BOSNJACKE BALADE
BROJNI VAZNI SAKUPLJACI BOSNJACKIH BALADA II
Biljezeci pjesme zajedno sa njihovim napjevima, za vrijeme svoga cetveromjesecnog boravka u Bosni i Hercegovini, godine 1893. Ludvik Kuba je zapisao nekoliko bosnjackih balada, a medju njima se isticu pjesme o na smrt osudjenom Ibrahim-begu, te o pogibiji Hifzi-bega Djumisica i brace Moric.
Kubini zapisi su ujedno i prvi melografski zapisi bosnjacke balade. U svom putopisu o boravku u Bosni i Hercegovini Kuba je takodjer ostavio svjedocanstvo o prilikama u kojima se bosnjacka balada ostvarivala kao dio usmene tradicije. Opisujuci mostarsku muslimansku sredinu u vrijeme ramazana, mjeseca posta Kuba govori o nocnoj zabavi u porodicnom krugu, gdje su uz ostale pjesme izvodjene i balade :
“Ramazan svi uzimaju veoma ozbiljno, i to obje njegove strane, dnevnu ili posnu i nocnu ili gozbenu. U porodicama muskarci pjevaju uz tamburicu ili uz gusle, a djevojke pjevaju ‘uz tepsiju’, tj. uz pratnju velike metalne tacne koja zveci, a koja inace sluzi kao posuda za jelo ili kao stolna daska. U tim dugim nocima ispredaju se dugacke pripovijedne pjesme, kao dame sa beskrajnim slepovima. Slusaju se stihovi koji slikaju kako pobunjenika Ibrahim-bega ‘svezana vode da ga objese’ ili kako je ‘izginula vojska pod Derventom’ kako su ‘poginula dva Albanovica’, iza kojih su samo od jednog ostale dvije udovice; mladja Hata i starija Fata, pa se one u sjecanjima nadmecu koja je od njih bila milija Hasan-begu....”.
Iz vremena Kubina bavljenja u Bosni i Hercegovini potjece zbirka ucitelja Ivana Zovke, u kojoj se nalazi dvadesetak bosnjackih balada. To je znatna rukovijet, pogotovu kada se ima u vidu cinjenica da je zbirka zasnovana uglavnom na lirskim pjesmama koje je Zovko - kao i Kuba - biljezio sirom Bosne i Hercegovine od veceg broja lica, cija imena, sa podacima odakle potjecu, skupno navodi. Medju bosnjackim baladama koje Zovko na vodi i koje je zabiljezio nalazi se nekoliko antologijskih, a korpus balada sa lokalnim obiljezjima posebno obogacuje pjesma o Vilica Lejliji, koja sama sebi presudjuje kada shvati da je njezin bogati rod nece dati za “fakirka” Alu Meunica, u kojeg se zagledala.
U godinama nakon Kubina boravka u Mostaru nastale su na podrucju Hercegovine dvije znacajne zbirke pjesama, koje sadrze znatan broj bosnjackih balada. Pjesnik i politicki poslanik Osman Djikic zabiljezio je, pretezno u Mostaru i Stocu, sezdeset pjesama, medju kojima je vecina balada, od kojih je zbog lokalnih obiljezja osobito zanimljiva ona stolacka pjesma koja je zapamtila hajducki prepad na Mehmed-agu Sehica. I, dok je Djikiceva zbirka ostala u rukopisu, zbirka drugog mostarskog sakupljaca s pocetka XX stoljeca, Mehmeda Dzelaluddina Kurta, stampana je u Mostaru 1902. godine, u vlastitoj nakladi sabiraca. Medju 88 pjesama, koje je Kurt zabiljezio od svoje majke Nazife, rodjene Selimhodzic, nalazi se dvadesetak balada, od kojih su neke vrlo skladno i postupno uoblicene.
Koncem XIX stoljeca nastale su na podrucju Bosne jos tri zbirke pjesama koje bastine znacajnu gradju bosnjacke balade, a sve tri su ostale u rukopisu i samo dijelom objavlje ne. Prvu od njih nacinio je u Sarajevu Safvet-beg Basagic. Njegova zbirka pod naslovom “Narodno cvijece ukitio S.R.Basagic” sadrzi 68 pjesama, od kojih se desetak mogu svrstati u balade. Na podrucju Sarajeva nastala je i zbirka “Muhammedanske zenske pjesme” Muhameda Fejzi-bega Kulinovica, o cijem izrazitom smislu za etnografski rad svjedoci tekst “Muhammedanska zenidba u Bosni”, objavljen 1899. godine. Medju desetak vrlo vrijednih i razvijenih bosnjackih balada posebno se istice pjesma o pogibiji Morica, vrlo razudjena inacica antologijske vrijednosti, koja u mnogim pojedinostima bastini prastaru gradju, a s obzirom na stupanj pjesnickog uoblicenja stoji u samom vrhu zabiljezenih pjesama o pogibiji sarajevskih janicarskih prvaka.
Treca od ovih zbirki, ciji je sastavljac Antun Hangi, pisac zapazene knjige o zivotu i obicajima Bosnjaka, sadrzi 76 pjesama, od kojih se tridesetak mogu smatrati baladama. Hangijeva zbirka “Narodne pjesme iz Bosne” nastala je u Banjoj Luci, gdje se njezin sastavljac nasao kao ucitelj, dosavsi iz Hrvatske da sluzbuje u Bosni. Hangi je pjesme biljezio od neimenovanih djevojaka ili zena, posredstvom svojih banjaluckih znanaca, sto je vidljivo iz predgovora prvom izdanju njegove knjige o zivotu i obicajima Bosnjaka.
“....Osim njih mnogo su mi na ruku isli moji bivsi ucenici u trgovackoj skoli u Banjaluci, Muhamed Hodzic i Selim Alic, koji su tako sretni, da imaju rodice, koje znadu vrlo lijepih haremskih pjesama, koje sam samo po njima sakupiti mogao i koje cu, ako Bog da, sto skorije u svijet izdati.”
U zbirkama koje su s pocetka XX stoljeca nacinili Sava Miladinovic u Sarajevu te jos Jovan P.Mutic u Kalinoviku nalazi se izvjestan broj bosnjackih balada. Miladinovic je pjesme za svoju zbirku biljezio iskljucivo u muslimanskoj sredini, sto je istaknuto i u podnaslovu zbirke - “Zenske muhammedanske pjesme” - o cemu sabirac i izravno govori u popratnom pismu kada je zbirku slao Srpskoj Kraljevskoj Akademiji 1900. godine :
“Saljem ovo 32 pjesme narodne zenske muhamedanske, Akademiji. No, buduci je posao oko sakupljanja Muhamedanskih pjesama vrlo tezak, jer se kod njih zenskinje krije, to se nadam da ce mi Srpska Kraljevska Akademija spremiti pristojnu nagradu.”
Zbirka Jovana P. Mutica znatno je obimnija, ali sadrzi - kao i Miladinoviceva - svega desetak bosnjackih balada, od kojih se isticu tri sa lokalnim obiljezjima: o pogibiji brace Moric i Hifzi-bega Djumisica te posebno o pogibiji Omer-bega Cengica, zato sto je zabiljezena neposredno nakon dogadjaja o kojem pjeva i zanimljiva je za pracenje toka nastanka pjesama o lokalnim zgodama.
Ivan J. Marunovic, koji je u Zadru 1906. godine objavio jednu zbirku pjesama iz Bosne i Hercegovine - znacajnu radi jedne od najcjelovitijih inacica balade o Moricima - izdvaja se od drugih sabiraca svoga vremena po tome sto je uz pjesme navodio imena pjevaca ili kazivaca i donosio biljeske koje su pjesmu objasnjavale. Tako je uz baladu o pogibiji brace Moric priopcio ne samo ime i zanimanje pjevaca nego je potanko opisao i nacin izvodjenja pjesme koju je sarajevski obucar Muharem Porca pjevao prateci se vrstom tambure zvanom “saz”. Marunovic donosi jezgrovit i upecatljiv opis saza i sazlije:
“Saz je tambura su 10-12 zica, koja je jako obljubljena kod Bosnjaka. Vrlo je ugodno slusati kad vjestak
• sazlija uz nju kuca, a interesantno je gledati kako na njoj nesmotrenom hitrinom prebire zice terzijanom ili perom u desnoj ruci, dok prsti lijeve ruke lete sad tamo sad amo, po gornjem dijelu tambure, koje donji dio u krilu tamburdzije lezi.”
Njegov opis izvodjenja zabiljezene inacice balade o pogibiji sarajevskih janicarskih prva ka dragocjen je za upotpunjavanje predstave o nacinu ostvarivanja balade kao dijela usmene tradicije u muslimanskoj sredini s pocetka XX stoljeca.
|
