07. mart 2007.
Presuda Medjunarodnog suda je visoko nemoralna.

RUGLO MEDJUNARODNOG SUDA!

Pise: Prof Hamdo CAMO

Da bi covjek uopce komentarisao odluku tj. presudu Medjunarodnog suda PRAVDE iz Den Haaga (Holandija), trebao bi prostora koliko za jednu knjigu, a i toga ce sigurno biti.

U svakom slucaju, kocka je bacena.

Kao prvo, jos nigdje nisam procitao cijelu presudu i mislim da cu je u uskoro imati pred sobom. Ono sto imamo, to su dijelovi i fragmenti, ali i oni su dovoljni da se covjek za prvu ruku informise i zna o cemu se radi, a ovdje se radi o sudbinskim stvarima koje covjek treba znalacki i kontrolisano voditi. Bez emocija.

Najveci novum u presudi je da osim pojedinaca genocid mogu pociniti i drzave.

Znacenju presude mozemo prici sa emocijama i to nikako nije pozeljno, ali i sa znanjem i dozom razuma, drzeci se prije svega prioriteta po kojima treba izvuci trenutno ono najbolje.U svakom slucaju, sam naslov odaje misljenje, ne samo moje, vec vecine svijeta koji je, ne bas previse, ipak zatecen presudom.

U kratkim crtama.

Visoko obrazovani kadar strucnjaka od poziva i imena dakle, sudije Medjunarodnog suda pravde u Haagu su dali i stavili svoje ime, svoj glas, profesiju, poziv i garanciju, da su ovu odluku donijeli po svijesti i savjesti ulazuci svo svoje znanje i dugogodisnje umijece u praksi, da ta presuda sluzi istini, covjecanstvu, pravu i pravdi, te odlucili i donijeli presudu po kojoj je u grubo receno:

- “Genocid izvrsen, krivac nepoznat!”

Naravno, ovako donesena presuda u svom kontekstu izaziva mucninu u stomaku ali, sa pravom i pravnicima – to je tako! Ja bih, a smatram da biste i vi sami, za pola cijene, ovakvu odluku donijeli - za daleko manje od 14 godina!

Sadrzeci finese, ne smije se zaboraviti, presuda je napisana na nekih stotinjak stranica i da ovako, kako izgleda, moze da se ucini, kao da nema niti zidova, a niti tavanice, ali nije tako.

BiH je ulozila Tuzbu po kojoj tereti bivsu SRJ da je u vrijeme rezima tadasnjeg predsjednika Slobodana Milosevica naoruzavala, financirala i poticala bosanske Srbe, da provode etnicko ciscenje tokom rata od 1992.-1995. godine.

Srbija uporno tvrdi da nije odgovorna za svoje i akcije srpskih paravojnih formacija.

Mi znamo, cijeli svijet zna, da je Srbija i Crna Gora slala svoju Armiju (nekadasnju JNA), dijelove te Armije, da je obucavala, oblacila, placala, financirala i podrzavala paravojne snage, slala zatvorenike, placenicke i druge kriminalne grupacije, te strane gradjane koji su bili zainteresovani da kao “psi rata”, pored toga sto su bili placeni, da imaju dodatnu nagradu u plijenu od pljacke, oduzimanja, sverca, droge, alkohola, prostitucije, preprodaje oruzja, pogonskog goriva, cigareta i t.d. Za ovakve aktivnosti se znalo i one su se odobravale, precutno, potvrdno, autoritetom, organizacijski, politicki, vojno, planski, logisticki, ekonomski, javno i tajno. Politiku Milosevica je podrzavalo i danas jos podrzava vecina stanovnistva zemalja koje Tuzba navodi. Inace, da je drugacije, ratni zlocinci bi davno bili predati sudovima pravde, slijedilo bi priznanje hapsenja, ubijanja, protjerivanja, izvinjenje, odsteta i poslije toga bi se moglo bez tenzija ici dalje u zajednicke asocijacije i nekakvu buducnost.

Ovako, sve je opet dovedeno u pitanje, a za pogorsanje odnosa niko vise i ne pita, jer odnosi gori i ne mogu biti, a mnogi potajno mole, da tako i ostane.

Ruglo sudija

Presuda u sebi sadrzi sve strane u regionu i to, da je u Srebrenici izvrsen i genocid, na zalost, pored odgovornosti Srbije, da nije sprijecila genocid, nigdje nema odgovornost Medjunarodne zajednice koja nosi isto breme. I to je ono sto je negativno. O razlozima zasto je to tako, drugi put. O propustima naseg tima, drugi put.

Ukoliko na trenutak izuzmemo Srbiju i Crnu Goru, koje ce ipak jednog dana doci na tapet, jer samo trenutno nema dovoljno dokaza, ostaje, da je za “ciscenje” jedne etnicke skupine, Bosnjacke etnicke skupine, kriv danasnji manji bh entitet, koji se jos voli nazvati Republika Srpska. To je realnost.

S obzirom, po presudi, da se “svi prakticni efekti genocida moraju ponistiti”, tzv. Republika Srpska je “bezstatusni prakticni efekat”, nus-produkt, nastao na genocidu i kao takav mora da nestane, mora da se ukine, ovako ili onako, sad ili kad-tad. Njega ne moze vjecno spasavati cak ni Dejton koji, konacno nije i nepromjenjljiv.

Mi Bosnjaci “ih” ne mozemo shvatiti niti prihvatiti kao “partnere”, entitet ili “Republiku”, jer nisu nastali na demokratskoj osnovi, na osnovi zakona prava, vec su nastali na osnovi rata, na osnovi zakona jacega, a to se nikada ne smije i ne moze akceptirati. Oni su nuzno zlo na koje treba tako i gledati. Nema tog suda i te Medjunarodne zajednice koja ce natjerati vecinsko Bosnjacko stanovnistvo da po principu zakonitosti rata, danas u ovo vrijeme, prihvati nekoga ko je jucer istrijebio sve sto nije srpsko, sto se zove i misli drugacije, a danas zele, kojeg li licimjerja, da se igraju malo i demokratije. Prvo treba platiti racune, pa ce se ici tek onda dalje, ako se bude islo dalje. Oni misle i planiraju, ukljucujuci Kacavandu, svakako dalje.

Prvo da se ljudima vrati njihovo, da se svi protjerani i prognani obestete, imovina, cast, integritet, a ako to druga strana nije u stanju, na to su trebali misliti prije.

Pitanje je, koliko ce njih sa ostecene strane zivih docekati nesto takvo, ako uopce i doceka?!

Predstavnici Medjunarodne zajednice nisu potrebni. Ako je birati sa ili bez Evrope, istina je da smo vec u Evropi. Mi smo geografski dio Evrope. Što se tice politicke i ekonomske Evrope, vise bih se ugledao na Švicarsku, onako kako je to ona ucinila. To ozbiljno naglasavam jer, mi smo isto tako mali i nece nam nikako biti ugodno ako nas proguta taj ogromni evropski div, bez “prava” glasa, a kasa mora “stimati”.

Ostalo su finese, politicko umijece i sve ce vrijeme opet donijeti i odnijeti, upravo onako, kako nasa lijepa rijeka Bosna puno toga donese, a onda i odnese.

Koliko se radi o pravnom postupku govori i podatak da je presuda “pala”, a da jos nisu zavrseni svi krivicni postupci prilikom kojih ce sigurno izaci na povrsinu jos po koji sigurni dokaz o umijesanosti Srbije i Crne Gore u agresiji na BiH, prije svega mislim na postupak koji se vodi protiv Vojislava Šeselja.

Presuda Medjunarodnog suda je visoko nemoralna. Da li je, kakva li je i koliko li je, pokazace vrijeme. Ona je svakako politicka presuda puna kompromisa na nas racun, a dovoljno je znati, da ce takvu presudu kroz historiju pratiti krvave medalje Holandskog bataljona.

U ostalom, poruka presude regionu i sire u svijetu, veoma je losa.

Siguran sam i u to duboko ubijedjen, ovo nije i nece biti zadnja presuda koja je izrecena i oni koji misle da je ovim zavrsena jedno historijsko poglavlje, duboko se varaju. Ono tek pocinje.

Bosna i Hercegovina treba dalje skupljati dokaze i ustrajati na novnom sudskom postupku. Dokaza ima na pretek, posebno onih koje Medjunarodni sud nije htio da stavi na sto, a ticu se “zasticenih akata” koji tesko optuzuju Beograd i Podgoricu za umijesanost u agresiju na BiH.

Grijesiti je ljudski, bozanski je oprastati.

Greske su moguce, ali postoji mogucnost i njihove ispravke koje se daju i mogu ispraviti bilo kada.

Bolje nego nikada, a krivicna djela poput genocida, kao sto znate, nikada ne zastarjevaju.