15.01.2010.
Naglasavanje krivice drugih, jedna je od najstarijih, ali i najjednostavnijih nacina nepriznavanja vlastite, a u njenoj nemoci i nejedinstvu, nemoguca je cak i tudja pomoc.
Jucerasnja izjava g. Ive Mire Jovica, da je polozaj Hrvata u BiH gori nego u doba Kraljevine Jugoslavije, potvrdjuje lahkocu pojednostavljenja. Mada ono stvarno izgleda posve drugacije.
Gospodin Ivo Miro Jovic zaboravlja naglasiti da je Kraljevina Jugoslavija nosila i puni naziv, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca gdje su Hrvati svojom voljom bili konstitutivni narod, gdje se nisu nikada bunili zasto u njoj, cak ni u nazivu, a kamo li u ravnopravnosti nije bilo, recimo Bosnjaka?! Da li Ivo Miro Jovic takvu tvorevinu priziva ili je rijec o necemu drugom?
Nejasno je prizivanje g. Ive Mire Jovica Kraljevine Jugoslavije i uporedjivanja sa Bosnom i Hercegovinom u kojoj su Hrvati konstitutivni narod, kao i drugi, mada nedostaje priznanje za koje se 'konstitutivni dio' treba i mora djelima izboriti. Politicari koji zastupaju konstitutivne dijelove, demokratskim putem im biva izglasan i povjeren mandat, a oni se po potrebi odricu, pa i negiraju BiH, kao svoju domovinu. Zagovara se, jednom jedno, pa onda drugo, pa je onda nejasan i stav, da li oni koje oni zastupaju, stvarno zele biti ili ne zele biti konstitutivni narod?! Nejasno u svoj toj politici predstavnika konstitutivnog dijela jeste, da li stvarno zele i teze ideji stvaranja tzv. Herceg-Bosne, sa jedne strane, teznji pripajanja Hrvatskoj sa druge strane ili sa trece strane pak, pripadnosti i lojalnosti Bosni i Hercegovini?
Ukoliko se ovdje i na ovom mjestu spomenu jos i one nesretne ratne godine, godine kada je na Bosnu i Hercegovinu izvrsena agresija, djelomicno i od strane snaga Republike Hrvatske, koju potvrduje i pokojni hrvatski general Janko Bobetko u svojoj knjizi iz tog vremena, pa jos i o svim direktivama onoga koga se slusalo 1993. g., na dalje, a rijec je o direktivama 'humanog preseljavanja' Hrvata iz Centralne Bosne i stvaranja tzv. Herceg-Bosne. Ako se uzmu u obzir i sva 'surovanja' pojedinih politicara po svim dijagonalama, posebno izdvojimo isto od strane Dragana Covica sa tzv. Republikom Srpskom, odlascima na savjetovanja u Beograd - i to nije sve! To je dio autogolova(?!) kojim su politicari Hrvate Bosne i Hercegovine doveli sebe i onoga koga zastupaju u stanje u kojem jesu i za koje su sami odgovorni, a ne drugi. Posebno ne, Bosna i Hercegovina.
Na kraju, spominjanjem Bosne i Hercegovine, vjerovatno se misli na Bosnjake i njihovu odgovornost za stanje u kome se danas nalaze bosanski katolicko stanovnistvo?! Niko od njih i ne pokusava to da prizna, a zna, da je za njihovo danasnje stanje krivo dijelom i uho njihovog birackog tijela, kao i politicari kojima daju svoj glas, mandat i povjerenje, a ono je u vecini 'okrenuto' Republici Hrvatskoj, nikako Bosni i Hercegovini u kojoj je ravnopravnost onolika, koliko je zele svi njeni narodi.
Ravnopravnost je i u vezi sa ljubavlju prema svojoj, a ne susjednoj drzavi, a drzava vraca onoliko ljubavi i topline 'svom' narodu, koliko joj isti taj narod te topline sam odaje i nudi.
Mozda covjek i moze da sluzi dva gospodara ili da sjedi na dvije stolice, ali narod ne moze. Tako i ustavom zagarantovane obaveze i prava, pa niti jedan sporazum, tako niti Dejtonski, ne mogu natjerati neki narod da voli drzavu u kojoj bi trebao da bude ravnopravan, istinski ili samo prividno.
O nestanku katolickog stanovnistva iz BiH, posebno sa prostora tzv. Republike Srpske, isti taj narod treba vise da pita sebe i svoje politicare, da preispita srce i vlastite postupke, nego da pita, pa i prebacuje krivnju na sunarodnjake protiv kojih su se 'okrenuli' u odsudnim momentima, sto se ne zaboravlja, zbog cega je djelomicno situacija takva, kakva jeste, a ponajbolje ogledalo je sam grad Mostar, u kojem je 'ustroj i poredak' kakav zele isti ti, koji zagovaraju ravnopravnost, a ne druga strana koju se jos i proziva na odgovornost.
Jedno je prozivanje sta se mora i treba promijeniti, a drugo, sta srce trenutno stvarno zeli i hoce. Bosnjaci to znaju i vide, 'druga strana' to uopste i ne krije.
Prica o ravnopravnosti, nije prica o 'izdaji' Hrvata od Hrvata u Posavini i nije prica o progonu Hrvata od bosanskih Srba iz tzv. Republike Srpske, vec trazenje izlaza kod Bosnjaka, gdje su stvarno Hrvati, kao i drugi, po 'odnosu i paritetu', u 'manjini' i na terenu, koji je kao sredina zivotno neophodna, kako jednima, tako i drugima.
Prica o ravnopravnosti je zakasnjela tuzbalica pojedinaca, o proteklom vremena, krivnji i propustenoj prilici (do sljedece prilike!), da se rastavi, sta se rastaviti ne moze, (tzv. Herceg-Bosna od BiH), da se bude 'sastavni dio' necega, cega se sastavni dio, ne moze biti, (tzv. Herceg-Bosna i Hrvatska), kao i trosenju zuba vremena na zablude koje im prolazi, da se sto prije prikljuce zajednickom cilju, a to su evropske integracije.
Protiv koga ne mozes, prikljuci mu se!
Prof. Hamdo Camo
|
