Pobjednicka prica
- SAMO SE VARAKAM NAGADJAJUCI KOJI SMO JOS ZIVI,
A KOJI NISMO ZIVI -
Na Trecem internacionalnom natjecaju Bošnjaci.net na temu Logor
23. maj 2007.
Pobjednicka prica na Trecem internacionalnom natjecaju Bosnjaci.net na temu «Logor»
SAMO SE VARAKAM NAGADJAJUCI KOJI SMO JOS ZIVI, A KOJI NISMO ZIVI
Autor: Isnam TALJIC
Izvod iz biografije:
Isnam Taljic je rodjen 1954. godine u Vlasenici. Zivi u Sarajevu.
Za novinarstvo nagradjivan vise puta: tri puta godisnjom nagradom
Oslobodjenja, nagradom povodom 200. broja Ljiljana, godisnjom nagradom
Udruzenja novinara Bosne i Hercegovine za knjigu reportaza (1986.
godine).
Vise puta nagradjivan za kratke price i pripovijetke. Tri puta (1983.,
1986. i 1998.) dobio prvu nagradu na prestiznom natjecaju za
pripovijetku Zija Dizdarevic. U organiziraciji Visokog saudijskog
komiteta i NIPP Ljiljan (1995.), dobio prvu nagradu za pripovijetku na
najvecem knjizevnom natjecaju u toku trajanja oruzane agresije na Bosnu
i Hercegovinu.
Zastupljen u vise izbora i antologija proze na bosanskom i stranim jezicima.
Pripovijetke su mu objavljivane na vise stranih jezika.
Roman o Srebrenici je preveden na engleski i turski jezik.
Objavio je cetrnaest knjiga i osam romana u rasponu od dvije decenije.
Toliki romaneskni opus nije zabiljezen u bosnjackoj i
bosanskohercegovackoj knjizevnosti.
Objavljeni romani:
Progonjenik i bogorodica (Sarajevo, 1984.), Sezonac (Sarajevo, 1988.),
Mnozina crvenih snovanja (Banja Luka, 1989.), Tigar (Ljubljana, 1994.),
Roman o Srebrenici (Sarajevo, 1998. i 2002.) Put iz Mekke (Sarajevo,
2001.), Vjetrometina (Sarajevo, 2004.), s tim da kriticari i zbirku
pripovijedaka Kuca na Drini (Sarajevo, 2003.) ocjenjuju kao roman
jedinstvene tematske, hronoloske i stilske strukture.
Objavio i knjige:
Covjek koji popravlja vrijeme (1985.; reportaze), Noc bez zore (Tuzla,
1985.) i Drvored srebrenih nevjesta (Sarajevo, 1989.; kratke price),
Nema nama zivota bez Bosne (Ljubljana, 1993.), Muhadziri (Ljubljana,
1994.; knjiga ratne proze) i, zajedno sa suprugom Elidom Taljic, Prusac
i Ajvatovica (Sarajevo, 2003.; historiografska pripovijest). |
Ta boja. O njoj mislim.
Ne moze se ubuhvatiti okom. Da je nevidljiva, nije. Ukaze se jednom, u
jednom trenu. Drukcije, nejma je ni na onom, ni na ovom svijetu. Niko
se nije vratio, a i da se ko vratio, ne bi je uspio opisati. To je zato
sto nije uporediva s bojama koje znamo.
Osim neprekidne strepnje, koja razdire i koja je podrazumijevajuca kolicina brige, nejmam predosjecaj da moji nisu zivi.
Culo bi... Procuje se. Ne znam kako, ali narod sazna i ono sto se
nikako ne moze. Nekim vezama, ne znam kako, dozna se. Ako se dozna. Ja
sam cuo za babu sve kako je bilo. Kako su ga na verendi, i sve, i
najsitnije pojedinosti... O ostalima, samo da su odvedeni u logor.
Ili samog sebe samo zavaravam da su zivi i da bi mi se, da je drukcije, javilo neko saznanje, u prsima, na snu, neki znak.
I kad doznam imena sa spiska za razmjenu, ili samo odakle su, a i onda
kad nisu odande odakle bi moji mogli biti dovedeni, i znajuci da opet
nista ne mogu saznati o svojima, odem.
Navikao. Nikad se ne zna. Tako i sad.
Cak se i u Unproforu prepali. Uspaniceno su porucivali da treba dati
tih trideset pet cetnika, jer je dvadeset petero s bosnjacke strane u
takvom stanju da im se najhitnije mora pomoci. Porucuju da ne varaju i
da ce biti razmijenjeni zivi za zive.
Amoru Masovicu dopustili da provjeri. Kad je vidio sto je vidio, Amor
Masovic dao rijec Unproforu da ce trazeni cetnici biti isporuceni, pa
makar i Alija potpisao. Ove nase je preuzeo samo toliko da bi ih
premjestio. Ostavio ih je u prvoj baraci na nasoj teritoriji. Dalje
nije dao Unprofor. Oni preuzeli nadzor u toj baraci dok ne budu sigurni
da su nasi predali njihove.
Slusam Amora Masovica:
– Ovi nasi su u takvom stanju... Samo jedan u dobi vojne sposobnosti, i
on naskroz onesposobljen. Ostalo su zene i djeca. To je... Jadna majko
svoja... Kad sam vidio, nisam imao kad uzeti ni spisak s njihovim
imenima.
To sto mi njima ne dajemo civile, nego zarobljene ubice, i u tome je
karakter ovoga rata. To sto su ljudi koji su istjerani iz svojih kuca
proglaseni ratnim zarobljenicima i strpani u konclogore, toga nikad
nije bilo. Kao i cetnici u svojoj ratnoj propagandi na teritoriji koju
su zaposjeli, tako ih karakterizira i Unprofor.
Takav je to karakater rata.
Nista svoje nejmam uza se. Ni leksikone, ni rjecnike stranih rijeci i
izraza. Ostali, kao i sve ostalo, kao moj zivot sto je tamo ostao, pa
ne bih napamet pametovao o tome sta je karakter i sta nije karakterno.
Tako, krenem i na ovu razmjenu.
Samo sto se jos ne vodim da sam u Drzavnoj komisiji za razmjenu ratnih
zarobljenika medjunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine.
Da nije kako jest, bi ovi iz Komisije tjerali sprdnju sa mnom. Ovako,
ne idemo ne veselja; bolje je s jednim vise podijeliti muku. Stekli u
mene povjerenje. Ponekad sa mnom podijele i neku svoju privilegiju.
Probao sam cokoladu, banane mi se gade.
Tapse me Amor Masovic:
– Evo nama i naseg Rifeta Dzaferagica. Krecemo u punom sastavu!
U baraci, jad i cemer. Medicinari Unprofora sjatili se oko jedinog odraslog muskarca. Svega ga umotali u zavoje.
Djecurlija ga zovu Kemalom. Neki kazu i Kemo... Odrezali mu, vele, nogu
u Fabrici stilskog namjestaja. Tu ga priveli iz logora da bi mu, na
njegove oci, na strug zavezali brata i rezali ga. Kemala su polijevali
prljavom vodom i osvjescivali sve dok mu brata nisu iskomadali. Onda su
poceli rezati i njega, ali je jedan naredio metalostrugarima da ga
ostave takvoga, jer ce bolja kazna biti ako ostane nesta zivota u
njemu. Drugi je rekao da bi se to moglo i prihvatiti, ali ako bi ga
polili kiselinom... Svega su ga zalili. I po ocima. Da dobro zapamti to
cega se posljednje nagledao.
Zene cuce u mraku i smradu barake. Pet ih s trbusima do zuba.
Ja, sta li su, jadnice, prepatile cim im jos nisu izisli uboji ni po
licu, iako su ih prestali tuci cim su se uvjerili da su ostale u
drugome stanju? Ovih pet su najduze tucene jer im se nikako nije
primalo.
Cuce. Da se manje primijeti... Came u tami.
Nejmam srca pricati o djeci. Neka se privijaju oko matera s trbusima.
Druga cvile. Neka skacu uz vojnike Unprofora ne bi li dobili jos
cokalade, ali ih vojnici odbijaju pokusavajuci objasniti da bi to moglo
biti opasno nakon sto se dugo nisu pravilno hranili.
Nasi iz Komisije popunjavaju Unproforove formulare. I Unprofor
popunjava svoje formulare. Ima se toga napisati i ispotpisivati. Nije
ovo obicna primopredaja. Ljudi su to. Rat je ovo...
Ne mogu vise zuriti u tamu. Vracam se vratima. Prilazim dvadeset petom zarobljeniku. Najstarijem.
Dvadeset petoj. Nena. Sjedi na podu kraj otvorenih vrata. U unosanim
dimijama. Izvehdjela samija prekriva joj dzempercic. Vire iskrzani
rukavi. Kalavare na nogama odaju da je navrat-nanos izvedena iz kuce i
tek stigla nataci iznosane i muske cipeletine, kakve su ostavljane i na
nasoj verandi da bi se u njima hitro izlazilo na avliju.
Nenica se scucurila. Prihvata stokrlu koju joj nudim. I sva se na njoj skupila u sebe.
Ima joj lijepih osamdeset, osamdeset pet godina. Ako joj nejma i vise.
Lijepih?! Valjda je u tolikom zbroju godina moralo biti i lijepih... A
sta je docekala i na sta je spala kod svega svoga nekadasnjeg dobra...
Sjedi i zuri. Kroz mene pilji.
– Neno! – dozivam je. – Neno, nemoj se ti mene bojati. Svoji smo.
Suti i, ono, zuri. Sjetim se svoje brade.
– Neno, nisam i ja cetnik. To je kobajagi brada. Onako. Ja to samo
onako... Sastavljam pjesmice, neke price. Imam nesto brade, jer to
tako, kobajagi, treba kad se neko bavi pisanjem.
A nena, zuri.
– Neno, ja sam samo Rifet Dzaferagic, predratni pisac i ovoratni
unesrecenik, jer sam ostao bez doma i domovine i jer ne umijem
preboljeti to sto nikako da ista saznam o najblizoj rodbini, a kamoli
da smognem svojim rijecima opisati bol Bosne.
Trabunjam da bih razgovorio nenu, ne bi li ona osjetila iskrenost, pa
da makar zadobijem povjerenje, da je time obodrim, a baljezgam.
Ona, kao da sam uspio, progovara:
– Svakakva sam se jada nagledala za ove dvije godine u ropstvu da bi i
corav progledao, a mene obnevidjelo. Ni tebe ne vidim, sine.
Nena je progovorila:
«Ni tebe ne vidim, sine!»
Volio bih biti unuk ovoj staricici! Svoje nene nisam ni zapamtio. I
njih ubili, isti, samo u onome tamo ratu... Mozda bi mogla biti i
ovakva. Pogotovo sto ova podsjeca na moju majku. Osim sto je moja majka
triput krupnija i upola mladja.
Hitim da je utjesim:
– Odmori se ti – kazem. – Samo sto nismo krenuli. Pa cemo na svoje... – kazem, a vidim da me ona ne vidi.
– Ni ja dobro ne vidim... – trabunjam. – Nacare su mi od piskaranja. I
od dugog citanja. Povazdan piljio u knjige, zaboravljajuo se u citanju
i kad umine danje svjetlo, pa obnevidio...
– Znam, znam – kaze nena.
– Eto, vidis, ni ja dobro ne vidim. A i nije ti pod moranje da me
vidis. Ja, ovo, samo onako, da se razgovorimo... Samo se ti meni
odmori. Sad cemo mi krenuti. Samo sto nismo. U autubus cemo... Ne
zamjeri mi na bihuzurluku... Onako sam ti se javio. Da vidis da si medju
svojima.
– Ja bih tebe pogledala, a ne mogu...
Nena je opet napustila neprogovor. Kazala je:
«Ja bih tebe pogledala, a ne mogu».
– Ja bih tebe pogledala, a ne mogu... Meni su u zjenicama gasili
cigare. Sve dok mi nisu sprzili oci. Pa se to, zar, vise ne primjecuje.
Ne vidi se, zar, da ne vidim? Ili i ti slabije vidis, sine?
– I ja, majko, dobro ne vidim, ali se ne vidi da ti ne vidis...
– Da ih od Boga snadje! Sta nam pocinise. Da ne mogu ni suze pustiti... Da mi je makar jedna suza...
– Da mi je makar jedna suza... – opet kaze.
I sve bi, s tim neninim rijecima, zamrlo u memljivoj baraci da vojnik
Unprofora ne mrmlja, da se ne cuje kako razlama cokoladu, a dvanaestero
djece cmizdri poskakivajuci za njegovom zadignutom mamecom rukom.
Vrisak trudnice iz mraka miris cokolade nadjaca. Kriknula iz utrobe. Proklinje porod.
Nena pipka po zraku jesam li joj jos u blizini. Progovara:
– Ne bilo ti zapovijedjeno, ali me odvedi onoj jadnici. Ono se ona
poradja... Ti kako hoces, Rifete. Po volji ti. Ja moram. Bila je tudja
kost pod nasim krovom. Ostali smo bez krova. Bez svega. Ali je ona
najvise bez iceg.
– Hocu – kazem presretan sto mogu pripomoci.
I ime mi zapamtila!
Prokoracasmo.
Onako, da nesto reknem, reknem:
– Nemoj mi, neno, sta zamjeriti.
Nena ponavlja:
– Da ih od Boga snadje! Da ne mogu ni suze pustiti. Barem sada...
– Jest – kazem, a ne znam sta bih kazao.
Iz nene pokulja:
– Jest, jest! I ja se cudim... I ja se cudim, iako sam mislila da se
vise nikad nicemu necu moci cuditi. Cudim se tome kako me ti mozes
voditi... Pitaj Kemu... Na njegove su te oci...
Proviknu se:
– Kemo, sine, kazi majci kako je bilo. Koga su, dok si mi ti jos bio pri svijesti, izrezali u Fabrici namjestaja?
– Majko, nasega Rifeta, rahmetli... – stenje kroz zavoje jedini razmijenjeni muskarac.
Otimam se. Govorim:
– Ali, pun je svijet Rifetâ. Ja sam Rifet Dzaferagic. A i Dzaferagica
je po Bosni gotovo koliko i Hodzica. Pun nas svijet i prazna Bosna.
Nena zakoracuje koliko po pedalj. Kaze:
– Neka ti majci mozes hodati.
Nenica uz mene jedva pomice stopice. Ja, piljim u pomicaje njezinih nogu. Zagledam joj u kalavare. Ona doziva iz petnih zila:
– Kemo, sine, vidis li ti naseg Rifeta? Koraca i mene vodi!
Iz mraka joj se odaziva:
– Ne vidim, majko! Stranci me svega zamotali zavojima... A i znas da ja vise ne vidim...
Nena, ne vidi. Njezin sin Kemo, ne vidi. Ja, upinjem oci u nase
koracaje i sav vid upravljam na njezine stare potpecene cipeletine.
Moga babe cipele! Potpecene cipele rahmetli babe Abida, sa nase verande!
Nije im se babu vodilo u logor. Ondje ga, preko te verande, presamitili
i turpijali mu vrat tupom stranom noza; cak se odrekli i kame kao
kame...
– Snaho, strpi se! Evo mâjke... – govori nena.
Trudnica presvisnuto jeca.
Nadvriskujem baraku:
– Ja nisam taj Rifet Dzaferagic. Zar ne bih majku prepoznao?! Nas Kemo nikako nije mogao vidjeti sta je bilo sa mnom na strugu!
– Da je tako, sine, a nije. A nije, sine... Tvoj babo, rahmetli
Abid-aga, drzao je do nâma koliko je god mogao, dok mu to nije pomutilo
pamet. Nije vise mogao izdurati i gledati jada ocima kako su se koljaci
iz onoga rata snasli u bratstvu-jedinstvu. Pa i tebe, zar, smutilo...
Ako vam i nije postalo familijarno, kako te ne bi smutilo? Ovaj rat je
gori od minulog mira...
Pa krik barakom:
– Rifete!!!
Mene neko moj doziva. I isponova, isti, poznat zov:
– Ne daj, Rifete, mâjki da me poradja. Neka umremo skupa. I ja i ovo u meni!
Pogled mi se pomjera s natikaca na staricinim nogama i zaustavlja na
zgrcenom obrazu porodilje: slika i prilika moje zene Dzemile.
– Majko! – vicem. – Ovo mi, majko, mrtvi u snu hodimo!
A preda mnom samo bljesti ona boja koju Kemo nije ugledao nakon sto je
zapamtio ono sto je posljednje vidio na dunjaluku. To je boja koja se
ne moze ubuhvatiti okom. Da je nevidljiva, nije. Ukaze se samo jednom,
u jednom trenu. Drukcije, nejma je ni na onom, ni na ovom svijetu. Niko
se nije vratio, a i da se ko vratio, ne bi je uspio prenijeti iz
sjecanja i opisati. To je zato sto nije uporediva.
Kad bih umio, njome bih opisao ovaj rat. Ovako, samo se varakam nagadjajuci koji smo jos zivi, a koji nismo zivi.
Copy right 2007.: Zabranjeno kopiranje, umnozavanje i publikovanje bez saglasnosti redakcije BOSNJACI.net
|
