::: NASELJAVANJE MUSLIMANSKIH PROGNANIKA IZ KNEZEVINE SRBIJE U ZVORNICKI KAJMAKAMLUK 1863.G. :::

NASELJAVANJE MUSLIMANSKIH PROGNANIKA IZ KNEZEVINE SRBIJE U ZVORNICKI KAJMAKAMLUK 1863.G.

- HISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE -

Islamizacija BiH

• Prilog: Primanje islama u Bosni i Hercegovini
• Povijest Bosne: Noel Malcolm - Bosna do 1180.g.
• Historija srednjovjekovne Bosne i Hercegovine
• Rat i Otomanski poredak
• Naseljavanje prognanika iz Knezevine Srbije u zvornicki kajmakamluk
• Srpska agrarna reforma i kolonizacija 1918.g.

• Omer Ibrahimagic: Bosna i Hercegovina
• Ivo Banac: Cijena Bosne

Osman-pasa je bio najmladji sin bosanskog valije Sulejman-pase. Na dvoru svog oca je obavljao duznost defterdara, ali je Sulejman-pasa sam vodio finansije ejaleta jer ih nije mogao povjeriti sinu zbog njegove dokazane sklonosti ka rasipnistvu. Kad je dosao ponovo u Bosnu, vec je bio iskusan sedamdesetogodisnji drzavnik i dobro poznavao prilike ne samo u Bosanskom ejaletu nego i susjednim krajevima. Dopisivao se sa knezom Milosem, ali mu nije vjerovao.

Svakako nije bilo cudno kad je knez Milos ocijenio da je nastupio povoljan trenutak da uzbuni hriscansko stanovnistvo u Bosni i Bugarskoj jer je Porta bila zapala u velike teskoce, a velike sile su bile sklone da pripomognu njenom cijepanju. Osim toga, Osman-pasa je 8. novembra 1859. godine bio obavijesten privatnom vezom da je knez Milos u Skupstini objavio plan napada na Bosnu kod Zvornika. Stavise, Rusija je podrzala ovaj njegov plan, a Francuska mu se nije protivila.

Tako je jos od Svetoandrejske skupstine (1858) Knezevina Srbija zaostravala odnose prema Visokoj Porti. No, do otvorenog sukoba je doslo tek kod Cukur cesme u Beogradu 1862. godine. To se desavalo zbog toga sto se nacionalna politika kneza Mihaila Obrenovica odvijala kroz dva uporedna plana: prvo, u okupljanju i organizovanju okolnog stanovnistva pod neposrednom osmanskom vlascu; drugo, u sklapanju saveza sa balkanskim drzavama i politicarima. Po tom planu trebalo je podici ustanak u Bosanskom ejaletu. Slijedeci taj plan, Toma Kovacevic je u februaru 1862. godine podnio "Projekat za podizanje bune protiv Turaka u Bosni i Hercegovini, Staroj Srbiji, Niskom i Vidinskom pasaluku ziveci".

Ovo ocevidno uplitanje susjedne Srbije u bosanske prilike s ciljem da izazove nerede, bilo je poznato vlastima u Sarajevu, zato su ejaletske vlasti preduzimale mjere kojima ce to sprijeciti, odnosno spremno sprijeciti upad srpske vojske na svoju teritoriju, prije svega u zvornickom kajmakamluku. Posto se to nije dogodilo 1862, u Bosni su ocekivali da bi pripremani napad Srbije na Bosnu mogao biti izveden i u 1863. godini i da se onda napadu na Bosnu pridruze i oruzane grupe iz Vojne krajine. Tako bi se ostvario plan o "stvaranju jedne juznoslovenske drzave u koju bi usla i pobunjena Krajina". Medjutim, ovaj plan nije sproveden ni u 1863. godine vjerovatno zbog toga sto su unutrasnje prilike u Bosanskom ejaletu bile tada stabilnije nego u vrijeme kad su ovi planovi sacinjeni i kad je Bosna bila zahvacena nemirima, pa ih je bilo lakse izvesti.

I susjedna Austrija je redovno prikupljala podatke o pogranicnim osmanskim provincijama, pretezno o Bosanskom ejaletu. Njene konzularne agencije u Trebinju, Livnu, Banjoj Luci (Bihacu) i Tuzli, kao i Vicekonzulat u Mostaru i Generalni konzulat u Sarajevu, pored redovnog zadatka da omogucavaju redovan protok austrijske robe na bosansko trziste, prikupljale su i podatke o demografskim prilikama, rudnom bogatstvu i ekonomskim mogucnostima, zdravlju ljudi i stoke, stanju cesta i drugih strateski vaznih tacaka, uglavnom sa podrucja na kojem su djelovale konzularne agencije. Godinu dana prije nego sto ce konzularnu agenciju iz Tuzle preseliti u Brcko, konzularni agent Nikola Omcikus je na zahtjev austrijskog generalnog konzula Jovanovica podnio izvjestaj o zvornickom kajmakamluku. Gotovo da je to bilo po istom sablonu po kojem je bio sastavljen i izvjestaj o istom kajmakamluku uradjen 1856. godine. U stvari, ovim novim izvjestajem je Maricic opisao stanje u zvornickom kajmakamluku u 1864, kad su muslimanski prognanici iz Srbije razmjestani po sjevernoj Bosni, sa posebnim osvrtom u ovom kajmakamluku. O Bosanskom ejaletu, ili njegovim pojedinim oblastima, a posebno u periodu 1862-1864. godine kad su muslimani prognani iz Srbije, donosili su podatke i poslanici drugih drzava koje su u Sarajevu imale svoje konzulate.

Italijanski konzul Cezar Durando, koji je 1863. godine dosao u Sarajevo i zapoceo rad u novoosnovanom konzulatu, takodjer je vec 28. novembra iste godine podnio svojoj vladi opsiran izvjestaj o stanovnistvu Bosanskog ejaleta. Za katolike, Durando pise da ih ima najmanje u Bosni i Hercegovini i da su siromasni. Medjutim, stavili su se pod austrijsku zastitu koja ih je obilato pomagala i stitila. Oni su se obracali za pomoc i francuskom vicekonzulatu koji je zapoceo rad jos 1852. godine. Od tada je Francuska smisljeno i zamasnim poklonima pridobijala bosanske katolike. O muslimanima i pravoslavnim stanovnicima Bosne, Durando pise: "Muslimani ispoljavaju najjace nacionalne osjecaje. Oni vole Bosnu, ponosni su na svoj rod i svoje porijeklo. Pravoslavno stanovnistvo djeluje izgubljeno, a oni najbogatiji, tj. trgovci, su odreda skrti i bave se lihvarstvom." Durando je posebno ukazao na to da je fanatizam podjednako razvijen kod pripadnika sve tri vjere u Bosni. Bosanski musliman naziva Osmanliju nevjernikom koji se ne pridrzava striktno nacela Kur'ana. Katolici i pravoslavni su netrpeljivi jedni prema drugima, cak netrpeljiviji nego prema muslimanima. Upravo ih je ta mrznja sprijecavala da se okupe na zajednickom nacionalnom programu. "Iako svi oni pripadaju Slovenima izgledaju tako kao da su bili udaljeni jedni od drugih stotinama milja."

Medjutim, bilo je i drugacijih zapazanja u kojima se iznose podaci da su vladali snosljivi odnosi izmedju pripadnika sve tri vjere u Bosni. Najbolji primjer za to je zapis Zivka Crnogorcevica, poznatog tuzlanskog trgovca, koji nam donosi podatke o prilikama u Tuzli u osmansko doba.

Zivko Crnogorcevic, jedan od poznatijih tuzlanskih trgovaca, zapisao je u svojim memoarima da je 1864. Godine na Spasovdan stigao novi zvornicki mutesarif iz Travnika u Tuzlu. Bio je to Mustafa-pasa koji je u Bosnu dosao zajedno sa komandantom beogradske varosi Serifom Osman-pasom kod kojega je bio divan-efendija. U Bosni ga je novi valija unaprijedio u zvornickog mutesarifa. Iz zatocenistva je te godine stigao i Osmanbeg, sin Mahmud-pase Tuzlica, i ponovo se nastanio u Tuzli. Sa svakim je zivio dobro. a osobito sa Srbima. Bio je clan idare-medzlisa. Crnogorcevic pise: "Dok smo cekali dolazak Mustafa-pase, Hadzibeg se nasloni na sarage obicnih kola i pozva me: Ti odza takum, cuj: jesam li nesto zaboravio sto se pjeva u vasoj crkvi? i poce: Ceznjejsuju heruvimi, od pocetka do svrsetka, nijedne rijeci nije pogrijesio, a poslije poce: Rozdestvo Tvoje, Hriste Boze vas... i td. Pitao je: Jesam li dje pogrijesio? A Zivko mu kaze da jeste, jer umjesto vas trebalo je da kaze nas, a Hadzibeg mu odgovori: E, ja to ne mogu reci, elem, bez pogreske." Hadzibeg je inace cesto zalazio u magazu kod Zivka Crnogorcevica, obicno ujutro, ali i poslije podne. "Odijelo je nosio a la franca, ali fes i kosa osisana. Svake godine dolazio je prvi dan Vaskrsa u nasu crkvu, tutor crkveni metne mu stolicu nize vladikina stola, i on sjedne, ali pod fesom naravski, i nikuda se nece maknuti, a ni obazirati." Zivko dalje pise kako je cuo da je Hadzibeg "dok je carevao", tj. prije Omer-pasine intervencije u Bosni i Hercegovini (1850-1852), "da je mlogo dolazio na vise mjesta u varosi na svadbe, na krsne slave i kojekakve ruckove i vecere, i tu se jelo i pilo, i da je kojekakve crkvene pjesme kao tropare, pjevao i ucio od nasije".

Posto se u Bosni u to vrijeme posvuda govorilo da ce Bosna i Hercegovina biti pripojena Austriji kao nadoknada za izgubljene austrijske posjede u Italiji, Durando je pisao i o tome kako na to gledaju bosanski muslimani i hriscani. Bosansko stanovnistvo u cjelini nije rado prihvatalo takvu mogucnost; protiv su bez sumnje svi muslimani i sigurno bi se silom oduprli da bi odbranili svoju domovinu. Nasuprot njima, hriscani se nece upustiti u oruzanu borbu, nece javno ni ispoljavati protivljenje, ali ce djelovati iz prikrajka i, ako ustreba, pridruzice se bosanskoj aristokratiji. "Stavise, muslimani su smatrali da je prorocanstvo vec predodredilo da Osmanlije moraju napustiti evropske krajeve i vratiti se u Aziju odakle su i dosli, ali da ce oni, Bosnjaci, ostati u Bosni i dalje ispovijedati cistu islamsku vjeru." Durando je na osnovu takve ocjene raspolozenja naroda u Bosni zakljucio da "vjera zamjenjuje nacionalne programe". Takodje je dobro uocio kad je tvrdio da je u ovoj provinciji nejednako raspolozenje stanovnistva sve tri vjere prema nagovijestavanom pripajanju Bosne i Hercegovine Austriji, sto se pokazalo kao sasvim tacno prilikom okupacije 1878. godine. Muslimani su se zaista pozrtvovano i hrabro borili protiv nadiranja austrougarske vojske, ali nisu mogli sprijeciti okupaciju.

Poslije naglog pogorsanja odnosa izmedju knezevske vlade i Portinih garnizona u gradovima u 1861. godini, Srbija je uspjela da se s Visokom Portom dogovori o tome da muslimansko stanovnistvo koje je boravilo po gradovima u Srbiji napusti odmah svoje domove. Porta je odlucila da ove "sultanove musafire", kako ih je bosanski valija uobicajio nazivati, odnosno muhadzire, kako ih je pravilnije domace stanovnistvo nazivalo, naseli u Bosanskom ejaletu. Istovremeno su obrazovane dvije potkomisije, osmanska i srpska, da procijene vrijednost njihovih nepokretnih dobara koje je Srbija trebalo da isplati Turskoj.

Jos od polovine 1862. godine, muhadziri su poceli neorganizovano i u vecim grupama prelaziti preko Drine u Bosnu. Tih dana bosanske vlasti su im odredile privremeni smjestaj uglavnom u zvornickom kajmakamluku. Austrijski generalni konzul baron Stjepan Jovanovic je 6. februara 1863. godine izvijestio ministra Rehberga da je najvrijednija stvar ovog vremena bilo upravo zbrinjavanje i naseljavanje muslimanskih porodica koje su u Bosnu dosle iz Srbije. One su privremeno smjestene po privatnim kucama. Vlasti su im davale novcanu pomoc iz drzavne kase. Medjutim, ta pomoc je bila nedovoljna za njihovo minimalno izdrzavanje, pa su lokalne vlasti pristupile sakupljanju dobrovoljnih priloga za izbjeglice. U nekim krajevima su svi stanovnici bili obavezni da uplate novcani prilog "pa i hriscansko stanovnistvo."

O trajnom smjestaju muhadzira iz Srbije govorilo se posvuda. Posto su proturane glasine da ce se oni pretezno naseliti na zemljistu koje su hriscani kmetovi dotad vec obradili i sa kojeg nisu ubrali plodove, te da ce to biti sprovedeno silom, Jovanovic se obratio valiji s pitanjem da li su te glasine tacne. Serif Osman-pasa mu je rekao da su to samo glasine. Vlasti ce "sultanove musafire" naseliti tek u proljece, dakle u vrijeme dok zemljoradnici nisu ni obradili zemljisne povrsine i kmetovima nece biti nanesena nikakva steta. Konzul je bio uvjeren da je valija govorio istinu. On je izvijestio Rehberga i o tome da se u Bosni pristupilo opstem regrutovanju, ali su proturane neprovjerene vijesti da ce njime biti obuhvaceni i hriscanski mladici. Valija je i ovu glasinu odbacio kao netacnu. To se kasnije pokazalo sasvim tacnim. Tih godina je u Bosanskom ejaletu uglavnom vladao mir; samo je bihacki kajmakam 5. februara 1863. godine izvijestio valiju "da se medju stanovnicima kajmakamluka zapaza uznemiravajuca uzrujanost", a za nju je okrivio strane emisare koji dolaze iz Srbije i Vojne krajine.

Uporedo sa smjestanjem muhadzira, potkomisije su procjenjivale njihovu nepokretnu imovinu u Srbiji. Osmanska potkomisija je procijenila tu imovinu na sest miliona grosa, a srpska na tri i po miliona. "Ova velika razlika dosla je otuda sto je sa turske strane uzeta kao osnova za procenu vrednost imanja pre 1862. godine. Srpska potkomisija smatrala je da je jedino pravedno stanoviste - drzati se vrednosti u trenutku pregovora. U tom vremenskom razmaku cene kuca morale su pasti usled jednovremenog iseljavanja 3 do 4.000 osoba. Vrednost im je i dalje opadala, jer su ostale napustene i izlozene propadanju." Svakako je procjenu trebalo utvrditi onda kad su muhadziri bili prisiljeni da se isele, a prorijedjeni su podaci o tome da su njihove kuce ostale neuseljene i da im je zbog toga cijena mogla opasti.

Nacin zivota domaceg srpskog stanovnista je uticao na to da su zanemarivani oni obicaji koji su bili ukorijenjeni kod muslimanskog stanovnista, kako o tome pise Blagoje Zivkovic. "Dok su bili u Uzicu Turci oko cele varosi bilo je mnogo votnjaka, a turske kuce su bile ogradjene zidom. Stoga sto njine zene nisu nikud izlazile, svaka je kuca imala vodu... Kad su Turci izasli i otisli u Bosnu, Srbi su zapustili sve vode, od najmanje 120 tekucih voda - cesama - danas nema vise od stotine - sve je to zasuto..." Ipak, procjena imovine vrsena je izmedju Srbije i Turske, i to nije imalo uticaja na njihovo ubrzanije ili usporenije naseljavanje u Bosanskom ejaletu. Osim toga, muhadziri iz Srbije nisu mogli uticati na procjenu njihove imovine koja je ostala u Srbiji te nisu ni mogli ustanoviti da li je ona procijenjena u stvarnoj vrijednosti ili je to bila pogodba dvaju komisija.

Cim je dobio dozvolu iz Carigrada da u Bosni moze stalno naseliti bivse stanovnike Uzica i Sokola, valija je izjavio da bi bilo dobro da se oni razmjeste u Bijeljini, Zvorniku, Tuzli, Maglaju i Sarajevu. Ocevidno je vodio racuna o tome da su muhadziri do tada zivjeli u gradovima i da su se bavili gradskim privredjivanjem te da bi ih zbog toga trebalo smjestiti u bosanske gradove koje je nabrojao. Nasuprot njemu, Sefik-beg je predlozio da se svi nasele na jedno mjesto, na drzavno zemljiste koje je ranije pripadalo Huseinbegu Gradascevicu. Ocevidno je, pisao je Sculepnikov svojoj vladi, da Sefik-beg nije vodio racuna o tome da "uzicki turci nisu zemljoradnici, nego su vecinom gradski stanovnici - trgovci i zanatlije" i da ce se oni vrlo tesko prilagoditi zivotu na novom mocvarnom i poljoprivrednom zemljistu. Sarajevski medzlis je prihvatio valijin prijedlog da u Sarajevu i njegovoj okolini naseli oko stotinu uzickih porodica.

Prisilno iseljavanje muslimanskih stanovnika iz gradova u Srbiji bilo je propraceno njihovim nezadovoljstvom, pa i pruzanjem otpora. Tako su stanovnici Sokola izjavili da nikako ne zele napustiti svoje kuce. "Pocetkom novembra 1862. ovaj nesporazum je mogao dobiti siroke razmjere, jer su stanovnici Sokola izjavili ne samo sto nece da se sele iz grada vec su spremni da iz tvrdjave pruze otpor svakom nasilnom pokusaju iseljavanja, te da ce se braniti do posljednjeg." I pored snaznog protivljenja da napuste svoje domove, Sokoljani su se ipak morali iseliti, a pri tom nisu pruzili otpor koji su bili nagovijestili.

Bosanski valija je odredio da se vecina muslimanskih "sultanovih musafira" prognanih iz Srbije ipak smjesti u naselja koja ce se za njih podici uglavnom u zvornickom kajmakamluku. Zato je 14. aprila 1863. godine krenuo iz Sarajeva u sjeverne krajeve ejaleta da bi odredio zemljiste na kojem ce se podizati ta nova naselja. Na polasku je izjavio da ce usputno rjesavati i druga sporna i nerijesena pitanja koja su u njegovoj nadleznosti. Tako ce provjeriti kako se izvode radovi na izgradnji druma Sarajevo-Brod i rijesiti spornu dionicu kod Vranduka kako bi se gradnja nesmetano nastavila. Na svom putu u Posavinu, valija je 17. aprila stigao u Maglaj, a potom nastavio putovanje preko Doboja i Modrice do Gradacca u koji je stigao 19. aprila 1863. godine.

Strucna komisija, koju su sacinjavali Bedri-beg i jedan inzenjer, krenula je iz Sarajeva nekoliko dana prije valije drugim pravcem. Oni su najprije preko Zvornika dosli u Bijeljinu, onda u Brezovo Polje gdje su odredili zemljiste za novo naselje, a potom se u Gradaccu pridruzili valiji da bi odredili teren za izgradnju naselja na bivsem imanju Huseinbega Gradascevica. U toku boravka u Zvorniku, oni su razgovarali sa doseljenicima iz Srbije koji su im izjavili kako ne odobravaju da se za njih grade nova naselja. Tom prilikom, oni su predlagali da im se isplati novcana odsteta za njihova imanja ostavljena u Srbiji i da im se onda dozvoli da slobodno izaberu mjesta u kojima ce podici svoje nove domove. Ovo tim prije sto se vecina doseljenika u ranijem mjestu stanovanja bavila iskljucivo trgovinom i zanatima, pa ukoliko ih smjeste na jedno mjesto, ili nekoliko mjesta, ne bi se mogli baviti svojim dotadasnjim zanimanjem. Porucili su valiji da upravo zbog toga ne mogu prihvatiti ni njegovu odluku da ih naseli u poljoprivredne krajeve.

U vrijeme valijinog odsustvovanja iz Sarajeva, 6. maja je stigao Portin vanredni mubasir (izaslanik) Zija-beg, koji se od dolaska u Sarajevo ponasao neuobicajeno. Naime, bez valijinog prisustva je sazvao ugledne ljude iz ejaleta i objavio im ferman o svojim zadacima u Bosni. Zatim je obavio protokolarne posjete stranim konzulima i priredio prijeme za njih. Na prijemu, koji je za njega priredio mubasir, konzul Jovanovic je saznao da ce on ostati u Bosni znatno duze nego sto mu je fermanom bilo odredjeno jer, kako je sam izjavio, "ovdje ima puno posla za njega". Do tada su mubasiri sve obavljali uz valijinu saglasnost i uz njegovo prisustvo. Zasto je Zija-beg tako postupio nije nigdje objasnio. Valija je u to vrijeme obilazio mjesta u Posavini radi odredjivanja zemljista za nova naselja. U Gradaccu ga je posjetio i fra Martin Nedic.

Toliski zupnik fra Martin Nedic zapoceo je u Tolisi zidati novo crkveno zdanje za koje do tada nije dobio dozvolu, pa je pokusao privoljeti valiju da mu izdjejstvuje Portino odobrenje. O sadrzaju razgovora sa valijom i mufetisom, Nedic je odmah upoznao austrijskog generalnog konzula, svakako u namjeri da se i konzul zalozi kod valije kako bi dobio potrebno odobrenje za podizanje crkve. U svom pismu Jovanovicu, on je detaljno naveo cijeli tok razgovora sa valijom:

Presvitli Gospodine c.k. Glavni Konzule!

Sovim pismom javljam Vam cestitog Vezira Osman pase dolazak ovdi u

Tolisu. On je dne 19. Travnja catiso u Gradacac, gdi sam mu ja slideci dan pristupio, za ucinit naklon. Isti me je uljudno primio pa u dugom razgovoru

upita ga ja: Gospodaru! kamo Ferman, da moremo gradit cerkvu u Tolisi? Odgovori: piso sam na Devlet, dojtice Ferman ako Bog da. Dne 22. Travnja na Zapovid Vezira dojdu u Gradacac Popovi i knezovi i sakupljenim kaza Vezir ovo: ja imam nalog od Devleta da na mirinskom zemljistu smjestim carske goste (musafire) koi su iseljeni iz Srbie, od ovih gostiuh ima se naselit u Selo Oraszu na obali Save (sahat daleko od Tolise) oko 250 kucah. I za ovo obavit imadu se iz Orasja dignut Seljani svi (Srbi) koim ce se na drugom mjestu dati selista. Tom prigodom kaza Vezir i ovo: imam naredbu od Visoke Porte, da ponudim carske kmete, neka ako hoce odkupe zemlje, koje obradjuju.

Dne 22. Travnja Vezir i kajmakam tuzlanski sa mnogom pratnjom dojdose ovdi kmeni i kahvu popise. Opet u razgovoru ja napomenu Ferman za gradnju cerkve, Vezir odgovori: Vi ste falili, jer niste pravnijem pravcem trazili Ferman. Ja odgovori: neznam pravnijeg pravca, nego sto smo cetiri mazbatte izvadili od gradackog Medschlissa; koje smo preko rukuh kajmakama slali Veziru, a Vezir valjda ji je slao na Devlet. Pri polasku Vezir prigleda poceto lani zidanje i rece: ovo proslidite zidat, u tom ce stignut Ferman i za cerkve. Prinocio Vezir pod satorom dne 23. pros. mis.ode u Bercki i Belinu pa dne 30-tog istog miseca opet dojde u Tolisu, komu pod satorom ja pristupi i opet u dugom razgovoru rece mi: jesteli poceli zidat? Ja odgovori: nisam jer jos pribavljam krec, i pisak, pakcu lahko pocet zidat. On mi i opet veli: falili ste, jer se niste derzali pravca za dobit Ferman od Devleta. Pri rastanku rece mi Vezir: sutra cu sa Mufetis pasom (carskim Povjerenikom) doci kvama na kahvu, pa dne 1. Svibnja zbilja i dojdose. Prigleda opet zapoceto zidanje Mufetis upitame: jer ste sa starog mista preselili ovdi? Ja odgovori: jer ono misto voda topi. On: scijem ste dozvoljenjem to ucinili? Ja: sa Chursid pasinim, koi je tada bio Vezir na Bosni. I tada je Vezir naredio Kajmakamu tuzlanskom Izak pasi, a ovi Medschlissu Gradackom, i ovi je prigledao staro i novo misto, ter smo prominili zemlju za zemlju, staru mi prodali carskim kmetim, a na ovoi smo se smistili. Mufetis: imateli na to pismo? Ja: nejmamo, al nismo ni na staro zemljiste imali pisma, jer nam je od starina ostalo. Mufetis: buduc da nejmate pisma na vase zemljiste, nit imate pisma s koim vam je dopusteno da ovu, i ovoliku kucu nacinite, ovo se ima porusit. Za tim upita me Mufetis: koliko ste potrosili, dok ste ovu kucu nacinili? Ja odgovori: dok je samo pokrivena potrosili smo 500 dukatah, i to na majstore, i pribavljanje materiala, i zupljani su bez platno nadnicili. Dok je pako ponutrica sva dogotovljena, neznam koliko je potroseno. Turci vele od prilike jos 500 dukat, daklen sva kuca stoi 1.000 Dukat. Mufetis veli: he! toliko ce vam Devlet platit, i zabilizit misto drugo, pa na njem gradite. Ja velim: mi nemozemo van u sredini zupe biti, a ovo je sredina, i kad bi se mi pokrenuli, imalo bi se 5.000 katolikah odavle pokrenut, i na drugo misto preseliti. Mufetis i ovo i dva krat rece: Vas je netko drugi nagovorio je daovdi kucu i cerkvu gradite. Ja mu odgovori: nitko Efendum. Vridno je napomenut, da kad sam i u Gradaccu i ovdi izlazio prid Vezira odmah je cinio da na stolu sjednem, a ni jedan od begah ne bi bio prisutan nasem razgovoru. Al Mufetis u moju sobu dosao ne rece mi: da sjednem, a pusti da prisutan bude Hadzi Muhamed beg Gradacevic, koije najpoglavitiji protivnik i tuzitelj krstenog zakona, i svake prosvjete europejske. Pa i ovo napominjem sto Mufetispasa kod mene ni kahvu nehtjede posrkat.

Na poslidnjem razgovoru prid Mufetisem Vezir rece: sinoc sam kazao, da ste vi falili nedrzeci pravca zadobit Ferman. Mojim mnenjem kod njia je moja falinka ta, sto posli nego nisam mogo po Turcim dobit Fermana, obratio sam se na Slavni c.k. Austrianski glavni Internuntiaturu. Icim ovo javljam ostajem nadalje odanosti Vaseg Presvitlog Gospodstva preporucujuci se jesam u
Tolisi dne 5. Svibnja 1863.
Pokorni sluga O. Martin Nedic
Zupnik Tolise

Austrijski generalni konzul je podrzao Nedicevu molbu kod bosanskih vlasti, sto mu nije bilo tesko jer se ni Osman-pasa nije protivio gradnji crkve u Tolisi. Vec je 24. marta 1864. godine fra Martin Nedic imao u svojim rukama dozvolu za gradnju crkve i otad je ona tekla nesmetano.

Valijino kretanje po Posavini pratile su austrijske pogranicne vlasti i ukazivale mu uobicajene pocasti. Iz pisma koje je Andrija Torkvat Brlic uputio 3. maja 1863. godine u Zagreb u vezi sa Osman-pasinim putovanjem proizlazi da je valija 2. maja dosao u Bosanski Brod. Hrvatski ban Sokcevic je odmah odredio delegaciju koja ce u njegovo ime pozdraviti valiju u Bosanskom Brodu. Na celu ove delegacije bio je komandant slavonskobrodske tvrdjave koji je sa pratnjom u svecanim uniformama pozdravio valiju. Osman-pasa ih je srdacno primio i pocastio kafom i cibukom. Valija im je tom prilikom izjavio da ce se za muslimanske doseljenike iz Srbije izgraditi 300 kuca na desnoj obali Save naspram Slavonskog Samca, a "1.400 kuca iznad Bosanskog Broda". Poslije zavrsenog prijema, valija se istog dana prevezao u Slavonski Brod i u sest sati uvece ukrcao u parobrod i otplovio u pravcu Berbira. Na rastanku je izjavio delegaciji koja ga je docekala u Slavonskom Brodu da ce najprije otici u Banja Luku i otuda se vratiti u Bosanski Brod i uzvratiti posjetu. Pukovniku Vagneru je rekao da je vec odredio zemljiste za izgradnju potpuno novih naselja: Brezovo Polje naspram Racinovaca, Orasje naspram Zupanje i Orahova naspram Jablanca. Inace se u Bosni mnogo govorilo o tome kako je Porta odlucila da u ovaj ejalet naseli i druge narode iz Azije.

Austrijski konzularni agent u Tuzli obavijestio je Generalni konzulat u Sarajevu da se u zvornickom kajmakamluku naveliko sire glasovi kako ce se u proljece 1864. Godine graditi jos novih naselja u koja ce se smjestiti Cerkezi. Generalni konzul je ove vijesti primio kao vjerovatne, jer je i on smatrao da valija to cini radi toga da bi se uz samu granicnu liniju s Austrijom, koja je "satima udaljena od prvih muslimanskih naselja", izgradila nova naselja za muslimane i na taj nacin potislo hriscansko stanovnistvo sa granice. "Stavise, smatralo se da ce prvo takvo naselje za Cerkeze biti izgradjeno u Raci." Valija je izricito naglasio konzulu da se nova naselja za muslimanske doseljenike iz Srbije podizu u Posavini, samo zbog toga da bi naselio stanovnike na "pustim prostranstvima" i da to nije ni u kakvoj vezi s tim da on muslimanske doseljenika razmjesta uz austrijsku granicu, da bi na taj nacin odatle potisnuo hriscansko stanovnistvo.

Konzul mu nije vjerovao nego je izvijestio svoju vladu u Becu da to valija cini smisljeno, planski i sistematski kako bi krajeve koji su naseljeni iskljucivo hriscanskim stanovnistvom razdvojio naseljima muslimana i osigurao granicu prema Austriji.

U vrijeme valijinog odsustvovanja iz Sarajeva, Portin mufetis Zija-beg je preuzeo upravljanje ejaletskim poslovima. I to je dotad bilo neuobicajeno. Kad je za to saznao, valija je bio iznenadjen tim vise sto je mubasir sazvao na vijecanje i Veliki upravni savjet, a to je spadalo iskljucivo u valijinu nadleznost. Naime, Zija-beg je sazvao Veliki upravni savjet i sve pokrajinske starjesine i od njih zatrazio da mu podnesu izvjestaj o radu i poloze racun za novcane izdatke za izvodjenje javnih radova. Cak je zapecatio ejaletsku kasu i smijenio muhasebedzi-efendiju Rasida Nasid-efendiju. To je kod upravnih cinovnika izazvalo pravu pometnju u Sarajevu, ali i u sjedistima kajmakamluka. Do tada nije nikad bilo preduzimano tako nesto, posebno u valijinoj odsutnosti, pa je valija to shvatio kao napad na sebe i neodobravanje dotadasnjeg rada. Cim je za to saznao, bosanski namjesnik ljutit zbog brzine kojom je mubasir sve to obavio, valija je najavio svoju ostavku tim odlucnije sto je Zija-beg zabranio da mu se ukazu pocasti prilikom povratka u Sarajevo. Strani konzuli u Sarajevu su povoljno ocjenjivali valijine mjere koje je do tada preduzimao u cilju unapredjenja rada u provinciji, a posebno na zapocetoj rekonstrukciji postojecih drumova i izgradnji novih dionica. Drum od Sarajeva do Broda je vec bio potpuno dovrsen za saobracaj, kao i cesta od Sarajeva do Novog Pazara za prevoz robe i ljudi, te put od Sarajeva preko Travnika do Livna i dalje prema Sinju. To je valija sve ucinio za nepune tri godine svog upravljanja Bosanskim ejaletom i to nije moglo ostati nezapazeno. Ovaj sukob je ubrzo izgladjen po njegovom povratku u Sarajevo, pa je Rasid Nasid-efendija pocetkom juna ponovo preuzeo svoje mjesto muhasebedzi-efendije. Ni Osman-pasa nije podnio najavljenu ostavku na polozaj bosanskog valije. Valija se vratio u Sarajevo u trenutku kad je i talijanski konzul zapoceo rad u novoosnovanom italijanskom konzulatu u Sarajevu.

Pored Austrije, Francuske, Engleske i Rusije, konzulat u Sarajevu otvorila je i Italija i tako istakla svoje interesovanje za prilike u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Konzul Cezar Durando je slao svojoj vladi opsirne izvjestaje o Bosni i Hercegovini, a posebno se interesovao za enklave Klek i Sutorinu kojima je Bosanski ejalet izlazio na Jadransko more. U pitanju je bila mogucnost da Italija preko ovih enklava uspostavi trgovacke veze sa Bosnom i Hercegovinom i tako potisne Austriju koja je preuzela gotovo svu trgovinu sa njom.

Iako se vratio u Sarajevo, valija je nastavio da prati kako se grade nova naselja na sjeveru Bosne. Polovinom juna 1863. godine, tamo je uputio Muhijedin-pasu i svog cehaju koji su najprije otisli u Zvornik. Oni su dobili zadatak da medju muhadzirima skrse otpor onih koji su odbijali da se nasele u naseobine sagradjene iskljucivo za njih. Njima su doseljenici izjavili da oni jedino traze da im se isplati novac, a oni ce se dalje pobrinuti za svoj smjestaj i sami sebi izgraditi kuce po svom ukusu i mogucnostima. Najnezadovoljniji su bili oni doseljenici koji su se smjestili u Zvorniku i njegovoj okolini; trazili su novac za odstetu, a ako im se ne udovolji izjavili su da ce se radije vratiti u Srbiju, odakle su i dosli, nego da se nastane u krajevima uz Savu. Stavise, Uzicani su izjavili da im je srpska vlada vec odobrila da se mogu vratiti, s tim da mogu slobodno ispovijedati svoju islamsku vjeru, a vratice im i njihove kuce i radnje. Srpska vlada je od njih jedino trazila da placaju godisnji porez u iznosu od devedeset grosa.

Koliko je to bilo tacno nismo mogli utvrditi, jer o tome nismo pronasli dokumente. Izgleda da su Muhijedin-pasa i valijin cehaja uspjeli da u Zvorniku uvjere vecinu doseljenika kako je ipak najbolje da ne pruzaju otpor nego da se nasele tamo gdje im je valija odredio, pa su nastavili put do Bijeljine, a zatim obisli Posavinu da nadgledaju radove na izgradnji novih naselja. Uvjerili su se da izgradnja kuca u novim nsredinama tece ubrzano i da se istovremeno podizu nova naselja. Tako je novo naselje Samac izgradjeno na uscu Bosne u Savu, a Serif Osman-pasa mu je namijenio ulogu glavnog trgovackog mjesta u ejaletu. Zato je istovremeno sa podizanjem novih urbarnih sredina gradjen i drum kojim taj grad biti povezan sa postojecim glavnim drumom Sarajevo-Brod. I na ovaj nacin je valija htio da udovolji zahtjevima doseljenika koji su isticali cinjenicu da oni cine gradsko stanovnistvo koje se iskljucivo bavi trgovinom i zanatima. Ipak je bilo doseljenika koji se nikako nisu mogli pomiriti sa nacinom na koji su bili primljeni u Bosni, a ni smjestajem koji su dobili, pa ni izgradnjom novih naselja za njih, te su i dalje negodovali. Ni vlasti nisu odustajale od toga da ih silom natjeraju da se smjeste u nova naselja. Tuzlanski je kajmakam uhapsio muhadzire koji su se najvise opirali, a ostalima zaprijetio da ce ih uputiti u Sarajevo gdje ih je, po njegovim rijecima, ocekivala jos stroza kazna. Najnezadovoljniji su bili Uzicani i Sokoljani. Oni su odlucili da se zale Visokoj Porti u Stambolu. Da li su zaista i uputili zalbe nismo mogli utvrditi iz sacuvanih konzulskih dokumenata. Saputalo se medju doseljenicima, da su se cetiri porodice, koje su se doselile iz Sapca u Bijeljinu, nezadovoljne nacinom prijema i smjestaja, vratile u Sabac i tamo presle na pravoslavnu vjeru.

Konzularni agent u Tuzli major Nikola Omcikus obavijestio je austrijskog generalnog konzula da vlasti vrse nasilje nad onim hriscanima koji su imali kuce na zemljistu na kojem su podizana nova naselja. Omcikus navodi da su mu lica u koja ima puno povjerenje saopstila ove podatke. Medju njima se nalazio i jedan seoski knez iz Samca. Rijec je o tome da je vlast naredila da se svih sest kuca u kojima su stanovali pravoslavni kmetovi isele odmah, da bi se na tom zemljistu podiglo novo naselje. To je isto ucinjeno i sa kmetovima u Tisini, Prudu i Orasju. Omcikus je dalje saznao da je zemljiste na kojem se podizalo novo naselje Samac, u stvari pripadalo udovici Salihbegovicki; naime, kmetovi su od nje kupili placeve na kojima su podigli kuce, a njene zemljisne parcele uzeli u zakup. Udovica se na ovaj postupak vlasti prema njenim kmetovima zalila medzlisu u Gradaccu, ali njena zalba nije ni razmatrana. Saznavsi za ovo, kmetovi u Orasju su rasprodali budzasto svoje kuce jer im je priprijeceno da ce biti odmah srusene ukoliko ih ne prodaju medzlisu u Gradaccu. Nekoliko oraskih kmetova se ipak pozalila medzlisu na takav postupak vlasti. Ni njihove zalbe nisu uopste razmatrane. Tako su kmetovi naprosto otjerani sa zemlje. Neki uporniji su pohapseni, neki su zastrasivani, dok na kraju nisu svi morali napustiti ovo zemljiste.

Nezadovoljstvo predjasnjih stanovnika bilo je jos vece zbog represivnih mjera koje su preduzimale bosanske vlasti prilikom zbrinjavanja doseljenika. Nova naselja Orasje i Samac nisu jos bila dovrsena polovinom juna 1863, kako je bilo predvidjeno, a doseljenici su poceli stizati na ova podrucja. Vlasti su se onda dovijale tako sto su neke hriscanske porodice nasilno izgonile iz njihovih kuca i u njih privremeno smjestale doseljenike. Isto je postupano i sa trgovcima kojima je tom prilikom propadala i roba, pa su se oni spasavali bjezanjem na austrijsko podrucje.

Italijanski konzul je obavijestio svoju vladu o izbijanju nereda u Bijeljini zbog bahatog ponasanja vojnika iz garnizona. Povod za nemire bio je taj sto se jedan oficir nasilno uselio u neku privatnu kucu. Stanovnici su izisli na sokake, javno protestovali, vikali i galamili i onda se pojavio pozar. Konzul se cudio kako je moglo doci do pozara ako su stanovnici samo izisli na sokake, pa je zakljucio: "Pretpostavlja se da su mjestani sami izazvali pozar s namjerom da za to optuze vojnike i na taj nacin uvelicaju njihove greske. Izgleda da su se tom prilikom ujedinili muslimani i hriscani protiv vojske. To bi najvjerovatnije bila istina, posto se zna da bosanski muslimani preziru Turke jer ih smatraju osvajacima koji se ne drze nekadasnjih tradicija."

Prema izvjestajima koje su spijuni slali pogranicnim komandama Vojne krajine o prilikama u zvornickom kajmakamluku, a posebno o izgradnji novih naselja, proizlazi da su Orasje i Samac gradjeni po slicnim planovima. U Samcu je istovremeno podizano 315 potpuno novih kuca. Konzularni agent Omcikus obisao je Samac 21. septembra 1863. godine da bi se uvjerio kako i gdje se podize to naselje. Izvijestio je Generalni konzulat u Sarajevu da se u Samcu gradi 306 potpuno novih kuca.To su pretezno male kuce od drvne gradje i pokrivene sindrom. Oko cijelog naselja je podignut visok nasip da bi sprijecio potapanje naselja prilikom visokog vodostaja Save. Sa slicnim namjerama je i vladika Dionizije obisao ove predjele. On je putovao preko Gradacca u Samac i Brcko, pa je izjavio Omcikusu kako se licno uvjerio da se za muslimanske doseljenike grade potpuno nova naselja.

Posto su radovi privedeni zavrsetku, u ove krajeve je uslijedio dolazak najvisih dostojanstvenika Bosanskog ejaleta. Serif Osman-pasa i Muhijedin-pasa su obisli novopodignuta naselja pocetkom jeseni 1863 godine; 18. septembra su krenuli iz Tuzle prema Zvorniku, a onda nastavili prema Bijeljini. Valija je 8. oktobra stigao u Orasje i potom produzio u Samac. Posto se u to vrijeme vec bila smjestila vecina stanovnika, valija se interesovao kako su se smjestili, jesu li zadovoljni i kakva im je jos pomoc potrebna. U Bijeljini su ga obavijestili da se iz sela Medjasa iselilo petnaest porodica u Srbiju, navodno zbog previsokog poreza. Ispitujuci stvarne razloge iseljavanja velikog broja stanovnika iz jednog sela, valija je utvrdio da je kriv i seoski spahija Mustajbeg Ajanovic, pa ga je javno ukorio. Mustajbeg je pokusao da umanji svoju krivicu tako sto je nabijedio seoskog kneza Mirka da je organizovao iseljavanje stanovnika Medjasa u dogovoru sa srpskim vlastima kojima je obecao da ce iz Bosne organizovati preseljavanje do tri hiljade ljudi. Valija je naredio da se knez odmah uhapsi i sprovede istraga nad njim. Tako je u jesen 1863. godine uglavnom zavrseno naseljavanje novih naseobina na sjeveru Bosne. O tome koliko je gdje naseljeno novih doseljenika, podaci se razlikuju.

Pouzdano se zna da je 3.000 stanovnika Sokola porazmjestano u Zvornik, Bijeljinu, Gradacac, Modricu, Zenicu, Rogaticu i Visegrad, a samo sest porodica u Sarajevo. Ocevidno je vecina smjestena po novim naseljima. Kao sto se vidi, valija im je odredio novo boraviste u Posavini, a osim kuca dobili su i zemljisne parcele za obradu. Za izgradnju ovih naselja, Porta je uvela poseban porez. Konzul Durando je izvijestio svoju vladu da je u Kozluku na Drini izgradjeno 110 kuca, Brezovu Polju na Savi 250, Aziziji 200, Samcu 200 i Orahovi 200 kuca. Osim ovih potpuno novih naselja podignut je veci broj kuca i u bihackom kajmakamluku. Prema Durandovoj procjeni, na ovaj nacin je smjesteno oko 1.200 porodica sa oko 7.000-8.000 clanova.

Prema rasporedu novih naselja bilo je ocevidno da su ona podignuta duz granice prema Austriji i Srbiji, a to je, kako je naveo Durando, sigurno uradjeno smisljeno i planski. Nije bilo sumnje u to da su bosanske vlasti imale cilj da povecaju broj naselja sa muslimanskim stanovnistvom u granicnim krajevima kako bi se i na taj nacin sprijecio sve veci uticaj susjednih drzava na hriscansko bosansko stanovnistvo. I Porta je, dakle, obratila vecu paznju na Bosanski ejalet. To se moglo uociti i po tome sto su se gotovo svi bosanski begovi koji su 1852. godine bili dozivotno prognani iz Bosne, upravo do 1863. godine vratili u Bosnu. Za njih su bila obezbijedjena mjesta u medzlisima, a postavljeni su i na druge vaznije polozaje u administraciji i vojsci. Da bi podstakao sklapanje brakova, sultan je izdao ferman kojim je zabranio zenama da javno nose zlatni nakit i biserne ogrlice i ogranicio taksu koju su imami mogli naplacivati za sklapanje braka. Ovo se svakako odnosilo na muslimansko stanovnistvo, jer se upravo kod njih sklapao sve manji broj brakova. To se objasnjavalo time sto su oni naglo siromasili uslijed smanjenih prihoda po posljednjim Portinim agrarnim mjerama, ili uslijed smanjenih prihoda od stocarstva zbog pomora stoke od stocnih bolesti koje su posljednjih nekoliko uzastopnih godina harale po Bosni.

Nasuprot muslimanskom stanovnistvu, hriscanski trgovci su se naglo bogatili i svojim zenama kupovali skupocjen nakit, ali su ga njihove zene nosile krisom. "Zbog toga su zene iz bogatijih hriscanskih porodica izvan kuca bile ogrnute kaputima da ne bi pred muslimanima pokazivale svoje bogatstvo."

Iz gotovo svih izvjestaja u kojima se donose podaci o broju izgradjenih kuca za muslimanske doseljenike iz Srbije proizlazi da je u Kozluku podignuto 110, Brezovu Polju 250 i Orahovi 200 kuca. Podaci se razlikuju za Donju Aziziju, odnosno Orasje, i Gornju Aziziju, odnosno Bosanski Samac. Za Orasje se najcesce navodi 241, a za Samac 315 kuca. Medjutim, podaci o broju novoizgradjenih kuca i broju stanovnika u njima koje je valija Serif Osman-pasa dao engleskom konzulu u Sarajevu neposredno poslije zavrsene gradnje novih naselja, svakako su najpouzdaniji. Bosanski namjesnik je izjavio da su u zvornickom kajmakamluku podignuta nova naselja: Kozluk (zvornicka kaza) u kojem je izgradjeno 118 kuca i u njima smjesten 571 stanovnik, Brezovo Polje-Brezovoselo (bijeljinska kaza) u kojem je sagradjeno 300 kuca i smjesteno 1.555 stanovnika, Orasje-Azizija (gradacacka kaza) u kojem je izgradjeno 200 kuca i u njima nastanjena 963 stanovnika, Bosanski Samac-Gornja Azizija (gradacacka kaza) u kojem je izgradjeno 260 kuca i u njima smjesteno 1.180 stanovnika. U banjaluckom kajmakamluku izgradjeno je novo naselje Orahova (gradiska kaza) u kojoj je sagradjeno 225 kuca i naseljeno 1.090 stanovnika. Osim ovih novoizgradjenih naselja podignute su nove, ili osposobljene stare kuce za stanovanje i u drugim dijelovima Bosanskog ejaleta. Tako je u Zenici osposobljeno za stanovanje 150 kuca, a u Kostajnici (kozaracka kaza) izgradjene su 182 kuce i u njima smjesteno 728 stanovnika. Sva nova naselja sagradjena su po istom planu sa pravilno rasporedjenim ulicama, snabdjevena su dovoljnim kolicinama pitke vode, imaju po jednu dzamiju, a svaka porodica je dobila povecu obradivu parcelu od 25-40 dunuma. Svi ovi novi stanovnici doselili su se iz Beograda, Uzica, Sokola i Sapca.

Engleski konzul je izvijestio svog pretpostavljenog generalnog konzula u Istanbulu da je valija obisao sva novopodignuta naselja da bi se upoznao sa tim kako su doseljenici smjesteni. Usputno je izvrsio inspekciju radova na izgradnji novih cesta. Time se posebno ponosio. Naime, kad je valija dosao u Sarajevo zatekao je samo jedan dobro odrzavan drum od Sarajeva do Travnika, koji je bio izgradjen u Omer-pasino doba (1851), a tada, dakle za nepune tri godine njegove uprave, u Bosni je vec bilo izgradjeno cesta u duzini od 516 milja, ili 172 sahata hoda.

Na taj nacin je, dakle, smjesteno u Bosni ukupno 6.087 stanovnika; i talijanski konzul je procijenio da se u sjevernoj Bosni naselilo oko 1.200 porodica. Po njemu u Orasje su naseljena 304 Uzicanina u 140 kuca, 134 Beogradjanina u 75 kuca, 47 Sapcana u 25 kuca i cetiri Sokoljana u jednoj kuci. Ocevidno je da se ovaj broj novih naseljenika u Orasju nije slagao sa onim koji je valija saopstio engleskom konzulu. Izgleda da su neki doseljenici iz Srbije sami sebi izgradili domove, svakako uz pomoc drzave. Medjutim, nisu se svi ni doseljavali u isto vrijeme, pa otuda nejednaki podaci za neka naselja. Sigurno je to da su doseljenici iz jednog grada iz Srbije naselili jednu ili vise mahala u novopodignutom naselju. Tako su se, na primjer, u Orasju, mahale nazivale: Beogradska mahala, Uzicka mahala, Sabacka mahala i Sokolska mahala.

Nije bilo sumnje u to da je u zvornicki kajmakamluk naseljena vecina doseljenika. O prilikama u ovom kajmakamluku, u vrijeme doseljavanja muhadzira iz Srbije, major Omcikus je podnio izvjestaj u oktobru 1864. godine, u vidu odgovora na postavljena pitanja. Vjerovatno je to od njega zatrazio generalni konzul da bi kompletirao podatke o Bosanskom ejaletu, koje je potom dostavio vladi u Becu.

1. Zvornicki kajmakamluk, bez kladanjske nahije koja je 1863. pripojena sarajevskom kajmakamluku, nema vise od 140 kvadratnih milja. Od toga su 38 posto obradivo zemljiste, 30 posto sume, 22 posto pasnjaci i 10 posto neobradivo zemljiste.

2. Oranice, livade i pasnjaci su vrlo plodni, ali se ipak izvozi tek sestina poljoprivrednih proizvoda. Zemljoradnici su obradjivali zemlju na veoma primitavan nacin i tesko su prihvatali nova dostignuca u poljoprivrednoj proizvodnji. U srednje rodnim godinama proizvedu onoliko koliko im je potrebno za licnu potrosnju. Glavne poljoprivredne kulture su psenica, jecam, zob i kukuruz. Psenica se najvise sije u zvornickom i gradacackom kraju, a kukuruz u bijeljinskoj okolini. Jednogodisnji prosjecan rod zitarica se procjenjuje na oko 160 miliona oka. Za prodaju se najvise nudi kukuruz, a zatim psenica. U Tuzli i Zvorniku se nalaze velike pijace za prodaju zitarica i najposjecenije su od juna do februara. Poslije zetve, prosjecne cijene su: jecma 20 para za oku, psenice 24, kukuruza 20 i zobi 16 para za oku. Zitarice se prodaju ne zato sto se proizvodi mnogo i ima ih napretek, nego iz nuzde da se dodje do gotovog novca. Samo manji broj veleposjednika ima veliku proizvodnju. Zitarice se cuvaju u posebnim spremistima uz kuce, zovu se hambari i uglavnom su gradjeni od drveta, a kukuruz se ostavlja u kosarastim spremistima. Najplodniji predjeli su bijeljinska nahija i Posavina, a najneplodniji su krajevi oko Maglaja. Jesenji usjevi su sijani u oktobru, kukuruz u maju, dok je pocetak zetve u julu, a branje kukuruza krajem septembra. U ovom kajmakamluku se kao medjuusjevi mnogo siju grah i krompir, ali ne na cijeloj teritoriji. Rijetko se uzgaja konoplja, a mnogo vise lan, sadjeno je ponesto i duhana, ali je njegov izvoz zbog visokih carina zanemarljiv. U vrijeme nerodnih godina uvozi se grah iz Austrije, a kad su rodne godine ima za izvoz kukuruza, psenice, jecma i zobi. Posebno se mnogo izvoze sljive u austrijske krajeve.

3. Stocarstvo je uglavnom zanemareno. Najvise se uzgajaju goveda i svinje, a zatim ovce i koze. Sva stoka je sitnog rasta. Konji su srednjeg rasta, ali su jaki i izdrzljivi. Srednje cijene za stoku su: jedan vo osam dukata, svinja dva dukata, ovca 45 pjastera, koza 30 pjastera. Posto je 1864. godine harala govedja kuga bio je zabranjen izvoz stoke. Iz ovog kajmakamluka prosjecno je izvozeno oko 48.000 svinja. Ovce i koze nisu izvozene. Najveca stocna pijaca za rogatu marvu bila je u Gornjoj Tuzli, a za svinje u Bijeljini i Gradaccu. Mnogo su izvozene sirove koze, i to ponajvise u Austriju, zatim u Sarajevo i Visoko. Prosjecne cijene su se kretale oko dva cvancika po komadu. Vuna je bila osrednjeg kvaliteta; neprana vuna je prodavana za 10, a oprana za 16 pjastera po oki. U Austriju je godisnje izvozeno prosjecno po 200 centnera vune. Omcikus je zakljucio da bi izvoz vune i stoke mogao biti znatno veci ukoliko bi se na austrijskoj strani pojednostavila carinska i sanitetska kontrola. Sva roba iz zvornickog kajmakamluka je izvozena preko skela na Savi kojih je bilo mnogo. Vrlo velika trgovina je obavljana krznima divljih zivotinja. Prosjecne cijene su bile: krzno vuka 20 pjastera, lisice 26 pjastera, kune jedan dukat, tvora 20 pjastera, jazavca 20 pjastera, divlje macke 6 pjastera, vjeverice 30 para, zeca tri pjastera. Bezmalo svi stanovnici ovog kajmakamluka su se bavili pcelarstvom. Ono se stalno povecavalo. Med je prodavan po cetiri pjastera za oku, vosak 23 pjastera, a uglavnom su izvozeni u Austriju.

4. Zvornicki kajmakamluk je imao 35.661 kucu. U njima je stanovalo 251.470 stanovnika. To znaci prosjecno po sedam stanovnika u svakoj kuci. Ocevidno da su to bile vece porodice. Od njih je bilo 28.812 katolika, 105.312 pravoslavnih, 117.231 musliman (i Cigana) i 115 Jevreja. U vecim naseljima ovog kajmakamluka zivio je ovaj broj stanovnika:

Naselje	Broj stanovnika	Naselje	Broj stanovnika
Donja Tuzla	5. 264	Maglaj	3. 188
Zvornik	4. 870	Srebrenica	2. 301
Bijeljina	6. 074	Vlasenica (Birce)	1. 027
Brcko	2. 562	Gornja Tuzla	1. 271
Gradacac	4. 500	Janja	3. 510
Gracanica	2. 849	Modrica	1. 764

Najnaseljeniji su bili bijeljinski i gradacacki kraj, a najnenaseljeniji maglajski, bircanski i srebrenicki.

Austrijski konzularni agent je posebno donio podatke o pravoslavnom stanovnistvu.

Primjedba: svestenici su obicno stanovali u mjestu rodjenja.

5. Stanovnistvo zvornickog kajmakamluka ostvarivalo je najvise prihoda od stocarstva i trgovine drvetom. Medu zanatlijama su preovladavali obucari, stavljaci koze, sedlari, tesari, kolari, zidari, krojaci, majstori za izradu ukrasa, loncari, stolari, majstori za izradu buradi i drugi. Oni su svoje proizvode prodavali uglavnom po unutrasnjosti Bosne na sedmicnim pazarima ili godisnjim vasarima. U kajmakamluku nije bilo radionica za izradu oruzja, ali je svaki kraj imao ponekog majstora koji je popravljao oruzje. Drzava je monopolisala proizvodnju baruta, ali se on javno proizvodio u manjim kolicinama i u kajmakamluku, pa kriomice i u dolini Sprece. Bio je odlicnog kvaliteta. Prodavan je na javnim mjestima po 20 pjastera za oku.

Dosta rude metala ima u okolini Tuzle, Zvornika i Gradacca. Kameni ugalj je kopan u okolini Tuzle i Zvornika. Po opstem uvjerenju domaceg stanovnistva, oko Tuzle se nalaze bogati baseni kamene soli, ali nije postojao nijedan rudokop. So je dobijana iz slanih bunara u Gornjoj Tuzli i Donjoj Tuzli. Iz slanih bunara Gornje Tuzle dobijano je dnevno 400 oka soli iz 2.000 oka slane vode. Iz toga proizlazi da je iz pet oka slane vode dobijana oka soli. Od 9.000 oka vode iz slanih izvora kod Donje Tuzle dobijano je samo 500 oka soli. Dakle jedna oka soli iz 18 oka slane vode. Kvalitet soli je bio dobar. Oka je prodavana za jedan pjaster. Na udaljenosti cetiri sahata hoda od Tuzle kopan je kameni ugalj koji je bio kvalitetniji i jeftiniji od ogrjevnog drveta.

6. U ovaj kajmakamluk kolonijalna roba je uvozena najvise iz Trsta. Omcikus je procijenio da se godisnje uveze kafe 6.000 centnera, secera 5.000, juznog voca, ulja, ruma, svijeca i sapuna po 600 i pamucne robe 1.200 centnera. Iz Peste, Osijeka i Vukovara uvozilo se 1.500 centnera vina, 300 centnera sirceta, 60 centnera likera i druge robe. Ovdasnji trgovci su nabavljali robu iz Beograda preko sarajevskih trgovaca jer su je oni davali na pocek. Da bi se povecao obim trgovine, zakljucio je Omcikus, bilo je potrebno da austrijska strana uspostavi telegrafsku vezu od Vinkovaca do Rajevog Sela, da izgradi dobru cestu izmedu Vukovara i Rajevog Sela i da uspostavi konzularnu agenciju u Brckom kako bi austrijski trgovci i podanici imali njenu zastitu od osmanskih vlasti. Do tada su austrijski podanici, uglavnom trgovci, morali i za najmanji spor dolaziti u Tuzlu da bi potrazili pomoc austrijskog konzula i tako provesti mnogo vremena na putovanju. To je za posljedicu imalo zanemarivanje redovnih trgovackih poslova. Osim toga, teskocu u obavljanju trgovine cinila je i upotreba vise vrsta novca: austrijskog, turskog, francuskog i ruskog, pa je konzularni agent predlagao da se postigne saglasnost da se sav taj novac svugdje prima kao u Orsavi.

7. Vinova loza je uzgajana samo oko pojedinih franjevackih samostana i ponesto oko privatnih kuca. Šume su neplanski sjecene, posebno one koje su se nalazile uz rijeku Savu. Stanovnistvo je odreda sjeklo drva u sumama za svoje potrebe. Austrijski trgovci su kupovali vece kolicine gradevinskog drveta. U unutrasnjosti kajmakamluka nalazili su se veliki sumski reviri. Drvo se u njima uopste nije sjeklo zbog nemogucnosti da se izveze posto nije bilo nikakvih puteva, pa ni obicnih sumskih staza. Pasnjaci su dobro uredeni i koseni su dva puta godisnje. Sijeno se potrosi za ishranu stoke u zimsko doba, a za prodaju ostaju veoma male kolicine. Oka sijena je prodavana po cetiri pare.

8. Putevi u zvornickoj kajmakamiji su losi kao i posvuda u Bosanskom ejaletu. Bolje se odrzava cesta od Brckog do Bijeljine i ona koja povezuje Tuzlu preko Birca sa Sarajevom. Cestom od Brckog do Bijeljine odvija se prevoz obicnim kolima, otprilike onakvim kakva se upotrebljavaju u austrijskim zemljama za odlazak u polja. Na cesti od Tuzle preko Birca za Sarajevo trebalo je jos izgraditi prikljucne puteve za Zvornik i Brcko, pa stoga ova cesta jos nije bila u upotrebi. Mostovi na novoizgradenim cestama su uradeni solidno i dosta su cvrsti. Prevoz jednog tovara robe, koji se racuna da iznosi stotinu oka, placa se obicno jedna para po oki.

9. Zemlju posjeduju uglavnom muslimani, ali ima i hriscana koji su zemljovlasnici. Upravo u ovoj 1864. godini, drzava je dodijelila kmetovima posjede u Posavini na koriscenje za ugovoreni novcani iznos. Ukoliko su zeljeli i imali novcanih mogucnosti, kmetovi su mogli otkupiti ove parcele. Hriscani su mogli i ranije da otkupe poljoprivredno zemljiste, ali su se ustrucavali posto muslimani nisu na to rado gledali. Izmedu zemljoposjednika i kmetova su na snazi ova pravila: zemljoposjednik je bio obavezan da kmetu obezbijedi sjeme i radnu stoku, a kmet je zauzvrat davao zemljoposjedniku trecinu posto bi prethodno odbio desetinu. Zemljoposjednik nije imao pravo da bez razloga otjera kmeta sa selista, posebno onda kad je uredno obradivao zemljiste. Kmet je isporucivao trecinu u naturi.

Porezi su bili sljedeci:

Vergija, koju su placali svi stanovnici kajmakamluka, a iznosila je godisnje po kuci 90-96 pjastera. Kad kmet preda trecinu, onda vergija iznosi 60-64 pjastera.

Desetina, koja se odreduje po domacinstvu, iznosi 90-150 pjastera.

Bedelat se placa umjesto ranije glavarine kao i glavarinu, i bedelat je placalo samo musko hriscansko stanovnistvo starosti od 15-70 godina, a iznosio je od 6-50 pjastera po glavi.

Peludija je bio porez na svinje. Iznosila je 47 para po odrasloj svinji, odnosno jedan cvanciger po komadu. Porez na pecenje rakije iznosio je deset posto, a na duhan 12 posto po oki, bez obzira na njegov kvalitet. Osim redovnih poreza, stanovnistvo je bilo obavezno da besplatno radi na izgradnji cesta.

U svakodnevnoj upotrebi bile su ove mjere:

Oka je bila mjera za svu robu u cvrstom i tecnom stanju, a odgovarala je tezini od 400 drahmi, ili 2,1/4 becke funte.

Arsin je mjera za sukno i platno, s tim sto je veliki arsin odgovarao duzini 2.189 becke stope, a mali arsin 2.054 becke stope.

Austrijski dukat se mijenjao za turski sitan novac po 53 pjastera, a u robnom prometu za 58 pjastera. Srebrni cvanciger se mijenjao za tri pjastera, a u robnom prometu za cetiri pjastera.

Austrijski konzularni agent je procijenio da svako domacinstvo u zvornickoj kajmakamiji ima u prosjeku dva vola, jednu kravu, jednu ovcu, tri svinje i jednog konja. U prosjeku, svako domacinstvo proizvede godisnje 1.100 oka psenice, 854 oke jecma, 546 oka zobi, 1.986 oka kukuruza, 40 oka graha i jednu oku krompira. [36]

Major Nikola Omcikus je dobro poznavao zvornicki kajmakamluk. Kao konzularni agent u Tuzli bio je u prilici da cesce razgovara sa prvim ljudima ovog kajmakamluka i da dobije podatke o njemu. Medutim, najvise podataka je sakupio od svojih pouzdanih ljudi, u prvom redu trgovaca koji su prolazili s kraja na kraj i ovog kajmakamluka, ali i Bosanskog ejaleta. Statisticke podatke je najvjerovatnije dobijao od sluzbenih predstavnika svjetovnih i crkvenih vlasti. Stoga su podaci iz ovog njegovog izvjestaja znacajni za historiju naselja i kajmakamluka u cjelini.

S u m m a r y

The Coming of the Muslim Exiles from the Principality of Serbia to the Zvornik Kajmakamluk in 1863

The Zvornik kajmakamluk (district area) became a shelter for the Muslim exiles from Serbia in 1862 and 1863. There were seven to eight thousand people that were according the decision of the Porta settled in the Bosnian eyalet (province). The majority of them came to the places, that had been constructed for them at Kozluk, Brezovo Polje, Donja Azizija (Orasje), Gornja Azizija (Bosanski Šamac) and Orahovica. The Ottoman government had evidently the aim by this programme, to bring the new population, primarily to populate Posavina, the Zvornik kajmakamluk, but to increase the rate of the Muslim population in the border areas to Austria and Serbia. The Muslim immigrants were opposed to the programme. They demanded a fair compensation for their property in Serbia, to be enabled according their own wishes to settle down in Bosnia freely, mostly in the towns, because they had lived in the towns in Serbia, were involved in crafts and trade. Vally Šerif Osman-pasa was merciless, they were not given any compensation for their property in Serbia, but to live in the places he intended for them.

At the time of the immigrants' arrival and settling down in the Zvornik kajmakamluk, Austria had a consular agency in Tuzla. The consular agent, major Nikola Omcikus, reported to his governement regularly on the building up of the new settlements and populating them. In addition, in 1864, he submitted a long report on the Zvornik kajmakamluk. He presented the data on the economic possibilities, mines, settlements and the number of inhabitans, the export-import of goods as well. All the data were completely published, being very important for the researches of the kajmakamluk past, as a whole and each of the settlements.

LITERATURA:

- Naseljavanje muslimanskih prognanika (muhadzira) iz Knezevine Srbije u zvornicki kajmakamluk 1863.godine; Prilozi, Galib Sljivo, 30, Sarajevo, 2001., str. 89-116;

Vezano za temu:

• Historija Bosne i Hercegovine

• Sultani Otomanskog Carstva
• Otomanska imperija i bosanska pamet
• Islamizacija Bosne i Hercegovine
• Bosanski pasaluk - beglerbegluk, ejalet
• Kapetanije Bosne i Hercegovine
• Karta: Granice Bosanskog pasaluka od 1593
• Karta: Granice Bosne od 17. do 19. vijeka

• Borba za autonomiju Bosne - Mustafa Imamovic

• Raseljavanje muslimana iz knezevine Srbije
• Boj pod Banjalukom
• Smail-aga Cengic
• Husein-kapetan Gradascevic
• Omer pasa Latas
• Upotreba i zloupotreba islama u Bosni
• Otpori i reforme u Bosni i Hercegovini - Noel M.