Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM



Snimak: Katharismus in Europa (njem.)


Predavanja Dr.Ivana Pilara:
Bogumilstvo kao religiozni problem iz 1927 g.


OVA DVA ZABILJEZENA I OBJAVLJENA PREDAVANJA DR. IVE PILARA (Sto ih je 10. februara i 10. marta 1927.g. odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu), GOVORI I JEDNIM DIJELOM DOPRINOSI POJASNJENJU ZIVOTA,OBICAJA I RELIGIJE BOGUMILA.SA DRUGE STRANE, TREBA NAPOMENUTI DA SE DOGADJA U VREMENU 1927.GODINE, TJ. ZA POSTOJANJA DRZAVE 'SHS', KADA JE BILA JAKO IZRAZENA NETRPELJIVOST PREMA SVEMU STO JE BOSNJACKO I U TIM VREMENIMA SA POJACANIM AKTIVNOSTIMA HRVATSKIH I SRPSKIH IDEJA .PREDAVANJE JE JAKO INTERESANTNO RADI TOGA DA SE VIDE TADASNJI ODNOSI PREMA JOS UVIJEK AKTUELNIM TEMAMA, ALI KAKO CETE I SAMI PRIMIJETITI VISE SE RADI O JEDNOSTRANIM ZAKLJUCCIMA.


Dva predavanja Dr.Ivana Pilara

- Bogumilstvo kao religiozni problem ( 10.februara 1927 g.)

- Bogumilstvo kao socijalni i politicki problem ( 10.marta 1927 g.)

- PRELAZAK BOGUMILA NA ISLAM U BOSNI I HERCEGOVINI

- Staroslavenski bogumilski spisi

- Literatura



1) BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM
(10. februara 1927.)


Kada covjek u Bosni iz gradova i sela zade u krasnu bosansku brdsku prirodu, morati ce opaziti na zaravancima, na humcima ogromno neko kamenje. Monoliti su to od jednoga komada istesani, u raznim velicinama, od metra i pol do tri metra dugacki, od metra do blizu dva siroki, a vazda nesto visi nego siroki. Sa gornje strane su gdjekada vodoravni, ali najcesce krovasto, u trokut uzdignuti kao rimski sarkofazi, tako da izgledaju kao neke kucice.

Obicno ih imade poveci broj na okupu. Najcesce na njima nema niti crteza ni natpisa, no po kadsto ima i toga, ima kadkad sunce, kadkad mjesec, mac, buzdovan u kamenu izdjelan, a ima cesto i sav kamen krasni isaran ornamentima, dapace ima i natpisa, koji su svi pisani glagoljicom u starohrvatskom jeziku. Tako ima u Ban-dolu, 30 km od Tuzle takav kamen, na kojem pise: "Ase lezi Bozicko Banovic, na svojej zemli, na plemenitoj."

Svaki nas intelektualac znade, da su to jedini gotovo ostanci mocne nekad sekte bosanskih bogumila.

Narod, za cudo, koji oko tih spomenika zivi, ne zna nista o njima. Ovi su mu spomenici sasvim tudji. On ne zna ni sto su, ni kako su onamo dosli, ni od koga potjecu. Ako ga pitate, on ce odgovoriti, to su kamenovi, mramorovi, i tek koji inteligentniji kazati ce, to su greblja (znaci groblja), ali, da su to ostaci propale narodne velicine, to narod u Bosni savrseno ne zna.

Prozivjevsi preko 20 godina u Bosni, nisam mogao da prodem bez interesa kraj ovih nijemih spomenika nase proslosti. Znajuci sam vrlo malo o tim spomenicima i njihovim postavljacima, a ne moguci o tim bogumilima saznati, stao sam izucavati to pitanje. I milostive gospodje i gospodo, nagrada za moj trud bila je velika. Meni su se otvorili horizonti o kojima nisam ni snivao, jedan cijeli novi svijet, o kojemu nasa starija historiografija za cudo malo znade. Smatram za duznost, da ove horizonte otvorim i Vama, tim vise, posto sam svojim predavanjem od 16. XII. 1926. otvorio niz predavanja o religioznim pitanjima.

Glavna znacajka tih bosanskih bogumila bila je u tome, sto je njihova vjera bila dualisticka, tj. da su vjerovali u dva pocela, pocelo dobra i pocelo zla. Kod nas dugo se do Rackoga nije znalo, ali danas je suvremena znanost nepobitno ustvrdila, da taj dualizam potjece od velikog dualistickog vjerskog pokreta na Iranu, koji je personificiran u velikom perzijskom proroku i reformatoru Zaratustri ili Zoroastru. Zaratustra je historijska licnost, to se danas smatra nedvojbeno utvrdenim. U Zendavesti pripisuje se Yasna 28-53 njemu i vodeci iranolozi oznacuju pace ove pjesmotvore kao Zaratustrine verificirane propovijedi. I doista, ovaj dio Zendaveste donosi toliko licnih i subjektivnih momenata, da ne moze biti dvojbe, da je Zaratustra iz porodice Spitama bio historicna licnost, a ne mythus. Ali valja istaknuti, da ga takvim shvacaju jos danas npr. bugarski specijalista za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov. Ovome shvacanju da je Zaratustra jedan mythus, davala je najvise podloge cinjenica, sto suvremenoj historiografiji nije do danas uspjelo utvrditi kronologiju Zaratustrinoga zivota i djelovanja. Tu se ucenjaci bitno razilaze. Dok prof. Jackson i neki drugi drze da je Zaratustra zivio u sedmom vijeku prije Isusa, dakle oko godine 650-600 prije nase ere, to drugi iranolozi, a napose Justi i Bartholomae stavljaju njegov zivot 800-1000 godina ranije, oko 1500 prije Krista.

Medjutim, bilo kako bilo, Zaratustra je historijska licnost, njegova dualisticka religija postala je drzavnom i narodnom religijom perzijskoga naroda, perzijske drzave i igrala svakako kroz preko 1000 godina na kugli zemaljskoj najvecu ulogu, a njezino djelovanje osjetilo se je mnogo kasnije i daleko preko dosega politickoga utjecaja perzijske drzave, osjetilo se je i kod nas.

Jezgra Zaratustrine nauke, koja ujedno sadrzi i grandiozni filozofski sistem, jest u tome, da postoje od iskona dva pocela, pocelo dobra i svijetla, personificirano u Ahura-Mazdi, ili Mazda-Ahuri, te pocelo zla ili tmine Agromainjus ili Ahriman. Po Ahura-Mazdi zove se i citava religija Mazdaizam. Ova dva pocela su od pocetka u borbi, i u toj borbi mora svaki mazdaisticki vjernik sudjelovati boreci se u svemu protiv zlu i tmini. Ova religija je aktivisticka, jer svaki pojedinac mora sudjelovati i naprezati se u toj borbi. Ona je i izrazito optimisticka, jer nakon dugog trajanja borbe princip dobra Ahura-Mazda konacno ce pobijediti princip zla i tmine, i svi koji su u toj borbi sudjelovali, dobiti ce svoju nagradu.

Na strani principa dobra bore se veliki broj andjela, koji se zovu Amesa-spenta, a na strani principa zla bore se zli duhovi, koji se zovu daeva (u nasem jeziku div). Slike principa dobra su sunce i vatra, koji su njemu posveceni.

Mazdaizam nije poznavao hramova i sjajnoga kulta, nije poznavao kipova ni likova bozanstava, bogosluzje se obavljalo na vrhuncima bregova. Mazdaizam je poznao pricest, koja je znacila zrtvu i sastojala u kultskom uzivanju posvecenog kruha i pica, dobivenog iz cvijeta biljke "saoma". Osim religioznog sadrzaja imao je mazdaizam i socijalni sadrzaj. Tako je poljodjelski zivot vjerska zapovijed, a isto tako zabranjuju religiozni propisi uzivanje mesa, kao i svih dijelova zive zivotinje, jer je proveden jedan princip perfectae lenitatis, savrsene blagosti, koja zabranjuje ubijanje zivotinja, kako to vidimo i kod Indijaca.

Zaratustrina religija je na svaki nacin bila preko 1000 godina drzavna religija perzijske drzave, koja je u svemu dijelila sudbinu te drzave te konacno propala, kada su godine 637. po Kristu Arapi kod Kadezije potukli Perzijance i oborili njihovu drzavu.

Medjutim dualizam, kako su ga imali nasi bogumili, nije dosao na Balkan po Mazdaizmu, nego posredstvom jednoga religioznoga pokreta, kojemu je nosilac bio Mani ili Manihej.

Taj Mani bio je Perzijanac iz otmjene porodice Haskanijevaca, mati mu je bila cak iz kraljevske porodice Arsakida, a rodio se je godine 216. u gradu Mardina u Mezopotamiji. Izvanredno obdaren, filozof, spisatelj, muzicar, slikar i lijecnik, zivuci na tlu Mezopotamije, na onom tlu visoke religiozne kulture, koju su nam pokazala iskapanja, popularizirana po profesoru Delitzschu u njegovom "Babel und Bibel", pokusao je jednu reformu tada vec dekadentnog Mazdaizma na taj nacin, da ga sinkretizira sa svima religioznim idejama, koje su se u Mezopotamiji, na tlu negdasnje Babilonije zivjele. On je iz Mazdaizma, starobabilonskih religioznih predodzaba, iz krscanstva uz znatnu primjesu gnosticizma, te konacno uz uporabu budistickih elemenata, osobito budisticke etike, izradio jednu novu religiju, koja je bila ujedno jedna bujna i na fantaziju duboko djelujuca filozofija i kozmogonija.

Dualizam je zadrzan, ali princip dobra i zla pretvoreni su u princip svjetla i tmine kao sto je to odgovaralo chaldejskim religioznim predodzbama. Oba principa postoje nuzno od iskona, te oni ne mogu nikako iznijeti pobjedu jedan nad drugim nego sudjeluju oba u covjeku, te je ljudska dusa djelo Boga svjetla, a ljudsko tijelo, kao i citav materijalni svijet, djelo Boga tmine. Vedri optimizam, toliko karakteristican za mazdaizam, izmijenjen je u jedno pesimisticko svjetozrenje, jer ljudsko tijelo, kao djelo principa tmine ne moze nikada biti dobro, nego je covjeku i njegovom visem pozivu neprijateljski element.

Postanak covjeka prikazan je u jednoj bujnoj kozmogoniji koja sjeca na gnosticke sisteme i koja je tako velicanstveno fantasticna, da uzbunjuje i um i fantaziju a ujedno bila je jedan dosljedno proradeni filozofski sistem, tako da je u velikoj mjeri zadovoljavao i racionalni dio covjeka.

Ali ta je kozmogonija preduga pripovijest, zato cu Vam to ustediti.

Vaznije je za nas, da je ta pesimisticna crta bila glavna znacajka i vodeca ideja manihejstva. Na otkup i spasenje ljudske duse Bog svjetla slao je od vremena svoje proroke, paraklete, kojima je zadaca bila, da se ljudska dusa uspjesno odupre uplivu svoga tijela, tamnoga zatvora svoje duse, a takav paraklet bio je i Mani. Prije njega dosli su kao parakleti na svijet Buddha, Zaratustra i Isus. Tu sinkreticku crtu poprimio je kasnije od Manihejstva i Muhamed, mi cemo dapace konstatirati, da je Muhamed uopce vrlo mnogo uzeo od Manihejstva, pak je valjda bilo to i glavni uzrok neke - ne samo simpatije - nego upravo nekog nutarnjeg afiniteta i medusobne privlacnosti, koja se kasnije dade zamijetiti izmedu manihejskih sekti i Islama.

Dosljedno tome svome pesimistickom naziranju na svijet bio je zivot Manihejaca vrlo strog. On je sistematski isao za umrtvivanjem i preziranjem ljudskoga tijela i zivota. Ali posto se u to u onoj strogosti koju je zahtijevalo manihejsko gledanje na svijet, nije dalo provesti za sve vjernike jednako, dijelila se je citava sekta na dva staleza, na tzv. savrsene, perfecti, a zatim na obicne clanove tzv. slusaoce, auditores. Savrseni nisu uopce radili niti se brinuli o nicem, sto se tice ovoga svijeta, nego su postili, molili i zivjeli od onoga, sto su im davali i bili duzni davati obicni vjernici, tzv. slusaoci, auditores. Kessler misli, da je Mani svoje savrsene oblikovao prema uzoru budistickih pustinjaka i isposnika.

Mani je glavne svoje prakticko-religiozne i eticke ideale koncentrirao u tzv. tria signacula, signaculum manus, oris et sinus. Ova signacula vrijedila su za "Savrsene" strogo, a za slusaoce priblizno, a znacila su signaculum manus, da savrseni ne smije ubiti ni zivotinju niti covjeka, to je onaj mazdaisticki perfecta lentas. Onda signaculum oris: da ne smije izreci lazi, ni klevete, i da ne smije jesti mesa niti dijelova zive zivotinje, osim ribe, koja se ne mnozi prilegom. Konacno signaculum sinus, da ne smije vrsiti spolnoga opcenja. Iz toga se razabire, da je asketska crta kod Maniheja bila vrlo jaka i stroga, i da su tzv. perfecti vodili doista jedan vrlo strog i gotovo svetacki zivot. fakticki je njihov ugled u sekti bio vrlo velik, oni su imali i pocasni naslov: theotokoi ili theoforoi - bogorodci ili bogonosci. Ova podjela je vrlo vazna, jer cemo ju opet naci kod nasih Bogumila gotovo u nepromijenjenom obliku.

Ovi savrseni imali su i neke bogosluzne funkcije, docim je u ostalom crkvena hijerarhija u Manihejaca bila vrlo jednostavna i sastojala se od dakona, svecenika i biskupa.

Za zivota Manihejeva bio je naravski on sam poglavica manihejske crkve, iza njegove smrti jedan od biskupa, koji je morao stolovati u Mezopotamiji. Prvi poglavica iza njega zvao se je Sis ili Sisini. Mani je za zivota imao 12 ucenika oko sebe, sto je valjda bilo oponasanje 12 apostola Isusovih. Hramove Manihejci nisu imali, nego su svoja bogosluzja i molitve obavljali ili u otvorenoj prirodi ili u jednostavnim kucama, koje su bile odredene za bogomolje i bile bez ikakva ukrasa i sjaja. Molitve i postovi su bili vrlo razvijeni kod njih, molili su 4 puta na dan, kod izlaska sunca, u podne, kod zapada sunca i 2 sata iza toga. Imali su strogo odredene postove, medu tima i jedan cijeli mjesec u godini, kad su smjeli jesti samo u noci, sto je odgovaralo islamskom ramazanu. To dolazi odatle, sto je cijeli sistem manihejskih molitava i posta preuzeo u glavnom kasnije Muhamed Pejgamber za svoj Islam, isto tako kano i manihejski znak: zeleni barjak.

Manihejci nisu vjerovali u uskrsnuce tijela i drugosvjetni zivot. A to je zacudno, jer i sa ovim zivotom njihova veza bila je slaba. Oni niti su smjeli sticati dobra, niti biti produktivni u zemljoradnji ili obrtu, jer sav taj svijet bio je djelo tmine i vraga. Citavo njihovo svjetozrenje bilo je izvanredno tmurno i citavi ljudski zivot smatrali su strasnom tragedijom, pa su i vjerovali, da cijeli svijet mora svrsiti u jednoj uzasnoj katastrofi. Jer citavi svijet nosi na ramenu Atlas ili Homofor, koji ce nakon par stoljeca baciti zemlju sa ramena u bezdan, i ona ce se upaliti i sva ce materija, djelo vraga 1468 godina gorjeti, dok sasvim ne izgori i u prah i pepeo se pretvori.

Mani sam zalosno je svrsio. Kako je bio darovit, brzo je razumio, da ce trajne uspjehe sa svojom religijom postici samo onda, ako dode u trajni odnosaj sa drzavom. zato je vazda radio da Perzijske vladare, koji su vladali Mezopotamijom, pridobije za sebe, ali tim je izazvao strasnu surevnjivost perzijskih mazdaistickih svecenika, koji ga silno zamrzise. Kada je poceo raditi oko novoga perzijskoga kralja Bahrama, nahuskase gornji svecenici toga kralja protiv Manija, on bi 277. poslije Krista ubijen, sa njega koza oderana, slamom ispunjena i njegova mjesina na dverima grada Gunde-Sapura objesena. Protiv vjernika Manihejaca bi poveden strasan progon i pokolj.

Ipak se je Manijeva religija izvanredno rasirila; bila je za sve oficijelne religije susjednih drzava vrlo opasna. Prosirila se po citavoj sjevernoj Africi uz Sredozemno more sve do Spanjolske, te treba spomenuti, da je i glasoviti crkveni otac sv. Augustin, prije nego se je obratio, bio 9 godina Manihejac. Osobito se je Manihejstvo daleko prosirilo u Aziju. U najnovije doba nadeni su spomenici na turskom i kineskom jeziku, koji su ocigledno manihejskoga porijekla i svjedoce da je Manijeva nauka prodrla duboko u Aziju, cak u Kinu i pustaru Gobi te ondje se odrzala sve do 13. stoljeca po Isusu. Kao sinkreticka religija, religija nastala stapanjem raznih religioznih sistema, ona se je tim lakse rasplinjala u doticne religije iz kojih je nastala. Na istoku pretopila se je u budizam, a na zapadu u krscanstvo, i to na zapadu mnogo brze, iza 8. vijeka nase ere nestaje manihejstvu traga u maloj Aziji, Africi i Europi.

Ovo manihejstvo, kako smo ga ovdje kratko ocrtali, postalo je izvanredno vazno za razvitak bogumilstva. U suvremenoj znanosti zove se dapace bogumilstvo u raznim svojim oblicima na Balkanu i srodne mu sekte u sjevernoj Italiji i juznoj Francuskoj: novomanihejske sekte.

Ali ne samo za bogumilstvo, nego je manihejstvo postalo uopce izvanredno vazno za razvitak sviju krscansko-heretickih sekti na cijelom svijetu. Malo cemo naci heretickih sekti unutar krscanstva izmedu 2.-14. vijeka koje nisu vise ili manje pod uplivom manihejstva, nisu vise ili manje preuzele od njegove nauke i dogmatike.

Obzirom na to interesantno je ustanoviti da manihejstvo nije nikada neposredno utjecalo na razvitak bogumilstva, jer se nikada nije rasirilo po Balkanu, posto je vec bilo potpuno zamrlo u Bizantskoj drzavi, kad se je na granici izmedu bizantskoga i bugarskoga carstva pocelo stvarati bogumilstvo.

Paradoksalno je dakle da je bogumilstvo primilo manihejski utjecaj preko dvaju sekti, Paulikijana i Massalijana ili Euhita, kod kojih je manihejski utjecaj dosta slabo vidljiv, i da onda jasno razabiremo, kako su ciste manihejske znacajke kod bogumilstva automatski pojacale, na taj nacin, da je suvremena znanost bogumilstvo morala oznaciti novomanihejskom sektom. Ovim problemom religiozne povijesti morati cemo se posebno pozabaviti jer ima za nas Slavene posebno znamenovanje.

O postanku tih Pavlikijana vrlo malo znamo. Sigurno je samo toliko da potjecu iz Armenije. Armenska je forma imena Paulikean, ali ne znamo od kojeg Pavla povlace svoje ime, da li od sv. Pavla Apostola, sv. Pavla Samosatskoga ili od brace Pavla i Ivana, sinova Kalinika Manihejca. Najvjerojatnije je da povlace svoje ime od sv. Pavla Apostola, jer su odbacivali svetog Petra Apostola, poglavito jer od njega potjece crkvena hijerarhija, koju su odlucno pobijali i osobito stovali sv. pavla i njegove spise kao demokratske i krscanske.

Arapski pisac Masudi spominje Pavlikijane i tvrdi da oni stoje u sredini izmedu krscanstva i mazdaizma.

Neki suvremeni pisci, a medu njima prof. Ivanov karakteriziraju Pavlikijane kao prijelaz od manihejstva na krscanstvo. No oni sami poricali su svaku vezu s manihejstvom. Doista su zivjeli vise kao obicni krscani, jeli meso, pili vino, zenili se i bili vrlo ratoborni te su sudjelovali u svima bugarskim ustancima protiv bizantske vlasti.

Njihov dualizam bio je znatno ublazen. Vjerovali su u jednoga Boga, gospodara nebeskoga carstva i drugoga boga, gospodara zemaljskoga svijeta, te time i ljudskoga tijela. Vjerovali su u sveto Trojstvo, ali sa dodatkom da su Sin i Duh Sveti samo emanacije Boga Oca. Rodjenje Isusovo od djeve Marije bilo je samo prividno, prava majka bila je Isusu nebeski Jeruzalem.

Paulikijani su tvrdili da su oni prava apostolska i katolicka crkva i stajali u ostroj opreci, koliko protiv katolickoj, toliko i protiv pravoslavnoj crkvi. Odbacivali su naposeb svaku crkvenu hijerarhiju, odbacivali su crkveni sjaj i bogosluzje, naposeb kipove i slike, odbacivali su stovanje sv. kriza i sakramente, odbacivali su Stari Zavjet i preferirali samo Novi Zavjet, u koji su ubrajali i mnoge apokrife.

Ovi dakle Pavlikijani postali su glavni posrednici prednjeazijskih heretickih ideja za Balkan, jer je utvrdeno da su u sedmom vijeku brojni Pavlikijani iz Armenije preseljeni od bizantinske drzavne vlasti u Traciju, a osobito u Plovdivsku oblast, koja je kasnije potpala pod Bugarsku drzavu, tako da su se ti Pavlikijani brojno rasirili po citavoj Bugarskoj, gdje su se pod tim imenom odrzali do danas, ali na cudo postali izraziti katolici.

Drugi posrednici srednjeazijskih heretickih ideja na Balkan bili su takozvani Massalijani, Euhite ili Fundite. O toj sekti znamo jos manje nego o Pavlikijanima.

Dogmatski historici ih nazivaju krscanskim dervisima, koji su svoje ime dobili zato sto su monaske obicaje vezali sa nekom entuzistickom praksom. Njihov pogled na ljudsku narav bio je takoder duboko pesimistican. Bili su dualisti i naucavali da su kod stvaranja covjeka sudjelovali duh sveti i sotona, i da je udio sotone bio toliki da niti sv. krst niti sakramenti ne mogu ocistiti ljudsko tijelo od grijeha, da bude dostojan hram duha svetoga, nego su tvrdili da to mogu postici samo neprestane molitve. Zato su neprestano molili, zapustajuci sve ostale brige i nastojanja u ljudskom zivotu, gledali da se molitvom ociste od utjecaja sotone. Dapace i njihovo ime dolazi od moljena. Massalijani u armenskom jeziku "Euhite" (od grckoga euhomai) znace "molioci". Imetak bi razdavali, pak zivjeli ili u neke vrste samostanima, ili se potucali svakuda, ziveci bez ikakva rada ili brige za egzistenciju od molitve i prosjacenja. Zato su se zvali fundite = torbasi, jer grcki funda znaci torba. Primali su svakoga, i odbjegle zene od muzeva i pobjegle sluge i sluskinje, robove i robinje, koje bi sakrivali od njihovih gospodara. Zivjeli su pomijesano musko i zensko, tako su i spavali, i tvrdi se da su bili potpuni komunisti, i to ne samo u pogledu svoje skromne imastine, nego i u seksualnom pogledu.

Neki crkveni oci predbacuju im dapace misticke orgije vrlo razbludnoga i opscenoga znacaja. Tesko je pouzdano kontrolirati, koliko je na tome istine, posto krscanski apologeti nisu uvijek bili sasvim nepristrani u prosudivanju heretika, koje su pobijali.

Cini se da je ipak bilo na tome nesto istine, jer u armenskom jeziku mzlne-massilijanac znaci prljav i sramotan. Moglo bi vrlo lako biti da su se kod Massalijana sacuvali ostanci tzv. Barbelo-gnostickog kulta sperme, koji je kult bio u vezi sa orgijama vrlo obscene i prljave prirode.

Sad, kako bilo, i ovi Massalijani ili Euhite, kako je historicki ustanovljeno bili su po Bizantincima preseljeni u Trakiju i odavle se rasprostranili po bugarskim zemljama, te su i oni doprinijeli nesto kod postajanja bogumilske sekte. Dokazuje nam to i njihovo ime jer su neke vrste bogumila u Bugarskoj nosile ime torbesi, sto odgovara grckom Fundite. Valjda su vazda nosili torbu uza se, kao sto to cine jos i danas prosjaci i prosjacki redovi.

Ovim sam Vam prikazao prilicnom tocnoscu dogmatsko-povijesne temelje za razvitak bogumilstva.

Mi smo ustanovili da je bizantijska drzavna vlast iz svojih krajnih azijskih provincija neke sektare, uglavnom dualisticke prirode, preselila u predjele blizu bugarske granice, odakle su se oni od 7.-9. vijeka po Kristu rasirili po citavoj Bugarskoj.

U Bugarskoj je sada oko godine 950. ustao jedan pop slavenske narodnosti, imenom pop Jevremija, te pristupio sinkretiziranju tih raznih dualistickih, vise-manje manihejstvu slicnih naucavanja u jednu jedinstvenu vjersku dogmatiku i u tu vjeru uzeo je nesto od slavenskih predkrscanskih predodzbi, medju koje spada i dualizam, uzeo ime Bogumil i poceo svoju vjeru javno propovijedati.

Pop Bogumil je bezuvjetno historicka licnost, koju stari izvori visestruko spominju, i zasvjedocuju. Poblize nam je o njemu vrlo malo poznato. Ja sam ocekivao da cu u najnovijem bugarskom djelu prof. Ivanova naci opsirnijega materijala o tome popu Jeremiji, zacetniku bogumilstva, Bugarinu, ali sam se, nazalost, u tome ocekivanju razocarao.

Mi smo ostali jos uvijek na onome, sto nam o njemu prica prezbiter Kozma.

Cinjenica jest da se ta nova vjera brzo rasirila po Bugarskoj, Traciji i Makedoniji, zahvatila cak i Malu Aziju, zatim preko Srbije i Albanije i u Bosnu, gdje se osobito ukorijenila, dapace postala vjerom vecine pucanstva i neke vrste drzavnom religijom.

Istaknuti nam je osobito, da se u Srbiji bogomilstvo nije moglo odrzati ni rasiriti. Tamo je od konce 12. vijeka pocela naglo rasti moc dinastije Nemanjica, koji su svi posli stopama sv. Save, koji je stajao na stanovistu pravoslavno vjerskoga ekskluzivizma. U Srbiji Bogomili su bili naime nemilosrdno proganjani i najtezim kaznama kaznjavani. Tako je osim spaljivanja obljubljena kazna bila da im se iscupa jezik. Ali cinjenica, da je joS Dusan Silni imao s njima posla, i da 150 godina dosljedne politike Nemanjica nije dostajalo da ih u Srbiji posve zatre, pokazuje najbjelodanije kako je ova sekta bila zilava, jaka i duboko ukorijenjena kod svih Slavena na Balkanu.

Svakako moramo uzeti, da je Srpska drzava Nemanjica sa svojom dosljednom protubogomilskom politikom bila barijera, koja je balkansko slavensko bogumilstvo razdijelila na dvije polovice, na jugoistocno ili bugarsko bogumilstvo, i na sjeverozapadno bosansko bogumilstvo, ili bosansku crkvu, koja nas naravski interesira u prvom redu, tako da cemo se nadalje s njime pod bosanskim vidom baviti.

Preostalo bi nam sada da Vam danas jos u glavnim crtama prikazem vjersko dogmatsko naucavanje samih Bogumila. To je vrlo vazno, jer bez tocnoga poznavanja vjersko dogmatskoga sadrzaja Bogomila, necemo nikada moci pouzdano prosuditi njegovo politicko i socijalno djelovanje. Jer milostive gospodje i gospodo, ja sam u svome predavanju, koje sam ima cast odrzati na ovome mjestu 16. prosinca 1926. godine istaknuo svoje uvjerenje, da je religija najutjecajniji faktor u zivotu naroda. O kvaliteti i sudbini religije ovisi sudbina citavih naroda. Kvaliteta pak religije, sadrzana je u prvome redu u njezinom dogmatskom dijelu. Mi cemo bas na bogomilstvu vidjeti jedan skolski primjer, kako jedna religija moze katastrofalno djelovati na sudbinu jednoga naroda.

Prema tome cu si ja dati truda da Vam dogmatski dio bogumilstva prikazem na nacin koji ce Vam olaksati da si sami budete mogli stvoriti sud o politickim i socijalnim kvalitetama kao i o posljedicama bogumilstva.

Glavna znacajka bogomilske dogmatike je njihov dualizam, naime vjera u dva pocela. Ovaj dualizam smo pratili od Zoroastrovog Mazdaizma, preko Gnosticizma, manihejstva sve do Pavlikijanstva i Massilijanstva koji su ga donijeli na Balkan.

Bog princip je dobra i svjetla, sa epitetom blagi, a Satanael, sa epitetom lukavi, necastivi, princip je zla i tmine. Bogomilski se dualizam karakterizira time, sto je Bog gospodar samo dusevnog svijeta; on je stvorio samo ljudsku dusu, docim je citavi vidljivi svijet, ukoliko postoji iz materije, tvari, (grcki hyle), dakle i ljudsko tijelo, stvorio Satanael, bog zla i tmine.

Satanael je Bozji sin i stariji brat Isusov, te je pravi Bog kao i Isus. Zato Satanael nije pali andeo, kao kod katolika i pravoslavnih, vec Satana-el. Ja podvlacim vaznost na ovaj dodatak -el, to je hebrejski el, babilonski ilu i znaci Bog. Spomenite se na Isusov poznati usklik na krizu: Eli, Eli, lama sabahtami! - Boze, Boze, zasto si me ostavio! Tim dodatkom el ima se kazati da je Satanael Bog, a ne nize bice, kao npr. pali andeli.

Covjek je postao na taj nacin, da je Satana-el stvorio njegovo tijelo. Ali jer nije bio gospodar nad dusevnim svijetom, Satanael mu nije mogao dati dusu, i prema tome nije covjeka mogao ozivjeti. Satanael je dakle molio Boga, da covjeku udahne dusu, sto je Bog u svome neizmjernom milosrdju i dobroti ucinio i udahnuo mu dusu kao svoju tvorevinu. Ali po svome tijelu covjek je vazda u vlasti Satanaela, principa zla i tmine.

Bogomili su odbacivali krscansku nauku o postajanju covjeka, jer su odbacivali gotovo citavi Stari Zavjet, uceci da su i knjige Mojsijeve i prorocke djelo vraze, posto je Mojsiju na Sinaju dao zakon sam Satanael, koji mu je i pomogao praviti cudesa. Time se je bogumilstvo dosljedno izjavilo protiv materijalistickom svjetozrenju, koje je sadrzano u Starom Zavjetu.

Ali u ovoj najvaznijoj tocki nastalo je doskora cijepanje u bogumilstvu. Nisu svi ucili da je Satanael sin Bozji, i stariji brat Isusov, to je bila nauka samo jednog dijela Bogomila, a naposeb bosanskih Bogomila, koje nas najvise interesira. Drugi, a osobito Dragovicka crkva (eclesia de Dragumetia, de Dragovitia), ucila je da je Satanael bio prapocelo, neovisno od Boga, koje je odvajkada postojalo. Jer time sto se je ucilo da je satanael sin Bozji kao i Isus, i da je dolazak Isusov na svijet imao za svrhu da otkupi svijet, naime da ga izbavi iz prevlasti Satanaela, i da slomi vlast njegovu, sto je Isus izvrsio na nacin da mu je oduzeo dodatak el, da ga je ucinio Sotonom, vragom, jedinim bicem koje nema vise znacajke Boga, apsolutnoga bica. Time je uglavnom bio ukinut apsolutni dualizam Dragovicke crkve i uveden jedan relativni dualizam, koji je tokom vremena toliko oslabio, da su se Bogomili s vremenom mogli pretopiti djelomicno i u katolicizam i pravoslavlje, kako se je kasnije i dogodilo.

Nauka bogomilska o Isusu, bila je gnosticko-doketisticka. Isusa po njihovoj nauci nije zacela i rodila Bogorodica Marija jer on kao Bog apsolutno nije mogao imati materijalno tijelo, djelo vrazje. Nego Bog Otac ispustio je rijec, logos, koja se je rijec spustila na svijet, unisla sv. Mariji na uho, i iz uha opet izasla: sv. Marija je u spilji nasla Isusa u pelenama. Ali tijelo Isusovo nije bilo pravo tijelo ljudsko, jer da je to nastupilo, Isus bi bio u vlasti Satanaela, kao i covjek i nebi mogao provesti djelo spasa. Zato je tijelo Isusovo, kao i njegov cijeli zivot i muka, bilo sasvim prividno i bez materijalne realnosti.

Dosljedno tome shvacanju odbacivali su Bogomili sve sakramente: krst, pricest, zadnju pomast; jer voda, kruh, vino, ulje, to je sve materija, dakle djelo Satanaelovo, i ne moze doprinijeti da posveti i ocisti covjeka.

Dosljedno tome Bogomili su odbacivali i sjajne hramove, crkve, jer i oni su djelo vrazje, posto se sastoje od materije. Za sjajni hram Jeruzalemski su ucili da je stan Satanaelov, koji se je, kad su Rimljani srusili taj hram, preselio u Aja Sofiju u Carigradu.

Odbacivali su sjajne odjece, ikone i kipove i sav sjaj u crkvama, jer je sve to djelo necastivoga; odbacivali su kriz i nazivali ga drvom sramote, i rugali se oficijelnim krscanima sto ga stuju. Govorili su: ako netko s drvetom ubije ocu sina, moze li otac voliti drvo, kojim mu je sin ubijen?

Sebe i svoju crkvu drzali su Bogumili za pravu crkvu Isusovu ili crkvu apostolsku. Naspram dvijema oficijelnim crkvama, katolickoj i pravoslavnoj, stajali su u najostrijoj opreci - katolike i pravoslavne nazivali su, da su: "jakoze pse i svinje". S njima nisu smjeli ni opciti, svako opcenje bio je tezak grijeh. Ako bi katolika ili pravoslavnoga primali u svoju bogomilsku crkvu, tada je morao proci najprije jednu periodu ciscenja. Tek kada je tu periodu prosao, ocistio se od opacina oficijelnih krscanskih crkava, dao dokaza o svom iskrenom bogumilskom uvjerenju, tada je konacno mogao biti primljen u bogomilsku opcinu. Primanje se je obavljalo krstenjem, ali ne vodom, kao kod oficijelnih krscanskih crkava. Krstenje se je sastojalo polaganjem sv. pisma na glavu, i to evandelja po sv. Ivanu, pak se zvalo "Baptizma libri". Osim toga slijedilo je tzv. "rukopolaganje" "impositio manuum".

Tim knjiznjim krstom postao je doticnik clanom bogomilske crkve i zajednice, ali tek obicnim vjernikom, slusaocem. Bogomili su se dijelili, kao nekad Maniheji, na dvije vrste: na obicne vjernike, slusaoce i na savrsene, koji su se zvali svrsitelji, dobri ljudi, dobri krscani, ili dobri Bosnjani (kod zapadnih Bogomila, tzv. Katara u Francuskoj: bonshommes ili bonscrestias).

Ovi svrsitelji, dobri ljudi, dobri krstjani ili Bosnjani, oni su bili prava crkva bogomilska i iz njih su se izabirali bogomilski svecenici.

Oni su se morali drzati najstroze bogomilskih propisa, koji sadrzajno nisu bili nista drugo nego tzv. tria signacula maniheja, koje smo vec spominjali. To je bio tzv. signaculum ors; naime da nije svrsitelj smio nikada izreci laz, niti rijecima koga prevariti ili se zakleti; zatim da nije smio jesti mesa niti icesa sto postoji od krvi zive zivotinje, dakle niti jaja ni sira. Jedinu iznimku su cinile ribe, jer one se ne mnoze prilegom. Oni su zivjeli samo od kruha, zeleni i voca. Zato je obicaj susenja voca, osobito bosanske suhe sljive, ostatak bogomilske kulture, jer preko zime su se Bogomili hranili kruhom i suhim vocem. Lomljenje kruha bio je dapace posebni ritualni akt kod bogomilskoga bogosluzja, kao lomljenje hostije kod katolika. Zatim je za savrsene vrijedio tzv. signaculum manus, da nisu smjeli ubiti niti covjeka ni uopce zivoga stvora osim zmije. Uopce bilo je kod Bogumila zabranjeno voditi rat i praviti ratne naprave. Konacno signaculum sinus, savrseni se je morao potpuno odreci opcenja sa zenom i svakog spolnoga zivota. Bogomili su principijelno bili protiv zenidbe i smatrali za zasluzno da muz i zena zive kao brat i sestra. To je sve pak imalo svoj osnov u temeljnom naziranju Bogomila, da je ljudsko tijelo djelo principa zla i nesto zlo, kobno po covjeka. A ovo zlo se ponavlja i umnozava prilegom i zenidbom.

Ovi savrseni, tzv. "svrsitelji" su vodili vrlo tezak zivot, zivot tezi od vecine danas poznatih redova. Oni su bili primani posebnim svecanim cinom, koji se je zvao utjesenje, consolamentum, teleiosis.

Posto je zivot tih savrsenih bio toliko tezak, to su mnogi, da si pristede tu trpnju, dali se podici u red svrsitelja tek pred starost ili pred smrt.

Ako bi savrseni prekrsio stroge propise, jeo meso, ubio zivotinju, opcio sa zenom, tada bi izgubio svoju savrsenost, prestao biti svrsitelj, dobri krstjanin ili Bosnjanin, i nakon pokore morao bi dobiti ponovno utjesenje.

Naspram ovom strogom zivotu, ugled je "svrsitelje" u bogomilskoj opcini bio vrlo velik. Oni su bili prava crkva bogomilska, oni su bili pravi nasljednici Krista i njegovi apostoli.

Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski svecenici. Ali i bez obzira na izbor za svecenika, svaki savrseni je bio ovlasten da vrsi sve bogomilske vjerske cine. Smatralo se da imaju Rijec Bozju, i da od njih bjezi necastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal ostalih obicnih vjernika bogomilskih.

Kad bi obicni Bogomil sreo svrsitelja, kleknuo bi pred njim i rekao: "oce blagoslovite", obicaj koji se jos i danas odrzao u Bosni, pred svecenicima katolickim i pravoslavnim.

Iz redova ovih savrsenih izabirali su se i bogomilski svecenici. Naravski, kako Bogomili nisu uopce priznavali sakramente, tako nisu imali ni posebnog sakramenta sv. reda. Svecenike je izabirao narod kod sluzbe iz redova savrsenih.

Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz gostiju i staraca. Gost i starac zvali su se i strojnici, a svaki did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve, imao je oko sebe 12 strojnika, sto je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12 pomocnika.

Svoje bogosluzje, posto nisu imali svecanih hramova, drzali su gdje god: u prirodi, na vrh brijega, a po zimi i nevremenu u kucama. Za bogosluzje trebali su klupu ili stol prostrt ubrusom od bijeloga platna i nista vise. Bogosluzje se je sastojalo od molitve, citanja sv. pisma, propovijedi, primanja u red vjernika i izabiranja svecenika.

Kod bogosluzja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred citavom opcinom, izgovaranjem stanovite ispovijedne formule.

Glavna molitva bila je Bogomilima "Oce nas", ali koji nije bio sasvim identican sa nasim ocenasom. Bogomili npr. nisu mogli moliti "kruh nas svagdasnji", jer i kruh, kao tvar, bio je djelo vrazje. Zato su molili za "kruh nas nadzemaljski", "panem nostrum supersubstantialem".

Bogomili nisu poznavali lakih grijeha, nego samo teskih. Prema tome, njihova nauka nije ni poznavala cistilista na drugom svijetu, nego samo nebo i pakao, more od rastaljenog sumpora.

Svaki koji nije bio Bogomil, bio je naravski osudjen na vjecnu propast, osobito katolici i pravoslavni. Ali se nisu svi Bogomili slagali u ucenju, koja sudbina ceka i Bogomila iza smrti. Apsolutni dualisti ucili su, da se ni jedna bogomilska dusa ne moze izgubiti, jer pojedinac nije kriv, da je Satanael stvorio njegovo tijelo grijesnim. Slagali su se vise manje u tome da oni koji nisu tako cisti da bi mogli doci u nebo, moraju jos biti zatvoreni u drugo grijesno tijelo, da se muce u zatvoru grijesne puti, dok konacno pozive zivotom jednoga svrsitelja, tako da mogu doci u nebo. Bogomili su dakle vjerovali u seobu dusa, u metempsihozu, nauku indijskog porijekla.

Naravski, da je kraj temeljnoga shvacanja Bogomila bila iskljucena vjera u uskrsnuce tijela. Tijelo, kao djelo vrazje, nije moglo uskrsnuti; ono je naprotiv bilo osudeno na konacnu i potpunu propast.

To je uglavnom bilo vjerovanje i organizacija nasih Bogomila. Njihova vjera im je propisivala nacin zivota.

Glavna znacajka im je bila prezir svijeta, ljudskoga zivota i ljudskoga tijela. Kako vec rekosmo, nisu se smjeli druziti s katolicima i pravoslavnima, jer oni su po nauci Bogomila bili svjetski ljudi, koji su sluzili svijetu, dakle vragu. Vec opcenje s njima bio je grijeh, koji se redovito navodio i ispovijedao u javnoj ispovjednoj formuli.

Odjeveni su bili jednostavno, obicno u crno, savrseni su nosili i kukuljicu na glavi, kao fratri. Uslijed njihovih hranidbenih propisa bili su i vrlo mrsavi. Pise u jednom protubogomilskom djelu: "Ako vidis covjeka mrsava, u crno odjevena, koji mrmlja molitve, onda znaj da je Bogomil". Ideal je bio biti "asarkos kai asoma" - mrsavost, tj. biti bez mesa i kostiju. Ova mrsavost Bogomila postala je poslovicna. U francuskom jeziku znaci "bougre", slab covjek, armer Wicht njemacki, a to dolazi od Boulgre - bugarski Bogomil, jer juznofrancusko patarenstvo doslo je iz Bugarske.

Zabranjeno je bilo sticanje bogatstva, a napose je bila zabranjena trgovina, da covjek ne zapadne u "laz, prevaru i krivorotstvo". usprkos toga bili su Bogomili izvanredno marljivi kao tezaci i rukotvorci. Ali od svoje zarade davali su znatan dio u svrhu svoje vjerske opcine. Tako medu njima nije bilo bogatih ljudi. Smatrali su nadalje, da nije zasluzno davati milostinju siromasima. Prema tome nije kod njih bilo prosjacenja. Bila je jednaka sramota milostinju davati kao i primati.

Izvore svoje nauke Bogomili su nalazili iskljucivo u sv. Pismu, kod koga su - kako smo vec ustanovili - odbacivali stari zavjet. Od staroga zavjeta priznavali su samo psalme. Ali su prihvacali mnoga apokrifa sv. pisma, koji su svojim misticnim sadrzajem ugadali duhu sekte. Odbacivali su i crkvenu predaju, te su svoju nauku oslanjali samo na sv. Pismu. Ali tu su se sluzili cesto vrlo slobodnim, dapace alegorickim tumacenjem. Razumjeti ce se da je kraj toga stanja svaka unutarnja dogmaticna jedinstvenost bila kod Bogomila potpuno iskljucena. Svako si je slobodno mogao tumaciti sv. Pismo kako je htio, pak se mogao jos sluziti i alegorickom metodom. Posljedica je naravski bila potpuno dogmatsko razilazenje pojedinih dijelova bogumilstva u raznim krajevima i njihovo konacno pretapanje u oficijelnim krscanskim crkvama.

Ali povoljna strana toga svopcega citanja sv. pisma je bila, da je svatko iz vjerskih razloga morao nauciti citati, da moze citati sv. Pismo. Prema tome svjedoci prof. Prohaska, da su nasi Bogomili bili u jednom razmjeru pismeni i nacitani, u jednom postotku koji je daleko nadilazio tadasnji evropejski nivo pismenosti i nacitanosti u XII.-XV. vijeku.

Iz ovoga potpunoga manjka dogmatske jedinstvenosti, koju konstatira i bugarski strucnjak prof. Ivanov, razvila se je kasnije sudbina sljedbe. Glavno i najvaznije znamenovanje bogomilstva jest da je to bila prva reformacija u Europi. Danas se istom polako otkriva kako od bogomilstva koje se je bilo prosirilo i po sjevernoj Italiji i po juznoj Francuskoj, idu idejne niti do svih reformatorskih pokreta po cijeloj Europi. Ipak ovom prvom pokretu reformacije nije bio suden nikakav uspjeh. naprotiv, on se je potpuno slomio i rasuo.

Pretjerani spiritualizam doveo je Bogomile u konflikt sa drzavnom vlasti i posljedica je bila, da je bosanski kralj Stjepan Tomas ostavio bogomilstvo i presao na katolicizam.(?) Od onda su poceli teski progoni Bogomila po Bosni, gdje su tako reci bili drzavna religija, ali im se povremena drzavna vlast izmakla iz ruke. Pod pritiskom madjarskog politickoga upliva, a Madari su vodili na Bosnu ponovno krstaske vojne, a osobito god. 1198. i 1234., zapoce izrazito katolicka reakcija. Protiv Bogomila bi upotrebljeno drakonsko sredstvo konfiskacije imetka. Bogomili ili moradose preci na katolicizam ili izgubiti svoje ocevine i iseliti se. Iseljenici odose u Hum, danasnju Hercegovinu, u vladavinu hercega Stjepana Kosace.

To potpuno rastrova Bosnu. Turci koji su u polovici 15. vijeka dosli do granice Bosne, ne bi bili oni spretni i bezobzirni politicari, kad to nebi iskoristili. Istjeranim Bogomilima obecavahu povratak njihove ocevine, a onim kriptobogomilima, koji su samo pod pritiskom sile primili izvanjski vid katolicizma, obecase slobodu vjeroispovijesti.

Tako su Turci, kad su se digli na Bosnu, imali urodjenih saveznika u zemlji i izvan nje. Sve to tumaci ona cesta izdajstva, koja su se zbivala prigodom pada Bosne. Vojvoda Radak, koji je izdao kraljevstvo Bobovac, bio je takav kriptobogomil. (?)

Iza pada Bosne rastvori se bogomilstvo. Kako se je dogmatski vec bilo znatno priblizilo vladajucem katolicizmu i pravoslavlju, prede na istoku veliki dio na pravoslavlje, kao i u Bugarskoj, na sjeverozapadu na katolicizam, docim jezgra i najotporniji dio prede na islam. To su bili oni kojima je bilo stalo da dodu do svoje ocevine. Turci su im doduse obecali povratak njihovih zemalja, ali to nije bilo moguce. Sultan je bio i kalif, vjerski poglavica, a po osmanlijskom drzavnom pravu sva osvojena zemlja postala je njegovim vlasnistvom. Jos danas zove se u Bosni sva zemlja izvan gradova erazi - emirije, emirova zemlja. Kalif pak nije mogao dijeliti zemlju nevjernicima, djaurima.

Velik dio Bogumila su ucinili zadnji korak i prije nego nego prede na katolicizam i pravoslavlje, prede na islam. Pomogla im je ona unutarnja srodnost izmedu manihejskih sekti i islama, koju smo vec spomenuli. tako su nasi Muslimani u Bosni, Sandzaku i Crnoj Gori u svojoj jezgri potomci bosanskih Bogomila.(?)

Na teritoriju Dubrovacke drzave, a i u nekim krajevima Hercegovine, uzdrzase se Bogomili jos dugo, na Stonu do XVII. stoljeca, kako ustanovljuje brosura dr. Bjelovucica, koja je izasla koncem 1926. godine, a u Bosni navodno do pocetka XIX. stoljeca. Ja sam bio licno u jednom takvom navodno bogomilskom selu pod Bitovnjom planinom, ali nisam mogao opaziti nista sto bi sjecalo na negdasnje Bogomile. To su bili sasvim obicni Muslimani.

Tako je svrsilo bogomilstvo, da se na istoku pretopilo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizam, a jezgra, osobito zemljoposjednici, predose na islam.

Dr. Ivo Pilar (10. veljace 1927. - Predavanje u Socioloskom drustvu u Zagrebu)


BOGOMILSTVO KAO SOCIJALNI I POLITICKI PROBLEM


BOGOMILSTVO KAO SOCIJALNI I POLITICKI
PROBLEM (10. ozujka 1927.)


Historija ima cudnu tendenciju da se ponavlja. God. 1867. objedinio je u Zadru dr. Bozidar Petranovic knjigu pod naslovom: "Bogomili, crkva bosanska i krstjani". Djelo je bilo nagradeno s 50 zlatnih dukata po srpskom ucenom drustvu u Beogradu, a imalo je tendenciju da dokaze da je crkva bosanska ili bogomilska bila prava crkva pravoslavna, ali koja je hereticki malo zabludila, pak se onda vratila u krilo sv. matere crkve srpsko-pravoslavne.

Protiv toga ustao je hrvatski historicar dr. Franjo Racki svojim cuvenim djelom: "Bogomili i Patareni", objelodanjenom dvije godine kasnije u br. 7, 8 i 10 Rada jugoslavenske Akademije, u kome je, i ne upuSstajuci se u direktnu polemiku, tvrdnju dr. Petranovica opovrgao.

Ova borba misli ucinila je bogomilstvo prije 60 godina aktuelnim. Sada se ova ista pripovijest iza nekoliko decenija ponavlja.

Godine 1924. objelodanio je prof. Vaso Glusac, direktor gimnazije u Tuzli u Srpskoj kr. akademiji studiju "srednjevjekovna bosanska crkva bila je pravoslavna". Ta studija je bila nagradena iz zaduzbine arhimandrita Nicifora Ducica, te ponavlja u cijelom tezu Bozidara Petranovica, te kusa oboriti Rackijevo stanoviste.

Protiv prof. Glusca ustao je ostro starina prof. Vjekoslav Klaic sa dva oveca clanka u Hrvata, koji su isti tako kao nekad Rackijeva rasprava urodili citavim nizom daljnjih clanaka i ucinili pitanje bogomilstva u nase dane ponovno aktuelnim.

Ja doduse nisam stupio u arenu da polemiziram protiv prof. Glusca, zato toga nisam ni spominjao u prvom predavanju. Ali ako hocu iole da dublje prikazem stvar, nisam mogao ni to pitanje sasvim obici. Zato cu se time kratko pozabaviti tek u daljnjem toku ovoga predavanja. Ja sam nastupio svojim predavanjem samo zato, jer drzim, da je pitanje vrlo aktuelno, te cijenim da sam se toliko bavio tim pitanjem, da mogu i ja nesto o njemu da kazem. A sada, da predemo na samu stvar.

Svojim predavanjem sto sam ga odrzao na 10. veljace o.g. sa ovoga mjesta imao sam cast prikazati Vam bogomilstvo na Balkanu kao religiozni problem. (?)

Mogli ste iz moga predavanja razabrati frapantnu cinjenicu, da glavna i osnovna dogmatska ideja tog religioznog pokreta, njegov dualizam, vuce lozu izravno od velikoga religioznoga pokreta iranskoga, koji je usko vezan sa licnoscu Zaratustre ili Zoroastra, velikoga perzijskoga proroka i reformatora.

Vidjeli ste nadalje, da ovaj dualizam nije k nama dosao u svome prvobitnom i cistom obliku, nego u onom, kako ga je preoblikovao Mani ili Manihej, perzijsko-mezopotamijski reformator, koji je taj dualizam razvodnio i zacinio budistickim, gnostickim i kaldejsko-babilonskim elementima. Time je vedri dualizam iranski dobio crtu duboko pesimisticku, dobio je nove fantasticke, kozmogonijske ideje gnosticke i kaldejsko-babilonske i od vise vedre i aktivisticke religije prirodnih sila i sunca postao apstraktnom i kontemplativnom religijom svjetla.

Ali i u ovom obliku nije izvorno k nama dosao ovaj dualizam, nego opet dalje sinkretiziran i razvodnjen krscanstvom u sekti paulikijanskoj, massalianskoj i euhitskoj. U paulikijanstvu armenskoga porijekla bila je sadrzana napose jedna tendencija ogorcene opozicijske borbe protiv presizanju mocne drzavne crkve bizantijsko-grcke, koja je htjela silom da unisti narodnu crkvu armensku, svoga takmaca tamo u sjevernim dijelovima prednje Azije. I ova je crta antibizantinska bila tako jaka, da su ti Pavlikijani, presadeni na bugarsko tlo bili najrevniji sudionici kod svih buna i podviga bugarskih protiv oficijelne crkve i politike grcko-bizantijske, i od same opozicije proti Bizantu na koncu postali katolici, kakovima nalazimo jos danas negdasnje bugarske Pavlikijane. Iz ovih vrela pavlikijansko-euhitskih crpilo je bogomilstvo onu svoju glavnu znacajku, znacajku opozicije protiv dvaju glavnih velikih crkava, bizantijsko-pravoslavne i rimsko-katolicke. I Pavlikijani i Massalijani-Euhite su tvrdili da su oni prvobitna, cista i nepokvarena tj., prava crkva Kristova, i ne moze se poreci da nisu vodili mnogo stroziji zivot nego clanovi ovih dviju velikih oficijelnih crkava. Iz ove karakteristike, koju je u punoj mjeri preuzelo i bogomilstvo, dobiva ono i izrazenu znacajku jedne reformacije, jedne opozicije, borbe i pobijanja svjetovnosti i teznje za posjedom svjetskih dobara i vlasti, koji su se uvukli koliko u bizantsku toliko u rimsku crkvu onoga casa, kad su one postale drzavne crkve i uzele na sebe teret i odium koji donose politicke funkcije i obziri svake drzavne crkve.

Ovdje nam je u prvom redu istaknuti, da je bogomilstvo jedna reformacija. Tu vaznu znacajku pridaje bogomilstvu sam neumrli Franjo Racki, koji u svojoj velikoj prije spomenutoj studiji, koja je jos i danas Standard-Work o tome pitanju to izricito potvrduje. U svesku 10 str. 260 on izricito govori o "Reformaciji popa Bogomila". Ovo svjedocanstvo jednoga odlicnoga svecenika i strucnjaka u tim pitanjima za nas je vrlo vazno, jer nam daje potpunu slobodu, da i mi o bogomilstvu govorimo kao o jednoj reformaciji.

Za nas je nadalje vrlo vazno da ustanovimo da je bogomilstvo prva reformacija u Evropi i da nama Hrvatima i Bugarima pada u dio cast (?) da smo smogli toliko idealizma i snage, te pokusali prvu reformaciju krscanstva u Evropi, da smo pokusali ono isto, sto su kasnije sa vise uspjeha pokusali Englezi u Anglikanskoj crkvi.

Ali ne samo to. Ova prva reformacija je ne samo puki vremenski predtecaj velike poznije reformacije, koja je preobrazila Evropu, nego danas mi otkrivamo sve vise niti koje se pletu od bosanskih i bugarskih Bogomila do Petra Chelcickoga Ceske brace i Jana Husa, i od juznofrancuskih Katara i Albigenza, koji, kako je historicki nedvojbeno dokazano, vuku svoje prve poticaje od bugarskih Bogomila, do britanskoga Johna Wycliffa.

Prema tome smijemo mirno kazati da je bogomilstvo ne samo prva reformacija u Evropi, nego i idejni preteca i inicijator svih preostalih reformacija u Evropi.

Nazalost nije kod nas jos doslo u svijest siroke nase javnosti, kako je tragicne posljedice imalo za nas povijesni razvitak, da je ta prva reformacija dozivjela potpuni slom, i to ne samo izvanjski slom, uslijed djelovanja izvanjskih neprijateljskih sila, nego i slom nutarnji, uslijed nutarnje idejne nedostatnosti, nemogucnosti i konflikta sa osnovnim zakonima zivota, uslijed one zivotomrzosti i principijelnoga neprijateljstva naspram zivotu i njegovim vjecnim zakonima, koje je bogomilstvo preko manihejstva preuzelo od budizma.

Nije preslo u svijest nasih sirokih slojeva, da su Srbi danas tako jaki na Balkanu samo zato, sto nisu sudjelovali u strahovitom slomu bogomilstva, koji je uslijedio u 15. vijeku, nego su naprotiv vodjeni sv. Svom, po gradanskom imenu Rastkom Nemanjicem, izgradili rijetkom spretnoscu svoju narodnu i drzavnu crkvu srpsko-pravoslavnu, kojoj zahvaljuju glavni dio svoga podignuca kano i cinjenicu, da su nakon sloma bogomilstva mogli Bugarima i Hrvatima oteti znatne dijelove naroda i teritorija(?), prevedavsi ih u srpsko-pravoslavnu crkvu, a time i u okvir srpstva. I s time imamo ogromno politicko znamenovanje bogomilstva u svoj njegovoj velicini pred ocima.

Da mozemo taj zapleteni problem razumjeti, moramo si predociti politicku pozadinu bogomilstva.

U zadnjem predavanju sam vec istakao, da je bogomilstvo nastalo u Bugarskoj. Tu su vec kod postanka njegovoga igrali ulogu politicki momenti. Bizantijska je vlast ne samo iz religioznih nego i iz politickih razloga naseljavala Pavlikijanske sektase uz bugarsku granicu. Prirodni je da ovi sektasi nisu bili skloni niti bizantijskoj drzavi niti crkvi, jer su sa dosta dobrih razloga u njima gledali uzrocnike svoga prisilnoga preseljenja iz kultivirane za onda prednje Azije na granice nemirnih i ratobornih Bugara, gdje zveka maceva nije nikada prestajala.

Ovo nasilje nisu prije spomenuti sektasi oprostili bizantijskoj drzavnoj i crkvenoj vlasti nego su joj to vratili na nacin, da su se prikljucili Bugarima i njihovoj borbi protiv Bizanta, koju su moralno, materijalno i fizicki svojski podupirali. To je pak bilo tim vaznije, sto su doduse manje Euhite, ali tim vise Pavlikijani bili vrlo ratoborni i dobri vojnici, te su tim uspjesnije mogli podupirati Bugare.

Tako je glavna tendencija bogomilstva bila opozicija bizantijskoj drzavnoj i crkvenoj vlasti. Ova politicka tendencija je sigurno potpomogla da se je bogomilstvo moglo tako rasiriti na jugoistocnom Balkanu, jer je odgovarala glavnoj tendenciji bugarske narodne politike. Glavna crta te politike od njezinih pocetaka pak do propasti bizantijske drzave, bila je ogorcena borba protiv Bizanta. Prema tome je u Bugarskoj naslo sve otvorena vrata i prijazni prijem, sto god je bilo neprijateljsko Bizantu.

Tako vec u pocecima bogomilskoga pokreta vidimo jake politicke elemente, vidimo jasne politicke tendencije, koliko crkveno-politicke, toliko narodno i drzavno-politicke tendencije.

Mi bismo iz temelja pogrijesili kad ne bismo slicne tendencije trazili i na sjevero-zapadnoj polovini(?) Balkana, gdje se je bogomilstvo od 12. vijeka dalje ne samo rapidno sirilo, nego povremeno postalo pace drzavnom religijom, sto mu inace u toj mjeri nigdje u svijetu nije uspjelo.

Medjutim ovdje stvar ne lezi tako jasno i vidljivo kao u Bugarskoj, ali suvremena politicka historija i tu je napredovala, da mozemo stvar razjasniti.

Po mome mnijenju ovo je pitanje istini najblize rijesio prof. Milobar u svojoj studiji: "ban Kulin i njegovo doba", koja je izasla u Glasniku zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu od god. 1903. gdje on istrazuje politicke razloge bogomilske hereze u Bosni.

Dr. Milobar ustanovljuje da je Bosna i Hercegovina, koja je u ono doba bila dio hrvatske drzave(?) spadala pod nadbiskupiju splitsku. Iza toga dospjela je pod jurisdikciju barskoga nadbiskupa, da onda dospije pod jurisdikciju dubrovackoga i konacno opet pod jurisdikciju splitskoga nadbiskupa, dok konacno nije pala pod jurisdikciju kalockoga biskupa. No sve ove jurisdikcije bile su vise nominalne, jer su latinski biskupi uslijed nepoznavanja slavenskoga jezika i manjkave organizacije(?) bili u svojoj vlasti ograniceni na latinske gradove u Primorju, docim je efektivnu crkvenu vlast u Bosni vrsio ninski biskup, koji je bio glava narodne crkve i pobornik hrvatskoga narodnog jezika u crkvi.

Poznato je medjutim kako je prvim splitskim saborom 928. godine, zapocet u hrvatskoj drzavi otvoreni boj protiv narodnog jezika, koji je doduse u kralju Tomislavu nasao faktickoga zastitnika. Medjutim, latinski je kler tu borbu zilavo nastavio, te je inace snazni vladar Petar Kresimir romanskoj navali i popustio te hrvatski jezik u crkvi zabranio.

Time se razvija u hrvatskoj u XI. vijeku borba za narodni jezik u crkvi, za hrvatsku drzavnu i narodnu crkvu.

Tu je postojala potpuna opreka izmedu Primorja, gdje je romansko svecenstvo i romanski element imao znatan upliv, i unutrasnjosti gdje latini nisu imali nikakva utjecaja. Ovaj pak u unutrasnjosti, to je otprilike onaj teritorij koji odgovara danasnjoj Bosni i Hercegovini.

Kad su se propascu narodne drzave, narodni jezik i tendencije za crkvenu neovisnost od Rima izgubile svoju politicku potporu, povukli su se njezini reprezentanti, tj., narodni popovi glagoljasi u unutrasnjost zemlje, tj. u Bosnu i Hercegovinu i tu je ova tendencija otpora Rimu i njegovim latinskim tendencijama ostala latentna i zivjela po principu ustrajnosti, dok nije nasla izraz u bogomilstvu.

Bogomilstvo, dolazeci iz Bugarske preko Srbije, donijelo je sa sobom narodni jezik, samostalnu crkvu i opozicionalno i otporno stanoviste prema Bizantu i Rimu, dakle sve sto su tadasnje prilike, raspolozenje pucanstva u Bosni zahtijevali.

Ja drzim da je ovaj slijed misli ispravan i da je ovo crkveno nezadovoljstvo skopcano sa losom organizacijom i administracijom, sa manjkom domacega i hrvatskom jeziku vjestoga svecenstva i nepovoljnim opcim crkvenim prilikama bio onaj podesni milieu, u kojem se je moglo ukorijeniti i razviti bogomilstvo u Bosni.(?)

Kratko receno hrvatski pokret za narodni jezik i crkvu koji je izgubio bitku protiv latinskog klera, podupiranog od pape, Mletaka i Madjara, dapace od vlastitih hrvatskih narodnih vladara, prihvatio je bogomilstvo kao izraz svoga protesta i opozicije protiv Rima.

No, ja drzim da ovaj cisto crkveno-politicki moment ne iscrpljuje niz momenata koji su potpomogli bogumilstvu do velikog uspjeha u Bosni. Polazim sa stanovista da takav omasan dogadjaj, kao sto je bila propast hrvatskoga kraljevstva koncem XI. vijeka, nije mogao proci bez da politicki i socijalno uzgiba velike valove.

Tu drzim da se ne smije pustiti s vida da su od konca X. stoljeca igrale veliku ulogu u hrvatskoj dvije stranke: narodna i klerikalna. Klaic u svojoj povijesti hrvatskoj izricito pise o dvije stranke u Hrvatskoj (str. 123). Medjutim stranka klerikalno-katolicka je imala drugaciji znacaj u Primorju, a drugaciji u posavskoj Hrvatskoj. U Primorju, kamo racunam i danasnju Dalmaciju, bila je ova stranka romanofilska i stajala pod vodstvom romanskoga klera dalmatinskoga i primorskoga, docim je u posavskoj Hrvatskoj bila madjarofilska i stajala u vezi s crkvenom madjarskom hijerarhijom. Ne smijemo zaboraviti da je zagrebacka biskupija osnovana 1093. godine po Madjarima.

Ogorcenu borbu ovih dvaju stranaka mozemo jasno razabrati u hrvatskoj povijesti u XI. vijeku. Veliki kralj Petar Kresimir je, za volju svome naslovu: Rex Dalmatiae, toliko popustio utjecaju mocnog romanskog klera, da je ovome za volju u crkvi zabranio hrvatski narodni jezik. Ali ovo je podiglo narodnu stranku, te mi vidimo da iza njegove smrti ne dolazi na prijestol njegov sinovac i zakoniti nasljednik Stjepan, cije klerikalno raspolozenje se vidi po tome sto je kasnije otisao u samostan, nego na prijestol dolazi zupan Savic iz plemena Svacica. Klerikalna ga stranka ne htjede priznati i on nestade na zagonetan nacin iz drzave - zarobise i odvedose ga Normani, u ono doba papinski kletvenici. Interesantno je da se to zbilo istodobno s trecim splitskim crkvenim saborom. Izgleda da je Savic nastradao po jednoj spletci klerikalno-romanske stranke, koja ga je krisom zarobila i iz zemlje izvela.

Iza ovoga malo casnoga poraza narodne stranke dolazi na hrvatski prijestol Dmitar Zvonimir, papinski covjek. Iz pocetka je vodio opreznu politiku i njegovo se doba zove sretnim za hrvatsku drzavu. Ali kad ovaj kralj htjede po papinskom nalogu voditi krizarsku vojnu, ubise ga na hrvatskom Kosovo polju kod Knina. Mi cemo jedva promasiti ako ustvrdimo da su ubojstvo zadnjega svehrvatskog kralja izveli bas ogorceni pristase narodne stranke.

Smrt kralja Zvonimira bio je ocevidan poraz klerikalne stranke i nakon neuspjelog pokusaja izvodenja Kresimirovog sinovca Stjepana iz samostana i posadivanja na prijestol, pojavljuje se kao zadnji pretendent na hrvatsko prijestolje ban Petar Svacic, iz istoga plemena kao i nesretni kralj Slavic, iz cega mozemo zakljuciti da je on bio pristasa narodne stranke.

Tu jasno vidimo ovu zamjenicnu izmjenu upliva ovih dvaju stranaka na hrvatsku drzavnu politiku, od kojih nijedna nije vlastitim silama mogla potpuno izluciti drugu.

Tu su medjutim odlucnu ulogu zaigrali ugarski kraljevi, koji su jedan veliki dio Hrvata, umorenih od bratoubilacke borbe, sjedinili u jednu madjarofilsku stranku, sklopili 1102. godine pacta conventa u Krizevcima i tako prisajedinili kraljevinu Hrvatsku kraljevini Ugarskoj.

Medjutim pristase narodne stranke vodjeni po Petru Svacicu pokusase otpor, ali taj bi od Madjara i madjarofilskih klerikalnih Hrvata u Petrovom Gvozdu kod Petrinje slomljen, te Petar Svacic pade kao zadnji kralj hrvatske narodne krvi.

Ali mi bismo sasvim krivo prosudjivali stanje stvari, kad bismo pretpostavili, da je Hrvatska narodna stranka, koja je reprezentirala kroz vise od stotinu godina otpor citavoga jednog naroda jednostavno nestala.

Sta se je dogodilo, sta se je moglo dogoditi iza sloma narodne stranke na Petrovom Gvozdu? Slabiji i neznatniji clanovi te stranke morali su se pokoriti klerikalno-madjarofilskoj stranci; a u Dalmaciji klerikalno-romanofilskoj stranci, a jaci istaknutiji su pobjegli. Kamo su pobjegli? Po politickoj prirodi ondasnje Hrvatske samo u Bosnu. Bosna, kao gorovita i u cijelom tesko pristupacna zemlja, bila je sigurna od madjarskih konjanickih napada, a i primorski Romani ondje nisu imali pristupa ni utjecaja.

Tamo su dakle mogli naci zastite porazeni pristase narodne stranke. Do toga pak zakljucka moramo doci kad uvazimo cinjenicu da je toga cijeloga narodnoga pokreta u Hrvatskoj nestalo. Mi mu u toj formi u daljnjem razvitku ne nalazimo traga, nego se najedared 50 ili 60 godina iza toga sloma u Bosni razbukti bogomilski pokret.

Zakon o nepropadljivosti energije postoji i u socijalnom i politickom zivotu. Po ovom zakonu hrvatski narodni pokret, koji je bio protumadjarski, protukatolicki i proturomanski, promijenio je samo svoju formu, on se je stopio sa vjersko-socijalnim pokretom hrvatskih popova glagoljasa, te je zadrzao obostrane prvobitne znacajke, jer je i bogomilstvo, kako smo vec utvrdili, bilo izrazito protukatolicko, a bilo je i protumadjarsko i proturomansko. Upravo su Bogomili bili najzesca opozicija madjarskim aspiracijama na Bosnu, te se madjarski historicar Komlossy ogorceno na njih tuzi.

Zato ja zastupam stanoviste da je bogomilstvo bio jedan, u svojoj srzi, hrvatski pokret, koji je izrastao iz velikih dogodovstina hrvatske povijesti, od X.-XII. vijeka, i da je bas zato imao najteze posljedice bas za Hrvate i njihov narodni razvitak. To podupire vec istaknuto stanoviste da bogomilstvo nije igralo nikada vece uloge kod Srba, jer su oni stavivsi se sa sv. Savom na stanoviste pravoslavlja i srpske narodne i drzavne crkve, odlucno otklanjali bogomilstvo, tako da se u drzavi Nemanjica, kolijevci danasnjega srpstva, nije moglo ni uzdrzati ni rasiriti.

Protiv ovoga moga stanovista govorila bi samo jedna cinjenica. Bogomilstvo je, kako cemo jos dalje razabrati, bilo izrazitim nosiocem bosanskoga separatizma, njihova crkva se zvala "bosanska crkva", njihovi savrseni zvali su se "dobri Bosnjani", a ja cu se sam kasnije jos opsirnije baviti pitanjem kako je bas bogomilstvo upravo oblikovalo posebnu bosansku drzavu i time stavilo temelje bosanskoga separatizma, koji jos i danas toliko zivo osjecamo. (?)

Medjutim, ovo protuslovlje samo je prividno, i mi cemo vidjeti, da je to prividno protuslovlje samo posljedica historijske logike.

Hrvatski katolici isli su sa Madjarima. Vidimo da su oni sudjelovali i kod bitke na Petrovoj gori, gdje su udruzeni Madjari i hrvatski katolici potukli Petra Svacica, zadnjega kralja hrvatske krvi, koji je bio vodja tako zvane narodne stranke. To je vec moralo ostaviti zalac u srcima hrvatskih emigranata u Bosni. Pogotovo se je stvar pogorsala, kad su Madjari svoja stecena prava na hrvatsku krunu upotrebljavali kao titulas na posjede Bosne, a svoj utjecaj na Bosnu upotrebljavali da progone Bogomile, da ih silom katolice i da vode krizarske vojne protiv njih. Bosanska povijest poznaje vise takvih krizarskih vojni Madjara i Hrvata na Bogomile. Godine 1198. navali hrvatski herceg Andrija, brat Arpadovica kralja Emericha po nalogu pape Inocenta III. na Zahumlje, da ondje zatare Bogomile.

Godine 1234.-1239., dakle kroz pet godina vodase hrvatski vojvoda Koloman opet po nalogu pape Grgura IX. vojnu na Bosnu i Zahumlje, da trijebi Bogomile.

Takovih je krizarskih vojni bilo i vise, samo ih kasnije nisu vise vodili hrvatski hercezi, nego madjarski biskupi i vladari, zato ih necemo spominjati. Hrvatstvo je po ovim krizarskim vojnama postalo sinonim za katolicizam, hrvatski legitimizam je znacio za Bogomile ratne pohode, najteze progone i otimanje njihove ocevine. Jasno je dakle da Bogomili nisu mogli voljeti takvo hrvatstvo, pa je samo to ime postalo nesimpaticno, tako da su ga odbacili i primili ime svoje pokrajine, koja ih je svojim gorama zasticivala, svoje bosanske crkve i one bosanske drzave, koju su Bogomili izgradili kao zastitu madjarsko-hrvatskom katolickom s jedne, a bizantskom i srpsko-pravoslavnom nadiranju u Bosnu s druge strane.

Ovdje bismo morali ustanoviti jos jednu okolnost. Sirenju Bogomila u Bosni pridonijelo je mnogo i cinjenica da je bas u Bosni i Hercegovini ostalo jos mnogo ostataka slavenskoga poganstva. U nekim krajevima, npr. u tzv. Zahumlju, koje se je dugo otimalo od krscanstva te dapace zadrzalo ime "Paganija". Ja necu ovdje na siroko pretresati ovo pitanje, ali moram istaknuti da je predkrscanska vjera slavenskoga naroda bila izrazito dualisticka. Posto je i bogomilstvo bilo dualisticko, to je ova dogmatska srodnost izvanredno olaksavala prelaz ostataka pogana k bogomilstvu. To spominje za nase krajeve izricito Racki i Natko Nodilo u svome velikom djelu: "Vjera starih Srba i Hrvata", a za Bugarsku potvrduje postojanje dualizma bugarski strucnjak za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov. Tako je nedvojbeno, da je tek bogomilstvo potpuno apsorbiralo ostatke poganstva u nasim zemljama, i time nas narod konacno privelo kristijanizaciji.

Moram ovdje istaknuti, da je bas neki dan gospodin inzenjer Mustafa Celic, takoder jedan strucnjak za bogomilstvo, u jednom predavanju iznio novu teoriju, da bosanska crkva nema veze sa bugarskim Bogomilima, nego da je nastala samoniklo u Bosni uslijed slijevanja glagoljaske crkvene opozicije i slavensko-paganskoga dualizma u Bosni.

Ovu tezu ne bih mogao primiti u cijelosti, nego samo u toliko u koliko priznajem da je bogomilstvo konacno likvidiralo ostatke poganstva u hrvatskim krajevima. Ali nijekati bugarski upliv bilo bi vrlo malo opravdano, kad je nepobitno dokazano da su bugarski bogomilsko-religiozni uplivi dosegli cak i u sjevernu Italiju i juznu Francusku i ondje stvorili vrlo slicne hereze, kao sto je bosansko bogomilstvo. Bilo je tesko pretpostaviti da su bugarski uplivi mogli doseci u sjevernu Italiju i juznu Francusku, a da nisu imali udjela i u bosanskoj crkvi. Tu tzv. srpska barijera apsolutno nije bila neprobojna; naprotiv su progoni Bogomila u Srbiji prodiranju bogomilstva u Bosni pogodovali, jer su proganjani Bogomili morali bjezati ili u susjednu Bugarsku natrag ili u susjednu Bosnu.

Isto tako moram otkloniti tezu prof. Glusca, meni inace licno poznatoga i vrlo cijenjenoga lica, koji ponavlja tezu Bozidara Petranovica, da je bogomilstvo bilo samo jedan hereticki ogranak pravoslavlja. Ta teza nema osnova u povijesti Bosne. Istina je samo toliko, da je najveci dio Bogomila presao kasnije na pravoslavlje u Bugarskoj, a isto tako jedan veliki dio bosanskih Bogomila u Macvi, Rasi i Crnoj Gori, negdasnjoj Crvenoj Hrvatskoj, i istocnoj i juznoj Bosni.

Glusac se poziva na cinjenicu, da se domace bosanske isprave ne slazu sa onim hereticko dogmatskim ustanovama, koje Bogomilima podmecu venecijanski popis "herorum hereticarum", zatim rasprava kardinala Ivana Torquemade iz vatikanske biblioteke. On otklanja Rackijevo stanoviste, da se je sekta tijekom vremena u mnogome udaljila od strogoga tumacenja svoje prvobitne nauke. Medjutim Racki ima pravo, a Glusac krivo. Gospodin Glusac nije uvazio, sto utvrduje prof. Ivanov, da je bogomilstvu falilo svako nutarnje dogmatsko jedinstvo i da je propast bogomilstva uslijedilo na taj nacin, da se na istoku rasplinulo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizmu, a samo jezgra i poglavito zemljoposjednici presli su na islam. Medjutim, sa istim pravom moglo bi se kazati da su Bogomili bili katolici, kada je poznato da su bogomilski izaslanici prisustvovali i saboru u Konstancu, gdje je spaljen Jan Hus, te sto su bosanski Bogomili slali svoje izaslanike u Rim i tvrdili da su samo zato zabludili od prave vjere katolicke, sto ih nema tko u pravom katolicizmu pouciti.(?)

Da je prof. Glusac malo dublje prodro u dogmatsko-povijesnu proslost bogomilske sekte, on bi znao da su Bogomili vazda vrsili neki religiozni "mimikri", kako bi se sacuvali od progona. Oni su to svojstvo naslijedili od pavlikijana, za koje je vec religiozna povijest utvrdila da se nastoje "progonima ukloniti dvosmislenim izjavama, kojima skrivaju svoje pravo vjerovanje". tako su i Bogomili, kad su ih pritiskali pravoslavni, priblizavali se katolicizmu, a kada su ih pritiskali katolici, priblizavali se pravoslavlju.

Konacno je taj "mimikri" kod Bogomila isao tako daleko, da su se iza sloma bosanske drzave, ukoliko nisu presli na islam, jednostavno rasplinuli medju pravoslavnima i katolicima.(?)

Stanoviste g. prof. Glusca moze se konacno razumjeti, kao stanovita politicka i religiozno politicka tendencija, ali sa gledista strucne religiozne povijesti ono nema opravdanja.

No da se vratimo na politicko znamenovanje bogomilstva. Ne moram vam ponoviti da je socijalno djelovanje bogomilstva vrlo veliko i duboko. To politicko znamenovanje prvi je zamijetio nitko manji nego glasoviti nas Vatroslav Jagic. Cini se da je njegov clanak o bogomilstvu, objelodanjen u "historiji knjizevnosti naroda hrvatskoga i srpskoga" od 1869. godine, bio takodjer jedan od povoda da se je nas Racki dao na pisanje svoga djela o Bogomilima i Patarenima. U smislu Jagiceva rada napisao je prof. Dragutin Prohaska u svom djelu "Das kroatisch-serbische Schrifttum in B. und H." izvrsno poglavlje o bosanskim Bogomilima i o njihovoj literaturi, te mi je znatno pomogao doci do spoznaje o ogromnom socijalnom, kulturnom i politickom znamenovanju bogomilstva, koje je moje proucavanje toga pitanja na licu mjesta u Bosni jos produbilo i prosirilo.

Kao jedna reformacija, nastupilo je bogomilstvo sa izrazito etickim ciljevima, tako karakteristicnim za Slavene, te je iste jos produbilo i ojacalo.

Prvo im je nastojanje bilo crkvu ocistiti od politickih elemenata i od teznje za svjetskim dobrima, za vlascu, bogatstvom i tjelesnim uzivanjima. To je lezalo vec u opcoj orijentaciji bogomilstva, i u njegovoj dogmatici, koja je odvracala od zivota i svijeta. Nadalje je s time u vezi bio osnov bogomilske etike da svatko mora raditi i zivjeti od svojih ruku, tako da je bilo zabranjeno davanje milostinje.

Daljnji osnov bogomilske etike bio je strogi i asketski nacin prehrane. Oni su bili strogi vegetarijanci, koji nisu smjeli jesti mesa, jaja, ni bijeloga smoka (mlijecnih proizvoda), kao ni icega od zive zivotinje. Iznimku je cinila riba, koje je uzitak bio dozvoljen, jer kako su oni drzali, riba se ne mnozi prilegom. Posljedica ovoga nacina prehrane bila je kultura suhoga voca u Bosni i zapadnoj Srbiji, koju poznamo naposeb po glasovitim bosanskim suhim sljivama. Ali osim sljive susi se u Bosni svaka vocka, jabuka, kruska, tresnja, breskva, oskorusa, itd. Ovo je sve nepreporno bogomilskoga podrijetla, jer Bogomili preko zime nisu imali druge hrane, nego suho voce i kruh.

No ne samo da su Bogomili postili cijeli zivot, nego u smjeru odgoja i uzdrzavanja zivotne snage djelovala je i njihova seksualna cistoca i suzdrzljivost. Njihovi "svrsitelji" morali su se dapace kroz cijeli zivot suzdrzavati od svakog spolnoga opcenja. U toj strogoj formi je to bilo svakako neprirodno i skodljivo(?), ali redovi obicnih vjernika nisu bili na to vezani, nego je taj ideal cistoce bio znatno ublazen. Vina su takoder pili malo ili uopce ne, konacno u samoj Bosni vino i ne rodi.

Rezultat ovoga strogoga i umjerenoga zivota bio je da su Bogomili bili doduse vrlo mrsavi, ali zdravi, ustrajni i dugovjeki, za rad vrlo sposobni, te vrlo otporni, zilavi i energicni. To im izricito priznaje prof. Prohaska , koji u svom djelu istice (str. 36) da se po djelovanju Bogomila i njihovih poislamljenih potomaka, bosanskih begova moze razabrati, kako je energican bio bogomilski zivalj u Bosni.

Nadalje je kod Bogomila za svakoga vjernika bilo propisano citanje sv. evandelja. I krstenje nije se kod njih obavljalo vodom, nego time da mu se na glavu stavilo sv. Pismo, tzv. baptizam libri. To je simbolicki znacilo da svaki vjernik mora imati sv. Pismo u glavi. Prakticke su pak bile posljedice da je svaki Bogomil morao nauciti citati i pisati. To je spadalo k vjerskoj naobrazbi i oni su se medjusobno ucili citanju i pisanju.

Prema tome, konstatira prof. Prohaska, da su Bogomili bili neusporedivo pismeniji od njihovih savremenika katolika i pravoslavnih. Iz toga vidimo, da smo mi u srednjem vijeku u Bosni u pogledu pismenosti stajali mnogo bolje nego danas. Bogomilska stroga etika odbacivala je naposeb svaku laz. Posto je svaki bio duzan govoriti istinu, bila je zabranjena svaka prisega. No ta se istinoljubivost po vremenu razvila u intenzivnu averziju prema trgovini. Bogomili su tvrdili da trgovina nuzno zavodi na laz, prevaru i krivorotstvo.

Prema tome nije u Bosni bilo domace trgovine, nego se bas uslijed svega toga sva trgovina koncentrirala u rukama katolickih Dubrovcana. Napredak i bogatstvo Dubrovnika pocivalo je dakle na tome da su gradjani toga grada svu trgovinu prostrane provincije Bosne i Hercegovine sakupili u svojim rukama. Tome rasirenju Dubrovcana po Bosni zahvaljujemo da su nam se u dubrovackim arhivima sacuvali brojni podaci o Bosni i glavni domaci dokumenti o bosanskim Bogomilima. Ovo je protutrgovacko stanoviste Bogomila bilo tim sudbonosnije sto su se bosanski franjevci prilagodili ovom shvacanju, te takoder kasnije revnovali protiv trgovine. Posljedice ovih djelovanja, koja su trajala stoljecima, osjecaju se po mome uvjerenju jos i danas, jer su jedna od komponenata ekonomske zaostalosti kod Hrvata a i kod Srba. Kod nas su trgovci do nedavno bili ili primorci ili stranci, a kod Srba Cincari. No dok su Srbi najprije crkveno a time i narodno asimilirali svoje Cincare i tako stvorili si na temelju te asimilacije jednu dobru trgovacku tradiciju, mi te tradicije i privredne ambicije nemamo do danas, nego je kod nas trgovina i privreda pretezno u tudjinskim rukama.

Prema ovome sto smo ovdje naveli, bila bi slika socijalnog stanja u Bosni uslijed socijalnoga djelovanja Bogomila slijedeca: Vrlo marljivi i razmjerno naobrazeni i uljudeni siroki slojevi, zivuci uslijed svoje marljivosti i civiliziranosti u stanovitom skromnom blagostanju, ali koje je bilo ipak skuceno, i nije se nigdje moglo dici do pravoga blagostanja i bogatstva, jer je falila trgovina, izmjena dobara i kapital, koji se je koncentrirao u rukama - za Bosnu i Hercegovinu politicki i vjerski tudjih - Dubrovcana. Jedini nacin socijalnog dizanja bio je posjed zemlje, feudalizam, koji je zapravo znacio izrabljivanje obradivaca zemlje, tj. kmetova.

Tako skupna slika bogomilske Bosne nije bila nepovoljna, kulturni nivo sigurno nije u ono doba bio nizi nego npr. u zapadnoj Evropi, osim mozda u ekonomskom pogledu, a na svaki nacin mnogo visi, nego sto su danasnje prilike u Bosni.

No ta povoljna slika uglavnom ima i svoju tamnu, vrlo tamnu stranu. Bogomilstvo je bilo u svom bivstvu zivotu neprijateljsko. To je proizlazilo iz bogomilske zasade, da je cijeli vidljivi svijet djelo vraga, a samo ljudski duh, da je djelo Bozje.

Posljedica toga je bilo neprijateljstvo ne samo protiv ljudskom tijelu, nego i braku. Jer u njemu se mnoze ljudska tjelesa, ta djela vrazja, tamnice Bozjeg duha. Zato se tzv. Savrsitelji, perfecti, ne samo nisu smjeli zeniti, nego uopce nisu smjeli spolno opciti niti uopce djece imati. a ipak, u redovima Savrsenih bili su najbolji, najsposobniji, najpozrtvovniji i najidealisticniji elementi narodni. Ovi su bili osudjeni na izumiranje, jer nisu smjeli imati potomstva. Iz toga je slijedilo, da su najbolji elementi narodni bili osudjeni na smrt. Drugim rijecima, bogomilstvo je vrsilo jedan negativan probir (negative Auslese) na stetu nutarnje etnicke vrijednosti naroda, jer se najdragocjenije ljudske sposobnosti karaktera i uma nisu prenosile od oca na sina. To znaci, da je bogomilstvo djelovalo u smjeru zatiranja najboljih dijelova nase rase i vrsilo jedan proces, kome domasaj mozemo razumjeti ako npr. uspo- redimo nase danasnje stanje sa onim engleskoga naroda. Sigurno Engleza nije 449. godine doSlo vise na britansko otocje nego nas 634. godine u ove pogranicne krajeve Balkana. Ipak, danas su Englezi onaj narod od 120 milijuna, a mi smo mali narod od 4 milijuna! Valja razumjeti da je jedan od glavnih uzroka ove tuzne pojave lezao u bogomilstvu i svim njegovim posljedicama. (?)

Nadalje, ovo neprijateljstvo naspram zivotu nije moglo ostaviti netaknuto niti drzavu i njezine interese. Drzava ima stvarno da se brine u prvom redu za ovaj realni svijet i njegove interese. Kakova postaje situacija drzave, ako je po glavnoj zasadi vjerskoj cijeli taj svijet djelo necastivoga i glavnog neprijatelja ljudskog? Sigurno postaje drzavna situacija nepovoljnom i ona gubi sav svoj sjaj i svoj autoritet kod svojih podanika, ako su ovi vjernici takove religije.

Onda, ako jos uvazimo da su Bogomili bili principijelni pacifisti, koji su odbacivali rat, te im je bilo zabranjeno ne samo ratovanje, nego i sve ratne pripreme. Predstavite si kako je to moralo djelovati na sudbinu jedne drzave, koja se nalazila na tako izlozenom mjestu, opkoljena s dvije (?) drzave u kojima su vodile glavnu rijec dvije bogomilstvu nepomirljivo neprijateljske "ecclesiae militantes", kao zto su bile Madjarska i Srbija?

Ja sam vec istakao, a ovdje jos posebno potcrtavam, da je po mome uvjerenju posebna bosanska drzava imala biti zastitom bogomilstva nastala samo kao rezultat bosanskoga-religioznoga separatizma, olicenoga u ogorcenoj opoziciji Bogomila naspram militantnom katolicizmu s jedne a militantnom pravoslavlju s druge strane. Ali ta bosanska drzava nije svoje zadace uslijed nutarnjih svojstava bogomilstva i njegovoga principijelnoga dogmatskoga stanovista naspram zivotu i svijetu mogla vrsiti. Bosnjaci nisu nikada vodili ratove u vecem opsegu. Kako bi to i radili, kad po vladajucoj dogmi nisu smjeli vrsiti nikakvih ratnih priprema, pak nisu smjeli imati oruzja, nego prije svakog ratovanja morali ici kupovati oruzje u Mletke. Oruzje su naravski dobili samo onda, ako je to Mlecima politicki i diplomatski konveniralo.

Tako je uslijed svoje zivotomrzosti i pacifizma bosanska drzava postala nemocna i pasivna. Ne samo da nije bila nikada ekspanzivna, nego nije svoje bogomilstvo mogla neuspjesno da brani od pravoslavlja, a niti od u ono doba vrlo agresivnog katolicizma. Iz ove nemoci slijedilo je nuzno slom, a sa svojim slomom ona je pokopala i bogomilstvo. Tvrdokornim bogomilskim opozicionarima, koji se nisu htjeli prikloniti ili pravoslavlju ili katolicizmu, nije preostalo drugo nego preci na islam.

Kod nas je obicaj da se prelaz bogomila na Islam tumaci kao jedan akt pretezno materijalistickoga znamenovanja. To nije ispravno i sadrzi jednu nepravdu za Bogomile i njihove potomke, danasnje bosanske Muslimane.

Treba uvaziti da su, koliko katolicizam, toliko i pravoslavlje stajali na stanovistu apsolutne nepomirljivosti naspram bogomilskom krivovjerju. Nije isto tako bilo sa islamom. Islam je manihejstvo stavljao u isti red sa krscanstvom kao tzv. "kitabije" religije, koje su uzivale stanovitu toleranciju u islamskim drzavama. Posto su se nasi Bogomili vazda smatrali jednom manihejskom sektom, ne samo kod krscanskih vlasti, nego sigurno i kod Muslimana, to je islamsko gospodstvo znacilo za bogomile oslobodene od nesnosnih progona krscanskih. I tako je veliki dio bogomila, u koliko nije presao na katolicizam ili pravoslavlje listom na islam i tamo postao clanom gospodarece klase u drzavi osmanskoj.

Da je ovo moje shvacanje o izrazito protudrzavnosti bogomilstva ispravno, citirat cu jedan citat iz djela bugarskoga prezbitera Kozme, koji je napisao: "Besjeda na novo pojavivsi se jeres bogomilju". Kozma prezbiter veli: "bogomili uce da se ne valja suvise truditi za zemaljske stvari, te su stoga praznih ruku prolazili od kuce do kuce, da se ne treba pokoriti vlasteli, pak su hulili na bogatase, mrzili na cara, rugali se starjesinama, psovali boljare, bogumrskima smatrali one, koji caru rabotaju i robovima zapovijedaju, ne sluziti svojim gospodarima".

Ja mislim, da ce svatko iz ovih redaka cuti jaku socijalnu notu bogomilstva i glasove, koji sjecaju u prakticnom pogledu na danasnje socijalisticke i marksisticke, antikapitalisticke tendencije.

Ako i ne trebamo gornje ustanove doslovno upotrijebiti na bosanske Bogomile, jer oni su u svakom pogledu jedna posebna i odvojena individualnost, ipak bismo sasvim krivo posli, ako ne bismo slicne tendencije i smjerove pretpostavljali i kod tzv. bosanske crkve.

Ali time smo se od socijalnoga znamenovanja bogomilstva vratili opet na politicko polje. Glavna bi moja teza bila, da je rezultat moga proucavanja bogomilskoga pokreta u Bosni bio, da je bogomilska bosanska crkva bio jedan pokret, koji je u najuzoj vezi sa propasti hrvatske drzavne samostalnosti, da je dakle bio jedan hrvatski pokret.

Najjaci razlog nalazim ovoj temi u tvrdnji, sto smo upravo mi Hrvati od sloma toga pokreta pretrpjeli najvece stete. Kako bi jedan narod mogao pretrpjeti stete od sloma, koji nije njegov i koji ga se ne tice? To je logicni i stvarni nonsens. A bas po tome slomu smo mi Hrvati dosli u onu nepovoljnu politicku situaciju, u kojoj se nalazimo kroz citav XIX. vijek, a i danas, i od jedne velicine do XII. vijeka postali smo danas zalosni ostaci jednoga nekoc velikoga naroda.

Konkretno receno, bogomilski pokret ima za Hrvate slijedece znamenovanje:

1. Hrvatski narod raspuknuo se je u XII. vijeku u dvije vidljive polovine, u katolicku i bogomilsku, koje su medjusobno stupile u borbu i time se medusobno sve vise otudjivale. To otudjivanje islo je dotle, da se je bogomilski dio na koncu otudjio i narodnom imenu i uzeo ime bosansko, te iznio bosanski separatizam. 2. Bogomilski dio naroda, veci dio naroda dobrim je dijelom izumro uslijed zivotomrzne prirode bogomilstva. Ono sto je ostalo preslo je dijelom na islam, dijelom na pravoslavlje, a dijelom na katolicizam. Na katolicizam preslo je najmanje, i to uslijed osobito zive mrznje izmedju Bogomila i katolika u ono doba. Time su Hrvati izgubili ne samo jedan veliki dio svoga narodnoga zivlja nego i svoga teritorija, naposeb na jugu bivsu crvenu Hrvatsku, tj. Crnu Goru i banovinu Macvu koje su prelazom na pravoslavlje pale u okvir srpske drzavne i narodne tvorbe. Da me ne bi tko krivo razumio, isticem, da to spominjem bez ikakve politicke tendencije. Samo kao jednu znanstvenu i historicku konstataciju. 3. Mrznja medju bogomilima i katolicima presla je i na potomke bosanskih bogomila, na Muslimane, te je bila povodom , da su se bos. Muslimani krvavo osvecivali u svojim vojnama i cetovanjima od 1493. godine do 1698. katolickim Hrvatima, tako da se moze kazati, da su se ova dva istonarodna ali inovjerna dijela medjusobno iskrvarila i zatrla, te etnicki, kulturno i ekonomski upropastila. 4. Politicki je bogomilski raskol bio od najveceg utjecaja na hrvatsku povijest, jer prvo je stvorio bosansku posebnu drzavu i bosanski separatizam, a drugo je zaprecio obnovu Hrvatske samostalnosti, koju su Subici u XIV. vijeku tako lijepo zapoceli, te je ovo zaprecenje naslo vidljiva izraza, kad su bos. Bogomili ubili Mladena II Subica. 5. Imao je za posljedicu da Hrvati uslijed svoje religiozne pocijepanosti nisu mogli dati Osmanlijama nikakvi uspjesni otpor, kao sto su to npr. Srbi ucinili na svome Kosovu, nego je katolicki dio Hrvata morao 1527. godine traziti zastite kod katolickih Habsburgovaca. 6. Imao za posljedicu postanak tzv. trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koja reprezentira teritorij tzv. katolicke Hrvatske. Ono navlastito izuzimanje bivsih bogomilskih teritorija u formuli Regnum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniaeseu totius Croatiae odgovara stanovistu konfesionalno katolickom i njegovoj dubokoj averziji prema svemu sto je u vezi sa odurnom bogomilskom herezom. 7. Bogomilstvo je bitno utjecalo na narodni karakter, koliko Hrvata, toliko Srba. Svakako na karakter Hrvata vise, zato jer je ono hrvatski pokret, a zatim i zato jer su Srbi umjeli proizvesti jednu nutarnju narodnu reakciju protiv bogomilstva i njegovim otrovima, a Hrvati nisu znali stvoriti nikakve individualne reakcije osim one katolicke. Tu idejnu reakciju dao je Srbin sv. Sava, srpski narodni svetitelj i najveci slavenski covjek na Balkanu. Kao stvarne posljedice bogomilstva imaju se smatrati hrvatski negativizam, nesposobnost i manjkajuci smisao za privrednu i prakticku politiku i manjak zivotne snage, kao sto je to svojedobno konstatirao Fran Supilo. Nadalje, onaj buntovni i opozicijski karakter, koji naspram svakoj vlasti i autoritetu a priori stoji u nekoj opoziciji, sve je to uglavnom bogomilskoga porijekla. Velim uglavnom, jer bogomilstvo nije tome jedini izvor. Nije jedini ali po mome misljenju svakako jedan od najbitnijih i najglavnijih. To su sve momenti, koji jos danas u nasoj sredini djeluju i odreduju nasu situaciju u svijetu i zivotu.

Mislim da su svi ovi pogledi dostatni, da bas kod Hrvata pobude najveci interes za pitanje bogomilstva. Ali ne samo kod Hrvata, nego kod svih juznih Slavena, jer nijedan juzno-slavenski narod nije prosao bez ikakvog utjecaja od strane nauke popa Bogomila. I s time mislim, da sam dostatno oznacio znamenovanje bogomilstva kao socijalnoga i politickoga faktora.

Dr. Ivo Pilar (10. marta 1927. - Predavanje u Socioloskom drustvu u Zagrebu)


BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM


Prelazak bogumila na islam u Bosni i Hercegovini

Vrijedne su narocite paznje religiozne i socijalne prilike ove zemlje prije turskog osvajanja. Vecina tamosnjeg stanovnistva pripadala je krscanskoj heretickoj sekti bogumila. Ovi sizmatici su od XIII stoljeca bili izvrgnuti progonima papa. Cak su pape protiv njih nekoliko puta preporucivali krstaski rat (papa Honorus III - 1221. godine, Gregori IX - 1238. godine, Innocent IV - 1246. godine i Benedict XII - 1337. godine. Inkvizicija je osnovana 1291. godine). Papa Ivan XII u jednom pismu bosanskom kralju pise:

"Dragi nas sine, bosanski kneze vrijedni Stevane! Znamo,da si vjeran sin crkve. Zbog toga ocekujemo tvoje posredovanje u unistavanju heretika u tvojoj zemlji. Ocekujemo da ces biti na pomoci nasem inkvizitoru Fabiusu, jer otpadnici (heretici) smatraju Bosnu zdravim mjestom. Sakupili su se iz raznih krajeva svijeta i hoce da tamo posiju sjeme odvratne zablude. Ovi ljudi, privikli na spletke starog Lucifera (Iblisa), oboruzani otrovom patvorene prostodusnosti (jednostavnosti), pod krinkom krscanstva nastoje otrovati umove katolika. Njihove se rijeci uvlace poput raka. Prividno su cedni, ali su potajno i na ubojstvo spremni. To su vuci u obliku janjadi. Da ulove i prevare prostodusna stada Isusova, prikrivaju svoje zvjerstvo".

Patnje koje su trpjeli bogumili u XV stoljecu postale su tako nesnosljive da su se radi svog spasa obracali Turcima za samilost, jer su grubi postupci i pritisci bosanskog kralja i svecenstva bili takvi da im nema primjera. Njih cetrdeset hiljada pobjeglo je u susjedne zemlje. Oni sto nisu pobjegli poslani su u Rim, okovani u lance. Medjutim,ove grozne mjere malo su usluge ucinile umanjivanju bogumila u Bosni, jer se prica da je ova hereza jednako bila jaka i u 1462. godini. Sljedece godine, kada je sultan Mehmed II podvrgao Bosnu, tamosnji su katolici napustili svoj kraj. Kljuce Bobovca, prijestonice kraljeve, predao je Turcima njegov namjesnik koji je bio bogumil. Posto su se i druga mjesta i utvrde povele za njim, za jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko sedamdeset utvrdjenih mjesta. Mehmed II prikljucio je i Bosnu ostalim osvojenim krajevima.

Otada se vise nista ne cuje o bogumilima. Misli se da su po turskom osvajanju u velikom broju prigrlili islam. Vecina je katolika iselila u susjednu Austriju i Madjarsku, a za preostale se misli da su se mnogi od njih poveli za primjerom predasnjih obracenika. Neki su Evropljani pretpostavili da je mnogobrojno obracenje bogumila u islam bilo u pocetku turskog osvajanja s tom namjerom da se povrate u svoju narocitu sektu, cim im se u buducnosti pruzi prilika. Kao dokaz za ovu tvrdnju oni navode da su bogumili, zbog gore spomenutog stradanja i pritiska, nasli zgodan put kako ce namjerno zanijekati svoju staru vjeru (katolicanstvo), te buduci da im se kasnije nije pruzila ocekivana prilika u povratak, to se napokon namjera njihovih preda zaboravila. Obicno je ovakva pretpostavka samo nagadanje, te se na nju, kao nepobitni dokaz, ne moze osloniti. Mi smatramo jacim razlogom to sto su bogumili pomijesani s muslimanima bili skloni islamu zbog mnogih tacaka u njihovom vjerovanju koje su slicne islamskom ucenju. Bogumili su odbacivali obozavanje Marije, ustanovu krstenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upucivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (mocima). Protivno katolickim crkvama, koje su nedostojno ukrasene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su hrdjavo misljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali "satanske trube". Vjerovali su da nije Isus licno razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomicno slagali s Kur'anom (Njihova je tvrdnja: "Mi smo ubili Mesiju Isaa, sina Merjemina, Bozjeg poslanika. Niti su ga ubili niti razapeli, nego im se tako pricinilo." - Sura IV, An Nisa', 157).

Osudjivanje alkohola i sklonost asketskom zivotu i jednostavnosti spadaju u one sklonosti koje su posluzile zblizavanju bogumila s islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Cesto su puta padali na koljena i izrazavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u dzamiji izgleda da nije trebalo velike preinake.

Ovdje sam sakupio neke tacke koje su slicne sa propisima islama, a koje se nalaze u sizmatickoj sekti bogumila. Medjutim, u bogumilskom vjerovanju ima i takvih tacaka koje sadrze formu krscanskih propisa da ih pobozni muslimani ne mogu smatrati dostojnim za primanje. Dok su zajednicke tacke ovako nabrojene, moze se zakljuciti da su se uvjerili u potrebu postepenog napustanja onih vjerovanja koje islam ne trpi. Njihovo vjerovanje, slicno dualizmu manihejaca, nije se moglo izmiriti s vjerovanjem muslimana, ali je islam uvijek bio tolerantan (napisano 1913.!) prema ovakvim religioznim rasudjivanjima, samo pod tim uvjetom da ova svoja sizmaticka naziranja ne izjavljuje.

Turci, da omile svoju vjeru Bosnjacima, po svom poznatom obicaju nagovarali su ih nudenjem svih vrsta materijalnih i duhovnih probitaka. Svima onima koji su prigrlili islam osiguravali su vlasnistvo svega njihovog posjeda, a spahije su bile oslobodjene od poreza. Moguce je da su mnogi od islamiziranih pripadali plemstvu i bili lenski gospodari, te zbog svoje hereze prema katolicima bili prije liseni tih prava. Napokon, ukljucivsi se pobjednickoj vjeri, uhvatili su priliku da povrate svoje vlasnistvo. Bosanski su muslimani sacuvali svoju narodnost, te do dan-danas nosili prezimena krscanska i govorili nacionalnim jezikom. Istovremeno su uvijek bili sa revnoscu i odusevljenjem privrzeni vjeri. Staro vitesko drzanje muslimana plemica, predana privrzenost islamu, pored njihovog upliva i moci uvijek su na njih svracali narocitu paznju. Nekima su od njih povjeravana vazna zvanicna mjesta. Dapace, izmedu 1544. i 1611. godine, zauzimala su devetorica od njih predsjednistvo vlade.

(T. W. Arnold: Povijest islama, Sarajevo 1989., str: 235-238.)


Staroslavenski bogumilski spisi:


IZ APOKALIPSE BOSANSKIH KRSTJANA

POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA



Literatura


English: 1. John V. A. Fine, Jr.: "The Early Medieval Balkans" (The University of Michigan Press, 1991)

2. John V. A. Fine, Jr.: "The Late Medieval Balkans" (The University of Michigan Press, 1991)

3. E. H. Broadbent: "The Pilgrim Church"

4. Georges Serrus "The Land of the Cathars" (Editions Loubatieres, 1994)

5. Didier Poux: "Cathare Country - The Cathare Religion" (Editions APA POUX - Albi, 1995)



Croatian:

1. Dominik Mandic: "Bogomilska crkva bosanskih krstjana" (ZIRAL, Chicago - Roma - Zurich - Toronto, 1979.)

2. Zvane Crnja: "Kulturna povijest Hrvatske" (Otokar Kersovani, 1978.)

3. Jaroslav Sidak: "Studije o 'Crkvi bosanskoj' i bogumilstvu" (Sveucilisna naklada Liber, 1975)

4. Franjo Sanjek: "Krscanstvo na hrvatskom prostoru" (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1991)

5. Guy i Jean Testas: "Inkvizicija" (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1982)

6. Grupa autora: "Ilustrirana povijest Hrvata" (Stvarnost, Zagreb, 1971)

7. Grupa autora: "Enciklopedija Leksikografskog Zavoda"

8. Ivo Pilar: "BOGOMILSTVO kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politicki problem" (Knjizara J. Studnicka & Co., Sarajevo, 'dva predavanja sto ih je 10.II i 10.III. 1927. godine odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu')

9. August Franzen: "Pregled povijesti crkve" (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1993)

10. Nada Miletic: "Stecci - Umetnost na tlu Jugoslavije" (Zajednicko izdanje: Izdavacki zavod Jugoslavija / Beograd, Spektar / Zagreb, Prva knjizevna komuna / Mostar, 1982)v 11. Josip Hamm: "Staroslavenska citanka" (Skolska knjiga, Zagreb, 1971.)



Deutsch:

1. Katja Papasov: "Christen oder Ketzer - die Bogomilen"(OGHAM VERLAG Stuttgart, 1983)

2. Michele Aue: "Die Katharer" (MSM, 1995)



French:

1. Maurice Griffe: "Les Cathares - Chronologie de 1022 a 1321"



Vezano za temu:


Historija Bosne i Hercegovine


Vjera Bosanaca je Bosanstvo - Sevko Kadric
Vrijednosne orijentacije Bosnjaka Bogumila - S.K
Korjeni Bosne i Bosnjastva - Sevko Kadric
Vatru je zapalio svestenik Bogumil - Sevko Kadric
Bogumili i pedeset zabluda Manihejskih
Geneza Bosnjaka - Zlatko Lukic

Historija srednjovjekovne Bosne i Hercegovine


INSPIRATIVNA SNAGA BOSNJAKA BOGUMILA
IZ APOKALIPSE BOSANSKIH KRSTJANA
POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA
SREDNJOVJEKOVNE NEKROPOLE U BIH
BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM
PERIOD POKRSTAVANJA DIJELA BOSNJAKA






© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved