Nove Haaske optuznice

Ante Gotovina sa suprugom Dunjom

HDZ je jos 1998. odlucio zrtvovati Ademija Zatajili su mu da Haaski sud trazi informativni razgovor s njim, onemogucili mu da se brani i odlucili na njega svaliti krivnju drugih komandanata.

Premda su premijer Ivica Racan, njegov zamjenik Goran Granic i ministar pravosudja Stjepan Ivanisevic, jedini hrvatski politicari koji su do sada upoznati sa sadrzajem optuznice Medjunarodnog suda u Haagu, bili potpuno svjesni svih mogucih negativnih posljedica odbijanja da bez pogovora izruce generale Antu Gotovinu i Rahima Ademija, ipak su se nakon dramaticnih konzultacija odlucili na taj krajnje riskantan potez. Ocijenili su, naime, da su se tuzitelji Medjunarodnog suda u Haagu, uz navodjenje konkretnih primjera i slucajeva odgovornosti generala Ante Gotovine i Rahima Admija za odredjeni broj vojnih akcija u kojima su pocinjeni ratni zlocini, upustili i u sire analiziranje i ocjenjivanje prirode, nakana i pozadine vojno-redarstvenih akcija "Oluja" i ´Medacki dzep´ i to na apsolutno neprihvatljiv nacin. U tom dijelu optuznice, za koji postoje snazne indicije da ih nije pisala glavna tuziteljica Carla del Ponte, nego njen zamjenik Blewit i njegov tim, koji su, kao sto je opce poznato, izrazito neskloni Hrvatskoj, izricito je navedeno da je oslobodilacka operacija "Oluja" planirana i zamisljena kao vojna akcija kojoj je bio glavni cilj protjerivanje 150.000 Srba koji su zivjeli na podrucju tzv. Srpske krajine.

Prema pouzdanim informacijama koje je Nacional dobio od visokih drzavnih duznosnika koji su inzistirali na anonimnosti, najveca mana optuznice jesu brojne pravne nelogicnosti koje ona sadrzi. Iako se prema optuznici teret za pocinjene zlocine pripisuje Ademiju i Gotovini, hrvatska je strana prilikom njezinog citanja dosla do zakljucka da pojedini njezini dijelovi nemaju nikakvog rezona, a zbog faktografskih gresaka dvojica generala se na nekim mjestima tesko mogu povezati s pocinjenim zlocinima. Osim toga optuznica je, smatra hrvatski politicki vrh, politicki motivirana jer u njoj eksplicitno stoji da je drzavno vodstvo Hrvatske zeljelo stvoriti etnicki cistu drzavu te da je zbog toga preduzelo akciju genocida. Rezultat: poslije Oluje u Hrvatskoj je preostalo zivjeti tek nekoliko postotaka Srba.

Ivica Racan i njegovi saradnici procijenili su da bi prihvacanje takvih formulacija znacilo revidiranje dosadasnjih ocjena da je "Oluja" herojska oslobodilacka akcija koja je skrsila pobunu dijela Srba u Hrvatskoj te omogucila zavrsetak ratnih operacija u Hrvatskoj, ali i potpisivanje mirovnog Daytonskog sporazuma. Stoga su se odlucili u pismenom obliku odbaciti takve ocjene i optuzbe. Pritom su branili sluzbeno stajaliste da su za same akcije, a posebno nakon nje, bili pocinjeni pojedinacni zlocini, od ubistava zarobljenika i civila do palezi i kradja, ali da su to bili pojedinacni ispadi i nedjela, a ne plod sistematski zamisljenih i organizovanih akcija. Premijer Racan uvjeren je da je morao tako reagovati, jer bi u protivnom takva kvalifikacija Haaskog suda dobila pravo gradjanstva, sto podrazumijeva da bi odgovornost za operaciju "Oluja" morao snositi mnogo veci broj politicara i vojnika, te da bi se drzava zapravo nasla u nemogucoj politickoj situaciji. Kako unutar zemlje, tako i u odnosu na svijet.

Rahim Ademi sa suprugom

Neobavijesteni Mesic

Predsjednicki ured, navodno, posjeduje transkript razgovora Tudjmana i Suska
u kojem je receno da ce se odgovornost za Medacki dzep prebaciti na Ademija !!!

Prema Nacionalovim izvorima, upravo su te neprihvatljive ocjene Haaga, kako je ocijenio uzi tim hrvatske Vlade, ponukale Ivicu Racana da ne prihvati od prve zahtjev Tuziteljstva za izrucenjem generala Ante Gotovine i Rahima Ademija. S obzirom na delikatnost i spornost teme na koju je hrvatska javnost posebno osjetljiva, premijer Racan je odlucio da o sadrzaju optuznice upozna samo Gorana Granica i Stjepana Ivanisevica, s kojima se konzultovao oko preduzimanja daljnjih mjera. Tako ni dan danas predsjednici stranaka vladajuce koalicije i clanovi Vlade ne znaju pravi sadrzaj optuznice. O njemu takodjer nije obavijesten cak ni predsjednik Mesic. Takva situacija posebno je povrijedila Drazena Budisu, koji ne krije ogorcenje na Gorana Granica koji mu kao predsjedniku svoje stranke nije otkrio tako vaznu informaciju. Razlog takvoj diskreciji je uvjerenje da bi informacije, i to u formi poluistina, na kraju ipak procurile u javnost pa bi se time onemogucio dijalog s Haaskim sudom. Uostalom iskustvo u slucaju generala Petra Stipetica koji je, kako se tvrdi u Vladi, na krajnje nekorektan, ali i netacan nacin plasirao u javnost upravo Drazen Budisa, posve ga je diskvalifikovao iz kruga politicara koji mogu biti upoznati s najdelikatnijim informacijama.

Nakon sto se u razgovoru izmedju Ivice Racana i Carle Del Ponte ispostavilo da glavna haaska tuziteljica, zbog statutarnih odredbi, ne moze mijenjati vec dovrsenu optuznicu, vec se to moze uciniti samo u toku sudskog procesa, Vlada je odlucila ispuniti zahtjev Medjunarodnog suda za ratne zlocine. Drugog izbora, naime, zapravo nije ni imala jer je morala postivati ustavni zakon koji je Sabor donio upravo na inzistiranje tadasnjeg predsjednika Franje Tudjmana i HDZ-a, koji je sada najglasniji u zahtjevima da se krsi zakon kojega su oni izglasali.

Upravo u toku Vladine rasprave o ispunjenju zahtjeva Haaskog tuziteljstva, u cijeli se slucaj, i to na najgori moguci nacin, upleo predsjednik HSLS-a Drazen Budisa. On je u svom vec prepoznatljivo nezgrapnom i neodgovornom stilu otvorio jos jedno dramaticno pitanje. Budisa je, naime, naredio ministrima iz redova HSLS-a da glasaju protiv izrucenja generala Gotovine i Ademija objasnjavajuci to principijelnim stajalistem da se pred sudom u Haagu ne moze odgovarati na temelju komandne odgovornosti, vec samo za konkretne zlocine. Buduci da je vecina clanova vodstva HSLS-a bila svjesna pogubnosti Budisina ultimatuma, pokusali su ga odvratiti od takvog zahtjeva, no na kraju su ga prihvatili jer su se pobojali raspada stranke. Samo su Goran Granic i ministar prometa i veza smogli hrabrosti glasati suprotno uputama Drazena Budise, premda su i ministri Jozo Rados i Goranko Fizulic zapravo otkazali poslusnost Budisi suzdrzavajuci se od glasanja.

Budisin eksces

U optuznici se spominju i konkretni zlocini: naprimjer, selo koje su tenkovi sravnili sa zemljom iako je u kucama bila gomila civila!

Odbacivanje mogucnosti sudjenja za komandnu odgovornost znaci zapravo stvaranje opasnog presedana s prakticki nesagledivo negativnim politickim pa i pravnim posljedicama. Da je Vlada postupila onako kako je to trazio Drazen Budisa, to znaci da bi odgovornost za zlocine koji su nesumnjivo pocinjeni pala iskljucivo na ledja neposrednih pocinitelja, a da bi glavni krivci, odnosno oni koji su ih naredili, ostali postedjeni. A, to ne samo da nije pravno odrzivo, nego je apsolutno neprihvatljivo s ljudske, ali i vojnicke strane. Poznato je, naime, da u ratu vojnici ne smiju odbijati izvrsenje naredbi, ma kako one teske bile, jer ih u protivnom cekaju drasticne kazne zbog odbijanja poslusnosti. Konkretno, kada se u toku neke operacije, naprimjer, naredi da neka tenkovska jedinica udje u neko selo i unisti u njemu sve kuce i objekte, vojnici su duzni izvrsiti tu naredbu bez prava da postavljaju pitanje je li takvo razaranje opravdano, ima li u tim kucama ljudi... Identicna situacija je i kada pripadnik gardijske brigade dobije zapovijed da zarobljenike pobaca u bunar, a potom ih dokrajci bombama. Kada se medjutim utvrdi da su u takvoj operaciji ponajvise stradali civili, zene i djeca, postavlja se logicno pitanje ko je za to odgovoran: onaj koji je natjerao na to vojnike ili pak, vojnici koji su samo izvrsavali takvo naredjenje. Naravno da je nemoguce okriviti obicne izvrsitelje, a ne njihove naredbodavce. Prema Nacionalovim informacijama, Gotovina i Ademi ce u Haagu morati dokazati kako ni u kojem slucaju nisu znali za zlodjela do kojih je u nekim situacijama dolazilo.

Uz to prihvatiti logiku koju namece Drazen Budisa znacilo bi unaprijed unijeti nered i anarhiju u vojsku, ugroziti liniju vojnog komandovanja, te omoguciti odbijanje vojnih zapovjedi. Stoga, premijer Ivica Racan nije stavio primjedbe na argumentaciju haaskih tuzitelja o zapovjednoj odgovornosti generala Ante Gotovine i Rahima Ademija, sto dakako ne znaci da je uvazio sve navode. No, to nije vise bilo u njegovoj nadleznosti. Uostalom, malo je vjerojatno da su Slobodan Milosevic i Radovan Karadzic licno nekoga likvidirali, no nema covjeka koji ne smatra da su oni najodgovorniji za zlocine koji su pocinjeni za srpske agresije na Hrvatsku i BiH premda za takve tvrdnje, najvjerojatnije, nema bas mnogo pismenih dokaza.

Nakon sto su otvorene prve haaske optuznice protiv oficira Hrvatske vojske, Ivica Racan, Goran Granic i Stjepan Ivanisevic nasli su se pred novim dvojbama i sumnjama. Kada je utvrdjeno da se jedna od optuznica odnosi na generala Rahima Ademija, nekoliko visokih drzavnih sluzbenika, ali i vojnih komandanata upozorilo je na moguce manjkavosti pa i faktografske pogreske pri odredjivanju Ademijeve krivnje. Vec duze u dijelu drzavnog i vojnog vrha prevladava uvjerenje da je bivsa vlast na celu s predsjednikom Franjom Tudjmanom i ministrom odbrane Gojkom Suskom, prije nekoliko godina, odlucila zrtvovati generala Rahima Admija i proglasiti ga odgovornim i za ono za sto je eventualno kriv, ali i svaliti na njega krivicu za nedjelja koja su pocinili drugi zapovjednici HV-a. Nacional ima pouzdane podatke kako Predsjednicki ured posjeduje transkripte sa sastanka Franje Tudjmana i Gojka Suska na kojem je odluceno da se cjelokupna krivnja za Medacki dzep "zapakira" Ademiju, a amnestiraju ostala tri zapovjednika operacije generali Norac, Bobetko i Markac. Uostalom na taj nacin predsjednik Tudjman, ministar Susak i njihovi najblizi suradnici zrtvovali su svojevremeno i bosanskoheregovackog generala Tihomila Blaskica.

Iako jos nisu upoznati sa sadrzajem optuznice, neki vojni strucnjaci, ali i drzavni sluzbenici koji su upoznati ne samo s detaljima tih operacija nego i onim sto se dogadjalo u pozadini, pretpostavljaju da se u njoj, medju ostalim, Ademija optuzuje kako je izdao naredbu da jedna tenkovska jedinica unisti nekoliko naseljenih mjesta u Medackom dzepu i to nakon sto je postignuto primirje, pri cemu je stradalo mnostvo civila. Nije medjutim, malo onih, koji tvrde da je takvu naredbu zapravo izdao general Mirko Norac, a da ju je Ademi samo izvrsio. Osim toga svjedoci tvrde da je u razgovorima izmedju predsjednika Tudjmana i Gojka Suska te nekih komandanata cak bilo direktno govora o tome da se odgovornost za utvrdjena nedjela, ako bude potrebno, svali upravo na ledja Ademiju. Zakljucilo se, naime, da ce javnost lakse prihvatiti da pred sudom u Haagu odgovara oficir koji nije hrvatskog porijekla. Da tako teske optuzbe ne moraju biti bez osnove, potvrdjuju i najnovija otkrica vezana uz ime generala Rahima Admija. Utvrdjeno je, naime, da je 1998.g. iz Haaga u Zagreb pristigao zahtjev da se istraziteljima Medjunarodnog suda omoguci saslusanje generala Rahima Ademija. Sa sadrzajem toga pisma medjutim niko nikada nije upoznao generala Ademija niti je o njemu nesto saznala sira javnost. Ono je naprosto po naredbi tadasnjeg drzavnog vrha zadrzano i sakriveno u Uredu za odnose s Medjunarodnim sudom za ratne zlocine.

Tako je general Ademi, ne svojom krivnjom, propustio prvu mogucnost da poput generala Ivana Cermaka i nacelnika Glavnog staba HV-a Petra Stipetica eventualno istraziteljima Haaskog suda i prije podizanja sluzbene optuznice dokaze svoju nevinost. Da nesreca bude veca general Ademi nedavno je popustio i drugu mogucnost da sa slobode brani svoju vojnicku cast. On je, naime, prije nekoliko mjeseci, nakon televizijske emisije o odnosu Hrvatske i Medjunarodnog suda u Haagu telefonski razgovarao s Ivanom Zvonimirom Cickom. Tada je, kako se tvrdi, general Ademi zamolio Cicka da mu pomogne uspostaviti vezu s haaskim istraziteljima buduci da mu je Cicak povjerio da mu u tomu moze pomoci. Nakon sto je uspostavljen prvi kontakt, general Ademi je zatrazio da s haaskim istraziteljima razgovara u Zagrebu. Oni su medjutim to odbili te predlozili da general Ademi dodje u Haag. Kako Ademi nije zelio pristati na taj uvjet, na kraju je uz posredovanje Cicka postignut kompromis pa je Ademiju predlozen razgovor u jednoj susjednoj drzavi, a mogao je birati izmedju Budimpeste ili Graza. Cicak je cak isposlovao pismenu potvrdu Haaskog suda koja je Ademiju jamcila na nakon sto prijedje hrvatsku granicu 48 sati nece biti uhapsen. Tu je potvrdu tada licno potpisala Carla Del Ponte. No, kako je Ademi aktivno vojno lice koje bez znanja svojih nadredjenih ne moze putovati u inozemstvo, on se prvo neko vrijeme kolebao da bi na kraju i potpuno odustao od razgovora s haaskim istraziteljima.

Gotovina u bijegu

Sada general Rahim Ademi skupo placa tudji nemar i neodgovornost, ali i vlastitu kolebljivost i neodlucnost. Za razliku od generala Ante Gotovine koji se, kako tvrde njegovi bliski prijatelji i poznanici, ni pod koju cijenu nece predati, general Ademi odlucio se na dobrovoljan odlazak u Haag. U ponedeljak poslije podne, na prijedlog predsjednika Stjepana Mesica i generala Petra Stipetica, za svog je odvjetnika odabrao Cedu Prodanovica. Kao sto je poznato, Prodanovic je vise nego uspjesno pred haaskim istraziteljima zastupao generala Ivana Cermaka i generala Petra Stipetica. Nakon njihovih razgovora i svjedocenja pred haaskim istraziteljima, kojima je prisustvovao Cedo Prodanovic, obojica su oslobodjeni dotadasnjih sumnji.

Za razliku od Ademija general Gotovina, kako je saznao Nacional, nece se dobrovoljno predati. Njegovi bliski prijatelji tvrde da se on vec sakrio i to tako dobro da ce ga biti nemoguce pronaci. Kako najavljuju, general Gotovina u svojim se sklonistima namjerava sakrivati sve dok ne bude ukinut sud u Haagu. Njegovi prijatelji, ali i on licno procjenjuju da ce to potrajati najvise nekoliko godina, te da ce se nakon toga nakon general Gotovina moci bez straha od hapsenja pojaviti u javnosti. Kao primjer da je takvo sto moguce izvesti, njegovi bliski suradnici i prijatelji ne navode samo slucajeve Radovana Karadzica i Ratka Mladica, nego ponajprije Ivice Rajica, koji ne samo da je neuhvatljiv nego nema nikakvih indicija gdje bi se uopce mogao nalaziti. Za razliku od Rajica, tvrdi se da je general Gotovina jos u boljoj situaciji jer ima bogata iskustva, ali i razgranate veze s francuskom Legijom stranaca, iz koje je ponikao i dosao 1990. u Hrvatsku. Uostalom, ako je Mirko Norac bez vecih problema uspio izmaknuti hrvatskoj policiji i danima se skrivati, a da vlasti nisu znale gdje se nalazi, zasto bi bijeg bio neizvediv za jednog legionara Antu Gotovinu?

General bojnik Rahim Ademi

Haasko tuzilastvo optuzuje generala Rahima Ademija prema zapovjednoj odgovornosti za pocinjene ratne zlocine u operaciji Hrvatske vojske Medacki dzep, koja se odvijala izmedju 9. i 10. septembra 1993. u okolici Gospica. Rahima Ademija su jos 1991. mediji predstavljali kao oficira cije su artiljerijske vjestine spasile Sibenik od agresije JNA. Ali njegova se karizma znatno smanjila dvije godine kasnije, kada su stigli prvi izvjestaji medjunarodnih posmatraca o zlocinima hrvatskih jedinica u akciji Medacki dzep u septembru 1993. godine. Iako je operaciju u kojoj je do temelja razoreno 11 srpskih sela i likvidirano vise od 80 Srba, medju kojima 29 civila, planirao Janko Bobetko, a vodio Mirko Norac, formalni zapovjednik citavog podrucja i potpisnik velikog broja dokumenata bio je Ademi, kojega se jos Tudjmanov rezim odrekao smijenivsi ga sa komandnog polozaja mjesec dana nakon Medackog dzepa.

U izvjestaju o istrazi u Medackom dzepu iz decembra 1994. ekspertna skupina UN-a predlozila je da se dvojica hrvatskih oficira - Rahim Ademi i Mirko Norac - optuze za ratni zlocin zbog razaranja 11 sela i unistenja 500 kuca i imanja. Tom prilikom nisu poimenicno navedeni Norac i Ademi, vec se govorilo o komandantima 9. gardijske brigade i operativne zone Gospic, a u vrijeme hrvatske ofanzive to su bili upravo njih dvojica.

rodjen 1954. u mjestu Karac, opcina Vucitrn, na Kosovu;

pocetkom 70-ih upisuje Vojnu akademiju, smjer artiljerija;

nakon zavrsetka Akademije sluzbuje u Rogoznici kod Sibenika;

1986. optuzen je za kontrarevolucionarno djelovanje zbog potpore kosovskim Albancima;

1987. kao oficir JNA sluzbuje u Sinju;

1991. u cinu majora JNA prelazi u jedinice HV-a i postaje komandantom odbrane grada Sibenika;

1993. imenovan je zapovjednikom Zbornog podrucja Gospic i u septembru zajedno sa zapovjednikom 9. gardijske brigade generalom Norcem predvodi hrvatske snage u operaciji Medacki dzep, na podrucju Like;

potkraj 1993. odlukom predsjednika Tudjmana i ministra Gojka Suska razrijesen je duznosti zapovjednika Zbornog podrucja Gospic, zbog pritisaka medjunarodne zajednice nakon zavrsetka operacije Medacki dzep povezanih sa zlocinima nad srpskim civilima;

1994. prikljucuje se generalu Gotovini i sudjeluje u napadnim operacijama HV-a i HVO-a u BiH;

u avgustu 1995. kao zamjenik generala Gotovine sudjeluje u provedbi vojne operacije "Oluja" na jugu Hrvatske;

1996. imenovan za nacelnika staba III. zbornog podrucja Hrvatske vojske Knin;

1999. godine u februaru imenovan pomocnikom glavnog inspektora odbrane MORH-a;

u junu 2001. Haaski sud podize optuznicu protiv generala Rahima Ademija za zlocine pocinjene u operaciji Medacki dzep.

General pukovnik Ante Gotovina

Haaski sud tereti generala Gotovinu na temelju komandne odgovornosti kao zapovjednika sektora Jug za zlocine pripadnika Hrvatske vojske u vojnoj akciji "Oluja". Dokumenti na koje se oslanja Haasko tuzilastvo u najvecoj mjeri proizlaze iz izvjestaja Hrvatskog helsinskog odbora objavljenog u aprilu 1999., u kojem se navodi kako je za vrijeme "Oluje" i u narednih nekoliko mjeseci likvidirano 410 srpskih civila, ali i planski onemogucen povratak izbjeglih Srba sistematskim razaranjem 22.000 kuca i stambenih objekata diljem tzv. "Krajine". Najveci broj zlocina nad civilima zabiljezen je upravo u sektoru Jug, kojim je komandova Ante Gotovina, a na ciju je adresu stavljena jos jedna optuzba, zbog navodne prekomjerne upotrebe artiljerije u napadu na Knin. Prema njoj HV je prvog dana "Oluje" na sjediste srpske paradrzave ispalio nekoliko tisuca projektila, sto je prema misljenju Unproforaca tada stacioniranih u Kninu bilo bez vojnicke logike i ocito usmjereno na zastrasivanje civilnog stanovnistva i poticanje na masovni bijeg.

Za razliku od teza o pretjeranom bombardovanju Knina, Gotovina ce se najteze odbraniti od optuzbi kako je odgovoran za zlocine koje su njegovi vojnici pocinili nakon zavrsetka "Oluje". Razmjeri razaranja lako su vidljivi i danas, sest godina nakon "Oluje", a bez obzira na sporu obnovu zivota u nekim mjestima vecina krajeva izgleda poput spaljene zemlje.

1955. rodjen u Zadru;

1972. kao sedamnaestogodisnjak odlazi u Francusku i prikljucuje se Legiji stranaca;

1991. u junu postaje pripadnik 1. gardijske brigade i specijalnih jedinica Glavnog stozera HV-a;

1992. zapovijeda skupinom hrvatskih oficira koji stvaraju odbranu na podrucju Livna kako bi se sprijecio prodor srpskih snaga dolinom Neretve na Jadran;

krajem 1994. imenovan komandantom zdruzenih snaga HV-a i HVO-a i zaduzen za provedbu napadajne operacije "Zima-94" kako bi osvojio kljucne strateske tacke na Dinari i stvorio uvjete za pokretanje vojne operacije "Oluja" na podrucju Knina;

u prvoj polovici 1995. nastavlja provoditi zdruzene vojne operacije na tlu BiH "Skok-1", "Skok-2" oslobadjajuci Glamoc i Grahovo;

u avgustu 1995. predvodi hrvatsku vojnu operaciju "Oluja" na podrucju Knina i juga Hrvatske;

potkraj 1995. predsjednik Tudjman ga imenuje za glavnog inspektora MORH-a;

pocetkom oktobra 2000. razrijesen svih duznosti u Hrvatskoj vojsci i umirovljen odlukom predsjednika Stjepana Mesica zbog famoznog pisma hrvatskih generala upucenog javnosti;

U junu 2001. Haaski sud podize optuznicu protiv generala Ante Gotovine za ratne zlocine pocinjene tokom operacije "Oluja" na jugu Hrvatske.

"NACIONAL" 12.07.2001