupacije, slobodna teritorija Srebrenice protezala se na 140 kvadratnih kilometara, a njeno gradsko jezgro bilo je zasticeno Rezolucijama 824 i 836. Na ovom prostoru do pocetka akcije deblokade Sarajeva zivjelo je 42.000 ljudi: od tog broja, 10.000 danas se smatra ubijenim i nestalim. Mjesecima kasnije iz srebrenickih suma izranjali su muskarci, zene i djeca-prezivjeli. I gotovo svaki put, Srebrenicani su pitali: "Kad mogu oni bez puske proci iz obruca, kako ne mogu borci s puskom u obruc?"

Na sjednici Parlamenta Bosne i Hercegovine odgovorio im je armijski general Rasim Delic, odbacujuci svaku svoju krivnju i krivnju svojih suradnika, ustvrdivsi pritom "kako je ocekivao veci otpor, a tamo nije unisten nijedan tenk."

Kasnije je to ovako objasnio: "Ja sam tvrdio da je Generalstab Armije BiH preduzeo sve sto je bilo u njegovoj moci. Ja i sada tvrdim (septembar 1996, op.a.) da se nije moglo predazeti vise nego sto se preduzelo i pomenuo sam tada da pozovemo one koji nisu nista preduzeli, a mogli su. U krajnjoj liniji, demilitarizovana zona Srebrenice je bila vise u politickoj poziciji, nego voinickoj, tako da je trebalo vise politicke akcije."Na koju je vrstu politicke akcije mislio, general Delic nije rekao, no zato se jos od 1993. godine kalkulisalo sa dogovorima na najvisem politickom vrhu po kojima su, navodno, Srebrenica i Zepa trebali biti zamijenjeni za Ilijas i Vogosscu.

Andreas Zumach, dopisnik berlinskog Die Tages Zeitunga iz Zeneve, prvi je otkrio da je za napad na Srebrenicu znalo nekoliko obavjestajnih sluzbi zapadnih zemalja, ali i njihove vlade i general Bernard Janvier, komandant UN snaga u bivsoj Jugoslaviji. On je takodjer tvrdio da je napad na Srebrenicu bio ocekivan i da se odvijao uz saglasnost Kontakt-grupe?!

VISOKA POLITIKA

"Nakon sto sam objavio tekstove o saznanjima americkih obavjestajnih slubi u vezi sa padom Srebrenice, sredinom oktobra (1995, op.a.) kontaktirao me je jedan njemacki general koji mi je rekao da je on sve o tome znao kroz bilateralnu razmjenu podataka americke i njemacke obavjestajne sluzbe. Sve sam provjerio i pokazalo se tacnim. Sada je vec poznato da je i francuska obavjestajna sluzba imala snimljene telefonske razgovore izmedju Perisica i Mladica, koje je dobio general Janvier ne kao UN vec kao francuski general", izjavio je Zumach pripisujuci Janvieru odgovornost za Srebrenicu i direktno ga optuzujuci da je ne samo znao za ono sto slijedi vec da je od svog predsjednika Chiraca bio upozoren da ne poziva NATO da intervenise.

Da li je iko na domacoj politickoj sceni upozorio da se komande trebaju oglusiti na molbe Nasera Orica da se krene u probijanje koridora prema Srebrenici, jos se ne zna. Tek, kada je Oric, obijajuci bezuspjesno vojne pragove, odlucio da krene sam sa grupom dobrovoljaca, naknadno mu je pridodata dovoljno slaba pomoc da takav poduhvat nije ni imao sansi da napravi vece rezultate.

Danas, dvije godine kasnije, i vojni i politicki analiticari skloni su tezi da je treci cin akcije deblokade Sarajeva obavio NATO, odnosno Dayton, popravljajuci greske Armije BiH.

Nakon sto je tadasnja ambasadorica Sjedinjenih Americkih Drzava u Ujedinjenim narodima, danas drzavni sekretar SAD, Madeleine Albright podastrla nekoliko fotografija snimljenih najvjerovatnije bespilotnim spijunskim letjelicama, a na kojima se jasno vide svjezi tragovi zakopavanja, odnosno posto je nedvosmisleno ukazala na postojanje masovnih grobnica oko Srebrenice, povrsnom posmatracu zbivanja moglo se uciniti da je svijet odlucio da zaustavi bosansko krvoprolice.

Oni bolji poznavaoci kretanja bili su nesto cinicniji: sve je doslo nasvoje mjesto. Ili preciznije receno, akcija deblokade Sarajeva trebala je uspjeti kako bi sloboda glavnog grada ublazila gubljenje Srebrenice i Zepe.

No, ne ulazeci u politicke kalkulacije, ostaje stravican vojni bilans: planeri akcije deblokade Sarajeva prvo nisu uspjeli osloboditi grad, a potom su previdjeli da trebaju obezbijediti ugrozena podrucja.

Gubitak Srebrenice a kasnije Zepe nije nista drugo nego agresorski uzvratni udar na tada dobro poljuljane redove Armije BiH. Reakcija medjunarodne zajednice koja je potom uslijedila: prvo udarima NATO pakta, za koje se i danas jedan od relevantnijih oficira Armije BiH kune da su sistemski pogadjali samo one agresorske ciljeve koji ni agresoru ni njima nista nisu znacili, a kasnije Daytonom zavrsili su sarajevsku opsadu reintegracijom.

Da li slucajno ili ne, tek i Vogosca i Ilijas su postali slobodna bosanska zemlja.

Mrtvi, ranjeni, nestali, izgubljeni... tragicna ilustracija sarajevsko-srebrenickih zbivanja iz ljeta 1995. samo su sjecanja rodbine i prijatelja na novinskim stupcima.

Jedno se ipak ne moze poreci: predsjednik Izetbegovic je odrzao obecanje - Dayton se dogodio prije Dana drzavnosti.