01. 10. 2010.
PUTESESTVIJE KROZ ISTOCNU HERCEGOVINU
Pise: Faruk Ticic
U mome putesestviju kroz moj prekrasni vilajet - Bosnu i Hercegovinu - ovog ljeta sam opet vidio mnoge stare stvari. Posvetio sam paznju Hercegovini, od Gacka do Mostara. Zelio sam vidjeti ima li promjena, u politickom, drustvenom, socijalnom ili nekom drugom smislu.
A opet, i u Gacku i u Bileci isto. Nema pomaka u procesu povratka.
U Gacku nema Muslimana, namjerno necu da kazem Bosnjaka, jer je to za mene zajednicko ime za sve stanovnike ove nama lijepe drzave.
Spustamo se prema Bileci. Tamo se gradi dzamija. Hoce li biti u svrsi povratka - ostaje da se vidi.
Trebinje lijepo, cisto kao malo koji grad u BiH. Nazalost, i ovdje je proces povratka neznatan. Nekih stotinjak starijih, i tu ga vezi. Tacno je da se ovog ljeta u Trebinju nije dogodio nijedan ispad na nacionalnoj osnovi. Izgleda da se klima mijenja.
Ipak, u Trebinju je sve manje Srba starosjedilaca. Mnogi su se iselili, mnogi pomrli. Glavnu rijec vode domoroci iz Mostara i Capljine, koji ne znaju sta je suzivot. Uvijek se grupisu i protiv su starosjedilaca, bilo da su oni pravoslavci ili muslimani.
U Trebinju necete naci ni trebinjsko sjemene paradajza. Sve je nekako podredeno brzom sazrijevanju. Pored svih imidza koji su nekada krasili ovaj grad unisten je i ovaj, samo da ne bi podsjecao na proslost, na prepoznatljivost. Ovi novi Trebinjci kazu da uberu paradajz, poloze ga u holandeze, pa takav stave da visi u septickim jamama kako bi brze dobio boju i bio spreman za pijacu.
Karakteristicno je da se cijelo Trebinje sprema za dolazak dijaspore.
Sve je u tom znaku. Prodavnice su snabdjevene, pijaca bogata, razni majstori trljaju ruke, bit ce posla. Jedna je cijena za starosjedioce, druga za nas dosljake. Grad u kome nema autobuske stanice, ali zato je otvorena kancelarija buduceg aerodroma, gdje vjerojatno mozete bukirati kartu za Nemilu. Grad u kome nijedna fabrika ne funkcionise, sve je prodano i svedeno na vrijednost jedne marke. Nezaposlenima se ne zna broj. Ali zato vladaju klero-ratni profiteri, novi, dosad nevideni kapitalisti.
Postavlja se pitanje od cega ovaj grad zivi.
Bivsi general s kojim sam razgovarao kazao mi je: “U ovom gradu imas onih koji jedu cetiri kile mesa, a ima onih koji nemaju za hljeba! To je grad u kome se svako zeli baviti politikom, sto je slika i cijele BiH. To ti je siguran i prosperitetan posao. Politicari su i doktori specijalisti, stomatolozi, ali i vjetropiri koji otvoreno placaju po 100 KM svakom onom koji ce za njih glasati. Vazno je da si neko u ovoj glembajevskoj malogradanstini, gdje su place itekako dobre, a sto je najglavnije - obezbijedena ti je penzija.”
Ove godine odrzane su mnoge kulturne manifestacije. Uz sva uvazavanja ostalih manifestacija spomenut cu otvaranje obnovljenih dzamija u okolini Trebinja, koje je uvijek praceno odredenim kulturnim dogadajima.
Sta je tu interesantno?
Prvo, prilikom otvaranja primijecena je znatna promjena. Nije se govorilo o tome ko je rusio dzamije, nego ko ih je obnovio i izgradio. Cak i vokabular trebinjskog imama se promijenio. Dok je ranijih godina bio mozda i agresivniji (s pravom), ovaj put je on govorio o suzivotu i izgradnji dzamija.
Svako otvaranje su pratili predstavnici zvanicne gradske politike, i sam nacelnik. Do jucer je to bilo nezamislivo.
Sto se tice popratnih kulturnih manifestacija, moze se reci da su bile organizirane na visokom nivou, uz ucesca eminentnih ljudi. Medutim, moja opaska, kao i svih prethodnih godina, jeste ta da se u tim kulturnim manifestacijama nije osjecala prisutnost trebinjske dijaspore. Nije mi jasno zbog cega je to tako kada se zna da trebinjska dijaspora ima umjetnika svih profila. Mislim da se to ne smije desavati, jer ovako izgleda da dijaspora finansira izgradnju, ali ne pokazuje i svoje druge kvalitete. Pa nisu svi protiv tih manifestacija, ipak je veliki broj onih koji bi zeljeli pokazati kvalitete koji su uvijek krasili ovu populaciju. Mislim da s tim treba prestati te ubuduce takvima dati sansu da pokazu svoje mogucnosti. Isto tako, zamisljam, jer sam prisustvovao tim otvaranjima, da se sve te dzamije nalaze u divnim predjelima, ali nazalost kuce su jos porusene. Kroz glavu mi prolijece pitanje da li ce ovo biti spomenici kulture ili ce posluziti svojoj svrsi.
Moram reci nesto i o projektima za povratak koji dolaze iz Republike Srpske i Federacije. Kao kod svih projekata realizacija se oduzi i, sto je najgore, tu donaciju ne dobiju oni kojima je potrebna, nego oni koji su podobni politickoj vlasti, ili se ona dobije na necije preporuke ili po onom kljucu: jednu donaciju muslimanu, jednu katoliku, jednu pravoslavcu.
Svasta!
Ocevidac sam da je u propagiranju projekta povratka u istocnu Hercegovinu, koji je pokrenulo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice FBiH, ucestvovala i ukljucila se Matica iseljenika BiH, koja je taj projekat cak objavila na stranici SSDBiH-a napominjuci kako joj se slobodno moze obratiti ko zeli objasnjenje i pomoc. A kada to uradis, onda te oni ljubazno upute na Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u FBiH. I to oni smatraju pomoci! Predas zahtjev sa svim trazenim dokumentima u isto ministarstvo i poslije izvjesnog vremena treba da ih nazoves i upitas da li su ga dobili… Oni ti potvrde da je sve uredu i daju ti protokolarni broj da kasnije provjeris dokle se stiglo u rjesavanju tvog slucaja. Poslije izvjesnog vremena pitas da li se ista rjesavalo, ali dobijes odgovor da ce to biti uskoro… I tako prode godina. Opet ih nazoves, upitaju te kako se zoves, das im protokolarni broj, a oni ti poslije godinu dana kazu da si zakasnio s predajom zahtjeva.
Svasta!
Ljudima koji su dobili donaciju daju materijal, ali da se oni sami snalaze za majstore. Pa da ljudi imaju novac, sami bi kupili materijal i platili majstore. Ovako su opet na istom, na cekanju, i opet nema povratka. Zbog nemogucnosti da nadu novac za majstore, mnogi prodaju materijal da ne bi propadao ili naprosto da prezive. To je tako jadno, da se ne moze ni opisati.
Kad slusas zvanicnike sta govore o procesu povratka, samo se pitas kako i gdje oni sakupe sve te podatke.
U istocnoj Hercegovini s procesom povratka je definitivno zavrseno. Tu je on propao!
Sta reci o Stocu: porusen i podijeljen, iako je zabiljezen znatan broj povratnika. Grad ima dusu, dva doma zdravlja, pod jednim krovom dvije skole itd. Ali, grad kao grad ne funkcionise. Jeste lijep, ali veci dio te ljepote je unisten. Mnogi Stocani su se iselili ka Mostaru ili u dijasporu. Nekad stoni grad, a sad nije ostalo ni ,,s” od toga.
Prolazeci kroz Rodoblju, gdje se nalaze divni Makovi “kameni spavaci”, stecci, primjecujes jednu zaista neobicnu sliku: glavni prolaz kroz groblje stecaka kao da je predvidio sudbinu podjele i grada i drzave. Na jednom brezuljku vidis kuce koje su oslikavale Tudmanovu politiku o preseljenju katolika iz srednje Bosne u ovaj kamenjar, a u cilju stvaranja posebne, hrvatske drzave. Propala je Hercegovacka banka, koja je finasirala taj projekat, a propao je i sam projekat. Zavedeni ostadose ni na nebu ni na zemlji!
Mostar je prica za sebe. To je stoni grad Herceg-Bosne. Mozemo se mi busati koliko hocemo, ali je to podijeljen grad. Kad zamolis taksistu da te vozi, njegovo prvo pitanje je: “Molim, u koji dio grada zelite?”
Tebi nije jasno, pa mu odgovaras: “Idem u Mostar.”
A on te opet podsjeca: “Ja znam da idete u Mostar, ali u koji dio, hrvatski ili muslimanski?”
Svasta!
Pa cak i starosjedioci Mostara, kada ih pitas gdje se nesto nalazi, odgovaraju da je to “tamo na onoj strani”.
Grad podijeljen u njihovim glavama: muslimanski dio se vrti oko Starog mosta, Kujundziluka, kako to Hrvati nazivaju “muslimanski ciganluk”.
Svasta!
Taj dio vrvi turistima, koji u paket-aranzmanu stizu iz Dubrovnika, Medugorja… Ne zadrzavaju se dugo. Usluga je tu vise nego ocajna. Svako zeli da te opeljusi, na svoj nacin. Konobari neskolovani i nepripremljeni za ovaj posao. Rade po onoj staroj “supu nisi imao - deset maraka”.
Zalosno, ali je tako.
Upecatljiv je veliki broj prosjaka, na svakom cosku. Jeste ekonomska situacija vise nego teska, ali da li je rjesenje u prosjacenju, to je drugo pitanje.
Uvecer, setajuci gradom, u kome nema muzike uzivo, pored jednog mosta nabasao sam na neobicnu sliku. Grupa ljudi, porodica, spava na kartonima. Prisunjao sam se i fotografisao ih. Neobicna slika, prebacili ruke jedno preko drugog. Na licima im osmijesi. Zrace ljudi srecom, ispod njih samo kartoni, a iznad zvjezdano nebo. Pored njih prekrasna orhideja. Karton, zvijezde i bijela orhideja. Stajao sam, onako kriomice, gledao ih, a njihova slika mi se urezala u glavu. Pitao sam se sta je navelo ove ljude, Rome, pa su ovakvi. Cijeli zivot su nomadi i zive od mila do nedraga. Pitao sam se jesu li oni ikada imali pravu sansu da zapocnu normalan zivot. Ali odgovora nema.
Ujutro sam ponovo naisao, noseci bureke koje sam im kupio. Bili su ustali. Najmladi medu njima pjevao je sevdalinku. Blago njima, legnu s osmjehom, probude se s pjesmom.
Ponudih im bureke.
“Uranili, kako ste spavali?” A oni nasmijani, kao da su spavali na ortopedskim dusecima. Samo su me pogledali i uglas odgovorili: “Dobro!”
Slozili su svoje kartone, a orhideju sakrili u zbunje, nisu je zeljeli prodati.
Uzeli su ponudene bureke i ponovo na posao - u prosjacenje.
Nisu pozeljni niti voljeni, ali sta je tu je. Pomirili se ljudi s ovom “sporednom stvari” u svom zivotu.
Inace, Mostar je poznat po tabijasusima.
I oni se opet dijele, ne prihvataju dosljake Gacane, Nevesinjce, Stocane. Misle da su samo oni Bogom dati. Jesu, kao i svi drugi, ali to tesko prihvataju! Gleda se ko je ko, da li je iz ovog ili onog plemena ili je Rom.
Nazalost, tako je.
Glavnu rijec vode ratni profiteri, politicki maheri. Okupirali su grad - na sve nacine.
Na drugoj strani, hrvatskoj, utrkuju se svojom profesionalnom nametljivoscu. U okolini tog dijela su izgradene turisticke destinacije, eko-sela i bazeni, sve je podredeno ubiranju marke, eura. To su oni uvijek znali.
Citluk i druga mjesta, toliko nedodirnuta, netacljiva, kao da nije ovuda prohujao rat. Vinograd do vinograda, kuce ljepse jedna od druge. U razgovoru ce tamosnji ljudi reci da zive u Hrvatskoj. Niko ni ne spominje BiH.
Imao sam srecu da u gradu na Neretvi upoznam ljude razlicitih karaktera. Pomogli su mi da steknem neka nova saznanja. Upoznao sam Sabana, covjeka koji je prosao “sito i reseto”, izbjeglicu, podstanara, covjeka kome je potrebna pomoc. Kaze da je imao invalidninu, pa mu i to uzeli. Bolestan je, pun srapnela, osjeti svaku promjenu vremena, ne treba mu meteorolog. Operisan je nekoliko puta, penziju od 140 KM daje za stanarinu, a sto ostane - za hranu i rezijske troskove. Ostane mu - nista. Sa Sabanom me je upoznala jedna divna porodica koja me je provodala kroz Mostar, kako kazu, i s ove, i s one strane. Dosta sam pokupio od njih. Upek’o bio “zvizdan”, a ja bih sa Sabanom spartlao kroz Mostar. Kahva ovdje, boza ondje, susreti s ljudima, kupis price - i tako iz dana u dan. Prodem njihovom glavnom dadom, Fejicevom ulicom. Vec su me upoznali. Dovikuju: “Trebinjac, svrati na kahvu!”
Jedan od njih, klosar Guma, vlasnik kafane i pansiona, poceo bi iskopavati: “Gdje si odsjeo? Sto nisi kod mene? Koliko placas? Hajde da popijemo mrku!”
On te zove na kahvu, ali je ti narucis i placas.
Do njega, za drugim stolom, sjedi njegova zena.
“Gospodo, sta cete vi popiti?
“Hvala, necu nista.”
Ali on mangup joj namigne pa joj kaze: “Pa sto neces? Uzmi veliki kapucino!”
Stara, prepoznatljiva igra. Dopustis mu da misli da te je presao, da je ispao mangup. Jeste, ispao je mangup, ali ne i covjek, zato mu je i kafana prazna. Taj mangupluk sam davno prosao.
Ali bilo je tu i finih ljudi. Sjecam se jednog covjeka kojeg sam sreo slucajno i, kada sam ga, trazeci smjestaj, upitao za hotel Bristol on se nije libio da posteno odgovori: “Eh, moj burazeru, tu ti je skupo. Ja cu te odvesti do privatnog motela gdje je znatno jeftinije.”
I tako je i bilo. Odveo me na pravo mjesto i bio sam zadovoljan.
Kada sma drugi put setao ka Starom gradu, opet me je prepoznao i prozvao: “Trebinjac gdje si se uputio? Svracaj na kahvu!”
Uvede me u svoju kucu, ponudi ruckom, ispricasmo se i poselamismo. Kad ga napustih, pade mi na pamet da ne znamo ime jedan drugom. Zato sam potrazio mjesta gdje se okupljaju stari Mostarci. Nasao sam ih, na uglu Cernice. Svi su se zarazili kockanjem, sportskom prognozom. Vidjeli su da sam novi, poceli su “valjati bombe”, misleci da cu ja naletjeti. Onda bih ja njima: “Sta bi s Velezom?” A Mostarci k’o Mostarci - zele da prave segu sa svakim. Moras im dopustiti da bi nesto izvukao od njih. Majke mi, sve ovo sto ti kazem je ziva istina!
Ja, opet: “Hajde, popijte po jednu!” A oni bi onako, serijatski: “Rano je.” Pa onda: “Hajde kad si navalio, daj nam po jednu lozu da procistimo grlo!” I tako “valjaju bombe”, prolaze dani, a “Velez” se ne vraca ispod Bijelog Brijega. Kod njih ti je ostala ona stara “Uvecer trista, ujutro nista”.
U setnji Mostarom naisao sam na jednu cesmu, da se osvjezim i napijem vode. Ugledah pleh, star, a na njemu natpis: Jednog jutra naide u moj cvijetnjak jedno slijepo djevojce i ponudi mi u lotosovom listu cvjetnu ogrlicu. Objesih je oko vrata i suze mi podose na oci. Poljubih djevojce i rekoh: Slijepa si kao i ovo cvijece, ne znas ni sama kako je lijep tvoj poklon!
Niti znas sta je starije, ili ova cesma ili ovaj pleh s ovom pjesmom, ali je jedno sigurno: da ni u Mostaru, pa i u cijeloj Hecegovini, vise nema niti tog lotosa niti te cvjetne ogrlice.
I tako i ja zavrsih svoje putesestvije kroz Hercegovinu. Nista se nije posebno promijenilo, samo je stanje vise nego alarmantno!
Moram jos reci i to da niko ovdje ne spominje izbore. U Republici Srpskoj niko ne spominje Bosnu i Hercegovinu, ni mlado ni staro. Tu se gledaju programi srbijanske televizije, gledaju se utakmice srbijanske reprezentacije. Ma kakva BiH!
Isto tako i u dijelu Stoca i Mostara gdje zive Bosanci i Hercegovci, samo po imenu, sebe smatraju Hrvatima i zasebnom drzavom. Tu je uticaj Vatikana i Hrvatske itekako prisutan.
Nesto drasticno treba da se desi da bi doslo do promjena. Mislim da treba mijenjati Ustav BiH i stvoriti mogucnost za formiranje drzave “po mjeri gradana”. Ovako, bojim se da se nista nece promijeniti.
Nazalost tako je!
Pise: Faruk Ticic
|
