Početna - - Početna
SARAJEVSKI PROCES


- ALIJA IZETBEGOVIC -





SARAJEVSKI PROCES ( Sudjenje grupi bosnjackih intelektualaca 1983. )

Sarajevski proces


Sudjenje odrzano 1983. grupi bosnjackih intelektualaca pred Visim okruznim sudom u Sarajevu za djela protiv naroda i drzave. Ujedno je to bio i jedan od posljednjih velikih politickih procesa u raspadajucem komunistickom rezimu u Jugoslaviji, kao i jedan od najkontroverznijih, blago receno. Optuzba je tvrdila da su okrivljeni cinili dobro organizovanu grupu koja je imala za namjeru rusenje postojeceg poretka i uspostavljanje islamske drzave na tlu Bosne i Hercegovine, a sve u dogovoru sa izvjesnim centrima u inostranstvu. Glavni dokaz optuzbe bilo je djelo prvooptuzenog Alije Izetbegovica "Islamska deklaracija", teoretska rasparava o tadasnjem polozaju muslimana u Jugoslaviji i svijetu.

Pred sud su na ovom procesu izvedeni slijedeci optuzeni: Alija Izetbegovic, Omer Behmen, Hasan Cengic, Ismet Kasumagic, Salih Behmen, Dervis Djurdjevic, Dzemaludin Latic, Edhem Bicakcic, Melika Salihbegovic, Mustafa Spahic i Djula Bicakcic. Optuzeni Rusid Prguda, inace teski srcani bolesnik, umro je za vrijeme trajanja istrage. Proces je predvodio predsjednik sudskog vijeca sudija Rizah Hadzic, a optuzbu je zastupala javni tuzilac Edina Residovic. Sudjenju je dat ogroman publicitet, a da sve nije bas cisto bilo je jasno svakome kada je vecina svjedoka pred sudom negirala iskaze date u istrazi. Kasnije ce neki od svjedoka priznati da im je u istrazi dat papir sa njihovim "iskazom" koji su oni morali potpisati i nauciti napamet.

Svi optuzeni proglaseni su krivim i osudjeni na kazne zatvora u trajanju od 5 mjeseci, do 15 godina ( koliko je dobio Omer Behmen ). Alija Izetbegovic osudjen je na 14 godina zatvora. Sudjenje i presuda izazvali su veliko negodovanje medju nezavisnim intelektualcima u cijeloj Jugoslaviji, ali i u svijetu. Narocito je jak pritisak za oslobadjanje Izetbegovica i ostalih bio od strane beogradskih intelektualaca, medju kojima je najglasniji bio, koje li ironije, Dobrica Cosic.

Svi optuzeni kojima je kazna jos bila na snazi oslobodjeni su i amnestirani 1988. godine, kada su oslobodjeni svi politicki zatvorenici u Jugoslaviji sudjeni za verbalni delikt. Vecina optuzenih se politicki aktivirala i kasnije obavljala visoke funkcije u Bosni i Hercegovini. Ali to nije vise nasa prica i necemo u to ulaziti. Ipak cu samo spomenuti da, uprkos apsolutnoj vlasti koju su nekadasnji optuzenici osvojili, nije bilo revansizma prema glavnim akterima procesa iz 1983. Rizah Hadzic i Edina Residovic ostali su u Sarajevu da rade kao advokati, a glavni svojevremeno isljednik u istrazi protiv ovih ljudi, Munir Alibabic-Munja, bio je za vrijeme rata glavni Izetbegovicev policajac.

by Edin Cengic SARAJEVSKI PROCES ( Sudjenje grupi muslimanskih intelektualaca 1983. )Sudjenje odrzano 1983. grupi muslimanskih intelektualaca pred Visim okruznim sudom u Sarajevu za djela protiv naroda i drzave.


Izvor BIH DANI "Sutra ce Alija izlagati svoju odbranu. To je Alija - stvoren je da iz nemoguce situacije postigne zgoditak. Ovo sam mogao reci onog dana kad je dao svoju odbranu, sto danas, nakon 16 godina svjedocanstva njegove karijere lidera SDA, ne bih rekao."

Optuzeni; Alija Izetbegovic, Salih Behmen, Omer Behmen, Ismet Kasumagic, Hasan Cengic, Husein Zivalj, Edhem Bicakcic, Mustafa Spahic, Melika Salihbegovic, Dzemal Latic, Dervis Djurdjevic i Djula Bicakcic.

Dvadeset prvog augusta 1983. dvanaestoro Bosnjaka osudjeni su na 90 godina zatvora. I poslije 16 godina javnost o ovom procesu ima kontroverzna gledista. Sintagma "etnicko ciscenje" prvi put je pomenuta povodom ovog procesa: napisao ju je dr. Fuad Muhic tvrdeci da su njih trinaestoro zagovarali "etnicki cistu Bosnu". Stane Dolanc, kao sekretar SUP-a SFRJ, prosirio je zagovaranje i na Kosovo. Raif Dizdarevic je smatrao da iza njih stoji Amerika, Nijaz Dizdarevic je u Teheranu tvrdio kako je "Izetbegoviceva grupa u dosluhu sa CIA-om", a Hamdija Pozderac je u Bagdadu rekao da su agenti Homeinija. Dobrica Cosic je sa 12 akademika potpisao peticiju trazeci njihovo pomilovanje, a Papa se preko kardinala Kuharica zelio zauzeti za njih...

Dani prvi skidaju tabue i sa ove vazne epizode nase bliske proslosti otvarajuci svoje stranice jednom od neposrednih aktera svih zbivanja oko Sarajevskog procesa: u ovom i brojevima koji slijede Nedzad Latic, bivsi proskribirani ljiljanovac, nudi svoju istinu o onome sto nikada nije objavljeno. Kako su Tito i Jovanka spasili porodicu Latic? Ko je sve skupljao novac za advokate? Zasto se Melika Salihbegovic vratila islamu? Sta je Rajko Danilovic zamjerio Edini Residovic? Kakvu je ulogu imao Fahrija Karkin? Ko je pretukao Adnana Silajdzica? Kako je tada pisalo Oslobodjenje? Zasto je "onaj Izetbegovic bolji od ovog danas"? Da li je sudjenje tada anonimnom Izetbegovicu i sljedbenicima spasilo Muhsina Rizvica, Muhameda Filipovica, Enesa Durakovica, Nijaza Durakovica i samog Hamdiju Pozderca? Gdje su i sta rade tadasnji isljednici, svjedoci, simpatizeri, sapatnici...

"...Sutra ce Alija izlagati svoju odbranu. To je Alija - stvoren je da iz nemoguce situacije postigne zgoditak. Ovo sam mogao reci onog dana kad je dao svoju odbranu, sto danas, nakon 16 godina svjedocanstva njegove karijere lidera SDA, ne bih rekao. "

Bismillahirrahmanirrahim! Ovo bi trebalo biti moje kazivanje

Svjedocenje, moze se reci i iskaz o hapsenju, zatvaranju, sudjenju i odbrani trinaestero muslimana koji su u jesen 1983. godine osudjeni na dugogodisnju robiju; kazivanje jer je osobno prisjecanje na najturbulentniji dio mog zivota; svjedocenje je jer sam kao brat Dzemalov uz Sabinu Berberovic, kcerku Alije Izetbegovica, bio najangaziraniji u njihovoj odbrani. Iskaz je udbaski termin i odgovara mojoj nakani priznanja svega onoga sto sam radio, vidio i cuo da se radi protiv njih. Vjerujem u ksimet - sudbinu. Iako mi se razum ne miri sa svim odlukama i situacijama koje me zadese u zivotu, prihvatam i pokoravam se sudbini kao necemu sto me nije moglo mimoici. Bilo to dobro ili zlo.

Danas, nakon skoro dvije decenije, vidim da sve sto se zbivalo nije imalo nikakve veze sa mojima zeljama, ambicijama, snovima i vizijama. Kakav, onda, mogu imati zakljucak?! Bio sam veseo i bezbrizan mladic; nikad me policajac nije legitimirao; nikad nisam upoznao advokata, nisam znao ni kako izgleda zatvorska celija i sudnica. Tek sam kao ucenik Medrese znao da su moji neki profesori bili u zatvoru. Poput hafiza Ibrahim-efendije Trebinjca, Kasima Hadzica, Omera Nakicevica, Safeta Tokica, Mustafe Sete itd. Nista me to nije sikiralo, mada sam bio kivan na komuniste koji su tako dobre ljude, poput starih i poboznih profesora, terorizirali po kamenolomima i rudnicima. Imao sam jos nekih razloga da mrzim komuniste i komunizam, naprimjer - nisam bio socijalno osiguran u Medresi, ali nisam ih se bojao, nisam strepio za svoju sudbinu. Imao sam snove i vizije kao da sam zivio u najslobodnijoj drzavi na svijetu. Mislim da su mi i roditelji zivjeli u takvom svijetu. Jednom mi je babo rekao da je molio Allaha da mu sacuva djecu od svakog zla i belaja, ali nikada nije molio da ih sacuva od zatvora. Mozda to i nije bila naivnost, kako bi se dalo zakljuciti u prvi mah. Jer sa nase strane nije bilo grjeske. Babo je, kao imam, bio cak i oprezan. Drzao je Titinu i Jovankinu sliku u dnevnoj sobi. Nit je volio Titu, nit Jovanku, ali njihova slika je visila na zidu uz porodicni album i nekoliko levhi.

Tito i Homeini

Ja sam taj koji je u svojoj bezazlenosti donio konkurenciju Titinoj slici. Jednog dana sam donio sliku imama Homeinija. Bila je to naljepnica pa sam je zalijepio na vitrinu sa knjigama. Homeinijev tirba se idealno uklapao u tomove knjiga pisane harfovima, Kur'ane, levhe. Taj momenat uzimam kao prekretnicu u nasoj porodicnoj idili, u kojoj je svakako uzivao i Tito sa svojom slikom. Kako se to desilo? Moj babo je volio nekoliko ljudi. Svi su bili muslimani. Volio je Jasera Arafata, Dzemala Nasera, Muamera Gadafija, Dzemu Bijedica i Safeta Isovica. U prvu trojicu, Arapa, razocarao se kad je cuo da i nisu bili Bog zna kakvi muslimani. Dzemu nije prezalio. Po jednom od ove dvojice, Nasera ili Bijedica, Dzemal je dobio ime. A Safet je za njega bio sultan, kralj, predsjednik, pravi lider. Bacao bi kapu u plafon kad bi na televizoru Sajo zapjevao. Nisam imao nista protiv babinih ljubimaca, ali ih nisam ni simpatizirao. I ja sam docekao i vidio Gadafija u haremu. Cak nisam uzivao ni u Safetovim pjesmama. Bile su mi stereotipne i preglasne. Slusao sam Sabana Saulica, Bijelo dugme, Abbu itd. E, jedne veceri, dok smo sjedili u dnevnoj sobi i gledali Dnevnik, pojavio se Imam Homeini. Dedo sa turbanom na glavi i crnom sjenom koja mu je padala sa ramena do tala stao je pred milionsku masu koja je kliktala, vristala, mahala rukama. Nakon njegovog jednog lagahnog polukruznog pokreta desne ruke milionska masa se utisala. Doimalo se da im je oduzeo dah, da ne disu. Bio sam fasciniran njegovim imidzom, kao i njegovim djelovanjem na mase. Ta hipnoticka elokvencija i imidz "dede evlije" bili su mu dovoljni da pokupi moje simpatije iako nisam bio upucen sta on hoce. Nisam shvatao koga obara sa vlasti, koga voli i ne voli. Mislio sam da ce i babo dobiti novog autoriteta. Ali, gle cuda; babo je sumnjicavo klimao glavom. Nije ga prihvatio kao Nasera, naprimjer. Vjerovatno zato sto su ga i Naser i Arafat i Gadafi razocarali. "Nemoj ti tako", upozoravao je kriticare Nasera. "On nam je valj'o. Izvadio je Djozu iz zatvora. A sta ce hudi Arafat, ni zemlje ni naroda." Za Gadafija je jos imao razumijevanja da je mlad, al' dugo je pricao kako je Gadafi sa Dzemom Bijedicem dosao u Gornji Vakuf. Helikopterom su se negdje spustili i dosli u novu dzamiju. Gadafi je klanjao u dzamiji, tu je negdje u blizini safa bio i babo, a Dzemo je stajao na vratima. "E-e-e, zna Dzemo kako se pomazu muslimani", zakljucio bi pricu. Muslimanski krugovi su pricali verziju da je prilikom prve posjete Nasera Beogradu ovaj odmah upitao za Husejna Djozu, koji je sa njim bio skupa u klupi na El-Azharu u Kairu.

Kad se Tito raspitao za Djozu, UDBA mu je odgovorila da je u zatvoru. Navodno je Tito odmah naredio da se pusti i tako je, zahvaljujuci svom studentskom kolegi, Djozo pusten. Ima tu jos jedna poruka iz ove anegdote. Sta je falilo da i Djozo bude predsjednik kao i Naser, skupa su bili u klupi. Ova potajna babina razmisljanja UDBA je denuncirala pred samu Djozinu smrt. Ocito je babo cekao slicnu pricu o Homeiniju pa da "zagrize". Homeini kao da nije ni cuo za Bosnu. A ja sam "zagrizao" toliko da mi nije bilo dosta zalijepiti Homeinijevu sliku na vitrinu, vec sam je zalijepio na unutarnju stranu poklopca kozne torbe. Imao sam jednu "foru" sa tom slikom. Neke sam prijatelje sa Filozofskog fakulteta, Zilhada, Rifata i Ahmeta, pozdravljao tako sto bi im "podvikni" selam i otvori poklopac tako da vide sliku Homeinija. Sva trojica su kasnije imali problema sa Udbom zbog ove slike iako su bili profesori marksizma. A gdje je tu Dzemal? On se bio ozenio. Svatovi su bili koji mjesec prije Titine smrti. Nikad nas dvojica nismo dijelili drustvo i prijatelje. Zenidbom se bio totalno udaljio od mene. Radio je kao vanredni profesor u Medresi i mnogo se angazirao oko predavanja u Tabackom mesdzidu. Najtjesnje je suradjivao sa Mehmedalijom Hadzicem i Hasanom Cengicem. Ja sam im bio vodonosa.

Nekad, dok bi spremali predavanja u Tabackom mesdzidu, ja bih im kupio grozdja. Koliko god sam ga postovao, Hasana nikad nisam volio. Smetala mi je njegova prepotentnost koja se granicila sa drskoscu. A i sa Dzemom se cesto svadjao, pa su napravili sporazum da ne smiju biti ljuti duze od tri dana. Serijatski, nema sta. Mnogo, mnogo puta su prekrsili taj sporazum. On je klasicni aktivista, a la Streljnikov. Mehmedalija je bio, takav je i ostao, intelektualac. Izvanredno obrazovan covjek. Los organizator i los aktivista. Mislim da je on izvrsio presudan utjecaj na Dzemu, tako da je i Dzemo vrlo los organizator i aktivista.

Do poznanstva sa njim Dzemo je bio bohem. Volio je dugu kosu, gorljivo je kritizirao celnike IVZ-a, vidio sebe kao pjesnika. U pubertetu je sanjao o fudbalskoj karijeri. Cak je trenirao u FK "Bosna". Tad je odobravao moje foliranje sa slikom Imama Homeinija. Ali nije me upucivao u svoje krugove, niti mi je posebno sugerirao stavove po pitanju Iranske revolucije. Jednom mi je ispricao da se vidja sa jednim Irancem. Zvao se Doktor Turabi. Negdje su sjedili skupa i razgovarali o Iranskoj revoluciji. Davao mi je informacija toliko da mi potvrdi ispravnost mojih simpatija za Homeinija. Dzemo me je odlicno poznavao. Posto je stariji, uvijek se prema meni odnosio zastitnicki, tolerirao mi je ispade i pogrjeske. Imao je i sta. Ja njemu nisam imao sta tolerirati jer je bio sto puta odgovornija osoba od mene. Govorio mi je da sam odrastao na dedinom krilu, sto je trebalo znaciti da ja Homeinija volim kao dedu, a ne kao lidera jedne vrlo znacajne revolucije na koncu dvadesetog stoljeca. Bio je u pravu: svu filozofiju zivota naucio sam od svog dede, a moje zanimanje za Iransku revoluciju nije sezalo dalje od simpaticne brade i turbana Imama Homeinija. Ma koliko bile bezazlene, simpatije za Imama Homeinija bile su raspravljane na sjednicama CKKP BiH. Kad danas citam stenogram sa sjednice, vidim da su moje "simpatije bile panislamisticke".

Kako je pocelo

I ovo je bilo dovoljno da se uspanicim kad sam u carsiji cuo da su neki imami, profesori medrese i studenti privodjeni u policiju. Bilo je to 23. marta 1983. godine. Najvise su bili ispitivani o Homeiniju. Zgulio sam Homeinijevu sliku sa torbe. Nikad nisam citao Oslobodjenje. Citao sam Politikin zabavnik, NIN, Sarajevski Svijet, Start, kasnije Danas. Sjecam se kad sam kupio prvi broj Danasa. Oslobodjenje sam kupio kad sam cuo da imaju imena grupe uhapsenih muslimana. Bilo je to 9. aprila 1983. godine. Od uhapsenih sam znao Hasana Cengica i Meliku Salihbegovic, a Aliju Izetbegovica i Omera Behmena sam vidio na ulici. Za ostale nikad nisam ni cuo. Dzemo je jos bio na slobodi. Nekoliko je puta nosio Hasi paket u zatvor. Paket je bio vracen, a strazar na prijavnici je uzeo Dzemine podatke. Zena ga je korila da to ne cini iako mu je sama spremala paket. Ona se bila sprijateljila sa Hasinom sestrom Nedzmom. Nisam se sikirao puno zbog hapsenja desetak ljudi, al' mi je bilo zao Hase. Tih dana sam otisao roditeljima u Biljane kod Kljuca, gdje mi je babo radio kao imam. Dok sam putovao kasno nocu, gledao sam mjesecinu i tugovao za Hasom. Zamisljao sam da tad, dok se ja vozim, on lezi negdje na betonu sklupcan i pretucen. Nisam znao kako izgleda zatvor. Dzaba filmovi u kojima sam vidio celije, moja masta potaknuta tugom za Hasanom formirala mi je betonske hladne celije. Cim sam dosao kuci, neprimijetno sam usao u sobu da bih zgulio Homeinijevu sliku sa vitrine. Slike nije bilo. Babo je uradio posao istog trenutka kad je na televiziji cuo da je uhapsena grupa "koja je djelovala sa neprijateljskih pozicija". Ujutro za kahvom majka me je upitala za Hasana. Voljela ga je kao dobrog Dzeminog prijatelja. "Kako mu je jadnoj majci?!", odhukivala je. "Ima samo njega." Nisam im kazao da mu Dzemo nosi pakete u zatvor.

Sedmi maj

Nekako sam oduljio kod kuce. Mozda zbog Mirzete. I ona je bila kuci. Nas dvoje smo sjedili za stolom pod sljivom kad je mali Hasib, djecak iz komsiluka, dotrcao uzvikujuci: "Nedzade, traze te kod kuce!" "Ko? Je l' policija?", htio sam se nasaliti sa uspanicenim djecakom. "Jeste. Policija te trazi", odgovorio mi je. Srce mi je obuzela hladna zebnja. Krenuo sam kuci. U sobi sam zatekao majku, starog komsiju Latifa, jednog policajca u uniformi i dvojicu mladjih ljudi. To su bili agenti Udbe, koji su se predstavili kao Muharem Zjajo i Zeljko(?), mozda Varunek, iz Banje Luke. Vrsili su pretres stana. Rovili su po vitrinama, preturali knjige, izdvajali Dzemine slike, teke, razglednice, kasete… Zavirivali pod krevete, u dimnjak, trazili su oruzje. Dok su izmicali vitrinu sa knjigama, nesto je ispalo i udarilo o pod. Bila je to uramljena mala slika bracnog para Broz. Pali su naglavacke i dok su agenti gledali u nju, oni su dubili na glavi - Tito na sesiru, a Jovanka na pundji. Muharem ju je uzeo i stavio na vitrinu. Tad su prestali rovariti. "Ljudi, Tito mi je valj'o", uzviknem u raspravama o Titi. Ono sto su izdvojili popisali su i odnijeli. Na rastanku su me upozorili da se ne odvajam od kuce i da isto prenesem babi, koji se tog dana nalazio na nekoj sjednici imama u Jajcu. Tako je pocelo.

Majka je zaplakala i nikad nije preboljela. Nikad je vise nisam vidio bez bola u ocima, i tespiha u rukama - umrla je od infarkta. Babo se zabrinuo i odhuknuo iz dn duse. Uhvatio se za lijevo rame koje ga nikad nije prestalo boljeti - umro je od infarkta. Rahmetullahi alejhim. Po nisanima na seoskom greblju u Pridvorcima moze se procitati da su Sakib i Dzemila Latic zivjeli (samo!) 60 godina. Iste sam noci otisao u Sarajevo. Zapravo, cim je babo dosao iz Jajca. A do tada sam se bio oprostio sa Mirzetom. Rekao sam joj da mi je Dzemo uhapsen i da ce od sada zauvijek, mislio sam da ce komunisti vjecno vladati, moje ime biti pod zigom. Mirzeta je plakala. To je bila noc bola u mom zivotu. Sedmi maj! Svi koje sam volio te noci su bolno plakali. Ja nisam plakao, ali sam od te noci izgubio osmijeh koji se vise nikad nije vratio na moje lice. I danas se smijem, imam imidz covjeka "vesele naravi", ali iza mog osmijeha ostaje duboko more tuge i boli koje se slijevalo u moju dusu od Dzeminog hapsenja do smrti roditelja. Ustrucavao sam se izgovarati ovakve tvrdnje zbog Dzeme, da se ne bi on direktno osjetio krivim, ali to je istina. Vaznost izricanja ovakve tvrdnje lezi u tome sto smatram da nista manje nisu patile familije, posebno roditelji, nevino hapsenih politickih zatvorenika u doba komunizma. Udbi nije bilo dosta samo muciti uhapsenog "drzavnog neprijatelja" vec se mazohisticki trudila "unistiti ognjiste", kako je moj babo to nazivao. To im je bilo cilj i sa Dzeminim hapsenjem.

Dok klanjam dzumu…

Cim sam stigao u Sarajevo, otisao sam Timi, Dzeminoj supruzi. Kroz plac mi je ispricala da je bio na nastavi u Medresi kad su ga iz SUP-a pozvali telefonom da dodje u SUP, zgradu danasnjeg Federalnog MUP-a. "Dok klanjam dzumu", odgovorio je. Sacekao je dzumu i onda otisao sam. Njegovi prijatelji su pricali kako se u haremu Hadzijske dzamije oprastao sa njima govoreci im "da su ga Oni (!) pozvali". Racunao sam da je Hasan uhapsen 24. marta, dakle prije vise od mjesec dana, i da Dzemu vjerovatno ispituju kao njegovog svjedoka. Pitao sam Timu da li su joj udbasi koji su joj pretresali stan rekli gdje se nalazi Dzemo. "Tamo gdje su i mene vodili", rekla je. Odmah sam otisao u zgradu kod Ljubljanske banke. Na portirnici sam pitao za brata. Jedan policajac me je pitao kad je pozvan u SUP. "U petak", rekao sam. "Danas je ponedjeljak. Onda trebate u Centralni zatvor." Odem u CZ. Trazim da mi se kaze gdje mi je brat. Niko ne zna. Vracaju me u SUP. I pored straha kojeg sam imao ulazeci u zatvor i SUP, smogao sam hrabrosti svadjati se "kako mogu biti takvi da ne kazu familiji sta se desilo sa covjekom koji je otisao u SUP". Bez obzira na to, niko mi nije rekao gdje mi se brat nalazi. U aksam sam krenuo u stan na Alifakovac. Sa vrha Alifakovca se vidi kupola Centralnog zatvora. Sjeo sam na klupu i zurio u nju misleci na Dzemu. To ce mi postati navika, pa sam jos mnogo puta sjedio i gledao u kupolu zatvora ceznuci da saznam kako mu je unutra.

Cuvaj obraz, sine!

Tragajuci za Dzemalom, saznao sam da su familije drugih uhapsenih upucene na istraznog sudiju Abdulaha Hadzikarica. Otisao sam u Sud. Pronasao kancelariju sudije Hadzikarica. Cekajuci pred kancelarijom, primijetio sam djevojku koja seta ispred vrata. Bila je to Nerma Bicakcic, sestra Dzulina i Edhemova. Hadzikaric mi je dozvolio posjetu na jedan sahat. Uspio sam preko Mirzete, koja je studirala u Banjoj Luci, poruciti babi da dodje u posjetu. On ce hudnjak zakasniti. U zatvor smo usli samo Tima i ja. Prihvatili su nam paket na ulazu, a nas su odveli nekud na sprat prema dugom hodniku. Resetke! Resetke! Svuda su bile resetke. Ispinjuci se uza stepenice, ugledao sam Dzemu kojeg vodi policajac ispred nas kroz dugi hodnik. Bio je u papucama, hlacama i jednom mom starom smedjem dzemperu. Jauknuo sam i uhvatio se za resetke. Tima me je tjesila. Ona nije plakala. To je krajiska gordost. Prkosila je policajcu i savladala plac. Ja sam sklupcan ridao. I policajac je poceo da me tjesi: "Cut ce te Dzemo." Mora da je bio musliman, vjernik. Obrisanih suza dosao sam pred Dzemu. Uveli su nas u kancelariju. Glumio je opustenost, cak se i smijao. Nekoliko puta Timi je ponovio da se cuva. "Cuvaj se kad prelazis raskrsnicu."

Mene je pitao za roditelje. Samo sto smo izisli iz zatvora, neko me zovnu. Bio je to babo. Kasnio mu je autobus. Opet moljakanje kod Hadzikarica za babinu posjetu. Dobijamo 15 minuta Sad smo u prizemlju. Pored Dzeme je sjedio covjek "u civilu" i zvakao zvaku. Bio je to Vlado, navodno upravnik Centralnog zatvora.

Ovog hladnokrvnog covjeka sretat cu dugo u vrijeme posjeta, tokom sudjenja, mog hapsenja, pa i danas ga sretnem na kahvi. Bilesi sam i jutros, dok sam sa Hadzibom pio jutarnju kahvu, primijetio Vladu kako stoji iza mojih ledja. "Babo, samo mi je stalo do toga da me ti ne krivis. Nista nisam kriv…", poceo je Dzemo svoju ispriku babi. Vlado se nakasljao. "Znam, sine. Ne sikiraj se. Babo zna kako te je odgojio." Dzemo je bio osokoljen babinom podrskom te nastavio: "Nisam htio potpisati lazi na druge…" Ovdje ga je Vlado direktno prekinuo. "Prekinut cu posjetu ako tako nastavite." Dzemo se bio zacrvenio. Znam ga. Sigurno bi u drugacijim prilikama skocio na Vladu iako je ovaj bio mnogo korpulentniji od njega. Ja sam sutio. "Ma, slusajte Vi, druze! Nije moje dijete protiv ove drzave, a, vala, ne smije ni druge teretiti!", podviknuo je babo, pa posto je vidio da Vlado nece da se svadja, nastavio istim tonom prema Dzemi: "A tebi kazem, sine - bolje zivjeti sahat cista obraza nego dug zivot crna obraza." Vlado je pogledao na sahat i prekinuo posjetu. Hajd' mu znadi je li bas isteklo tih jadnih petnaest minuta. Na izlazu, babo je zapalio cigaru. "E, nek sam mu skresao, pas mu majku…", komentirao je babo sukob sa Vladom.

Ujed za dzigericu

I danas kad prodjem ulicom ispred "Sarajke" ka CZ-u, sjetim se rahmetli majke. Isli smo u posjetu Dzemi. Tima i ja smo je drzali pod ruku. Nije bila tako stara i bolesna. Ali tad smo je pridrzavali. Vise nikad nisam sa njom hodio a da je nisam drzao pod ruku. Boze, sad se sjetih da smo je Mirzeta i ja tako odveli do bolnicke sobe iz koje nikad vise nije iskoracila. Tad sam joj pokazao rukom zgradu zatvora. Ona je zaridala nasred ulice. "Aj, moj Dzemale!!!", jauknula je i pala na asfalt. Preznojavala se i mi smo joj brisali znoj. Jedna zena je povikala sa prozora "Je l' to umire?" Donijela joj je vode i kocku secera. "Ide sinu u zatvor", objasnila je Tima. "Hajde, moja, i zatvor je za ljude", tjesila ju je. Ipak je pribrana usla kod Dzemala. Tjesila je mene i upozoravala da mu nesto ne otkrijem o njenom placu. Cak se smijala u razgovoru sa njim. On je uzvracao. I reklo bi se da je posjeta dobro prosla. Ali kad smo dosli kuci, majka je otisla u spavacu sobu, stavila jastuk na glavu i nije izlazila osim kad je isla u banju da promijeni abdest. Jednom mi je priznala da je svaku noc ocekivala smrt i da zbog toga uopce ne koristi proteze. Dzemal je slicio na majku. Kasnije mi je pricao kako bi se radovao i odbolovao posjete. Tako ce se odvijati drama izmedju nas slijedece tri godine. Po strahu za Dzemalov zivot kojeg su moji roditelji ispoljavali, vidio sam da su ipak znali da zivimo u opasnom drustvu, koliko su znali za komunisticke torture nad narodom, koliko su znali njihovu bezdusnost. O svemu tome su sutjeli pred djecom jer znanje o komunistickim zlodjelima bilo je najopasnije znanje. Strah i sutnja o komunistickim zlocinima jedan je od velikih fenomena komunistickog vladanja. Moj dedo je na vijest o Dzemalovom zatvaranju samo jauknuo: "Takvi su oni. Lijepo sa tobom pred narodom, a za dzigericu ujedaju kad niko ne vidi." Nikad do tada nisam primijetio da moj dedo, nepismeni i bogati seljak, mrzi komuniste.

Trazi advokata!

Posto se to cijelo ljeto smatralo da su pod istragom, sve posjete je odobravao istrazni sudija Abdulah Hadzikaric. Zato smo svakog utorka moljakali jos koji sahat za posjetu. Jednom mi je Hadzikaric rekao da mogu istog dana vidjeti Dzemu, al' sâm. Tako je Dzemo trazio. Otisao sam u zatvor, gdje me je cekao Vlado, tad sam ga zvao Kerber, i doveo Dzemu. Pozvao me je da mi saopci da nadjem advokata. Predlozio mi je Zaru Bulica. "Vec sam razgovarao sa njim. Nece traziti vise od jednog miliona dinara", rekao mi je Dzemo. Jedva sam nasao Zaru. Ovaj se neckao, a ja nisam navaljivao. Iduci od Zare, sretnem profesora Kasima Hadzica, nekadasnjeg Dzemalovog razrednika. On mu je na ime Dzemal dodao din, dakle Dzemaludin. Iz milja, jer ga je jako volio, a nije imao rodjene djece. Hadzic je bio Sandzaklija iz Priboja. Bio je 12 godina na robiji pod optuzbom da je zagovarao autonomiju Sandzaka. Neki su tvrdili da je trebao biti objesen. Pitao me je za Dzemala i rekao sam mu da trazim advokata. "Nema vise advokata iz mog vremena. Beogradska skola se smatra najjacom, a i svakako gledaj da ga brani Srbin", savjetovao me je profesor. "Srbi to i cine." Otisao sam kuci i telefonirao beogradskom muftiji Hamdiji Jusufspahicu. Rekao sam da zelim da mi preporuci advokata. "Dolazim za par dana u Sarajevo i vidjet cemo se." Saznao sam da je muftija dosao u Medresu. Sreo sam ga na izlazu.

Kad me je vidio, zavukao je ruku u unutarnji dzep sakoa i na nonsalantan nacin mi tutnuo nesto u ruku. Ni pozdravili se nismo. Bila je to vizitkarta dr. Rajka Danilovica, advokata iz Beograda. Imao sam novac za put u Beograd, al' nisam imao za kaparu advokatu. Kanio sam se otici do babe. Njegova placa je bila pola miliona dinara. Ipak sam odlucio otici raspitati se za advokate i za cijenu njihovih usluga. Nikad nisam bio u Beogradu. O putovanju sam razmisljao dok sam klanjao ikindiju u Begovoj dzamiji. Poslije namaza prisao mi je Ibrahim Ahmetagic. "Sacekaj me ovdje, dok se vratim", zamolio me je. Nisam ga dugo cekao. Ibrahim je otisao u banku i pruzio mi tuce novcanica. "Evo, nek' imas za advokata", rekao je. Mislim da je bilo tri do cetiri miliona dinara. Ibrahim je radio kao prevodilac arapskog jezika u Iraku i imao je dobru placu. Njegov babo je imam i njih peterica brace zavrsili su Medresu. U Beograd sam otisao sa vizitkartom dr. Danilovica i sa imenom Srdje Popovica. Neko mi je rekao, mislim Fikret Karcic, da je to najpoznatiji beogradski advokat. Ispricao mi je da je gledao jednu emisiju, mislim na BBC-u, o njemu kao advokatu koji je osudjen na godinu dana robije zbog toga sto se identificirao sa svojim klijentom. Sa telefonske govornice nazvao sam prvo Popovica. Sekretarica mi je rekla da je u Americi. Onda sam okretao telefonski broj kancelarije Danilovica. Tek u popodnevnim satima neko mi je digao slusalicu i objasnio gdje se nalazi kancelarija. Danilovic je bio pedesetogodisnjak vrlo otmjena izgleda. Fascinirao me je svojom elokvencijom. Bio je cuo za hapsenje u Sarajevu.

Tako je slobodno govorio da sam se uplasio, ukoliko bi nas culi, da nas ne uhapse na licu mjesta. Pristao je da brani Dzemala. Shvatio je da je Dzemo "zadnja rupa na svirali" po optuznici i pokazivao interes da brani glavnog. Ja nisam znao reci ko je glavni. "Mozda Cengic?", rekao sam. Na moj upit koliko ce to kostati, odgovorio je: "Duplo skuplje nego sarajevski advokati, jer cu ja imati troskove prevoza i nocenja. A, takvo sudjenje ce trajati mjesec dana. Prema tome, ukupni troskovi bi mogli izaci do 30 miliona dinara." Nikad nisam sanjao o tolikom novcu. To je sest godina rada moga babe! Ipak sam pristao. "Da potpisem punomoc", rekao sam mu. "A kaparu cu Vam dati kad dodjete u Sarajevo." Nikom nisam govorio kolika je cijena advokata. Ni babo nije znao. Mozda me je ohrabrio Ibrahim da cu skupiti novac za advokate i nisam se kajao sto sam za toliki novac pogodio advokata. Dok sam se vozio "Bosna ekspresom", osjecao sam zadovoljstvo da sam kao pravi muskarcina potpisao "tako velik posao". Nazalost, svaki psihotest kojem bih bio podvrgnut tih dana pokazao bi da sam bio "neuracunljiva osoba". Svaka sekunda mog zivota bila je okupirana tugom za Dzemom i mrznjom prema policiji. U osami, bilo sobi ili kupeu, misleci na zatvor, nesvjesno bih udario sakom o zid ili sto i uzviknuo: "Osvetit cu se, ako Bog da." Psovao sam im majku komunisticku.

Urucenje optuznice

Nikad cijeli juli nisam proveo u Sarajevu. U to vrijeme ja bih kosio travu po Kosarama skupa sa Dzemalom. Zato sam mislio da vrucina, koja je za mene bila nepodnosljiva, izbija iz asfalta. "A kako je tek Dzemi u celiji?", mislio sam. Ne znam ko mi je rekao da su sarajevski advokati dobili poziv od sudije Rizaha Hadzica da dodju preuzeti optuznicu. Termin preuzimanja optuznice sam sâm javio Rajku. I on je dosao avionom. Sa aerodroma smo se odvezli do Suda. Cekao sam ga u "Amerikancu" da donese optuznicu. Kad je dosao, odmah mi je optuznicu stavio na sto. "Odmah sam im napravio zvrcku. Sudija je od nas zahtevao da optuznicu ne pokazujemo rodbini. Ja sam se usprotivio i rekao da familija ima pravo znati optuznicu. Sudija je kiptio od bijesa zbog mojih beogradskih stosova'." Smijao se grohotom i, vidno raspolozen, porucio je rucak. "To je muzika za moje usi", rekao sam mu dok sam listao optuznicu.

Kad sam stigao do spiska svjedoka, pitao me je da li znam neke od njih. Znao sam ih vecinu. "Ne priblizavaj se svedocima, osim onih u koje imas poverenje." Ovo upozorenje je bilo znacajno za mene, a ja ga necu ispostovati. Poslije rucka Rajko je otisao Dzemi u zatvor, da skupa proanaliziraju optuznicu. Vidio sam papiric ispisan suhom olovkom, sto znaci da povjerljive stvari nisu govorili, vec pisali. "Pa, dete, bogati!", podviknuo je Rajko kad me je vidio pri izlasku iz CZ-a. "Emotivno je utucen. Moramo ga okuraziti. On nije svestan kakva mu je uloga namenjena." Malo poslije, valjda da bi otklonio moju zabrinutost, rekao je: "Ma, pesnik, covece. Moramo ga pripremiti za sudjenje." "Jesu li ga tukli, Rajko?", pitao sam. "Nisam ga to pitao", slagao me je. "Pa, sta ces ga drugo pitat?!", mislio sam u sebi. "Ne sikiraj se. Ti si muskarcina. Moras znati da nema zakona bez palice. Razumes?" Nisam ga razumio i nisam mu nista odgovorio. "Izgleda da prvo tebe trebam pripremiti za njegovo sudjenje, pa tek onda njega." Jos je nesto teoretizirao o balkanskoj emotivnosti. Ja sam usutio vidno razocaran rezultatom advokatove posjete Dzemi. On ce vozom putovati za Beograd, tako da smo dugo sjedili u Morica hanu i jeli odlican rostilj. Tad saznajem da je Dzemo imao pravo imati advokata tokom istrage, sto su mu "ovi majmuni uskratili". Tako je on vidio svog advokata na dan urucenja optuznice. Nista mi to o pravima nije islo u glavu. "Pa sta ti tu, Rajko, mozes uciniti?", upitao sam ga prijateljski. "Ti ocekujes da ja oslobodim tvoga brata, je l' da?!", zapoceo je svoje kratko objasnjenje. Klimao sam mu glavom potvrdno. "Ti verujes da je tvoj brat nevin, je l' tako? Veruj mi da sam ija ubedjen u to. Al' male vajde ce ti biti od mene. Njima su kazne vec odredjene i oni su vec osudjeni. Ja mogu samo da se borim za zapisnik kako bismo imali sto bolje sanse na Vrhovnom sudu, zatim na Saveznom itd. Ovde je sve gotovo." Sta sam mogao tad misliti o njemu? Primiti toliki novac za odbranu, a presude vec gotove?!

"Dzemo je cudan decak. Sve se to oko njega cudno desilo. Njega su prikacili optuznici", nastavio je elaborirati Dzeminu poziciju. Tvrdio je da su Dzemu priveli da bi preko njega uspjeli imati kvalitetna svjedoka Izetbegovicu, odnosno njegovoj inkriminiranoj knjizi Islamska deklaracija. "Procenili su da je Dzemo mek decak, pesnik, ali dovoljno obrazovan da artikulira ozbiljnije naucne i politicke ideje kakve su iznesene u Izetbegovicevoj knjizi. Verovatno je obrazovaniji od drugih. Mislili su da ce to decacko lice svisnuti od straha i lako pristati na suradnju. Al' su ocito naisli na tvrd orah. Koliko god mu je neubedljiva pozicija na optuznici, bojim se da cemo ga tesko iscupati, jer je policija kivna na njega. On im je jedan veliki neuspeh. Izgleda surovo mastovito da bi bilo istinito, al' tako vidim situaciju." Rajko rijetko konzumira alkohol.

Te noci, uz dobar rostilj, pio je i mislim da je zbog alkohola razvezao jezik. "Raspitao sam se kod jednog svog prijatelja advokata za sudiju (Rizaha Hadzica), koji je skupa sa njim bio na fakultetu. Znas kako su ga zvali studenti? Balvan. Bio je glup kao balvan. E, takve sudije bira policija za svoje zadatke. On samo mora biti kondiciono spreman da se nosi mesec dana sa nama advokatima. Nece nam biti lako. Znam mnoge glupe studente' koji su postali dobre sudije." Jos mu je preostalo da mi kaze ko je tuziteljica, sto sam i pitao. Njeno portretiranje je ostavio za kraj. "Radi se o veoma lepoj i zgodnoj zeni. Kako su mi rekli neki prijatelji, ova mlada Hercegovka bila je primecena jos kao studentica, i po lepoti i po pameti. Tako je stekla dobru zaledjinu uticajnih politicara. Nakon ovog procesa treba da ide u sam drzavni vrh." Kako sam u danu bio utucen, tako sam na kraju veceri bio ocaran Rajkovom slobodoumnoscu. Hvalio sam ga kao "da me je sam Bog poslao k njemu". On me je zagrlio kao dijete. Tepao mi je "lepi moj, bit ce dobro". Onda je poceo pricati o svojoj kcerki, koja mu je bila na studijama u Americi i kako joj salje novac da bi tamo nastavila karijeru. Pred odlazak u voz rastali smo se kao stari prijatelji koji su se jedan drugom dugo ispovijedali. Rajko i ja smo stvarno postali dobri prijatelji.

Familije na okupu

Kako su pocele posjete istim danima, familije optuzenih su se susretale u holu zatvora na salteru za predaju paketa. Od njih saznajem pojedinosti o strasnim hajkama i hapsenjima. Mnogi od njih su bili saslusavani i hapseni, neki rodjaci ce biti svjedoci optuzbe. Izetbegovicu je stan premetalo jedanaest udbasa. Udbasi su mu poturili emigrantsku hrvatsku stampu u biblioteku i slikali ga sa njom. U rukama je morao drzati novine Nova Hrvatska. Alija je protestovao. Kasnije cu reci zasto je ovo bila osmisljena podvala KOS-a. Tek, cujem od Time kako su se udbasi pred njom igrali pistoljima i govorili joj da ne pokusa skociti kroz prozor dok su je saslusavali u SDB-u.

Svakim danom saznajem sve vise informacija o opsegu racija. Procjenjujemo da je oko 500 ljudi saslusavanao u SUP-u. Cujem psihicke drame nekih ljudi, cujem za tucu i zastrasivanja. Rusidu Prgudi su odnijeli novac, Edhemu Bicakcicu vrijedne suvenire, starine, neku unikatnu lovacku pusku. Mujkijeva (Mustafa Spahic, op. prir.) djeca ostala bez igdje icega. Edhema su uhapsili u vozu dok je putovao za Zagreb, gdje je bio upisao postdiplomski studij. Hasana (Cengic, op. prir.) su uhapsili u Stocu. Izgleda da je familija Kasumagica bila po broju najvise obuhvacena istragom. Familija Serdarevic, odakle je Ismetova (Kasumagica, op. prir.) supruga Azijada, bila je brojna u organizaciji Mladih Muslimana. Tako su oni dzuture prosli kroz istragu. Nisu se smjeli vidjati, niti zvati telefonima. Od tada se meni otkriva potpuno novi svijet i nova historija muslimana. Naravno, bila je to tamna strana. Desetine ih je mladost provela po komunistickim kazamatima.

Oci u oci sa udbaskom nemani

Moje iskustvo takve spoznaje o dramama i tragedijama muslimanskih familija trajno ce opredijeliti moje misljenje o drzavi i drustvu u kojem sam odrastao. Takvu sam spoznaju jezivo prezivljavao. Vidio sam sebe kao mjesecara koji je uspavan hodio po mirnoj povrsini nekakvog jezera na cijem dnu zivi i koti se neman najstrasnije sorte. Mene, uspavanog mjesecara, i mogla je iz sna probuditi samo tako jeziva spoznaja o nemani. Probudjen sam iz sna bezbrizne mladosti i sve vise propadao ka celjustima nemani. Da, bilo me je strah! Moji dani i noci bili su jezoviti. Evo dana kad sam dosao u carstvo udbaske nemani.

Sudjenje je pocelo 18 jula. Familijama optuzenih date su specijalne propusnice koje je na ulazu u sudnicu pregledao korpulentni policajac Ratko. To je bio popodnevni nastavak sudjenja. Ratko me je zaustavio rekavsi da sacekam malo u holu. Tako su samo jos zaustavili Nuriju Milica. Nuriju su ljudi poznavali kao ludu, Boze me oprosti, koji je citav zivot prodavao tespihe i hamajlije ispred Begove dzamije. Od svoje trgovine pravio je dzamiju u svom selu kod Rogatice. Nurija se opirao policiji i glasno gundjao da ne da svoje muslimane. (Smatram da je to bio jedini javni protest protiv ovog procesa u Sarajevu. Muslimanskom Sarajevu! Nek se zna. Samo je hudi Nurija protestirao zbog njihova hapsenja!) Svi posjetioci su usli i vrata sudnice se zatvorise. Na holu medju velikim stubovima ostali smo Nurija i ja.

Najedanput, kao da su bili markirani, iza stubova u holu pojavi se nekoliko ljudi u civilu. Prvog su zgrabili Nuriju. Odvukose ga ka jednom kraju hola, ka advokatskoj komori. Cujem neki prasak. Nurija urlice i vice: "Mars! Mars! Pustite me!" U tom trenutku me uhvati jedan brkat covjek pod ruku. "Sad ces vidjet svoga boga!!!" Teglio me iza stuba. Prepoznao sam brku. Bio je to Meho Hadzimesic, sin Murata, starog sekretara Medrese. "Nemoj, Meho, majke ti!", zavapio sam od straha. On se iznenadio sto sam ga prepoznao. Znam da sam poceo ispustati vjetrove od straha. Boljela me je uvrnuta ruka. Drhtao sam, mislim da sam cvokotao zubima. Na umu su mi bili savjeti Orhana Nevzatija, drugog Dzeminog advokata, da se pazim jer me mogu izlemati negdje iza coska. "Dobit ces par palica po bubrezima i gotov si za citav zivot", upozoravao me je ocinski. Odakle se tu bio stvorio Vlado?! Strasni Kerber! Iznikao je iza stuba. Mislim da je iza svakog stuba bio maskiran po jedan agent. Vrebali su me. Da sam pokusao pobjeci, bio bih uhvacen. "Vodi ga Rusmiru", proderao se Meho. Kerber je rekao da ga slijedim. Mislio sam da me vodi u svoj zatvor. Za nama su krenula jos dvojica. Drzali su pristojno odstojanje tako da, dok smo izisli na ulicu, niko nije primijetio da sam uhapsen i da sam pod pratnjom. Molio sam Vladu da me pusti. On je hladnokrvno zvakao zvaku. "Znas mi roditelje. Nece moci preboljeti ako i mene odvedes u zatvor." Mucao sam dok sam isao pored njega. "Nisam nista skrivio", ponavljao sam. Nisam odveden u zatvor, vec u SUP. Vlado me je predao Rusmiru Hadziosmanovicu. Covjek cickave frizure slusao je muziku sa nekom zenskom u svojoj kancelariji. Ona nas je ostavila same. On mi pridje. "Da vidim i tu pticicu", smjeskao se. "Sta si skrivio?", pitao je. "Nista", odgovorio sam. Tad me je raspalio dlanom u celo tako da sam sjeo na guzicu u fotelju koja je bila iza mene. "Da te vise nisam vidio blizu suda, frajeru. Jasno!", proderao se. "Jasno", odgovorio sam nujno. "Mars kuci." Od tada me je poceo boljeti stomak, cesto sam povracao, mucila me nesanica i glad. Pusio sam mnogo. Uskoro ce mi puknuti cir na dvanaestopalacnom crijevu. Krvario sam a u bolnicu nisam isao. Bolio me je zatiok zbog malokrvnosti. Dok bih sjedio, drmuckao sam nogama, grickao zanoktice - postao sam nervno rastrojena osoba. Moj mentalni sklop bio je slabasan za ovako surovu stvarnost.

"Medjutim, u sudnici je bilo jos desetak naoruzanih udbasa u civilu. Podijelili su se po coskovima sudnice. Reflektori kamermana su nagovijestili da je sve spremno za pocetak."

Pocetak sudjenja "Mi, familije optuzenih", bit ce kasnije cesta fraza u nasim obracanjima, molbama i istupima. Ova fraza je bila mnogo vise zivotna nego se to doima iz predstavki. Na muci, boli i solidarnosti nastala je jedna nova familija sastavljena od trinaest pacenickih porodica. Skoro svakodnevno smo se vidjali. Ja sam kao cunak tkao izmedju njih. Pomagali smo se i podrzavali. Kuknjava i suze koje smo ispoljavali nakon hapsenja prestali su tokom ljeta. Tek smo svoje uhapsene zalili zbog nesnosljivih vrucina u zatvoru. Kako se primicao zakazani dan sudjenja, kod nas je porastao optimizam. Naivno smo vjerovali u Sud i pravdu. Dobro smo se pripremili. Pokupovali smo ugledne advokate iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Medju njima je bilo Srba, Hrvata, Bosnjaka i jedan Albanac. Vrsili smo i neke druge pripreme. Neke ugledne Sarajlije su pokusavale doci do politicara, a ja sam kontaktirao ljude u Islamskoj zajednici i posebno sam radio na "pripremanju" svjedoka, sto je bilo kaznjivo i sto ce mi se obiti o glavu. Al' zato ce taj moj specijalni zadatak unijeti u sudnicu najvise zivosti, tako da ce povremeno sudjenje biti prava dobra pozorisna predstava puna neizvjesnosti za sve strane.

Tuziteljica, sudija i policija su strijepili nad svakim svjedokom, a odbrana i optuzeni su nagadjali ko bi mogao promijeniti iskaz. Idealna atmosfera za kladionicu. Da se neko kladio, uz suradnju sa mnom mogao je dobiti osamdeset posto opklada. Za toliko svjedoka sam znao kako ce svjedociti. Putem direktnih ili indirektnih kontakata. Znao sam i ko se nece pojaviti na sudu, naprimjer Ahmed Fetic, desna ruka Hasanova, iz Tabackog mesdzida. On je pobjegao u Sandzak i nije se pojavio na sudu. Tog jutra, 18. jula, iskupljali smo se u holu Suda u Sarajevu. Familije su bile tako odjevene kao da su dosli na svadbu. Mislim da nismo improvizirali optimizam. Kao da smo namjerno prkosili udbasima svojim zivahnim razgovorima. Svi smo u rukama drzali papiric ovjeren potpisom Sime Kurajice, predsjednika Suda. To su bile propusnice za ulaz u sudnicu.


Malo je bilo nepoznatih lica. Nekoliko studenata Islamskog fakulteta demonstrativno je pokusavalo doci do propusnica. Izgledali su kao mladi zaneseni revolucionari. U svojim predstavkama, kad smo se zalili da "mnogobrojna publika koja je zeljela pratiti sudjenje nije mogla dobiti propusnice", nismo govorili istinu. Neki nisu mogli dobiti propusnice, ali nisu bili mnogobrojni. Usli smo u glavnu sudnicu i posjedali na drvene klupe koje su bile poredane u desetak redova. Mom i Mujkijevom babi policajac Ratko strogo je naredio da skinu francuzice sa glave, pokazujuci provokativno na veliki Titin poster: "Znate da se u prostorijama gde je Titina slika skida kapa." Dok sam razgledao sudnicu, sjetio sam se da sam vec jednom bio tu kad se sudilo Muharemu Hasanbegovicu, imamu iz Gorazda, i Avdi Curovcu, njegovom muteveliji. Dakle, bio sam jednom u sudnici. Sjecajuci se tog dana, iza mojih ledja nastao je kosmar. Okrenuo sam se. Na straznja vrata bio je usao Alija Izetbegovic: "Selam alejk!", pozdravio nas je ponosno. Hodio je gordo, sa smijeskom na licu. Ostale koji su za njim isli nisam prepoznao. Naisao je Haso. Imao je bradu. Bio se promijenio. Dzemo je usao poslije Melike. Pozdravljao je Timu i babu. Mene je primijetio kasnije. Samo troje iz jedne familije moglo je dobiti propusnicu.

Nisam ni primijetio da su mi oci bile pune suza. On mi je dodirom pod ocne kapke pokazao na suze. Obrisao sam ih i spustio glavu u sake. Ne sjecam se kad i kako su usli sudija, porota i tuziteljica. Deset advokata bilo je ranije sjelo za stolove sa lijeve sudijine strane. Sudnica je u tom casu izgledala ovako: Cijelom sudnicom dominirao je ogromni portret Tita, ispod kojeg je pisala parola: U IME NARODA. Ispod Titinog portreta sjedio je sudija Rizah Hadzic. Opet sam se sjetio sudjenja Hasanbegovicu. Tad je isti sudija sjedio na istom mjestu. "On i Tito ne napustaju ovu sudnicu", pomislio sam. Iza sudijinih ledja diskretno su se pozicionirala tri porotnika. Predstavljali su "sveto trojstvo" naroda BiH. Sudiji sa desne strane sjedila je dama u modrozelenom kostimu. Imala je bujnu kestenjastu frizuru. Bila je to tuziteljica Edina Residovic. Vis-r'-vis tuziteljice sjedilo je deset advokata: Nikola Muslim, Milorad Katic, dr. Rajko Danilovic, Orhan Nevzati, Fahrija Karkin, Nenad Jovanovic, Rasim Omanovic, Milosav Janjic, Nikola Sukno, Sead Hadzisejdovic. Publika je gledala u potiljak optuzenih. Bili su to Alija Izetbegovic, Salih Behmen, Omer Behmen, Ismet Kasumagic, Hasan Cengic, Husein Zivalj, Edhem Bicakcic, Mustafa Spahic, Melika Salihbegovic, Dzemal Latic, Dervis Djurdjevic i Djula Bicakcic. Iza optuzenicke klupe bio je kordon unifomirane policije sa pendrecima i pistoljima objesenim o bokove. Medjutim, u sudnici je bilo jos desetak naoruzanih udbasa u civilu. Podijelili su se po coskovima sudnice. Reflektori kamermana su nagovijestili da je sve spremno za pocetak. Kamerman, kojeg sam primijetio cim se Izetbegovic pojavio u sudnici, kruzio je sa kamerom na ramenu na nicijem terenu izmedju sudije, tuziteljice, optuzenih i advokata.

Tek ove godine, kad smo snimali edukativni film Namaz, Hakija Topic mi je rekao da je on bio taj kamerman u sudnici i da se snimka pocetka i kraja sudjenja nalazi u arhivi RTV BiH. Sudija se prije oficijelnog pocetka porjeckao sa Izetbegovicem zbog pozdrava. Naprosto je dreknuo na njega. Izetbegovic je odbrusio da ima pravo pozdraviti porodicu. Zatim se opet spetljao oko predstavljanja advokata, cini mi se, pa je zagalamio na nas publiku da se smirimo. Govorio je usiljeno i srdito. Tad na scenu stupa Orhan Nevzati, advokat Mustafe Spahica. Taj tihi i smireni covjek izvanredne lucidnosti pogadja u "sridu". Trazio je izuzece sudije Rizaha Hadzica. Jos samo da je zatrazio skidanje Titove slike, pomislio bih da mi je citao misli. Rizah je sudio Hasanbegovicu, kako sam se vec bio prisjetio. A Mujki, koga brani Nevzati, pisao je peticije zbog ovog sudije. S pravom je smatrao da on nece biti objektivan. Ne mogu se precizno prisjetiti pravne zavrzlame po kojoj je okoncana ova tacka izuzeca sudije. Upecatljivija mi je u sjecanju reakcija bijesa i srdzbe tuziteljice Edine, koja se samo pozivala na zakon, a sudija preklinjao Mujkija da usmeno kaze da li on osobno ima povjerenja u njega, nakon cega bi obecavao da ce sudjenje biti objektivno i fer. Po ovoj tacki doslo je do prekida, da bi Simo Kuraica, predsjednik suda, presudio, naravno, u korist ostanka sudije. To za mene nije bilo toliko bitno koliko sam uzivao da se neko tako inteligentno suprotstavio toj (sve)moci. Bio sam ponosan na Nevzatija i Rajka, koje sam osobno angazirao da skupa brane Dzemu, Ismeta i Mujkija. Vazno je bilo "pokazati im zube". Rajko i Orhan su to ucinili vec na startu. Tako je Rajko u prvoj pauzi u hodniku suda prisao Edini, koja je bila u zelenom kostimu, uputivsi joj kompliment da joj "lepo stoji zelena boja". "I ja sam muslimanka, zar ne?!", uzvratila mu je cinicno. On se tako dobro nasmijao sto je pravilno razumjela njegov ironicni kompliment. Intimno sam osjecao da je rat izmedju mene i komunista poceo. Prvi okrsaj sam dobio.

Javnost sudjenja

Ne znam kako je doslo do ponovne prepirke Alije i Rizaha. Sjecam se da je sudija galamio na mene, koji sam drzao biljeznicu i olovku u ruci. "Vi ste publika, niste vi novinari i nema nikakva biljezenja u sudnici." Samo Sabina i ja smo zatvorili notese. Izetbegovic je protestirao zbog iskljucenja javnosti. "Meni je stalo da se obratim cijeloj postenoj Jugoslaviji, a ne samo sudiji Hadzicu… Ja zelim da gradjani iz mojih usta cuju i da ocijene da li sam kriv, a da ne saznaju samo iz Oslobodjenja sto sam govorio", govorio je Izetbegovic. Sudija ga prekida galamom. Mi smo ga podrzali uzvikujuci da ga sudija pusti da govori. Izetbegovic je kao dokaz iskljucenja javnosti naveo i nase propusnice, a sudija se branio da "aranzman sudjenja" nije u njegovoj nadleznosti. Uvod u sudjenje zavrsio se priznanjem sudije Nevzatiju: "To su niski udarci… Vi zelite ugroziti status suda!" Vrlo brzo ce Hadzic uzvratiti Nevzatiju, dodjeljujuci mu sudijske opomene, sto je isto ucinio i Rajku. Radilo se o nekom sudijskom pravu, poput zutog i crvenog kartona u fudbalu. Osim nekih primjedbi na generalije, jos se raspravljalo o fizickoj sposobnosti Rusida Prgude. Radilo se o predinfarktnom stanju. To je bilo tako bolna situacija da sam vidio zene kako placu u publici. Njegova optuznica je izuzeta. Prguda se nikad vise nece pojaviti na sudjenju. Umro je nakon godinu dana bolesti. Nikad se nije digao iz kreveta. Uvijek su pored njega bdjeli agenti. Citanje optuznice Edina Residovic kao javna tuziteljica je ustala da cita optuznicu. Kamerman je uperio kameru u nju. Navece u Dnevniku Edina ce dugo biti u kadru sa tonskim prilogom. "Optuznica nastupa protiv", zapocela je sa citanjem i navela generalije 13 optuzenih. Ovdje se moram ispricati citaocima zbog zaborava. Ne sjecam se koliko je publika mogla slusati optuznicu. Mi cemo svakog dana biti iskljucivani kad se raspravljalo o inkriminacijama vezanim za putovanje "u jednu prijateljsku zemlju". Mislilo se na Iran.

Zato cu se posluziti citatom iz optuznice. Prvooptuzeni su bili Alija i Omer. Njih dvojica su se, prema optuznici, "pocetkom 1974. godine, opsjednuti idejom islamskog preporoda i islamizacije muslimana, usaglasili da je istu neophodno osvijetliti tekstovima koji ce zainteresirati siri krug lica … Izetbegovic je napisao i objavio nekoliko takvih tekstova pa prvu verziju Islamske deklaracije daje Behmen Omeru i Teufiku Velagicu, pripadniku neprijateljske emigracije u Becu, (…) pa ovaj tekst Deklaracije u vremenu od 1974. do 1983, u cilju kontrarevolucionarnog ugrozavanja drustvenog uredjenja u SFRJ, preveli na arapski, turski, engleski i njemacki jezik, radili izdanja na tim jezicima sa predgovorom, a u namjeri stvaranja grupe istomisljenika na nacin i ciljeve utvrdjene u Deklaraciji istu dali u vremenu od 1976. do 1983. na citanje vecem broju intelektualaca: Djozo Huseinu, Kupusovic Muhamedu, Zivalj Husi, Cengic Hasanu i Mahmutcehajic Rusmiru, Mehmedaliji Hadzicu, Salihbegovic Meliki i Bicakcic Edhemu,… pa su C. Hasan, K. Ismet, Z. Huso, i B. Edhem postali clanovi grupe. (…) U tom pravcu je I. Alija objavio vise napisa, a u 1981. godini zajedno sa H. Djozom sacinio zbirku tekstova pod nazivom Problemi islamskog preporoda, u kojoj su u potpunosti preneseni dijelovi Deklaracije (…) pa je jedan primjerak dao H. Cengicu za predavanja u Tabackom mesdzidu." Zatim je optuznica tretirala druge tekstove koji su tretirali polozaj Muslimana u Jugoslaviji, odnosno Islamske vjerske zajednice, iza kojih su, prema navodima optuznice, stajali Omer i Alija. Slijedece inkriminacije odnosile su se na njihove kontakte sa iranskim ambasadorom u Becu i njihov odlazak u Teheran. U Teheran su putovali Behmen, Kasumagic, Bicakcic, Zivalj i Cengic. Putovanje se odvijalo 2. januara 1983. Na put nije otisao Izetbegovic zbog Sabinine svadbe. Ove inkriminacije optuzba je podvela pod clan 136 KZ SFRJ. Sve ostale inkriminacije odnosile su se na verbalni delikt i one su podvedene pod clan 133 KZ SFRJ. One su ukomponirane, naravno, kroz iskaze svjedoka date pred policijom, u kontekst teza Deklaracije, koju je optuznica postavila kao platformu djelovanja ove "neprijateljske grupe".

Prema optuznici, Deklaracija je bila razradjeni program organizacije Mladih Muslimana. Izbor mjesta, vremena, tema, kvalifikacija, pa i karaktera svjedoka vrsen je po potrebi sklapanja mozaika po kojem bi se u javnosti stekao dojam da je ova grupa uspjela uci u mnoge muslimanske institucije: Islamski fakultet, Medresu, dzamije i mektebe. Prema naknadnim procjenama, ovo je trebala biti samo prva grupa muslimana izvedenih na optuzenicku klupu. Hapsenjem dvojice vojnika, Muhameda Cajlakovica, kome je Dzemo bio profesor, i Avde Stupara, kojima su istragu vodili Simeon Tumanov i Aca Vasiljevic, kasnije vodeci ljudi KOS-a, pokazuje dokle su smjerali ici koncentricni krugovi hapsenja muslimana. Vec je bio osudjen Husejn Smajic, imam u Zvorniku, a odmah poslije njih osudjen ce biti i Kemal Terzic, student iz Prusca. Ta ambicija Udbe i KOS-a je bitno osujecena izvanrednom, i, naravno, nepredvidjenom za Udbu i KOS, odbranom ove grupe. Kako mi je Rajko rekao da ce on i Orhan imati ulogu da okuraze druge advokate te da treba "razvaliti" Rizahov zapisnik, a ja da remetim pakirane svjedoke i okurazim familije da vrse pritisak na javnost, bila je osnovica platforme za njihovu odbranu. Otprilike, stvari su se tako i razvijale. Iako je Naser umro, a i Djozo, bilo je drugih Nasera u islamskom svijetu koji ce prigovarati Jugoslaviji zbog ovog sudjenja. "Komunisticki srp zanje muslimane", pisale su arapske novine.

"Oni sve znaju"

Jedan veliki hendikep imali su progonitelji. Zbog pritiska afere "Porice" umro je Husein Djozo. Da se prisjetimo: on je na otvorenju dzamije kod Bugojna javno napao Paregon, knjigu Dervisa Susica. To je bilo blasfemicno policijsko publicisticko djelo koje je imalo za cilj kriminalizaciju islama, muslimana (vjernika) i IVZ-a. Djozo je to nazvao "zabadanjem trna u zdravu nogu". Na njeg su se obrusili mediji, lideri partije, poput Branka Mikulica i Raifa Dizdarevica, koji su otisli Titi u vilu na Koprivnici i ocinkali Djozu, da bi im ovaj rekao da se sa takvima treba ostro obracunati. Sad bismo trebali zakljuciti da nije vise bilo Nasera da ga brani. Sto bi bilo pogresno. Nit' je Naser pit'o Titu za Djozu, nit' su bili skolske kolege. Djozo je odrobijao svoju "punu porciju". Tu pricu, u koju je vjerovao i moj babo, naveo sam samo kao paradigmu muslimanskog straha i trazenja zastite od komunizma. Djozo nije izdrzao taj pritisak. Srce mu je puklo. Ali, prema intonaciji optuznice, njegov duh je lebdio iznad optuzenicke klupe. Da je bio ziv, da mu se moglo suditi, on bi bio lider grupe, a ne Alija (Izetbegovic, op.ur.). Udba je znala (i) tajne misli moga babe. Ovako, Aliji je "palo sljeme na tjeme". On se u toj ulozi ponasao maestralno. Bolje tada nego danas, rekao bih. Hocu reci da su Bosnjaci tadasnjim rasporedom ljudi na optuzenickoj klupi dobili svog prvog lidera nakon ubistva Mehmeda Spahe. Tad nastaje jedna od najharizmaticnijih figura medju Bosnjacima u ovom stoljecu. Medjutim, moj dojam nakon iscitavanja optuznice bio je da nema tog advokata, tog uma i tog heroja da se moze suprotstaviti ambiciji tuziteljice. Cak sam bio zaprepasten informiranosti sastavljaca optuznice. Nisam bio jedini koji je uzvikivao "oni sve znaju". Znali su kad je ko s kim gledao Dnevnik, setao, nekud putovao...

Alija, vezi pertlu!

Ali, znali su i pozicije ljudi medju muslimanima, formalne i neformalne. I ja bih tako, tada, situirao Djozu, Aliju, Behmena itd. Iako sam ih ovlas poznavao. Sve mi ih je pokazao Dzemo (Latic, op.ur.). Tako smo jednom u Saracima sreli covjeka velikih natmurenih obrva koji je prosao pored nas bez pozdrava. "Vidis onog covjeka sa obrvama?", saptao mi je. "To je Omer Behmen. Ne voli se na ulici pozdravljati jer ga prate." Pogledom desetak metara iza njegovih ledja trazio sam ljude u mantilima tipa Jamesa Bonda. Niko nije naisao i ja sam odahnuo. Kasnije nekada ce mi do ruku doci arhiva SDB-a u kojoj sam vidio da je Omer bio u pravu. Njegov dosje je vodjen pod sifrom PPR "Bistrik". Zadnji put sam sreo Djozu setajuci Ferhadijom sa Dzemom. Nesto su njih dvojica diskutirali oko njegovih poetskih nastupa da bi mu na kraju Djozo doviknuo: "Ma, vjetar islama je puhnuo i niko ga nece zaustaviti." Vidjao sam Djozu i ranije. Ponekad nam je dolazio i na casove, al' nikad nisam bio ovako u njegovoj blizini. Jednom mi je Dzemo ushiceno pricao da je upoznao izvanrednog muslimana. "Znas kakvu ima biblioteku?!", divio mu se Dzemo. Pricao je o Aliji. Tako mi je nakon jedne dzume u Carevoj dzamiji dobacio. "To je taj covjek o kome sam ti pricao." Pogledao sam u covjeka koji je vezao pertle na cipelama. Bio je to Izetbegovic. Komentirao je jednu hutbu dr. Ahmeda Smajlovica. Dao je vrlo kriticke opaske na nju. Kao, ovo je mjehur od sapunice, dovoljno je samo da ga iglom dotaknete i on se rasprsi. Kasnije sam od Hilme Neimarlije cuo jos jednu anegdotu kako Alija veze pertle. Ova anegdota je podesna za pojasnjenje ko je bio stvarni muslimanski intelektualni lobi iz tog vremena.

Neimarlija je bio dobio stipendiju za postdiplomski studij u Londonu i na aerodromu su ga ispracali reis Naim Hadziabdic, Husein Djozo, dr. Ahmed Smajlovic, Resad Kadic, Alija Izetbegovic, Hilmin babo i jedan Hilmin prijatelj, strani student. Svi su umrli, osim Izetbegovica i Neimarlije, i studenta. Ovaj student se sjeti da slika tu situaciju ispracaja, na sta je Kadic reagirao: "Alija, vezi pertlu." Sliku sa svog ispracaja Neimarlija je vidio negdje 1992, nakon 15 godina, kod svog prijatelja. Na slici su Kadic i Izetbegovic simulirali da vezu pertlu, tako da se nikako Alija ne moze prepoznati. Resad Kadic je poznati pisac mevluda. Bio je osudjen kao Mladi Musliman kao i Alija. Ocito su imali visok stepen sigurnosne kulture. Da bih upotpunio pricu o poznatim sa optuzenicke klupe, moram kazati kako sam upoznao Meliku. Bio je ramazan. Sa Dzemom sam posao na mukabelu u Begovu dzamiju. Ispod kestena u haremu dzamije stajala je osamljena srednjovjecna zena i slusala ucenje Kur'ana preko razglasa. Nije imala mahramu. Bila je u dugoj haljini vesela dezena. "To je Melika. Vratila se islamu", rekao mi je Dzemo. Slovila je kao izvanredan intelektualac i pjesnik. Ona je za Dzemu bila primjer kako se inteligencija vraca islamu. Dakle, znao sam one na koje mi je Dzemo skrenuo paznju. Ostale nikad do tada nisam vidio.

Alijina odbrana

Zbog dojma "da oni sve znaju", sa kojim mi se zavrsio prvi dan sudjenja, otisao sam u stan potucen do koljena. Nisam vidio mogucnost odbrane. U tome mi nisu mogli pomoci ni Rajko (Danilovic, op.ur.) i Muslim (Nikola, op.ur.), sa kojima sam do kasno u noc sjedio u "Nacionalu". Sutra ce Alija izlagati svoju odbranu. To je Alija - stvoren je da iz nemoguce situacije postigne zgoditak. Ovo sam mogao reci onog dana kad je dao svoju odbranu, sto danas, nakon 16 godina svjedocanstva njegove karijere lidera SDA, ne bih rekao. Uporedo sa ovom mojom perfekcionistickom kvalifikacijom moram izreci i Rajkovu sumnjicavost koja je izrazena prije 16 godina, a aktualna je i danas. Naime, nakon sto je Izetbegovic dao svoju odbranu kao prvooptuzeni, data je pauza. Ja nisam bio u sudnici, cekao sam Rajka u "Amerikancu", restoranu prekoputa ulaza u zatvor. Sa njim je bio i novinar Politike. "Ovaj je imao savrsenu odbranu", komentirao je novinar, mislim da se zvao Boro. Imao je strica generala u JNA. U vrijeme agresije na BiH bio je dopisnik Tanjuga iz Kine. "Potpuno se zatvorio, ne mogu mu prici ni sa jedne strane", tvrdio je. "Zato ce pokusati uci preko drugih", izrazio je svoju bojazan Rajko. Zar ovo ne moze biti, doduse uprostena, paradigma danasnjeg opcenarodnog misljenja o njemu?! Zatim je novinar ustvrdio da je Izetbegovic vizionar i da je Deklaracijom predvidio pojavu Homeinija, odnosno pojavu Iranske revolucije. Evo kako se Izetbegovic branio. Prije izlaganja odbrane istakao je tri prigovora procesne prirode. "Prvo, optuznicom je obuhvaceno 13 ljudi od kojih sedam nema nikakve veze sa ovim predmetom; petericu uopce ne poznajem. (…) Drugo, za ovo sudjenje sud je pozivnicama zna ime' selekcionirao publiku umjesto javnosti pa ja trazim javni pretres. (…)" Treci prigovor odnosio se na pisanje stampe. "Jos prije pocetka sudjenja dio stampe me je proglasio nacionalistom, kontrarevolucionarem, neprijateljem i prakticno me osudio bez sudjenja." Zatim je rekao da se njegovo izlaganje nece razlikovati od onog kojeg je dao u istrazi i izjasnio se da nije kriv ni po jednoj tacki optuznice. Posebno je pobijao inkriminacije iz clana 136 po kojima ga se teretilo za stvaranje grupe radi rusenja Jugoslavije. Optuznica se temeljila na Deklaraciji, cije je autorstvo Izetbegovic priznao. On je istakao da to nije neprijateljski tekst i da tretira probleme islamskog svijeta i ne odnosi se na Jugoslaviju. "Tvrdnja optuzbe da je ID ustvari do u tancine razradjen Program organizacije Mladi Muslimani' je bez ikakvog osnova i optuzba je nicim nije pokusala dokazati. (…)

Prvi put sam ovaj tekst (Program MM) vidio ovdje u istrazi i tvrdim da u njemu nema ni jedne ideje koja cini sustinu Deklaracije." Zatim je negirao da je namjeravanim putovanjem u Iran pocinio ikakvo krivicno djelo, kao sto je interpretaciju mnogih caskanja sa prijateljima u vrijeme Dnevnika potpuno zanijekao tvrdeci da su konstrukcije. Na kraju izlaganja bio je direktno ispitivan od strane tuziteljice. Residovic: Da li ste i jednom recenicom naglasili da se ID ne odnosi na SFRJ? Izetbegovic: Ne, jer nije bilo potrebno. Iz sadrzine teksta to je sasvim vidljivo. Residovic: Da li i mene ubrajate u onih 700 miliona muslimana? Izetbegovic: Ubrajam drzave sa muslimanskom vecinom - od Maroka do Indonezije. Osim toga, Vi niste muslimanka, mozda ste Muslimanka sa onim velikim "m". Residovic: U svojoj odbrani ste iznijeli tvrdnju da ID zagovara moderan i human poredak zasnovan na islamu. Kakav je to human i moderan sistem koji nigdje ne spominje nesvrstanost i samoupravljanje? Izetbegovic: Nisam nigdje zagovarao nesvrstanost i samoupravljanje. Ne poricem vrijednost ovih principa, ali postoje i drugi principi koji su humani i moderni.

Odbrana ostalih

Zatim su ostali optuzeni davali odbranu, ali mnogo kompliciranije od Izetbegovica. Samo on nije bio u koliziji ni sa kim, nije mijenjao iskaz iz istrage, i nije teretio drugog. Drugi su se zalili na pritisak i tucu u istrazi, podvalu isljednika, istraznog sudije pa i tuziteljice koja je sa njima komunicirala tokom istrage a da se nije predstavila. Najvise su tukli Cengica (Hasan, op.ur.), Zivalja (Husein, op. ur.), Omera Behmena i Dzemu. Omer, Haso i Huso prezivjeli su pravu torturu. Omera i Hasu su tukli palicama i sakama, a Huso je bio podvrgnut specijalnom iscrpljivanju. Gubio je svijest pa su ga polijevali vodom u istrazi. Pustali su ga kuci pa vracali itd. To je put preko kojeg su zeljeli doci do Alije. Alija je bio pravnik, odlicno je znao svoja prava, za razliku od drugih, i ocito obrazovaniji i inteligentniji od bilo kojeg isljednika i svih njihovih asistenata. Sto se Dzeme tice, on je javno rekao da ga je tukao Nazi Dzubur, a presutio je samar Duska Zgonjanina u istrazi. Nakon nekoliko dana ispitivanja donesen mu je zapisnik po kojem bi on tesko trebao teretiti Aliju i Hasana. On je odbio to potpisati jer je bio "filovan" konstrukcijama koje on nije rekao. Malo zatim je u sobu usao Sef (!). "Nece da potpise, Sefe." Optuzio ga je isljednik. "Hoces li potpisati?", upitao ga je Zgonjanin. "Necu", odbrusio je Dzemo. U tom trenutku nije znao da je rekao "necu" ministru policije. Ovaj je, stiteci svoj ugled ministra kod isljednika, kome se tako nesto ne smije reci, demonstrirao silu - silno ga je osamario. Tad je Dzemo dobio presudu. "Za ovo 'necu' dobit ces sest godina", izjasnio se ministar. Taj dan je Dzemo prebacen u zatvor. Sve je drugo bilo efemerno, kao i onih dodatnih sest mjeseci koje mu je Hadzic dodao na Zgonjaninovu presudu.

Omer pada u komu

Po odbrani Omera vidjelo se da su isljednici pretjerali u pritisku. Da li se radilo o njihovom nezajazljivom animozitetu prema ovakvoj vrsti muslimana ili ih je Omerov karakter motivirao, ne znam, ali Omer je pretrpio sav njihov gnjev. On je imao vrlo los izrazaj, nema ni frtalj Izetbegoviceve elokvencije, djelovao je kao da Aliju ni u putu nije sreo. A bio mu je desna ruka. Dok je Izetbegovic imao hipnoticku elokvenciju u odbrani, Omer se spetljao u sopstvene izjave kao pile u kucine. Te je vidio dvije verzije Deklaracije, te nije vidio, iako mu se jedan tekst ucinio duljim. "Da to nije mozda zbog rjedjeg proreda, Omere?", pomagao mu je Izetbegovic. "Na ovo pitanje ne smijes odgovoriti", proderao se sudija. Onda je Omer pao u komu. Kasnije mu je supruga tvrdila da je bio pod drogama. Vjerujem da jeste. On je cetrdeset godina vodio rat sa Udbom. Zato ce dobiti najvecu kaznu.

Omer je bio bolestan covjek, Salih takodjer, Mujki je bio "plucni bolesnik", Husu su boljele oci, Hasan je bio oslobodjen sluzenja JNA zbog bolesnog srca. Zanimljivo je da ce Hasan, koji je bio nesposoban sluziti vojsku, kasnije biti kljucni covjek za formiranje Armije BiH pa i ministar odbrane. Hasan je poceo svoju odbranu sa bismillom i ucenjem jedne dove na arapskom jeziku u kojoj je molio Allaha dz. s. da pomogne nevine muslimane i slomi zulum nevjernika. Sudija se bio rasrdio kao ris. "Govori na srpskohrvatskom jeziku. Ovdje se ne govori arapski!", podvikivao je na Hasana. Zbog ovakvog nastupa, kojeg je jugoslavenska stampa obilato koristila da bi dokazala imidz "bosanskog pasdarana", a Hasina slika sa bradom i naocalama se stvarno uklapala u taj imidz, on je u svim casopisima islamskog svijeta bio tik uz Aliju. Sve tekstove koje sam vidio u arapskim casopisima pratila je jedna Hasanova slika. Ponekad Alijina, trece slike nije bilo. Jedan od komandanata odreda El Mudzahid, Ebu Haris, na moje pitanje sta ga je dovelo da dodje boriti se u Bosnu i napusti studij medicine u Becu, odgovorio mi je: "Do ruku mi je dosla brosura koju je napisao jedan nas brat o muslimanima u Bosni. Zadivili su me Vas brat Gemaluddin i Ali-Izet. Ovdje sam da im pomognem u odbrani islama." Mislim da je istaknuo Dzemu da bi meni ugodio, jer je u toj brosuri bila Hasina, a ne Dzemina slika. Ovo je dokaz da je islamski svijet Sarajevskim procesom otkrio muslimane u BiH. Salih Behmen je bio najstariji i mogao je konkurirati Izetbegovicu. On je cak imao otmjenije drzanje. Nevjerovatan dar za humor i apsolutna koncentracija ovog su covjeka ostavili mirnim kao da je stvarno dosao na Shakespeareovu predstavu u pozoriste. Za ovog nastavnika iz Mostara ovo je bio piknik u odnosu kroz sta je prosao na sudjenju prije nesto manje od cetrdeset godina. Ismet Kasumagic je imao najreferentniju biografiju. Bio je ekspert UN-a. Tvrdilo se da je imao plavi pasos. Advokati su tipovali da bi on, medijski, mogao proces dici na vecu medjunarodnu politicku ravan. Nakon odbrane ocijenili su ga samo kao Izetbegoviceva istomisljenika. Ove reference je optuzba ignorirala, a ni on ih nije posebno isticao.

Edhem Bicakcic je imao problem zbog svog dnevnika kojeg je pisao na putu u Teheran, inace se i on branio vrlo racionalno. Zbog tog dnevnika Djula je sjedila na klupi zajedno sa njim. Mujki je vise koristio sudnicu za iskazivanje svoje ciceronske nadarenosti pa je dao jednu vrlo neukusnu i uvredljivu izjavu: "Dovedite mi i crnog djavla, samo mi nemojte dovoditi hodze za svjedoke." Budalastina (!), koja mu je mogla biti oprostena jer je u tom trenutku bio na optuzenickoj klupi. Inace, pokazao je vrlo hrabro drzanje, bez imalo kompleksa prema komunistima. Mujkiju je to bila i ostala jedina permanentna vrlina. Melika je nastupila najrevolucionarnije.

Obracunala se sa Vukom Draskovicem, koji joj je oduzeo nacionalnost knjigom Noz, "a eto, njega nema na optuzenickoj klupi", zatim sa njenim kolegama piscima koji sute o ovome. Kasnije ce Husein Tahmiscic od Udruzenja pisaca traziti da se Melika i Dzemo izbace iz Udruzenja, sto je i usvojeno, da bi zatrazio dozivotnu robiju za oboje. Prava je steta sto je optuzba Meliku teretila za banalne inkriminacije, inace bi prema njenoj inteligenciji, elokvenciji i hrabrosti danas imali prave politicke eseje u njenoj odbrani. Dzemo je svoje skoro bezazlene inkriminacije shvatao previse ozbiljno pa se trudio pobiti ih - je li sevdalinka najbolja poezija na svijetu i sl. On ce se, uz Djulu, doimati nejbezazlenijim u sudnici, sve dok nije napravio gaf sa jednom ceduljicom.

Moj pokojni novinar Peter Hadziristic

Ja sam zbog slucaja koje sam opisao na pocetku bio odstranjen sa suda. A i da me nisu otjerali, ne bih mogao stalno pratiti proces. Imao sam preceg posla. Sudjenje sam pratio preko jugoslavenskih medija i navece slusao strane radiostanice - BBC i Deutsche Welle. Naravno, bile su obavezne popodnevne sjedeljke sa advokatima u "Nacionalu". Preko njih sam dosao u kontakt sa stranim novinarima i aktivistima za zastitu ljudskih prava. Jednom bradatom gospodinu sa lulom, predstavniku Amnesty Internationala iz Londona, policija nije dozvolila ulazak u sudnicu. Zaboravio sam mu ime, al' cu tog gospodina jos sretati tako da cu postati clan ove organizacije. Dvoje stranih novinara Peter Hadziristic, dopisnik Observera, i Christina von Khol, dopisnica Spiegela, oboje akreditirani u Beogradu, napravili su darmar svojim tekstovima. Christina je bila starija gospodja, danas je vjerovatno starica, koja je vise slicila profesorici latinskog jezika nego bilo kojoj novinarki koju sam upoznao u zivotu. Peter je bio cetrdesetogodisnjak. Zivio je u Beogradu i imao propao brak sa jednom Hrvaticom, sa kojom je imao sina Ivana. Tvrdio je da je njegovo porijeklo iz Sarajeva i da je ulica pored hotela "Evropa" dobila ime po njegovom jednom pretku koji je nakon Prvog svjetskog rata odselio u London. Peter je prvo prisao Sabini. Ona se bojala da je udbaski provokator. Sastali su se u parku pored "Sarajke". Pokazao joj je sve akreditacije, al' opet je bila sumnja na njega. Neopravdana, naravno. Njega su angazirali moji prijatelji Nusret i Mensura Muhamed, bracni par, koji su vodili IRNA-u u Beogradu. Oni se nisu htjeli pojavljivati na sudjenju, da ne bi otezali polozaj optuzenih koji su putovali u Iran. Zato je Peter ilegalno pisao (i) za njih. Pomogao je Sabini da prevedu optuznicu na engleski.

Pretpostavljam da ju je distribuirao raznim medjunarodnim organizacijama. Ja sam se sprijateljio sa Peterom u tolikoj mjeri da mi je dao kljuc od svog stana, u kojem sam spavao kad god sam dolazio u Beograd. Uzivao sam u neredu njegova stana. Tad nisam znao da cu se i ja baviti novinarstvom. Mislio sam da je to kultna profesija. Posto sam sudio po Peterovom stanu, gdje je i stepeniste bilo pretrpano snopovima novina, a nekmoli spavaca soba, takav rezon je bio ispravan. Nikad u Bosni nisam vidio takvu ni redakciju, a kamoli stan. Posljednji put mi se Peter javio za vrijeme Olimpijade. Nazvao me je da mi procita tekst koji je tog dana objavio u Observeru. Razumio sam, na engleskom naravno, da je tekst poceo ovako: Dok nad Sarajevom padaju tihe pahuljice i cijeli grad bljesti u svjetlu i dok njegovim ulicama setaju bezbrizni gradjani i uzivaju u prekrasnoj zimskoj idili, tako da im se cijeli svijet divi ljepoti njihova grada, u kojem ce se odrzati 14. Zimske olimpijske igre, dvanaestero nevinih ljudi cami u tamnicama itd. Ovo je parafraziranje po sjecanju. Navodim ovo kao primjer kolika je bila Peterova dusa. Cuo sam da je tesko obolio. Mislim da je umro. Pokoj mu dusi i slava velikim novinarima od kakvih je Bosna i kasnije imala fajde.

"Logicki, Oslobodjenju je preostalo da 'zakuca' sa jednostavnim naslovom: 'Neprijateljima 90 godina zatvora!'. Ocekivao sam da su gladne hijene nahranjene. Nema vise ujedanja. Koga su sccepali - scepali, gotovo je. "

Advokati disidenti

Zanimljivo je predstaviti i advokate. Prvo cu predstaviti dr. Rajka Danilovica. On je bio Crnogorac nastanjen u Beogradu. Pripadao je grupi Praxis i kao predavac na politickim naukama, mislim da je predavao nesto sto cu formulirati kao sociologija politickih ideja. Bio je clan Pokrajinskog komiteta, cini mi se. Inklinirao je liberalima Marka Nikezica i Latinke Perovic, tako da je u Titovom obracunu sa praxisovcima i njega pomela metla. Pripadao je generaciji studenata prava sa Kostom Cavoskim i Nebojsom Popovim, koji su Slobodanu Milosevicu, svom mladjem kolegi, obezbijedili prvu lidersku partijsku funkciju. I kao disident izabrao je jedinu mogucu profesiju - advokaturu. Od poznatih procesa branio je skupa sa dr. Srdjom Popovicem hrvatske maspokovce, cini mi se Marka Veselicu. Srdja Popovic je, kao sto je poznato, kao advokat dobio godinu dana zatvora jer se "identificirao" sa optuzenim maspokovcima.

Orhan Nevzati je Albanac, rodjen u Prizrenu. Pricao mi je da mu je nana bila sejhana, a dedo historicar. Ocito je poticao iz ugledne albansko-turske porodice. Politicku karijeru je zapoceo kao omladinac i zavrsio je kao clan Pokrajinskog komiteta. Bio je clan delegacije koja je pregovarala sa Mikom Tripalom i Savkom Dapcevic. Ne znam mu krivicu kako je "zglajzao" sa 11. sprata zgrade SIV-a i sve sprat po sprat, iz kancelarije u kancelariju, spustao se do prizemlja dok nije ostao bez posla. Orhana sam se sjetio kad je padao Ceausescu. Jednom je bio u delegaciji koja je posjetila Rumuniju. Na njegovom primjeru mi je objasnjavao piramidu komunisticke diktature. Mislim da ce Rajko i Orhan braniti Azema Vllasija.

Nikola Muslim. Zanimljivo prezime, zar ne? Rijetko sam sreo ljubaznijeg covjeka u zivotu. Nemoguce je izbjeci prijateljstvo ovog dobronamjernog covjeka. On u komunikaciji nudi cisto mlijeko ljubaznosti. Bio je sudjen za ideje maspokreta. Trebao je biti objesen zbog pjesme Domovina gori. U kakvoj je on bio vezi sa ovom pjesmom, ne znam, jer nije pjesnik, ali zbog nje je robijao. Jednom me je odveo na Trebevic u setnju. Pitao me je da li bih ja bio politicar. "Mozda, al' ne ovakav kakve poznajem", odgovorio sam mu. Bio je odusevljen sa mnom. Kasnije ce u svojoj knjizi o Sarajevskom procesu napisati da je u meni prepoznao nove snage koje ce se zestoko suprotstaviti komunistima. Tako nesto je napisao. Mislim da je pretjerao i da mi se htio oduziti za dobro prijateljstvo koje smo sklopili tokom sudjenja. Dakle, sa ovakvom strukturom advokata stekao sam prve politicke casove. Saznao sam stotine anegdota, kojih ce uskoro biti puna omladinska stampa, o nedodirljivim komunistickim liderima. Ne zvuci danas ubjedljivo, al' za mene ce ostati fascinantno to sto sam dobio izvanredne portrete Bakalija, Milosevica, Suvara, Djilasa, Tita, Ceausescua, Mikulica, Cosica itd. Ti ljudi su bili iskreni prema meni i dali su prve grame politicke kulture. Ali sam zbog njih dobio jednu neoprostivu zabludu - povjerovao sam da ce demokratske slobode doci preko Beograda! Nisu mi oni to sugerirali, naravno. Oni su kao Beogradjani demonstrirali slobodoumlje. Vidjenje nivoa slobodoumnosti sarajevske i beogradske inteligencije mogao sam zadobiti usporedjujuci Fahriju Karkina i Rajka Danilovica.

Karkin nije lose branio Hasana, al' njegov intelektualni habitus u usporedbi sa Nevzatijem ili Danilovicem mene kao Bosnjaka je porazavao. Tu sam se zeznuo. Ni Danilovic, ni Nevzati, ni Muslim nisu miljenici danasnje vlasti. Muslim se bio prikljucio demokratskim promjenama u Hrvatskoj, pa je brzo ispao, Danilovic nije mijenjao posao, a ni gledista, dok je Nevzati, cujem, predlozen za ombudsmeana na Kosovu.

Preparirani svjedoci

Iako sam vec bio prepadnut nasmrt, Orhan se ocinski sekirao za mene, nisam vodio racuna o pratnji udbasa. A bili su mi za petama; sjedili za drugim stolom dok ja pricam sa advokatima, dezurali noci u avliji ispred mog stana, trcali za mnom ulicom sa novinama u ruci, pratili me u dzamiju dok sam klanjao.

Jedan dan sam ostavio bijelu vindjaknu kod portira u Begovoj dzamiji. Sjetio sam se izvaditi dokumenta i novac iz unutrasnjeg dzepa. Kad sam se vratio, jakne nije bilo. Odnijeli su je udbasi. To je bila posljednja opomena. A pred dzamijom sam se sastajao sa svjedocima i govorio im sta je problematicno u njihovu iskazu. Imao sam jednu optuznicu kod sebe. Tako sam kod sadrvana pricao sa Nerminom Jasarevic. Ona je rekla da uci zapisnik napamet, al' da ce reci istinu. "Stvarno sam naucila napamet zapisnik i oni vjeruju da cu ga izdeklamovati. Al' ti poselami Hasu (Hasana Cengica, op. prir.) da cu ja reci istinu. I nek' mi poruci ako ga za sta moram vaditi." Ispred Begove dzamije rastao sam se sa Nusretom Cancarom, koji je otisao u vojsku u Tuzlu i dogovorio da se vidi sa Seadom Seljupcem te da mu prenese da mu mogu pomoci oko onoga sta ne valja u iskazu.

Tako me je Sead za par dana nazvao i mi smo se sastali u Medresi. Obecao je da ce govoriti istinu, a to je znacilo protiv optuzbe. Nisam se samo sa ovih dvoje svjedoka sastao, al' oni su bili kljucni i najzanimljiviji u procesu. Rekao sam Karkinu (Fahrija, op. prir.) da Hasi prenese Nermininu poruku. On je uzvratio da ju je Haso poselamio da govori samo istinu. Ovo mi je bila velika grjeska.

Tog dana kad je trebao svjedociti Sead Seljubac, mislim da je bio dvadeseti po redu, bio sam "kao na iglama". Isto tako, polagao sam test kod Rajka (Danilovica, op. prir.). Samo je on znao da instruiram svjedoke. Seadovi prethodnici su svjedocili tuc-muc, pola udbasima, pola optuzenima, bez hrabrih i radikalnih izjava u korist optuzenih. Doduse, radilo se o starijim osobama. Medju njima je svjedocio i Halid Causevic, koji je dao negativnu recenziju za Alijinu (Izetbegovic, op. prir.) knjigu Islam izmedju Istoka i Zapada. Bio sam sokiran saznanjem da je on sin rahmetli veliko Dzemaludina Causevica. Onda sam se razocarao u sve stare muslimane. Nisam bio fer. Trebao sam ih zaliti, jer im je strah od komunizma sisao u pete. Al' takva je mladost. Sa Seadom sam htio pokazati kako se mi ne bojimo komunista. Rajku sam obecao takvo ponasanje Seada. Tako je i bilo. Sead je promijenio iskaz. Branio je Hasana (Cengic), Mujkija (Mustafa Spahic) i Dzemu (Latic). Svojim svjedocenjem najavio je debakl procesa. Advokati su me cekali u "Nacionalu". Oni su mi i saopcili Seadovo ponasanje.

Rajku je prijao hladan vjetric nakon vrucina u sudnici. Pio je Bayerove aspirine zbog napada migrene. Mene je tapsao po ledjima. Mislim da mi se iskreno divio u tim trenucima. Imao je i zasto! To danas, kad sam opametnio, ne bih smio raditi. Te noci sam bio grogi. Stomak me je bolio. Imao sam ogroman radijus kretanja. Osim kontakata sa svjedocima, morao sam putovati roditeljima u Kljuc i informirati ih o sudjenju, skupljao sam novac za advokate, mnogo mi je narod davao novca. Rajko se cudio da su muslimani tako solidarni. "Da neko nekome dzaba da novac, neverovatno", cudio bi se. Objasnjavao sam mu sadaku. Advokati su imali jos jedno bitno iskustvo sa patnicima. Znali su im vratiti nadu. To su, te noci posebno, pokusali Orhan i Rajko. Govorili su mi da Dzemo dzaba sjedi u sudnici. "Izgleda kao janje. Miran i nevin. Samo ga mrzi Edina zbog zenine mahrame. Bojim se da ga ne isprovocira." Nista me nije raspolozilo. Izgleda da sam imao predosjecaj. "

I da ti Nermina bude kao Sead", prosaputao mi je Rajko. "Nadam se", rekao sam mu na odlasku.

Moje hapsenje

Dosao sam kuci kasno. Teta Bahra me je primijetila i ispricala mi da je Mirso pusio na prozoru i vidio nekoga kako stoji pored stuba u avliji. Pitao ga je sta radi tu u ta doba, a on mu je odgovorio da ceka neku pticu. Bahra se smijala, a ja sam znao ko bi mogao biti ptica. I kad me je ujutro oko sedam sati Bahra pozvala na telefon, znao sam ko me trazi. Sisao sam do telefona. Veza je vec bila prekinuta. Otisao sam u WC. Domalo, neko je kucao na vratima. Otvorio sam. "Ti si Nedzad?", pitao me je covjek. "Da, ja sam", odgovorio sam. "Podji sa nama." Bio sam u pidzami i otisao sam se obuci. I tad su udbasi imali bijele "golfove". "Stare navike", pomislim kad danas vidim parking pred policijskom stanicom. Bijelim "golfom" sam odvezen niz Alifakovac. Sunce je tek bilo izislo. Gledao sam kroz prozor. "Lijep dan", cinicno je konstatirao Zeljko Kozina, moj buduci isljednik. Drugi isljednik je bio moj imenjak. U vrijeme rata citao sam da je Kozina bio jedan od sefova SIS-a u Hercegovini. Odvezen sam u zgradu Drzavne sigurnosti. Zadugo nisam znao zbog kojeg "grijeha" cu imati tarapanu. Igrali smo taktiku upoznavanja. Tek oko deset sati u sobu upada jedan udbas i udara Zeljka objema sakama. "Ovo je bilo za deset!", podvriskivao je. "A Nermina?", pitao je ovaj. "Upravo je na sceni, i to ce biti dvadesetka", smijao se i trljao ruke. Ni od mene nisu krili zadovoljstvo. Tako sam iz te cestitke saznao da sam upao u makaze izmedju Seada i Nermine. Malo zatim, prebacen sam u drugu sobu. Do tada sam imao neobaveznu komunikaciju sa isljednicima. Tek je sad Zeljko namrgodjen krenuo na posao. "Na toj stolici ti je sjedio i brat", zlobno je provocirao. "Ti bi, prema onome sto mi znamo, trebao dobiti najmanje dvije godine zatvora.

Ako budes pametan, kazna ti se moze umanjiti; ako budes blesav, moze se i uvecati", upoznao me je Zeljko sa mojom situacijom. "Prijetio sa svjedocima, lajao si da je tuziteljica zmija i krava. Obje radnje predstavljaju krivicno djelo", upoznao me je sa mojim pravima. Odmah sam priznao da poznajem Seada i Nerminu i da sam ih vidjao. Negirao sam bilo kakvu prijetnju i psovku. Postavio sam odbranu da su svjedoci mene trazili, a da se ja nisam libio kazati sta pise u optuznici. Isljednicima se nesto nije zurilo sa takvim pitanjima pa su me, by the way, priupitali sta je za mene islam, na sta sam odgovorio da ja islam vidim u tome sto berem mrve dok jedem, klanjam i zahvaljujem se Bogu na zdravlju; sta mislim o iracko-iranskom ratu, odgovorio sam da je to besmislen rat kao i svaki drugi. Dok sam bio pitan, Zeljko je nesto razmotavao. Okacio je na zid ogromni poster imama Homeinija. "Ko je ovo?", pitao je. Sav sam utrnuo. "Ne razabirem dobro, ali po obrvama prepoznajem Homeinija." "Nikad nisi vidio njegovu sliku?!", pitao je. "Nisam vidio takvu. Prepoznao sam ga sa televizije", lagao sam. Zatim su pocela pitanja kako sam dosao do ovih advokata. Sumnjali su u Hamdiju Cemerlica. Ja sam lagao da sam ih nasao po telefonskom imeniku. Da ne duljim, bili smo uhapseni Nusret Cancar i ja zbog Seada Seljupca. Mislim da su me Nusret i Nermina spasili od zatvora. Da su oni poklekli, ja se nicim ne bih mogao odbraniti. To sam saznao kad su me kasno iza ponoci pustili kuci, i ja sam na Bascarsiji kupio Vecernje novine u kojima je pisalo da je Seljubac na sopstveni zahtjev ponovo svjedocio i optuzio mene za prijetnju. Spomenuo je i ime Cancara. Novine su spomenule i Nerminino svjedocenje. Nisu je hvalili i shvatio sam da je promijenila iskaz. Znajuci da su me pustili kuci da prespavam da bi pratili moje eventualne aktivnosti koje ce ih odvesti na "trag mog zlocina", nisam se javljao advokatima. Sutra sam sâm dosao u Udbu. Glumio sam nevina i bezazlena djecaka koji nema pojma o politici. Uspio sam. Ne bih detaljisao sitne udarce, prijetnje i maltretiranja, pa cak i samaranja. Jednostavno, isljednike sam dozivljavao kao uhranjene pitbule, svi su nosili zlatne ogrlice i narukvice, malu torbicu, "pederusu", u kojoj je pistolj, ali radilo se o klasicnim glupim dripcima. Moram izdvojiti Vladu, mog kerbera. Mozda sam bio dobio kompleks od njega. Kad god bih vrludao u ponavljanju iskaza, Vlado bi, stojeci uza zid sa ostalom osmericom udbasa, kratko izgovorio: "Laze."

Da je znao koliko me zbunjuje, posamarao bi Dzubura i Rusmira, koji su me gadjali predmetima sa stola, i preuzeo stvar u svoje ruke. Ovako, kliznuo sam im i svoju trodnevnu, bez prekida, istragu poentirao tako sto sam pred osmericom udbasa ismijao Nazifa Dzubura. Posto sam u svakom od njih gledao psecu vrstu, zavisno od karaktera i izgleda, Dzubura sam poredio sa malim kusastim pticarem. On bi cucnuo pored moje stolice, imao sam dojam da stalno vrti repicem, i onako mali skevcio i rezao odozdo na mene. Jednom me je upitao hocu li biti hodza? Rekao sam da ne znam. "Znas li kulhuvallahu?", upitao je. "Znam", odgovorio sam. "Znam i ja. Cuj, Kulhuvallahu ehad…", proucio je. "Kad znas kulhuvallah, hoces li ti biti hodza?", uzvratio sam protupitanjem. Svih osam udbasa koji su se bili nacickali u kancelariju prasnulo je u smijeh i istrcalo napolje drzeci se za stomak. Dzubur je skocio i, bijesan na mene, poceo psovati vjerske svetinje. Meni to i nije izgledalo bas toliko smijesno, al', eto, njima jest.

Mislim da su se bili okupili da bi izvrsili finalni pritisak na mene da priznam da sam poslao Cancara Seljupcu i da sam mu prijetio da promijeni iskaz, sto sam ja odbijao priznati. Sa ovakvim mojim, sasvim slucajnim kontrapunktom sve je palo u vodu, i ja sam pusten. O, kako me je boljela glava zbog promahe, nesanice i gladi! Cancar je bio vojnik i prosao je mnogo, mnogo gore od mene. Kad su ga hapsili, nocu u spavaonici strgli su mu sahat sa ruke da bi ga rastavili u djelice. On je bio jednu godinu u Kairu. Zbog toga su ga tretirali kao medjunarodnog teroristu tipa Carlosa.

Vuk samotnjak

A najgore je prosao nas Sead Seljubac. Njega su, nakon sto je prvi put svjedocio, pozitivno, na putu ka kuci za Tuzlu presreli udbasi, kidnapovali ga u motel "Zlacu" i maltretirali dok nije prihvatio da ce se ponovo pojaviti na sudjenju i priznati da je pod mojim prijetnjama promijenio (policijski) iskaz. Njemu su u hotelskoj sobi namontirali lazni Dnevnik na kojem spikerica govori da ce Seljubac biti uhapsen i dobiti pet godina zatvora zbog laznog svjedocenja pred sudom. Posto mu je kosulja bila krvava od tuce, a i sav se isjekao dok se brijao, udbas ce mu dati svoju kosulju, obrijati ga i dovesti u sudnicu. Svoju ispovijest ce naknadno objaviti u Valteru pod naslovom Vuk samotnjak.

Resid Hafizovic ce takodjer proci kroz teska maltretiranja nakon sto je porekao iskaz i svjedocio u korist optuzenih. Naknadno je pozvan u vojsku i pretucen tako da mu je kuci dosla krvava potkosulja. Izgleda da je Christini von Khol bilo dovoljno ovo vremena dok sam ja bio u hapsani da objavi tekst o Nermininom svjedocenju. Na naslovnoj strani Der Spiegela bio je naslov: Istina i samo istina. Christina je ocijenila da je proces pred skandalom i da ga policija zeli spasiti optuzujuci i hapseci familije zbog prijetnji svjedocima. Jadna Mebrura Topalovac, koju su moji roditelji voljeli zato sto bi nekad, dok cita vijesti, pregrnula samijicu sa isheklanim kericama preko ramena, citala je komentar Dnevnika kako gospodja Von Khol vec dugo krivo pise o stanju u Jugoslaviji i da ugrozava prijateljske odnose dviju zemalja. Taj Dnevnik su u hotelu gledali advokati kad sam bahnuo u hotelsku salu. Dosao sam ih samo pozdraviti jer sam zurio na autobusku stanicu. Roditelji su mi saznali za hapsenje i jako se brinuli.

Boga mi, vise od straha nego od umora, sve manje sam kontaktirao familije optuzenih i advokate. Slusao sam strane radiostanice i izvjestavao Timu. Tako je ona, osokoljena kritikama vanjske javnosti, pricala Dzemi u sudnici - jednom je sudija dozvolio optuzenima da tu u sudnici procaskaju sa familijom - kako se svjetska javnost obrusila na Jugoslaviju zbog njih. Dzemo ce tu informaciju napisati na ceduljici da bi je pokazao Meliki. "Bacili smo Jugu na koljena", pisalo je. Policajac, koji im je puhao u vrat, procitao je ceduljicu i Dzemu ce, kad je posao u sobu, skinuti do gola. Naci ce mu ceduljicu. Sutra je tuziteljica dan pocela citanjem ceduljice. Prekosutra je Slobodan S. Princip, KOS-ov novinar u Vecernjim novinama, napisao da se do tog dana Dz. Latic doimao "nevinim kao janje" i da je tek tog dana pokazao "koliko je zatrovan mrznjom prema domovini". Tako je on "sam naspram sebe izvrsio neprijateljsku propagandu". To je bio Dzemo.

Kakav je bio, takav i ostao. Sa jednom recenicom izgovorenom na bezazlen nacin, oboji jedan proces. Nista se vise zanimljivo nece desavati do presude. Bilo je jos nekih smijesnih, odvratno smijesnih situacija sa svjedocima. Neke Hasine i Dzemine kolege pokazale su se kukavicama. Vremenom im je oprosteno, al' su tad familije optuzenih pljuvali na njih. Neko ce pretuci Adnana Silajdzica, jednog od Hasinih i Dzeminih svjedoka, sedam godina kasnije. On ce javno prozvati neke od optuzenih, konkretno Omera Behmena, da stoje iza napada na njega. On je to smatrao osvetom. Nikad tako nesto nije dokazao, al' sumnjam da je to bila osveta iza koje bi stajao Behmen. Cak je to osudjenicka strana smatrala nekom udbaskom osvetom i razracunom medju njima. Ne znam da je i prema kome ispoljen revansizam. Mislim da se Izetbegovic i previse trudio da onemoguci politicki revansizam. Sigurno niko zbog toga nije izgubio posao niti funkciju, cak su neki obnasali vece funkcije u svojoj sluzbi, poput Munira Alibabica, po mnogima zloglasnog isljednika, ili u SDA-u, poput Seada Hodzica, sudije izvjestitelja (njihove presude) na Vrhovnom sudu. Edina Residovic je advokat, sef istrage, Amir Salihagic, je advokat, Rizah Hadzic je advokat. Njegova kancelarija je vlasnistvo Islamske zajednice.

Osim Halida Hadziabdica, amidzica tadasnjeg reisa, profesora Medrese za kojeg se dokazalo da je bio agent Udbe, i Muhameda Dedica, udbasa dvojnika, ni na jednom svjedoku nije ostala trajna anatema. Hadziabdicu je jednom ostao notes na stolu zbornice u kojem je biljezio razgovore svojih kolega. Evo jedne paradigmaticne anegdote.

U proljece 1995. reis je pozvao predsjednika Izetbegovica na sijelo u svoju rezidenciju. Sijelo nije imalo nikakav aktualni povod. Tek tako je predsjednik bio reisov gost, a ovaj je pozvao dvadesetak svojih prijatelja i blizih suradnika, medju koje je spadala i moja malenkost. Bio sam tad pozvan i nikad vise. Da bi se objasnila jedna situacija, ustanovljavao se datum i konstatirano je da je taj dan 24. mart. "Vidite slucajnosti. Na danasnji dan bih izisao iz zatvora." Po prvoj presudi Izetbegovic je bio osudjen na 14, a po presudi Vrhovnog suda RBiH on je bio osudjen na 12 godina, dok mu je Savezni sud smanjio kaznu na devet godina. Zbog toga mislim da je bilo pravilnije reci da je to bila dvanaestogodisnjica njegova hapsenja. Dok se Izetbegovic toga javno prisjecao, do njega je sjedio Enes Karic, mislim da je jos bio ministar za kulturu. Primijetio sam da je bilo nezgodnije osudjenima prisjecati se sudjenja nego svjedocima. Jedan od svjedoka optuzbe bio je i Karic.

Tako da se nije vise evociralo sjecanje na taj proces. Medjutim, uskoro je doslo do raskola u SDA i Karic ce biti na strani dr. Harisa Silajdzica. U jednim novinama objavio je fotografiju koju je te noci napravio Aziz Kadribegovic, urednik Preporoda, kako sjedi izmedju reisa i predsjednika. vo pokazuje da on nema nimalo neprijatnosti zbog uloge svjedoka u procesu. Sto se tice svjedoka, istakao bih jos jedan kuriozitet.

Medju njima su bili i dvojica Srba: Sreto Tomasevic, koji je svjedocio o Kasumagicu, i Stevan Tontic, koji je svjedocio o Dzemi i Meliki. Oba su bila vrlo korektna. Za Stevu moram ispricati i sljedece.

On je jedini sarajevski intelektulac i pisac koji se direktno zauzeo za Dzemu. Otisao je kod Hamdije Pozderca i zaplakao pred njim da ucini nesto za Dzemu. Ovaj mu je odgovorio da ne moze nista uciniti. Mislim da je to Stevo radio u dosluhu sa Abdulahom Sidranom, koji je, naprosto, bolovao za Dzemom i Melikom. Jedno jutro, rano, prolazio sam Saracima. Na cepenku je sjedio Sidran. Bojim se gibeta, al' mislim da je bio pijan.

Prepoznao me je i prisao. Dok me je tapsao po ramenima, placno je govorio: "Moj Dzemo, moj Dzemo…" Tek u ratu pruzila mi se prilika da se revansiram Stevi. Nazalost, ruzna prilika. Augusta 1992. sreo sam ga u Ferhadiji. Bio je nujan i veoma deprimiran. Cuo sam da su ga "nasi" odveli na kopanje rovova. Priznao mi je da je to istina. Nazvao sam Talijana (Mustafa Hajrulahovic, op. prir.), cija je komanda bila na Ciglanama. "Odmah cu to rijesiti sa tim budalama, Nedzade."

Odnos Islamske zajednice prema procesu

Prema optuznici, krovna institucija pod kojom su se odvile inkriminirane radnje, a osim puta u Iran sve radnje su bile napisane ili izgovorene rijeci, bila je IVZ. Vecina svjedoka bili su imami, studenti Islamskog fakulteta, glavno mjesto aktivnosti inkriminiranih radnji bio je Tabacki mesdzid na Bascarsiji, cak je Deklaracija vecim dijelom objavljena u Takvimu, kalendaru IVZ-a, pod Izetbegovicevim pseudonimom L.S.B. Ovo su tri pocetna slova njegove djece. Neke inkriminacije su bile direktno vezane za Islamsku zajednicu, najcesce da je neko od optuzenih negdje rekao da je vode "rezimski ljudi". Tako je izgledalo da komunisti brane Islamsku zajednicu od njenih clanova deklariranih vjernika. Ipak, sumnjam da je iko u Islamskoj zajednici mirno spavao tih dana. Neki, njih vecina, tugovali su i sekirali se zbog optuzenih, drugi su se bojali za sebe, treci, koji su imali blisku suradnju sa komunistima, a bilo ih je i suradnika Udbe, poput H. Hadziabdica, strepili su hoce li ih Udba zrtvovati i natjerati da na sudu govore ono sto su cinkarili tajno. Za to bi ih, kako se ispostavilo sa Hadziabdicem, stigla dozivotna anatema. Mogu zamisliti zivot tog covjeka danas kad nema Udbe?!

Jedini dio inkriminacija od kojih je Dzemo oslobodjen je onaj kojim se teretio da je propagirao na nastavi. Bili su pozvani neki ucenici, pa i tadasnji direktor Medrese Ferhat Seta. Jedan od svjedoka Dzeminih ucenika bio je jedan od glavnih imama u dzematu Fikreta Abdica. Ja to citam udbaskom linijom. U vrijeme sudjenja kontaktirao sam Setu da bi zadrzao dio Dzemine place za njegovu suprugu. Tad mi je Seta dao prijedlog da bi Islamska zajednica trebala platiti advokata za njega, Mujkija i Hasu, i ja sam obecao agitirati za to. Sve te informacije dosle su do Dzeme i on je, braneci se kako nije u sukobu sa IZ-om, pred sudom rekao da ce mu IZ placati advokate. Zbog toga od tog posla nece biti nista. Predsjednik Republickog starjesinstva IZ-a tada je bio dr. Ahmed Smajlovic. On je bio najmarkantnija licnost u IZ-u. Duboko u njegovoj sjeni je bio reis Naim Hadziabdic. Dr. Smajlovic je bio vrstan govornik. Bio je cijenjen kod muslimanskih masa kao vaiz. Neki tvrde da je bio jedan od najpopularnijih alima u cijelom islamskom svijetu. Govorio je na otvorenjima dzamija i mevludima, sto je bila jedna od tradicija masovnih okupljanja muslimana koja se nisu razlikovala od teferica.

Ispred novootvorene dzamije namjestila bi se bina sa mikrofonom i velikim zvucnicima. Bina bi bila obavezno prekrivena bosanskim vunenim cilimima. Smajlovic je doktorirao na El-Azharu na temu, da parafraziram, islam u ocima zapadnih orijentalista. Pripadao je generaciji islamske uleme koja je nastala nakon talasa oslobodilackih pokreta u islamskim zemljama koje su stekle svoju nezavisnost i oslobodile se zapadnih krscanskih kolonijalista. Ta ulema je bila ostar kriticar odnosa Zapada prema islamu, dok je unutarmuslimanske odnose rijetko ili nikako tretirala.

Takvi govori dr. Smajlovica su imponirali bosanskim muslimanima i politika ih je dugo tolerirala. Vjerovatno su njegovi govori koji su podrzavali treci svijet (islamski i nesvrstani), a kritizirali zapadni kapitalisticki, pa i krscanski, jedno vrijeme imponirali komunistima. Sve do jednog govora na otvorenju dzamije u Sljemenima kod Novog Travnika, dr. Smajlovic je plijenio mase tvrdnjom "da je islam poklonio Evropi renesansu i da je Evropi spas u islamu". Za takve svoje tvrdnje citirao je same evropske pisce i filozofe. Poslije tog govora dobio je prijekor Komisije za vjerske odnose. Za njega se govorilo da je bio prevodilac Titu i da ga je to "izvlacilo" dok je tako smjelo govorio.

Kasnije ce se pokazati da je rivalstvo u vrhu

Islamske zajednice (svakako je konce povlacila Udba) bilo vrlo izrazeno. Sto se tice Doktora, kako su prijatelji jednostavno zvali Ahmeda Smajlovica, njegova karijera, a, Boga mi, i zivot, zavrsava se sa procesom ´83. Od njega se trazila javna osuda "Alijine grupe", na sta nije pristao. Na stranu karijeristicke zestoke borbe koje su se vodile u Islamskoj zajednici i u kojima je bio i sam akter, dr. Smajlovic je bio zavrsio karijeru onog trenutka kad je reis Naim Hadziabdic dao intervju Borbi u kojem je doslovno osudio grupu muslimana kvalificirajuci "njihovu rabotu neprijateljskom".

Doktor Smajlovic se nije oglasavao. Prema iskazu njegove supruge Munira-hanume, na njega je vrsio pritisak Resad Music, cuveni udbas zaduzen za Islamsku zajednicu. Zvao ga je telefonom i dolazio mu kuci. Jednom mu je rekao da bi i on klao, samo sto vjesto krije noz u ruci. Je li im dr. Smajlovic prkosio kad je u Kljucu, na podne-namazu, u dupke punoj dzamiji primijetio moga babu u zadnjim safovima dok se molio osamljen i kaharan, i prisao mu? Upitao ga za zdravlje i potapsao po ramenima u znak podrske. Vjerujte, mnogi muslimani, pa i imami, nisu smjeli klanjati pored mog babe u dzamiji.

Nakon sto je smijenjen sa svih funkcija u IZ-u, samo je bio profesor na FIN-u, cesto bi se sretali na Latinskoj cupriji. On je tu negdje stanovao.

Pricao mi je o ponizenju koje mu je priredjivao Milanko Renovica, kod kojeg je intervenirao za vracanje pasosa. Doktoru su bili oduzeli pasos, a to je prva ozbiljna poruka Udbe da je neko na njihovoj crnoj listi. Renovica je bio porucio Doktoru da dodje na razgovor kod njega u kabinet. Pretpostavljam da je jos bio predsjednik Predsjednistva BiH. Medjutim, Doktor je, ponizen i uvrijedjen, cekao dva-tri sahata u holu bez poziva. Nikad ga nije primio. Pod takvim pritiskom ponizenjem on je i umro od infarkta. Ukopan je na Barama, a ne kod Begove dzamije, gdje se inace ukopavaju veliki autoriteti muslimana. Nekad sam, razmisljajuci o Izetbegovicu kao karakteru, zakljucio da je snazna osoba, jer je samo on uspio prezivjeti, bez infarkta, sudjenja i pritiske. Kako u mladosti, tako i u starosti. Hafiz Hadzimulic, imam Careve dzamije, nazvao je to "cafirskim lancima zuluma". On me je sreo na ulici i tjesio. "Ne znam zasto je Allah dz. s. odabrao bas njih da bi kusao cafirski (komunisticki, op. a.) zulum. Allah trpi nevjerovanja, ali zulum ne trpi. Dodji mi u dzamiju. Iskupit cemo sedamdesetak mladica i prouciti salavate na murad. Salavati mogu raskinuti lance zuluma." Otisao sam u Carevu dzamiju. Iskupilo nas se cetrdesetak. Ne znam koliko hiljada puta smo trebali prouciti salavate. Nismo zavrsili. Hafiz je preuzeo na sebe da to dovrsi sam. Mislim da smo ucili jetmis bin tevhid. Ovo je bio jedini aktivni vid otpora iz Islamske zajednice.

Presuda prije presude

Iako je bila sezona godisnjih odmora, stampa se prodavala kao halva. Volio bih danas vidjeti izvjestaje o prodaji Oslobodjenja i Vecernjih novina u tim danima. Hudi muslimani su kuci i na moru krisom citali izvjestaje sa sudjenja. Evo nekih naslova: "Podrivali drustveno uredjenje" (Oslobodjenje), "Cilj islamska republika" (Politika expres), "Protiv Allahovih neprijatelja" (Politika), "Ceta mala, ali zatrovana" (Svijet), "Protiv Ustava u ime Kur'ana" (Start), "Dekla racija mraka i mrznje" (Oslobodjenje), "Aveti proslosti u teroristickom plastu" (Oslobodjenje), "Bog u sluzbi bratoubistva" (Svijet) itd.

Sve ovo govorilo je o presudi prije presude. Sa sudjenja sam upamtio dvoje novinara: Nagorku Idrizovic i Slobodana S. Principa. Zapamtio sam ostala imena pisaca tekstova kao sto su Fuad Muhic, Nijaz Durakovic, Izudin Filipovic, Bahrudin Bijedic, Zlatko Dizdarevic, pa cak i danas umjereni novinar i publicist Hamza Baksic.

Fuad Muhic je pisao najpogubnije jer je instalirao termin "etnicki cista Bosna", "…sto prakticki znaci zahtjev za etnicki cistom Bosnom", bio je zakljucak njegovih elaboracija nekih teza Islamske deklaracije. Tekst pod naslovom "Duboki korijeni, opasni planovi", objavljen u Oslobodjenju, upravo je zavrsavao ovakvim zakljuckom. Na zaprepastenje optuzenih i njihovih advokata, takva formulacija nije bila nigdje u optuznici. "Etnicki cistu Bosnu niko od optuzenih nije trazio, ID najmanje, ni etnicku cistu ni etnicki mijesanu, ona nikakvu Bosnu ne spominje", pisat ce Izetbegovic u svojoj zalbi Saveznom sudu u Beogradu.

Ovu Fumuovu (ovo mu je bio pezorativni nadimak) imputaciju prosirit ce Stane Dolanc, tadasnji savezni sekretar unutarnjih poslova, koji je u jednom televizijskom intervjuu rekao da su oni zeljeli "etnicki cistu Bosnu i Kosovo". Obje ove imputacije su dosle naknadno i indikativno je od koga i kad su dosle. One sigurno mogu posluziti za analizu historicarima koji se budu bavili uzrocima, nastankom, nacinima i ciljevima rata u Jugoslaviji. Da podvucem ove cinjenice, konstrukciju "etnicke cistoce" u Jugoslaviji izrekli su Fuad Muhic, oficijelni ideolog SK BiH, i sef policije Stane Dolanc. Sigurno niko od optuzenih nikad nije ni cuo, a nekmoli izgovorio ovu konstrukciju. Sto se tice Fuada Muhica, on ce takodjer prvi u Jugoslaviji denuncirati Milosevica tekstom u Danasu pod naslovom "Jesu li na redu Muslimani?". On je prvi javno nazvao Milosevica fasistom. Kao sto je poznato, Muhic je umro prilicno misterioznim (samo)ubistvom. Mnogi jos uvijek u njegovoj smrti vide ruku KOS-ove osvete. Na stranu spekulacije, ostat ce cinjenice da je Muhic kao najelokventniji i mozda najveci apologeta u Sarajevu bio izvanredno informiran intelektualac. Informacije sigurno nije dobivao nadahnucem, vec od nekoga ko je "sve znao".

Kad se osnovala SDA, jedan od uglednih intelektualaca koji je sjedio na mitingu u prvim redovima bio je i Muhic. Zna se da je bio ponudio svoje usluge ovoj stranci. Mislim da je ova imputacija o "etnickoj cistoci" bila crta preko koje mu se nije moglo preci od strane lidera SDA.

Prema mojim naknadnim informacijama, za propagandu i medije ispred Udbe bio je zaduzen Munir Alibabic Munja. On je kao pocetnik u Udbi, nakon studija sociologije, zapoceo svoj rad na osiguranju TV Sarajevo. Tu je upoznao mnoge novinare i od tada je bio, i ostao, u tim vodama. Munja je imao nos za novinarske talente. On ce za rad u Udbi vrbovati neke glavne urednike danasnjih novina koje se pisu u Sarajevu. Za razliku od Munje, koji je instruirao novinare, Bahrudin Bijedic se odvazio i napisati tekst. Gdje drugo nego u udbaskom Svijetu. "U pitanju je recidiv onih snaga koje su svoje nade i svoju sudbinu vezale za fasizam tipa Treceg rajha", pisao je Buri. Ako su takva imena sa tako "otrovnim" tekstovima prije presude iscitala "rad i djelovanje neprijateljske grupe", koji bi to sudija, politicar, intelektualac smio pomisliti drugacije? Neke mjesne zajednice potpisale su peticije da se osude na smrt, a neki obicni citaci novina, komsije optuzenih, uzvikivali su da ih treba objesiti.

Presuda

Bio je suncan dan. Sarajevo se u njemu doimalo poput nevinog janjeta koje spava sklupcano na travnjaku pored Miljacke. Takvim ga je, po predanju, prvi put vidio Isa-beg Isakovic, njegov osnivac, kad je bahnuo preko nekog brda sa njegove istocne strane. A Dzemo (Latic, prim. ur.) ce nakon ovog dana, 20. avgusta, napisati pjesmu Sarajevo, sprzile te munje; cini mi se da je meni posvecena. Kao sto sam vec pisao, davno mi je zabranjeno primicanje sudnici i ja sam to postovao. Bio sam u abdesthani kod Begove dzamije kad je glasnik donio vijest o Dzeminoj presudi. Zatrazit cu oprost od citaoca sto sam cesto navodio svoje prisustvo u Begovoj dzamiji, da se ne bi stekao dojam da sam veliki musliman. Tad sam stalno boravio oko Begove dzamije kao stanistu i mjestu za sastanke. Nikad vise (puta) nisam klanjao u Begovoj dzamiji. Inace, covjek u muci vise moli Boga. Dakle, vise sam izvikani musliman nego sto stvarno jesam. Vise grjesnik nego svetac i pun sam mahana i poroka. Al' eto, tu me je zatekla vijest o presudi. Poslije ikindije sjeo sam u tramvaj i otisao do Time (Latic, Dzemaludinova supruga, prim. ur.). Nisam plakao.

Osjetio sam vrucinu u sebi, tako da sam bio crven kao bulka kad sam stigao kod Time. Ona je plakala: "Eto vidi, moj Nedzade", uputila mi je prijekor za moj demagoski optimizam koji sam joj cijelo vrijeme prosipao. Ona je svih 28 dana, koliko je trajao proces, presjedila u sudnici. Bodrila Dzemala i sebe. Danas joj je svaka nada bila ubijena. Dzemo je dobio sest godina i sest mjeseci zatvora.

Kazne ostalim bile su ovakve: Alija Izetbegovic 14, Omer Behmen 15, Hasan Cengic 10, Ismet Kasumagic 10, Edhem Bicakcic 7, Husein Zivalj 6, Salih Behmen 5, Mustafa Spahic 5, Melika Salihbegovic 5, Dervis Djurdjevic 5 godina i Djula Bicakcic 6 mjeseci. Ukupno 90 godina robije. Preostalih 10 godina cekalo je Rusida Prgudu, koji je lezao na samrtnickoj postelji.

Tek sam navece u Dnevniku vidio atmosferu u sudnici prilikom izricanja presude. Prilog je imao muzicku podlogu u ritmu lupanja zeljeznih vrata zatvorskih celija. Takav takt pratio je Timu dok je sa mahramom na glavi ulazila u sudnicu. Nju, odnosno njenu mahramu, kamera je fokusirala radi ambijenta. Nakon toga je Rizah Hadzic gordo i glupo trazio da se svi dignu i poceo u ime naroda nabrajati imena i brojke godina zatvora. Kako je koje ime izgovarao, kamerman je fokusirao njegovo lice. Izetbegovic se drzao prkosno uspravno. Gordo i ponosito je slusao presudu. Kad je kamera stala na Dzemi, on je zaklonio lice desnom rukom. Obrazlozenje presude je bilo njegova napomena da se "ovdje nije sudilo vjeri". Procitanu presudu popratio je frenetican aplauz u sudnici. Reklo bi se prema dosadasnjoj publici na propusnice da rodjena familija aplaudira protiv svojih. Medjutim, tog dana su udbasi doveli one aktiviste iz mjesnih zajednica koji su trazili smrtnu kaznu za njih. Jedna zena muslimanka sa Pala priznala je jednoj poznanici da je dobila 50 hiljada dinara kao dnevnicu za taj dan.

Muzika i krv

Logicki, Oslobodjenju je preostalo da "zakuca" sa jednostavnim naslovom: "Neprijateljima 90 godina zatvora!". Ocekivao sam da su gladne hijene nahranjene. Nema vise ujedanja. Koga su scepali - scepali, gotovo je. Medjutim, stampa je jos najavila televizijsku emisiju o sudjenju. Nacalio sam se pred televiziju. Voditelj je bio Nedim Loncarevic, a gosti u studiju bili su dr. Nijaz Durakovic i Ivan Cvitkovic, komunisticki specijalisti za vjeru. Studio je bio specijalno dizajniran, sa bijelim carsafom u pozadini poprskanim sa nekoliko kaplji krvi. To je bio jedan od temeljnih elemenata dizajna i sehida Iranske revolucije.

Loncarevic je pozdravio gledaoce, predstavio ugledne clanove Centralnog komiteta, odnosno naucne suradnike Instituta za proucavanje nacionalnih odnosa CK SK BiH, zazelio im dobrodoslicu i kao uvod emisije pustio insert sa samog sudjenja na dan citanja presude. Muzika u taktu skripe i udaranja zeljeznih vrata i aplauz odjekivali su sa ekrana. Nijo Durakovic je bio izvanredno informiran i nadasve inspiriran. Objedinio je Muhicevu konstrukciju o "etnicki cistoj Bosni" i Bijedicevu tvrdnju da je to "recidiv ideologije Treceg rajha". Sve to je stavio u omiljene oblande komunistickog agitprop "nacionalisticko-kleronacionalisticko-sovinisticko-panislamisticko" itd. its…

Mislio sam da "kamen na kamenu" u gradu nije ostao na starom mjestu. Nijo je imao razloga za tako nadahnut govor. Ne jedan, vec nekoliko razloga. Ja cu navesti samo jedan. Umjesto moga brata Dzeme, na optuzenickoj klupi je trebao sjediti drug Nijo. Tako su tvrdili ozbiljni sarajevski intelektualci. Umjesto ove grupe, pred sud su trebali biti izvedeni Bosnjaci, profesori sa Filozofskog fakulteta. Dr. Muhsin Rizvic, akademik Muhamed Filipovic, dr. Enes Durakovic, zatim Nijaz Durakovic itd. Neki do ovih profesora su privodjeni u Udbu nakon hapsenja Izetbegoviceve grupe. Ovu grupu sarajevskih profesora, prema tvrdnjama istih krugova, spasio je Hamdija Pozderac. Procitao je da bi to mogao biti udar i na njega samog. O ovim informacijama i pretpostavkama nikad se javno nije polemiziralo, tako da je sve ostalo u domenu spekulacija .

"Zagreb je na Sarajevski proces gledao mnogo pasivnije od Beograda. Osim advokata Muslina i Omanovica, koji su branili Izetbegovica i Zivalja, ne znam za ozbiljniju reakciju tih krugova."

Tragovi na stenogramu

Samo knjiga Bosnjacka politika u XX stoljecu, autora Sacira Filandre, donosi neke informacije o stajalistu pojedinih politicara u odnosu na Sarajevski proces. Filandra u svojoj knjizi razradjuje i citira stenogram sa sjednice Predsjednistva Centralnog komiteta Saveza komunista BiH odrzane 8. 4. 1983. godine, koja je bila posvecena Uhapsenoj grupi. Hapsenje se desilo samo 15 dana ranije. Iz stenograma sjednice se vide stajalista Hamdije Pozderca, Nijaza Dizdarevica, Raifa Dizdarevica itd. Oni su uz Duska Zgonjanina, ministra policije, bili najagilniji ucesnici rasprave. Dok Filandra, trudeci se da zadrzi objektivni analiticko-naucni diskurs u interpretaciji stenograma, "drzi stranu" Hamdije Pozderca, dotle ce Dzemal u jednom tekstu u Ljiljanu septembra 1998. izravno optuziti Raifa Dizdarevica kao porucioca njihova hapsenja. Osnovu svojim ovakvim tvrdnjama Dzemal je nasao u istom stenogramu spomenute sjednice komunistickih lidera. Isto tako Filandra obznanjuje da se na istoj sjednici raspravljalo o dr. Ahmedu Smajlovicu. Dilema je bila da li ga prikljuciti ili izostaviti iz grupe. Na zauzimanje Pozderca, odnosno Nikole Stojanovica, prema Filandrinoj interpretaciji, Smajlovic je postedjen.

Iz stenograma se vidi da su komunisticki lideri "baratali" terminom "etnicki cista Bosna". U polemici sa Dzemom, Dizdarevic ce i mene potegnuti za jezik "kao bratsko pero". Nas dvojica cemo doci do suda, gdje sam ja izgubio parnicu. Dobio sam tri mjeseca zatvora uvjetno. Doduse, zbog potpuno drugih "inkriminacija" klevete i uvrede druga Raifa. Ova presuda je sudbinski povezana sa ovim feljtonom. Povodom presude dao sam intervju Danima, u kojem sam, izmedju ostalog, bio pitan i o Procesu ´83. Senad Pecanin, koji je vodio intervju sa mnom, zamolio me je da odgovore na pitanja o Procesu ´83. izostavimo i da napisem feljton za Dane. Nacelno sam bio pristao, ali sam "bio pod uvjetnom kaznom" i zarekao se da cu ostaviti novinarstvo. Kako sam procitao u novinama, gospodin Carlos Westendorp me je amnestirao svojom Odlukom o "dekriminalizaciji clana klevete". Ovo je moj prvi tekst nakon sto sam izgubio parnicu sa Dizdarevicem.

Ipak Dizdarevici?!

Postoje ovdje dva valjana razloga zbog kojih bi citalac trebao posumnjati u moju objektivnost prema Dizdarevicima. Jedan je u tome sto sam (vjecito) Dzemin brat, a drugi je sto sam bio na sudu sa Dizdarevicem. Medjutim, moram iznijeti jos neke cinjenice koje navode na trag da je klan Dizdarevica bio, bar, azurniji oko montiranja procesa Izetbegovicevoj grupi. Sef istrage Izetbegovicevoj grupi bio je Amir Salihagic, bliski rodjak Dizdarevica. Dakle, Amir je bio (i) "deal" Zgonjanina i Raifa, koji su i, po citiranom stenogramu, trazili najstrozije kazne. Po meni, ovo je kljucni argument po kojem se moze zakljuciti da je Proces ´83. bio u "opisu zadataka" Dizdarevica klana u Bosni. Sa prezimenom Salihagic uvest cu jos jednog covjeka u feljton. Radi se o sejhu Halidu Salihagicu.

Sejh Halid, rahmetullahi alejhi, bio je jedan od posljednjih velikih sufija u Sarajevu. Umro je tokom rata. On je takodjer bio u srodstvu sa Dizdarevicima, naravno i sa Amirom. On je prica za sebe. Prema predajama njegovih murida i dervisa, on je kao mlad covjek bio u koncentracionom logoru u Njemackoj. Na bunjistu logora nasao je neku "knjizicu". "Knjizica" ce biti sevapom da se vrati vjeri iz ateizma. Kao fakultetski obrazovan covjek i prezivjeli njemacki zarobljenik, mogao je imati dobru karijeru. Tu je bila i rodbinska veza sa Dizdarevicima. Medjutim, on ce sve ponude komunista odbiti i ostati usamljeni citac Ibni Arebija, jednog od najvecih sufijskih mislilaca. Citao je filozofska djela na arapskom jeziku. Za tadasnje bosanske (ne)prilike nije bilo podesnije i uvjerljivije osobe da bude usporedjena sa Homeinijem od njega. Tako da je i on mogao biti jedan od, mozda i najubjedljivijih, optuzenika. Prema mojim informacijama koje sam dobio u vrijeme dok su osudjeni izdrzavali kaznu u Zenici i Foci, Amir Salihagic je istrazivao i svoga rodjaka sejha Halida. Ne znam sta ga je spasilo hapsenja. Najvjerovatnije srodstvo sa Dizdarevicima. Ne zbog simpatija, sigurno. Od nekih dervisa cuo sam vrlo pogrdne rijeci koje su Dizdarevici govorili o njemu.

Vec zbog toga sto bi eventualnim njegovim hapsenjem svoju porodicu ukaljali pred komunistickom javnoscu. Javno su imali imidz kao jedna od rijetkih porodica koja se "tuto kompleto" dala u komuniste.

Sarajevu na emanet

Sa zavrsetkom njihova sudjenja prestale su vrucine moriti Sarajevo. Pale su kise i grad je bilo pretrpan brdima lubenica. "Cim lubenice, eto zime", ima neka narodna poslovica smisljena u Sarajevu. "Joj, drasticne razlike", mogao sam uzviknuti. Kao da nisam ljeto proveo u ovom gradu. Jad, cemer, tuga, kukavicluk, strah i vrucina bili su sokaci grada kroz koji sam hodio cijelog proteklog ljeta. Hladna jutarnja rosa, puni kontejneri kora od lubenice, uspavan copor pasa na greblju na Alifakovcu, smrad smoga od loseg cumura, scucureni i sjehudjeni golubovi poput muslimana, bila je slika Sarajeva kakvog pamtim od onog jutra (septembar '73.) kad nas je babo ostavio na Bascarsiji. "Eno jedinice'", poviknuo je dok smo stajali vise Sebilja. "Eto, allahimanet", poljubio me je u kosu. "Dzemale, pazi na Nedzada", rekao je i smugnuo preko ulice u tramvaj koji je vec bio stao. Mi nismo presli ulicu, niti trcali za njim, ostali smo skamenjeni sami sa golubovima i hamalima sa testericama objesenim o ramena. Tek sam na trenutak ugledao babino lice u tramvaju. Jasno sam vidio suze i grc u Ademovoj jabucici. Podigao sam ruku i mahnuo mu. On se sakrio iza nekoga da ga ne vidim kako place. Tramvaj je zvonio. Dzemo me je potegao za rukav svog lanjskog zelenog dzempera sto mu ga je majka plela. Tako nas je same ostavio na Bascarsiji - Sarajevu na emanet. O tome sam tog ranog jutra razmisljao kad sam posao prvi put Dzemi u posjetu u Zenicu. "Eto ti tvoje Sarajevo, babo", mislio sam.

Koliko smo samo ljubavi dali ovom gradu. U nekim pricama sam pisao kako je moj dedo mislio da put kible ide preko Sarajeva, Stambola i Meke. Babo je uvijek majci i sestrama kupovao mindjuse i prscenje sa Bascarsije. Nije sto je nakit, vec sto je iz Saraj'va. Svaki put u povratku sa ljetnog ferija bih se obradovao njegovim korama od lubenice razbacanim po mahalama. I, evo kako mi vraca. Zasto su mi sestre tkale cilime na bosanske cenarove da bi platile moje i Dzemine internate?! Jer internat za nas dvojicu je bio skuplji od babine place. "Sarajevu, haram ti bilo", cuo sam svoju majku koja ga je klela. Sa takvom gorcinom vozio sam se u "kecu" prema autobuskoj stanici. Kad sam prosao pored zgrade SUP-a, proucio sam suru "elemtere kejfe" i devet puta puhnuo na nju izgovarajuci "tajren eba bilen".

Tako se cini dova za prokletstvo da bi ih snasla kazna poput ptica koje su iz zraka srusile Vojsku slonova koji su bili naumili srusiti Kabu. Hiljadu puta sam tako puhao na zatvore i "supove". Tima me je cekala na autobuskoj stanici. Mucila se sa paketom. Pretrpala ga je pitama i suhim mesom. "Boze, hoce li sve primiti", sekirala se. Usli smo u autobus za Zenicu. Tamo je bio sproveden Dzemo.

U vagonu za junce

O svom sprovodjenju za Zenicu Dzemo je napisao pjesmu pod naslovom Balada o medvjedici. Posvetio ju je Timi. On pjeva o lokomotivi koja svaku noc pisne dok on ide na pocinak u celiju. U vagonu za junce su njega vozili. Kasnije mi je pricao docek u zatvoru. On, Omer, Huso i Haso su odvedeni u KP Dom "Novi zivot" u Zenici. A Alija, Salih, Edhem, Mujki i Ismet u Focu. Melika je sprovedena u Gradisku, cini mi se. Nije korektno od mene sto ne zam gdje je bio Dervis Djurdjevic; koliko se sjecam, jednom sam mu vidio familiju u cekaonici u Zenici. On je, inace, meni najmanje poznata osoba u ovom procesu. Zanimljiv je mozda stoga sto mu je brat radio kao kriminalni inspektor u Beogradu i da je izgubio posao. Na rukama su imali lance, a praceni su policijom naoruzanom mitraljezima. Isti takvi mitraljezi docekali su ih na glavnom ulazu u zatvor. "Taj zatvor nije upamtio toliko oruzja u rukama u jednom danu!", reci ce mi jedan strazar koji je tad drzao mitraljez. U hladnoj cekaonici cekali su moji roditelji. Dugo su me grlili. Malo su nadoknadjivali, kroz mene, ljubav za Dzemom, a vise su mi bili zahvalni sto sam hairli i toliko se trudim da ga spasim. Usli smo na glavni ulaz. Zatim pretres i prekopavanje odjece, bilesi i majku su pretresali, pa Timina svadja sa brkatim policajcem oko kilaze paketa: "Vi morate odvaditi deset kila. Dozvoljeno je 12 kilograma." Tima se dvoumila sta je manje vrijedno u paketu da odvadi i usput se cjenkala. Odlicno je prosla jer je ugurala neku kilu vise. U sali, za jednim dugim stolom, sjedio je Dzemo. Bio je obucen u zatvorenicku uniformu mis boje. Kosa mu je bila kratka i kustrava kao da su ga misi izgrizli. Ruke prljave od neke crne masnoce. Poljupci i grljenje sa majkom i babom, zatim poljubac Time u ruku i celo, i sa mnom pozdrav i zagrljaj. Sjedili smo na kraju stola. Do mene i Dzeme sjedio je policajac. Zbog mene, Dzemo je otvoreno upozorio: "Ovdje se sve snima, pazite sta govorite." Policajac je bio zatecen i kao da nista nije cuo. "Gdje radis?", pitala ga je majka. "Ne mogu to reci", odgovorio je. "Je li ti tesko?", nastavila je. "Pa et...", izbjegao je odgovor. Posjeta je trajala sahat. Pet minuta prije isteka policajac nas je upozorio. Imao je stopericu ispred sebe. "Ah, moj Dzemale, nista se nismo ispricali", zakljuci majka iako je najvise pricala. Ustali smo. Majka i Dzemal su se dugo ljubili. Zatim ga je babo zagrlio drzeci francuzicu sa dva prsta u ruci kojom ga je grlio preko ramena. Otkad je poceo ici po sudnicama i zatvorima, skidao je kapu gdje je bila Titina slika. Pogledao sam na zid. Stvarno je na njemu visila Titina slika.

"Mi, familije osudjenih"

Ne znam kome je na um palo da se mi familije idemo zaliti politicarima. Vjerovatno je svako od nas potajno trazio neku "vezu", ali javno smo nastupali zajedno zbog solidarnosti, a, Boga mi, i straha. Da je bio Tito ziv, moj bi babo sigurno isao Titi u Beograd, kako je cuo da su mnogi isli. Cuo sam da je majka Saliha i Omera Bahmena u onaj vakat isla Titi u Beograd, pa i Ugljesi Danilovicu, tadasnjem sefu policije. Ko je tako razmisljao, sjetio se da i mi uputimo predstavku predsjedniku Predsjednistva SR BiH Milanku Renovici.

Jedan dan smo dobili obavijest da ce nas primiti Milanko. Iskupimo se pred zgradom Predsjednistva u zakazano vrijeme, kad stvarno nas zovu da udjemo u neku salu. Usli smo i posjedalo nas desetak ucviljenih familija. Skoro tacno na vrijeme, na vrata je usla gospodja Hajra Marjanovic, koja je, navodno, zamjenjivala Milanka, koji je bio zauzet poslovima oko Olimpijade. Svasta smo joj se nagovorili. Najvise smo kukali na policiju i novine. Ja sam, prema kasnijim dojmovima, bio najzesci. Slabo se tog sastanka sjecam, al' znam da sam pokazivao nake clanke i karikature kao argument tvrdnjama da "neko mrzi islam i muslimane". Kako sam samo smio tako nesto lupiti?! Mladost ludost. Hajra ce uskoro u posti sresti Amilu Kasumagic, kcer Ismetovu, i reci joj da se ne brine. "Ono ce biti dobro." To je sve sto smo dobili do Komisije za zalbe pri Predsjednistvu.

Ne znam tacno kad smo isli u Beograd trazeci da nas primi Stane Dolanc. Njega smo odabrali kao sefa policije da se zalimo na Udbu. Ni nakon tri dana opsjedanja njegova kabineta i prijetnje strajkom gladju pred ulazom u zgradu Saveznog SUP-a, nije nas primio. "Nece vas primiti", govorio mi je moj Peter. "Ovaj proces je jedna bomba kojoj niko ne smije taknuti upaljac. Ako eksplodira, raznijet ce cijeli sistem policije, a to je cement ove drzave." Zato ce nakon nase neuspjele posjete Beogradu on dati intervju u kojem ce osudjene optuziti i za ono sto ih optuznica nije teretila. "Oni su zeljeli etnicki cistu Bosnu i etnicki cisto Kosovo", ustvrdio je. To nam je bio odgovor.

Papa pruza ruku Homeiniju

Zagreb je na Sarajevski proces gledao mnogo pasivnije od Beograda. Osim advokata Muslina i Omanovica, koji su branili Izetbegovica i Zivalja, ne znam za ozbiljniju reakciju tih krugova. Njihovi disidenti su sutjeli. Ovakvu ocjenu izricem jer Predraga Matvejevica smatram Bosancem, a ne Hrvatom. Matvejevic je prvi uputio predstavku sudu u Sarajevu i trazio njihovo oslobadjanje. Ovo pismo-predstavka je proslo skoro nezapazeno u javnosti, ali bilo je veoma snazna moralna podrska osudjenima. Tek cu od jednog prijatelja Hrvata dobiti poruku da je kardinal Kuharic voljan da nas primi. Mogao bih preko njega najaviti posjetu sa jos nekoliko clanova poro-dica osudjenih. Nisam odgovarao na poruku jer su se porodice nekako neckale ici kardinalu. Da li razocarane rezultatima dosadasnjih obijanja pragova, ili zbog procjene da se nema sta traziti kod vjerskih institucija za pomoc u komunistickom sistemu, malo ih je bilo spremno ici sa mnom u Zagreb. Nekim poslom sam bio u Zagrebu i svratio sam Sefki Omerbasicu. Pitao sam ga sta misli o pozivu od kardinala. On je kao los diplomata dao neki opci odgovor da se "nad njima vodi jedan dzinovski sukob u kojem jedna takva posjeta nista ne mora znaciti". Tako me je odvratio od nakane da posjetimo kardinala Kuharica.

Na ponovni upit prijatelja da li cemo dolaziti u Zagreb, ja sa mu objasnio neckanje ostalih. "Pa znate da bi se nakon toga Papa zauzeo za njih, jer zeli pruziti ruku Homeiniju", nagovarao me je prijatelj. Nismo otisli kardinalu. Zbog medjunarodnog konteksta mogao bih ispricati jos nekoliko detalja koji pokazuju politicke razmjere koje je poprimio ovaj proces.

Direktor IRNA-e u Beogradu ispricao mi je da je zbog odnosa Jugoslavije sa Iranom nakon presude u Teheran putovao Nijaz Dizdarevic, nekadasnji jugoslavenski ambasador u zemljama Srednjeg istoka. On je tvrdio da Izetbegoviceva grupa radi za CIA-u. Na moje zaprepastenje da li su mu povjerovali, on se nasmijao i ispricao mi da je Hamdija Pozderac, koji je ispred KP Jugoslavije putovao u Bagdad i Damask, sestrinskoj Ba'as partiji tvrdio da je Izetbegoviceva grupa u dosluhu sa iranskom obavjestajnom sluzbom. Pozderac je putovao u Irak i Siriju da bi ih pomirio nakon sto je Sirija zatvorila iracki naftovod koji tece preko njene teritorije, a nakon izbijanja rata izmedju Irana i Iraka.

Pakistan je najostrije kritizirao Jugoslaviju zbog progona muslimana. Nije mi poznato da je neka zapadna vlada reagirala na njihovo sudjenje. Osim nevladinih organizacija za ljudska prava i PEN-a, sa Zapada se niko nije oglasavao.

Crni kurban!

Ne znam ko od osudjenih nije kukao zbog tretmana u zatvoru. Problemi sa ishranom, teskim radom i fizickim prijetnjama ugrozavali su njihovo zdravlje, pa i zivote. Zbog straha za njihove zivote namijenio sam zaklati kurban. Kurban-bajram je bio pao u jesen, to je vrijeme dok su oni izasli iz karantina i upuceni u spavaonice. Grupa mojih prijatelja zeljela je poslati im pakete u zatvor. Bili smo formirali ilegalnu grupu za pomoc familijama osudjenih. Vodje grupe bili su Rasid i Enes, kao najstariji, zatim Hadzib, Vajkan, Mensur, Dzevad i ja. Sakupljeni novac smo ujedinili i ja sam na savjet profesora Nijaza Sukrica kupio kurban. Hadzija Asim me posavjetovao da kurban mora biti crn, jer mi je prvi.

Na Alifakovcu su bila tri crna kurbana. Jednog od ta tri, najboljeg, kupio sam za 730 hiljada dinara. Bio je to vlasicki ovan kojeg ljudska ruka do tog dana nije dotakla. Jedva smo ga doveli do Bahrina podruma. Nit' je jeo nit' sta pio do sutradan, kad je hadzija Alibeg dosao da ga zakolje. Nas cetverica smo prisli da ga svezemo pa zakoljemo. Otvorili smo vrata, a on je, onako crn poput vjetra prosao pored nas i skocio sa podzide na prvi krov kuce. Zatim se vratio, skocio sa krova preko mene i pobjegao preko Bistricke pruge. Tek su ga u aksam, negdje na Sirokaci, Hamo i Hadzib nasli u nekoj avliji.

Baba, stara pobozna zena kojoj smo davali vitrovasce, cula je da je kurban pobjegao: "Bogme, tezak mu murad (namjena)", rekla je. "Kurban sve zna onog trenutka kad ga nanijetimo zaklati." Ovaj crni, usplahireni kurban bio mi je simbol Dzeminog stanja u zatvoru. Zato sam ucio tekbire i dove izgovarajuci njihovih 11 imena. Zaklao sam kurban i podijelio ga na jedanaest jednakih dijelova. Aliji sam, kao vodji grupe, odsjekao dio od vrata.

Nedzade, ubit ce me

Tad smo vise strahovali za Aliju nego za Dzemu. Ko bi na Dzemu digao ruku!? Alija je bio smjesten u sobu sa ubicama. Zbog toga se ozbiljno sumnjalo da Udba namjerava ubiti Izetbegovica. Preko nekog ludog ubice, naravno. Na to je u svojim predstavkama eksplicite ukazivala Sabina. Preko nje sam saznao da je "baba", kako ga je zvala Sabina, imao tajne posjete dvojice udbasa iz RSUP-a. Nije mi rekla koji su to udbasi, il' mi je rekla pa sam zaboravio. Sumnjam na neke, al' necu nagadjati. Isljednici nemaju nikakvih razloga, niti ovlasti nakon presude posjecivati osudjenike. Zasto su to cinili Izetbegovicevi isljednici? To je bilo opasno pitanje od kojeg smo strahovali. Neko od Izetbegovica moze odgovoriti, da ja ne bih spekulirao o tome. Moje informacije su bile da su trazili neku nagodbu sa Izetbegovicem i da ju je on odbio. Sabina je jos vise strahovala za ubistvo svoga babe. U jednom intervjuu postavio sam pitanje Bakiru (Izetbegovicu, op. ur.) da li je neko htio ubiti njegovog oca u Foci. Odgovorio mi je da on nema takvih informacija. Medjutim, Dzemo nista nije krio ni mistificirao. Jednom je porucio da samo ja dodjem u posjetu. Znao sam da je neki belaj. Kad sam ga vidio u sali za posjete, sledio sam se. Oci su mu bile krvave od nesanice, kosa masna, ruke crne tako da se jasno vidjela prljavstina ispod nokata.

Samo sto je sjeo na stolicu, rekao je: "Nedzade, mene ce ovdje ubiti!!!" Nije zaplakao jer su gorcina i strah u njegovom grlu udavili suze. Policajac koji je sjedio tik do mene, tako da me je ponekad dirnuo koljenom, ostro ga je opomenuo. "Nema veze, ja cu reci sve. Kazi Rajku da me posjeti." "Je li te to neko jutros tukao?", upitao sam srdito. Bio sam spreman zgrabiti policajca da me je prekinuo u razgovoru. Tad se nisam bojao! "Ne, ovo sam dosao iz smjene", obrisao je suzu sa obraza. Ne znam koliko je trajala posjeta i kako smo se rastali. Odmah sam zvao Rajka da dodje i on je stvarno u roku od par dana dosao u Zenicu. Posjetio je Dzemala, koji se bio oporavio. Nije on tad bio pretucen pendrekom. Samo se uplasio namjestaljke zbog koje je mogao dobiti samicu. On i Haso su radili na zloglasnoj Kuki u livnici. To je najteze radno mjesto u zatvoru.

Na temperaturi kod topionice morali su izvlaciti neke kalupe za celicne "bebe". Radno mjesto je takvo da je svuda promaha, a udise se kvarcna prasina, koja se zbog nesnosnih vrucina lijepi po oznojenom tijelu. Poslije smjene se mora na kupanje u ledenu kupaonicu. Zimske temperature su bile ispod nule. Rezultat takvog rada je brza smrt za ljude krhke konstitucije kakvi su bili i Dzemo i Haso. Plus losa ishrana. I pored toga, nakon sto su se prilikom odlaska u kupaonicu nesto dozvizdavali u silnoj buci, neki cinkaros ih je optuzio da spremaju strajk i pobunu u zatvoru. Ako bi tako nesto neki "rob bez duse" posvjedocio, bilo bi im sudjeno u zatvoru, sto je rezultiralo i kaznom samice. Tad smo uspjeli razvaliti policijsku namjestaljku, al' ce Dzemo jos dugo raditi u livnici. Tada je obolio na plucima, zbog cega ce biti prebacen u Focu. Prije odlaska u Focu jos jedan put sam "letio" Dzemi u posjetu. Sâm sam isao samo kad je u opasnosti. Nakon sto je obavio posjetu Hasanu, njegov babo, hadzi Halid-aga, nazvao me je. "Odmah sutra otidji Dzemi u zatvor. On ti je u komi jer ga je neki bokser nokautirao!" "Ah, majko moja!", jauknuo sam. "Njega su stvarno naumili ubiti." U osam sati ujutro dosao sam na prijavnicu. "Trazim prijem kod upravnika zbog svoga brata Dzemala", rekao sam. Otisao sam u cekaonicu. Do mene je dosao Dzemin vaspitac. Moj imenjak. "Sta ces, sve je ovo kismet", tjesio me je. Bio je ljigavo usrdan, a ja sam mu odbrusio da me on ne zanima vec hocu do upravnika. "Strajkovat cu pred ulazom dok god me on ne primi." Sjeo sam ispred glavnog ulaza. Sjedio sam sve do podne, kad mi je prisao policajac. "Podjite za mnom kod upravnika", naredio mi je.

Upravnik zatvora bio je Fadil Lipnicevic. Uvjeravao me je da je Dzemo dobro, da ga je udario neki "neodgovorni" zatvorenik, da ce oni kazniti izgrednika i da ce sve biti u redu. Zamolio me je da odustanem od posjete pa da ce mi drugi put dati sahat duze itd. "Koristim priliku da Vas zamolim jos neke stvari. Raspitivao sam se u SIV- u za njihova prava. Oni ne moraju jesti mast i svinjetinu, imaju pravo na dijetalnu hranu. Zatim imaju pravo na Kur'an, a Vi im sve uskracujete." On se tad izderao na mene. "Pa on je ovdje u Kazneno-popravnom domu!!! Nije kod kuce! Kako cu mu ja dati Kur'an, koji ga je doveo ovdje?!", derao se. Iza pojasa sam mu na sto bacio Krivicni zakon SFRJ. "Tako ovdje ne pise, gospodine", odgovorio sam. "Molim Vas da mi danas dozvolite vanrednu posjetu, na koju imam pravo. Ja moram vidjeti brata, inace ce mi roditelji svisnuti ako cuju da je pretucen." "Dat cu vam deset minuta. Da ste bili ljubazniji, dobili biste sat." Jos sam dugo cekao dok su Dzemu doveli. Imao je modricu pod okom.

Zacudo, on je mene tjesio. "Ne sekiraj se. Nije ozbiljno." Iznenadio me je. "To je jedan zenicki Rom, bokser. Nagovoren je da me udari, a kazu da ce mu suditi." Srecom, nekim ljekarskim vezama, koje su se desile iz milosti, Dzemo je prebacen u Focu. Bokser koji je udario Dzemu nikad nije izisao iz zatvora. Izvrsio je samoubistvo. Tako su zavrsavali oni koji su radili prljave zadatke u zatvoru pod policijskom ucjenom.

Lipnicevic je kao penzionirani policajac bio kandidat za nacelnika MUP-a u Zenici. Kad sam sve ovo ispricao na jednoj tribini pred Fuadom Dzidicem, predsjednikom SDA Zenica, u sali je bio Lipnicevic, on je odustao od kandidature. Nakon godinu dana vidio sam njegovo ime na smrtovnici. Osmrtnica je bila plava sa petokrakom. Jedna od rijetkih medju desetinama zelenih sa polumjesecom i zvijezdom. Tih dana su bili zestoki sukobi u dolini Lasve. Samo je jos Melika imala dramaticnije robijaske dane. Ona je jos u CZ-u Sarajevo bila pocela strajk gladju, da bi u Foci, nakon prebacivanja iz Gradiske, strajkom gladju izborila da je odvezu na lijecenje u Kosevsku kliniku, odakle je pustena kuci prije isteka oficijelne kazne. Tad sam kao vojnik u JNA bio dosao na dopust i posjetio sam Meliku. Bila je poluparalizirana osoba. Pricala je o tucama zatvorenika, gladi, raznom sikaniranju i maltretiranju. To samo ona zna ispricati.

Vrhovni i Savezni sud smanjuje kazne

Sigurno da je bilo neke fajde od pritiska javnosti, sto znaci od aktivnosti nas "familija osudjenih". Vrhovni sud ce ublaziti kazne. Imali smo nekih problema sa dolaskom optuzenih u Sarajevo. Kao da im se smjeralo suditi po zatvorima. Opet su bile propusnice, ovaj put samo jedno iz familije moglo je pratiti sudjenje. Bilo je mnogo vise interesenata. Ne, nisu se to muslimani probudili. To su bili ucenici Medrese i studenti FIN-a, koji su na ljetosnjem sudjenju bili na feriju. Grupice mladica na Skenderija mostu stvarno su se doimali kao rastjerani demonstranti. Kad su naisle marice u kojima su bili osudjeni, neki su povikali: "Eno Alije! Eno Hase! Eno Dzeme!" E, Vlado je stvarno pretjerao u azurnosti. Pritrcao je mom mladjem bratu Muzaferu i udario ga nogom u cjevanicu. Psovkom ga je otjerao. Od Vrhovnog suda bilo je neke fajde. Kazne su svima nesto ublazene. Dzemal je bio zadovoljan, smanjena mu je kazna na cetiri godine. Bio mi je veoma zahvalan kad smo se vidjeli na posjeti. Vjerovao je da se to nekako i moze izdrzati a da covjek ne poludi. Na Okruznom sudu Omer Behmen je imao najvecu kaznu, dok je Vrhovni sud dao Izetbegovicu 12, a Behmenu 11 godina.

Usput da navedem konacne presude sa Saveznog suda u Beogradu, koje su donesene 31. 10. 1985. godine: A. Izetbegovic je osudjen na devet godina, O. Behmen osam, I. Kasumagic sedam, Dz. Latic tri i po, E. Bicakcic tri, H. Zivalj dvije. Melika se vec strajkom gladju izborila za slobodu. Ne sjecam se Dervisove presude.

Osmijeh Olimpijade

Sarajevske Zimske olimpijske igre unijele su mnogo optimizma u narod. Jugoslavija je dobila velike komplimente. Sarajevo je bilo u fokusu. I komunisti su, uzivajuci u samozadovoljstvu zbog komplimenata za organizaciju, zgodno nabacili osmijeh na lice, kojeg nije bilo od smrti njihova vodje Josipa Broza. Bio sam odsutan nekoliko dana iz grada i moja teta Bahra mi je referirala stanje: "Zvali su te nekakvi stranci, a nekakvi su dolazili i ostavili ti broj telefona da se javis." Uzeo sam papiric.

Zeljko Kozina, moj isljednik, ostavio je broj telefona. Nisam dugo razmisljao. Cim je Bahra nalozila vatru i napustila sobu, ja sam papiric bacio u vatru. Nikad vise nisam bio pozvan u Udbu. Drugi telefonski poziv bio je od mog Pitera. Je li se u toj godini pojavio dr. Djordji Marjanovic, pravni ekspert iz Skoplja, ne znam. On je bio jedan od prvih zagovaraca ukidanja verbalnog delikta u Jugoslaviji. Onda se sve cesce pocinju oglasavati neki beogradski krugovi "na fonu rasprava o ljudskim pravima". Sve slobodnije i sve cesce ce stampa pisati na te teme. Mi "familije osudjenih" poslali smo optuznicu i presude na sve strane. Tako i gospodinu Marjanovicu. Najozbiljnija ocekivanja su bila od dr. Ljube Bavcona, slovenskog eksperta za krivicno pravo. Mislim da je on bio i jedan od pisaca KZ SFRJ. Kod njega smo otisli Azijada Kasumagic i ja. Predali smo mu cjelokupne sudske spise sa procesa. Orhan Nevzati je stenogramski pisao i zapisnik sa sudjenja. Osim, dakle, ove dvojice pravnih eksperata, dr. Marjanovica i dr. Bavcona, te dr. Matvejevica, nigdje niko ni po uhu da se pocese za njih.

Laste hrvatskog proljeca bile su potpuno umukle. Sarajevo je stvarno bilo "tamni vilajet", al' samo za sebe. U njemu nikad niko ni za koga javno nije digao glas.

Sa nekoliko strana sarajevskoj inteligenciji se bacala rukavica. Esad Cimic je bio napisao denuncijantsku knjigu Politika kao sudbina, Vuk Draskovic je objavio Noz, Vojislav Lubarda Noc nema svjedoka, a Udba je imala svoje pisce - u Dervisu Susicu kroz Parergon i Miroslavu Jancicu kroz knjigu Kako sam izdao nacionalnu stvar i zasto. Osim Tunje, koji je po svakom osnovu bio na zivoj zeravici, svi drugi su nijemo sutjeli.

Konstrukcijom da su "optuzeni zeljeli islamsku drzavu od Slavonskog Broda do Teherana", sto je pisao Start, potvrdjena je bila spekulacija o tzv "zelenoj transferzali", za sta se optuzivala sarajevska inteligencija.

Bio sam ozlojedjen kukaviclukom sarajevske inteligencije. Ni do danas nisam promijenio misljenje. Samo ce jedna srednja generacija novinara kroz Nase dane osvjetlati obraz u skorim demokratskim promjenama. Prvi muski politicki probosanski stav procitat cu u Nasim danima iz pera Fahrudina Djape pod naslovom "I Bosna se moze otcijepiti".

Sarajevo i danas u prosjackom polozaju vapi za muzevnom inteligencijom. Po izlasku na slobodu, Dzemo je dao intervju Knjizevnoj reci (intervjuirao ga je pokojni Srebrov), zatim Nasim danima (intervjuirali su ga Tihomir Loza i Midhat Ajanovic), i jednom je gostovao na Omladinskom radiju (intervjuirao ga je Senad Pecanin).

Izetbegovic je svoj prvi intervju po izlasku iz zatvora dao Delu (intervjuirala ga je Nadezda Gace), da bi taj intervju prenio Valter, kojeg je uredjivao Goran Todorovic. Veza sa Valterom bio je Jasmin Durakovic. Avet inkriminacija iz optuznice ozivjet ce samo Senad Avdic jednim tekstom u Vecernjim novinama, objavljenim dan uoci predizborne sutnje prvih visestranackih izbora. On je u naslovu teksta tvrdio da je Izetbegovic bio ideolog Handzar divizije. Avdic je i ranije u Suvarevim novinama napadao Dzemu kao osudjenika.

Karte za Beograd

Takav ambijent je nas "familije osudjenih" nagnao da damo grdne pare za vozne i avionske karte na relaciji Sarajevo - Beograd. Prirodno, nasi saveznici su bili komunisticki disidenti bez obzira na naciju i politicku ideologiju. Najbitniji razlog za nas familije, jedine analiticare optuznice, da se okrenemo Beogradu bio je u tome sto se samo sporadicno u inkriminacijama spominjala "ugrozenost muslimana od Hrvata". Inkriminacije su bile takve da su samo optuzivale Srbe, i mi smo trebali traziti podrsku upravo od Srba. Ispravno ili ne, tako smo mislili. U tom kontekstu se vracam udbaskoj podvali da Izetbegovica slikaju sa ustaskim novinama. Dakle, Udba je htjela "po svaku cijenu" da uhapsene, ili ideologiju uhapsenih, baci u narucje ustastva, a suprotstavi Srbima. Ako bi ikad ikome analiticaru na um palo, a neki su vec ustvrdili da je te godine tajna srpska policija izvrsila inventuru stanja kod Bosnjaka kako bi se spremila za ono sta je uradila ´92, navest cu iskaz jednog Bosnjaka koji se tajno i sasvim slucajno sastao sa Ratkom Mladicem nekoliko mjeseci prije pada Srebrenice.

Mladic je prijetio: "Ako tvoj Alija ne odustane od pravljenja ustaske drzave do Drine…" Dalje, navest cu kasnije tvrdnje nekih oficira KOS-a koji su zavrsili akademiju u Pancevu. Osnovna ideja vodilja borbe protiv neprijatelja Jugoslavije i komunizma uvijek je polazila od opasnosti "saveza Vatikana i Arabije" protiv komunistickog lagera. Sa ovom natuknicom ne plediram amnestirati nase postupke i kontakte sa ljudima koji ce se u ratu na BiH pokazati kao fasisti, jer bih ja tada pomoc trazio i od crnog djavla, vec skrecem paznju na moguce "rane radove" srbijanskih kasapina.

Tako sam, trazeci izdavaca za zbirku Dzemine poezije (bilo je dosta pjesama koje je napisao u zatvoru), kontaktirao Gojka Djogu, koji je zbog knjige Vunina vremena bio osudjen i, pod pritiskom intelektualaca, pusten iz zatvora. Najcesce smo se sastajali u restoranu "Sunce". Vec sam bio upoznao glavne beogradske kafane. Dok sam sjedio sa Djogom, iza nasih ledja je sjedila srpska intelektualna elita, od Ljube Tadica pa do Perisica, mladog urednika Knjizevne reci. Tu sam trebao sresti Dobricu Cosica, autora mog prvog procitanog romana u zivotu - Daleko je sunce. To sam pricao Djogi. On se nije pojavio. Tada nije pokazivao interes za Sarajevski proces i ja nisam od njega ni ocekivao zauzimanje. Rajko mi je pricao da je Cosica u sukobu sa Titom od robije spasio patrijarh German, koji mu je bio blizak rod. Nadimak "Crveni patrijarh" nosila su podjednako obojica. Taj Rajko je sve znao! Samo se Djogo sa Matijom Beckovicem bio zalozio za stampanje Dzemine knjige.

Dali su "lepe" kritike, ali knjigu nisu stampali. U svakom slucaju, usao sam u tadasnju "srpsku avangardu". Kad sam se sa Lazarom Stojanovicem pojavio na sudjenju "beogradskoj sestorki", pozdravio sam se sa vise pisaca nego sto sam ih mogao nabrojati u Sarajevu. Lazar je tada radio u IRNA-i, a imao je imidz disidenta i osudjenika zbog jednog filma o "sezdeset osmoj". Pitali su me sto sam dosao na sudjenje. Odgovorio sam: "Iz solidarnosti." Danas se sjecam Milovana Djilasa u prvom redu sudnice, a pamtim samo Pavluska Imsirovica, za kojeg se pricalo da je porijeklom musliman. Glavna zvijezda procesa nisu bili optuzeni poluanonimni intelektualci, vec Petra Kelli, lider njemackih zelenih, koja je dosla protestirati zbog njihova sudjenja. Uzeo sam jednu naljepnicu od nje. U kafani gdje su advokati pravili pauzu upoznao sam Vladimira Seksa. Uzivao je veliki ugled medju srpskim advokatima. Tretirali su ga kao disidenta koji je odrobijao nekoliko godina u Osijeku. Imao je zutu bradu. Mucio ga je cir pa je ispoljavao mrzovoljnost u razgovoru. Sa njim je bio vec moj stari poznanik sa bradom i lulom, gospodin iz Amnesty Internationala. Na Seksovu sugestiju dao sam licnu kartu i uclanio se u ovu organizaciju sa predstavnistvom u Londonu.

Demokratija kasni 300 godina

Ta beogradska grupa u pocetku je imala 16 clanova, zatim se svela na sest, a mediji su je dovodili u vezu sa Vojislavom Seseljem, koji ce biti uhapsen u vozu. Osnova za njegovo hapsenje bio je nekakav tekst pod naslovom Sta nam je ciniti. Njemu ce biti sudjeno u Sarajevu. Kaznu je izdrzavao u Zenici. Znam da su ga tukli u zatvoru jer je bio prvi zatvorenik koji je odbio raditi fizicke poslove. On je bio uteg na drugom tasu komunisticke pravde Sarajevskom procesu. Medjutim, u Seseljevu odbranu mnogo arogantnije i glasnije ustala je tadasnja jugoslavenska liberalna inteligencija. Tako je drustvo sociologa na celu sa dr. Ivanom Svetlikom organiziralo tribinu na Filozofskom fakultetu u Ljubljani na temu ukidanja verbalnog delikta, ali i podrske Seselju i "beogradskoj sestorki". Uzeo sam Mirzetin novac i platio kartu za Ljubljanu. Amfiteatar je bio krcat. Uz grupu profesora kojih se vise ne sjecam bili su i Katja Vodopivec i Ljubo Bavcon, najautoritativniji eksperti krivicnog prava u Ljubljani. Niko nije spomenuo Sarajevski proces. Svi primjeri zloupotrebe clana 133 nadjeni su u Beogradu. O stanju demokratije u Sloveniji neko je ustvrdio da ona kasni 30 godina, mislim da je datum uzet od tzv. Cestovne afere. Posto je publika, studenti, mogla dobiti mikrofon i postavljati pitanja, ja sam digao ruku. Predstavio sam se i odmah uputio kritiku zasto se ne spominje Sarajevski proces.

Prozvao sam Bavcona da smo mu dostavili "materijal". "Je li to Vi vjerujete Pozdercu i Fu-muu (Fuadu Muhicu, op.ur.) da se radi o Homeinijevim fundamentalistima? Ne, gospodo, sudjenje njima je dokaz totalne moci policije u Bosni, gdje demokratija kasni 300 godina." Dobio sam frenetican aplauz. "Mrzim aplauze otkad se freneticno aplaudiralo njihovoj presudi", zavrsio sam svoj govor i ostavio amfiteatar u tisini. Iz Ljubljane sam pobjegao u Beograd. U sutrasnjem Oslobodjenju Darko Svarc me je citirao "da je sudjenje njima dokaz totalne moci policije i da demokratija kasni 300 godina". Ivan Svetlik je svakodnevno zvao Rajka i raspitivao se da li sam uhapsen. Mirzeta mi je rekla da je neki sef sarajevskih komunista, onaj sto su ga Kadicevi omladinci rusili, na Radiju 202 tvrdio da se mora "ispitati ko stoji iza tog malog". A moj Salih Behmen je citao Oslobodjenje u zatvoru. Otisao je do Dzeme. "Kakav ti je ovaj mali brat?", zapoceo je razgovor. "Jedan simpatican mladic, veseo, dobricak… tako…" "Dobili smo prvi selam. On nam ga salje", pruzio mu je novine. Dzemo se vise nasekirao nego obradovao. Zbog ovog "selama" stekao sam naklonost najdrazeg covjeka (koji mi nije familija) u zivotu. Salih ce po izlasku iz zatvora sa mnom provesti posljednje ljeto u svom zivotu. Nikad mi niko nije iskazao toliko ljubavi i postovanja. Nijedna mu moja mahana nije smetala. Povodom njegove dzenaze Alija ce reci da je umro "najveci medju nama".

Kosta zove Sarajevo

Najzapazeniji odjek u zauzimanju za ovaj proces imale su dvije predstavke iz Beograda. Ne mislim da su one bile rezultat angazmana nas "familija osudjenih". Juna 1986. Odbor za odbranu slobode misli i izrazavanja potpisao je predstavku koju je uputio predsjednistvima SFRJ i SRBiH. U ime Odbora predstavku je potpisao akademik Ljubomir Tadic. Svoje potpise stavilo je ukupno 19 ljudi, medju kojima je bilo 12 akademika. Ova predstavka je imenom tretirala samo Dzemu kao primjer osudjenika za "slobodu misli", dok se indirektno odnosila i na ostale. Tek ce druga predstavka od istog odbora, koju je potpisao Borislav Mihajlovic Mihiz (4. oktobra 1986.), direktno spomenuti i ostale osudjene i zalagati se za njihovo oslobadjanje.

Potpisani su sljedecim redoslijedom: dr. Andrija Gams, akademik Matija Beckovic, dr. Kosta Cavoski, akademik Dobrica Cosic, akademik Dragoslav Srejovic, akademik Ljubomir Tadic, akademik Dragoslav Mihajlovic, Borislav Mihajlovic Mihiz, akademik Nikola Milosevic, Tanasije Mladenovic, akademik Gojko Nikolis, akademik Predrag Palavestra, akademik Mica Popovic, akademik Radovan Samardzic, akademik Mladen Srbinovic, dr. Ivan Jankovic i dr. Neca Jovanov.

Za ovu predstavku sav trud pripisujem Kosti Cavoskom. On je imao dobre odnose sa Adilom Zulfikarpasicem, odnosno Demokratskom alternativom, u kojoj je uz Zulfikarpasica i Teufika Velagica bio i Desimir Tosic. Zulfikarpasic je stampao Kostine knjige koje su bile inkriminirane u Jugoslaviji. Prilikom mog posljednjeg susreta s Kostom u njegovom stanu, to mi je i sam priznao. (Usputno da kazem, kod Koste sam bio kad su pred Saveznom skupstinom strajkovali lideri iz Mosevca, koje je on podrzavao. Supruga mu je otisla prikljuciti se demonstrantima. Dzevad Galijasevic je u nedavnom intervjuu u Slobodnoj Bosni iznio nekoliko neistina na relaciji Latic - Cosic, a presutio je svoje stvarne pokrovitelje. Nisam demantirao njegove neistine. Mozda bi ovo bila prilika da jos neke neistine iznesene u Slobodnoj Bosni demantiram, al' ne zelim razvodnjavati feljton.) Znam da su se neki clanovi familija osudjenih stvarno sastali sa Dobricom Cosicem u Beogradu. Navodno im je on rekao "da ovo sudjenje muslimani trebaju zlatom platiti". Nikad se nisam trudio razumjeti ovu tvrdnju. Nikad nisam bio sa Cosicem, a nije mi poznato ni da je to ucinio Dzemo. Ovaj sastanak je aranzirala neka "treca linija", koju ja ne mogu ni pretpostaviti. Zulfikarpasic je imao veliku ulogu u odbrani osudjenih. Njegov Institut u Zürichu je objavio i jedinu knjigu Sarajevski proces autora Abida Prgude, sina Rusidova. Ova knjiga je odigrala izvanrednu ulogu u raskrinkavanju montiranja procesa. Dozivjela je i svoje drugo izdanje u Bosni 1990. Bosnjacki institut ce objaviti Dzeminu zbirku poezije Nevjestina noc i Melikinu knjigu Nebeska deva. Uza sve to, novcano je pomagao familije osudjenih. Da nije pao komunizam, Zulfikarpasic bi stvorio bosnjacku emigraciju kakvu su imale mnoge komunisticke zemlje, i njihova bi djela citali kao nekad Czeslawa Milosza i Gombrovica, koja su, napisana u emigraciji, postala svjetski bestseleri.

Dzemin izlazak iz zatvora

Ove predstavke nisu bas "pile vode". Tek ce se Predrag Matvejevic negdje u proljece ´86. (je li bio maj?) javiti Dzeminoj supruzi. Ona mu je preporucila da se vidi sa mnom. Telefonom smo dogovorili sastanak kod njegove stare tetke u zgradi gdje je stanovao Emir Kusturica. Cudio sam se da se Matvejevic, opet, zauzima za njih kad sam tih dana citao njegov feljton u Intervjuu gdje on spominje "Homeinijev duh iz boce". Matvejevic je tada bio potpredsjednik PEN-a. Pitao me je da li je Dzemo sa puskom u ruci bio na iransko-irackom frontu. Odgovorio sam da Dzemo do tada nikad nije vidio Irana, da nikad nije drzao pusku u ruci, jer nije bio u vojsci. Ovu tvrdnju je na nedavnom Kongresu PEN-a u Americi iznio neki srpski pisac, Matvejevic mi nije htio reci koji, i osporio njegovo zauzimanje za Dzemu. Nakon mog demantija Matvejevic mi je rekao da ce se sljedec Kongres PEN-a odrzati u Münchenu pocetkom juna i da bi tad Dzemo mogao biti oslobodjen. Nisam mu vjerovao, a lahko mi se bilo ponadati. Smogao sam snage upitati ga zasto se zauzima za Dzemu a pise o "Homeinijevom duhu iz boce". "Ne odnosi se to na njih", odgovorio mi je. Jos sam pokusao utrpati i Hasu, al' nesto nije islo. Govorio sam da je bolestan, itd. Bio sam u Pridvorcima kad je stigao mustuluk da je Dzemo izisao iz zatvora. Prvo sam pomislio na Matvejevica. Bio sam u pravu; samo par dana nakon Kongresa PEN-a, mislim da je predsjednik PEN-a bio Günter Grass, Dzemo je oslobodjen! Odrobijao je koju heftu vise od tri godine. Odmah je dosao u Pridvorce. Sutradan smo otisli u Kosare sami. Obisli smo sva vrela koja je on sanjao u zatvoru. On je pricao. Napili smo se sa hladnog vrela u Zavrscu i dosjeli u mirisljavom vrijesku i miloduhu. Nek' mi bude dopusteno da svoju pricu zavrsim u Zavrscu; zbog simbolike, ali i lijepog sjecanja na prve gutljaje slobode sa Dzemom.

Izvor www.mm.co.ba

Sarajevski proces 1983. - montaza ili ne?
Tekst je napisan nekoliko mjeseci prije autorovog preseljenja na Ahiret

Autor: Salih Behmen
Datum: 29.05.2003. Uvod

Prikaz novinarke Nagorke Idrizovic o SARAJEVSKOM PROCESU ’83, objavljen u nastavcima u “Oslobodjenju” pocetkom 1990. godine, je krajnje neukusan, jer je smisljeno jednostran: autorica se oslonila na izjave iz istrage i sa suda koje su isle u prilog javne optuzbe.

Toliko je to stvorilo krivu sliku o svemu stvarnom sto se dogodilo i pod istragom i na sudu kao kad bismo ozbiljno uzeli izjave i priznanja u srednjem vijeku optuzenih zena da su bile vjestice i kao takve spaljivane. Doduse, srednjovjekovna inkvizicija je u svojim spisima u detaljima iznosila pod kakvim mucenjima su data ta priznanja, ali ova danasnja, naseg orvelovskog doba, nije upoznala novinarku Nagorku pod kakvim uslovima su davana “priznanja” i terecenja najboljih prijatelja. Novinarka Nagorka imala je bar na sudu prilike da vidi kakva se drama odigravala i sa optuzenima i sa svjedocima, pa ipak ona preko svega toga nehajno prelazi. I daje svoj prikaz u smislu: nije bas da nisu bili neduzni... ali, eto, sljedece vise sudske instance su bile cak i blagonaklone prema optuzenima!

Ocigledno, novinarka Nagorka je daleko od profesionalnog i politickog vrha, gdje su se krojile optuzbe, optuznice i presude, pa nije ni citaocima novinskog feljtona u “Oslobodjenju” mogla reci sta se stvarno odigravalo na procesu ’83. Autorici nije bilo ni na kraj pameti da to otvoreno prizna. Jer, novinarka Nagorka je zaboravila da je u taj slucaj upletena masa ljudi i da je svima njima bilo jasno da je u pitanju politicka podvala zaogrnuta u pravno ruho, na tako nestrucan nacin da ni naredbodavci, ni izvrsioci, ovog procesa nisu mogli prikriti da se radi o montiranom procesu.

Zivot kao crni humor

Kao jedan od osudjenih na ovom procesu, iznijecu nekoliko pojedinosti kako bi novinarka Nagorka vidjela da je stvarnost daleko cudnovatija od novinarskih tekstova, koji se pisu u odbrani vladajuce nomenklature. A kao uvod za bolje razumijevanje stvari iznijecu dvije anegdote koje se prepricavaju medju zatvorskim zidovima.

Prva anegdota: U Lenjingradu, pred sud izvode jednog injzenjera pod optuzbom da je slusao strane radio - stanice. Optuzeni se brani: “To nije tacno ja uopce nemam radio-aparat!” Sudija: “Da imas radio, slusao bi!”, i posalje ga na visegodisnji prinudni rad u Sibir.

Druga anegdota: U Duvnu oduzimaju svecenicima jedan dio raspolozivog stambenog i dodatnog pokrivenog prostora za novoformiranu zemljoradnicku radnu zadrugu. Svecenici sute. Niti zbore, niti romore. No, jednog lijepog dana najstariji po odgovornosti medju svecenicima nadje se na optuzenickoj klupi. Sudija ga upita: “Je li istina da si ti pricao kako se u zemljoradnickoj zadruzi konji tako lose prehranjuju da se od gladi ne mogu vise drzati na nogama, pa ih po cetvorica ljudi pomoci jake grede pokusaju osoviti na noge?”. Svecenik odgovara: “Ja to nisam pricao, ja sam to gledao sa svog prozora”. I dobio je cetiri godine kazneno-popravnog rada.

Sve ovo zvuci kao crni humor, ali su po srijedi istiniti dogadjaji, samo su se davno zbili, pretpostavaljam i prije nego se nasa novinarka Nagorka rodila. (Ako je drugacije - izvinjavam se!).

Sad dolazi na red treca prica. Sarajevski proces ’83 izazvao je paznju u citavom svijetu. Prasina nikako da se slegne. Vrhunski akteri citavog slucaja nasli su se sad, u vrijeme objavljivanja Nagorkinog feljtona, u situaciji da opravdavaju drakonske kazne. Hamdija Pozderac medju prvima.

“Dokazi” Hamdije Pozderca

Prica ono sto mu je u glavi i na srcu, bez ikakvog ustrucavanja. Kazne su sasvim opravdane, tvrdi on. Evo njegovog dokaza: Osudjeni su po svom odgoju, obrazovanju, mentalitetu, uvjerenju i po nacinu zivota neprijatelji ove nase “socijalisticke stvarnosti” To su vjernici i ne kriju svoje vjersko uvjerenje. Na kraju, Pozderac pruza vrhunsko objasnjenje “...sta bi bilo, kad bi bilo...”. To je orvelovski dokaz. Dokaz da je ispravno sve ono sto rezim cini prema ljudima. Ovaj dokaz proizilazi iz orvelovskog zakljucivanja o uzrocno-posljedicnoj povezanosti zlomisli, zlogovora i zlodjela. Lenjinov stav “ko nije s nama, taj je protiv nas” u ovom kontekstu je presuda koja vam visi kao Damaklov mac nad glavom. Kad ce vam se spustiti na glavu ne ovisi o pravnom funkcionisanju drzave, to je samo politicka odluka najviseg vrha. Upuceno pravilo “nisi nas, kriv si” je zakon u ime koga su unisteni milioni ljudi. Za komuniste to je sasvim opravdan stav. Presude su za njih puke formalnosti, cak nepotrebno opterecenje. Novinarka Nagorka zna za milione bezobzirno unistenih ljudi u staljinistickim cistkama, u kineskoj kulturnoj revoluciji ili odmah na strani Pol Potovog rezima samo zato sto je “onaj najmudriji medju mudrim” ocijenio da je doslo vrijeme za obracun sa onima koji bi bili u stanju uciniti “ono” neprijateljsko, kad bi im se pruzila prilika. Ali, sto se tice nasih (ne)prilika, to za Nagorku nije ista stvar.

U opcoj hajci protiv uhapsenih, oznacenih kao muslimanski intelektualci, nacionalisti i fundamentalisti (kroz stampu, kroz istragu i na sudu), stalno se isticalo da nismo odgovorni sto smo vjernici, da to nije sudjenje vjeri, nego sto smo prekoracili zakonom dozvoljeno ispoljavanje svojih vjerskih uvjerenja.

Sudjenje vjeri - dokle seze vjersko ispoljavanje Mustafa Spahic, jedan od uhapsenih, a zatim i optuzenih, u raspravi s isljednikom koji mu je prebacivao da je u svojoj imamskoj djelatnosti presao granicu onog sto je zakonom dozvoljeno, trazio je od isljednika da definise gdje je ta granica.

Isljednik mu odgovara: “A, ne, ne! Vi cete sami odredjivati gdje vam je ta granica”. Ovo je “ono”. Ovo je osnovno pravilo orvelovske vlasti. To joj pruza mogucnost da vas optuzi na najapsurdniji nacin kad god nadje to za shodno i vi nikada niste sigurni da ste pravno zasticeni. Sve je to smisljeno. Stalno vas prati strah i mucite sami sebe samocenzurom.

Licno meni je tada stampa pripisivala u grijeh i ovo: da sam negodovao sto se medju muslimanima uvlace neislamski obicaji prilikom sahrana. Cudna mi cuda! I velikog grijeha. Uostalom to je moje intimno misljenje s kojim nisam nikog uznemiravao. Sluzbi bezbjednosti nije bilo tesko doci do zakljucka posto sam se javno deklarisao kao vjernik. Ali rezimu je trebalo od ovoga napraviti politicki problem za sredinu u kojoj sam se nalazio. SDB je nasla jos jednog vjernika (inace mog poznanika) koji je sasvim razumljivo imao isti stav, pa je pretvorio nase medjusobne razgovore u predmet javnog optuzivanja. Njega je napravila svjedokom, a mene krivcem.

U jednostranoj pisaniji stampe u kojoj je ucestvovala novinarka Nagorka, nastojala se dati sto grozomornija slika naseg vjerskog ispoljavanja i time unaprijed opravdati pripremljene kazne. Meni je slijedilo 5 godina zatvora.

Moj isljednik (ime mu je bilo Slobodan, to je sve sto znam o njemu) bio je ujedno isljednik i mom bratu.

Stalno mi je govorio: “Bice ti ono sto ti mi ovdje zapisemo. Neka znas brat ce ti dobiti 15 godina. Sva mu je sreca da mu nismo nasli oruzje”.

Poslije vise godina, kad mi je i brat izasao iz zatvora, i kad sam mu ovo pricao, rece mi da mu je taj isti isljednik za mene rekao da cu dobiti 5 godina.

Novinarko Nagorka, a vi biste htjeli da dovedete u sumnju price o montiranom procesu! Zar ne. Po Vama, nase je sudstvo nezavisno u svojim odlukama!

Sudjenje trofejnom oruzju

Jednog dana, kada su dosli po mene, i prije nego je pretres poceo, supovci mi kazu: “Da ne trazimo oruzje predaj ga sam”... Kod Edhema Bicakcica nisu morali ni zahtijevati, ni prekopavati kucu u potrazi za oruzjem. Ono je bilo izlozeno na stepenistu u kuci. Naime, to je bila trofejna lovacka puska, ukrasena i okovana srebrom, koju je njegov rahmetli otac primio 1934. godine u Briselu u znak priznanja evropskih lovaca za njegove lovacke uspjehe i tu bila izlozena sa njegovim najznacajnijim lovackim trofejima.

Kako toga jutra nisu zatekli Edhema kod kuce, to su njegovu majku sa tom puskom fotografisali.

Po svoj prilici novinarki Nagorki nisu pokazali ove fotografije. Sve ovo danas poprima komican oblik, ali u onim momentma, za neke su ove fotografije predstavljale trijumf.

I puska je otisla u zatvor, ali se nije pojavila na sudu. Porodici Bicakcic je puska vracena tek nakon nekoliko godina upornog trazenja. U konacnoj pismenoj odluci da se puska vrati vlasnikovoj porodici, stala je i odluka da se iz puske izvadi udarna igla.

Sutradan, nakon hapsenja moga brata i pretresa njegovog stana, pozivaju mu suprugu u SUP. Postavljeno joj je pitanje:

“Kakav je to noz u vitrini s knjigama”? Ona odgovara: “To je suvenir kojeg sam kupila u inostranstvu. Sluzi za otvaranje pisama. Eno ga i sad u vitrini, ceka vas, mozete ga uzeti”.

Nevjesta mi dodaje: “Ovaj sluzbenik je ostavio utisak potpune zbunjenosti. Nije mogao prikriti koliko mu je ovo bilo neprijatno”.

Cim sam uhapsen poveden je otkazni postupak u skoli, u kojoj sam radio, mimo svih zakonskih propisa. Otpusten sam u roku dvadesetak dana, jos u pocetnoj fazi istrage.

Otkaz se zasnivao na pisanju stampe (to tako stoji u odluci o otkazu) iz koje se vidi da sam muslimanski nacionalista. Sve prigovore i zalbe da je to nezakonito bez pravomocne presude vrhovnog suda, niko nije uvazavao. A danas se svi pravdaju:

“Morali smo. Naredjeno odozgo”. Funkcionisanje komunistickog sistema svodi se na stalno uskracivanje svih prava (pojedincima i skupinama) koja su im zakonom data. Naredbodavci i pocinioci ovakvih nezakonitih postupaka nisu se prepustali nikakvim brigama, jer niko od njih nikada (u orvelovskom carstvu bezakonja) nije odgovarao ni za gore stvari, a kamo li za ovako nesto. U suprotnom, traziti i zaloziti se da vladajuca nomenklatura postuje zakone koje je sama obnarodovala, znacilo bi sebi dosuditi propast.

I to se dogadjalo u “pravnoj drzavi” - placa onom ko ne radi.

Uz ovaj moj slucaj, dogadja se jos jedno paralelno zbivanje koje stvar cini jos neobicnijom. Stampa je prijekorno i u prijetecem tonu pitala kako se to moglo dogoditi da bivsi politicki kaznjenik, i to jos vjernik, dodje na rad s djecom pa makar da je u pitanju bila matematika. U isto vrijeme u osmoljetki “Salko Pezo” u Mostaru radio je kao nastavnik francuskog jezika takodjer jedan bivsi politicki osudjenik. Poznavali smo se jos iz Zenice. Bio je osudjen na sedam-osam godina. Optuznica je bila na ime propagande, politickog djelovanja u sklopu grupe demokratskog usmjerenja i zagovaranja ustrojstva drzave i drustva po zapadnim mjerilima. Sada je pozvan “na nadlezno mjesto” i saopsteno mu je da napusti ucionicu, da ide kuci, s tim, da ce svakog prvog doci u skolu po svoj licni dohodak.

Takvo neuobicajeno stanje vuklo se nekoliko godina, a onda je ovaj nastavnik normalizovao svoje stanje. Otisao je u penziju redovnim putem. Dosao je dan kada sam se sreo sa njim. Pitam ga kako se psihicki osjecao u onoj frtutmi. A on se smijesi, valjda zbog toga sto je to sve vec pripadalo proslosti, pa mi kaze: “Nije ni lose bilo. Nisam radio, a primao sam platu?”

Cuo sam od njegovih kolega, iz iste skole, kako su se ponasali prema njemu u pogledu ovog dogadjaja. Cude se sami sebi: “I niko od nas nije se usudio postaviti pitanje kako je ovo moguce po zakonu i u samoupravljanju”.

A svim prosvjetnim radnicima u Mostaru bio je poznat ovaj slucaj. I mada je tema dusu dala za novinarsko pero, ipak o tome stampa nije napisala ni rijeci.

Zbilja, radoznao sam da li ste Vi Nagorka znali ista o ovome. Pretpostavljam da niste, a ako ste znali, sluzbeno to za vas nije postojalo. Mislim da Vi ne spadate u one naivne osobe koje se prepuste licnoj radoznalosti i samoinicijativno pitaju kod svojih pretpostavljenih kakav je “zvanicni” stav u ovom nesvakidasnjem slucaju i kako ga treba obraditi. Pretpostavljam da bi vam svaki vas “pretpostavljeni” odgovorio: “Jeste li Vi o postojanju tog problema saznali od svojih pretpostavljenih? Niste! Svi oni o tome sute. Pa eto, to vam je zvanicni stav”.

Da je “velikom reziseru” uspjelo od onog poznatog sastanka dvadesetosmorice sa Djilasom na celu u Francuskoj 7 u Beogradu napraviti onakvu predstavu kakva je napravljena od “sarajevskih islamskih fundamentalista”, ocigledno bi njegova orvelovska poduzetnost, vec najavljena, sve vise rasla, pa biste i Vi Nagorka dobili priliku da pisete o ovom gore spomenutom neobicnom slucaju moga poznanika i nekadasnjeg zatorenika. Kako bi pisali? Na tom poslu Vi ste se vec pokazali i dokazali, “prorocanski” najaviti i opravdati ono sto ga slijedi - zatvor.

Predpripreme za proces 1983., za Salka Behmena

Na nekoliko mjeseci prije hapsenja navescu tri dogadjaja, koja su sama po sebi nevazna, ali u sklopu onog sto se kasnije dogodilo vrlo su karakteristicna. Dva od njih bili su jasni pokazatelji da se duze vremena “nesto” pripremalo.

Prvi slucaj: Jednog jutra na mom poslu, u opcoj guzvi, zadnjih nekoliko minuta prije pocetka nastave, dok jedni ulaze u zbornicu, drugi izlaze sa dnevnikom, susrecem se sa jednom osobom. Nisam stigao ni da klimnem glavom uz ono popratno “zdravo”, a osoba se zagledala u mene i ocito pod jakim dojmom neceg, “s neba, pa u rebra”, dobaci mi: “Nemoj se nicemu zacuditi sto te zadesi. Zapamti, ovo je ateisticka zemlja!”, i prodje mimo mene. U prvi mah nisam ni shvatio sta se dogodilo. Poslije sam poceo razmisljati.

Na radnom mjestu sa svima sam nastojao odrzati korektne odnose i izbjegavati bilo kakve zajednice. Mogu se pohvaliti da nikad ni s kim nisam dosao “na rijec”. Tako ni sa ovom osobom. A tu sam godinama radio. Mogao sam mirne duse zatraziti da mi objasni o cemu se radi. Medjutim, nisam to ucinio. Samo po sebi nametnulo mi se nekoliko razlicitih objasnjenja, u vise kombinacija. Medjutim, ni dan-danas nije mi jasno je li to bio prenos smisljene ili slucajne poruke ili licno misljenje steceno na nekom prijateljskom sijelu u caskanju “ovaj ovakav - onaj onakav”.

Drugi slucaj: Jednog dana, moja kcerka, u to vrijeme srednjoskolka, sva usplahirena mi kaze: “Sva sam u strahu. Eno Branko Mikulic govorio da se priredjuju iftari”. Bilo bi normalno da sam se raspitao o pojedinostima, ali smatrajuci da se radi o uobicajenim svakodnevnim nelogicnim nastupima rezima, koji istovremeno prica o vjerskim slobodama a koristenje te slobode oznacava kao antidrzavni akt, pokusao sam da umirim dijete ne pridavajuci neku vaznost toj Mikulicevoj izjavi. Uopce nije bio Ramazan. Od proslog je proslo dosta vremana, a do sljedeceg, ostalo jos toliko.

A kad sam uhapsen, jos prije pocetka zvanicne istrage, postavljeno mi je pitanje u obliku tvrdnje i u tonu optuzbe: “Ti si neki dan priredio iftar u svojoj kuci”. Ne znam kakav mi je izraz poprimilo lice, ali se supovac vidljivo trgao i pozurio da kaze:

“Znam, znam, nisi ti to namjerno ucinio. U posjetu ti je dosao brat i Alija Izetbegovic, a ti si im slucajno priredio iftar!” Mislim u sebi: Uzalud bi bilo ovom ista objasnjavati. Ovaj nema pojma ni sta je vecera, ni iftar, ni Ramazan, ali je ocito dobio zadatak da mi natovari robiju. Napokon je odustao da insistira na tom iftaru. Preslo se na druga pitanja koja nisu bila nista manje glupa, ali ni nista manje opasna podmetanja.

Treci slucaj: Ulazim u zbornicu. Prisutno je oko petnaestak mojih kolega. Jedan nesto prica i nastoji da tome da duhovit ton. Ostali ga radoznalo slusaju. Prilazim ormaru s dnevnicima, uzimam svoj i okrecem se prema izlazu. U medjuvremenu sam razumio o cemu onaj prica - daje misljenje Milovana Ilica Minimaksa o vojnom udaru generala Jaruzelskog u Poljskoj i odjeku tog dogadjaja u svijetu, pa citira Iliceve rijeci: “I kod nas se osjeca miris poljskog cvijeca”. Smijeh u zbornici. A mnogi prisutni su ili partijci ili dousnici SUP-a. Izlazim iz zbornice, a da se nisam ni osvrnuo. Kad sam priveden u SUP, jedno od prvih pitanja je bilo ovo: “Da li je dr. Tarik Muftic pricao kako se i kod nas sprema vojni udar onakav kakav je izvrsio general Jaruzelski i Poljskoj?”. Skoro da mi je pala na pamet zlobna misao pa da mu odvratim: “Pa dr. Muftic nije prosvjetni radnik!”

Kako su smisljani svjedoci

S druge strane, ni dr. Muftic licno nije ostavljen na miru. Dana 23. III 1983., dana velikog supovskog udara, pet supovaca izvrsili su mu pretres kuce. Sutradan, nakon 24 sata dezure u bolnici, pozvan je preko telefona da dodje u SUP. Data mu je stolica da sjedne i onda 33 sata non-stop “obradjivanje”, zatim je pusten kuci da prenoci, a onda sutradan opet se sve ponavlja u trajanju od 12 sati; 9. maja opet sve isto u trajanju od 10 sati. Sve se svodilo na to da bude svjedok protiv mene, samo toliko da kaze, kako sam rekao da nasa privreda ne valja.

Evo kako dr. Muftic prikazuje te informativne razgovore: - Tebi je Behmen Salih pricao kako nasa privreda ne valja.

- Nije.

- Pa o cemu ste pricali kad ste se sastajali?

- O njegovoj bolesti.

- Nije valjda samo o tome. On je nama prizano da je pricao i o nasoj privredi.

- Sto onda pitate mene? Eto vam njega i njegovo priznanje.

- Priznaj i ti! On je nama priznao da je pricao i pred tobom.

- Predamnom nije. Uostalom kakve veze ima on sa nasom privredom. Ja, kada hocu da

se obavijestim o tome, trazim misljenje odgovarajucih strucnjaka.

- Gdje? Koji su to?

- Preko televizije. Tu mi cujemo kako je svakim danom stanje sve gore. I ekonomski

strucnjaci i rukovodece politicke licnosti otvoreno govore o tome.

Eto, na ovo bi se mogao svesti smisao i sadrzaj tog informativnog razgovora koji je trajao 55 sati.

Nekoliko dana poslije potpisa sluzbenog rjesenja o hapsenju i otvaranju istrage, doveden sam pred istraznog sudiju Hadzikarica. Predmet ispitivanja je bio formulisan u sest tacaka. Kad je bilo rijeci o mom bratu, dogodio se jedan karakteristican incident.

Na trazenje da prikazem “veze” sa bratom ucinio sam to ovako: “1949. otisli smo u zatvor na dugogodisnju kaznu kao pripadnici MM. Nakon osam i po godina ja sam pusten kuci, a on je produzio jos skoro tri godine. Cim je izasao otisao je u vojsku, nakon vojske na studije u Sarajevo, a sa zavrsetkom studija ozenio se i okucio u Sarajevu. Bio je tri godine u inostranstvu, u Libiji, na radu. Sve to vrijeme ja sam bio u Mostaru s majkom. Povremeno je brat dolazio i obilazio majku...”

Istrazni sudija diktira daktilografu: ”...s vremena na vrijeme je dolazio brat i podnosio mi izvjestaj...”. Napravio sam primjedbu: “Ja to nisam rekao”. Istrazni sudija je vrlo korektno reagirao, zatrazio da daktilograf ponisti ono na sto sam napravio prigovor i zatrazio da ja licno diktiram daktilografu.

Kada se sve zavrsilo, na licu istraznog sudije ukazala se ................ istragu”.

I zaista, nastavljena je istraga, ali ne pred ovim covjekom. Sve veze s porodicom su prekinute. Advokata nisam imao. U istrazi je nastala lomljava ljudi, psihicko danonocno maltretiranje uhapsenih donijelo je na kratko, truhle plodove naruciocima procesa protiv “islamskih naconalista”. Da je to bila politicka glupost, to se moglo ocijeniti odmah. Ali, u pravnom pogledu, uskoro ce se pokazati, da je to bilo obicno bezakonje.

Pogledajte novinarko Nagorka, danas Jugoslaviju razdiru nacionalizmi sa svih strana.

A gdje je sada muslimanski nacionalizam i sta on pridonosi ovom darmaru?

Nista, jer ga nikad nije ni bilo. Gdje su ti bajni branioci bratstva i jedinstva (u koje i Vi, Nagorka, spadate), sta su ucinili i sta cine da ti povampireni nacionalizmi ne cine ono najgore? Nigdje vise tih branilaca, ni njih, ni njihova rodoljublja, ni domoljublja.

A kad je trebalo jednom ubrzati susret sa smrcu, a grupi nazor iskupljenih dosuditi 90 godina tamnovanja, a dvojicu svjedoka istjerati iz pameti, a ostale na najbezocniji nacin maltretirati i javno poniziti - tada ste nacionaliste izmislili medju Muslimanima.

Svakog ljeta provodio sam nekoliko dana na selu nedaleko od Lukavca, kod prijatelja M.A. S njim sam se upoznao u kaznionici Zenica u vrijeme velikog robijanja. A sada, na ovom ispitivanju supovac me pita sta smo sve pricali. Odgovaram: “O obicnim stvarima”.

Supovac insistira na pojedinostima, a ja nemam nista da kazem cime bi i on bio zadovoljen. Njega ne zanimaju te “obicne stvari”. Supovac je vec izgubio strpljenje i vice: “Dakle, vas dvojica sjeli ste jedan prema drugom i tri dana nista drugo niste pricali nego jedan drugog pitali: Kako si, kako si, kako si...?”

M.A. je bio odredjen za svjedoka, ali prije nego je pocelo sudjenje upucen je u psihijatrijsku bolnicu.

Na pocetku sudjenja, a poslije ljekarskog izvjestaja o zdravstvenom stanju ovog svjedoka, zastupnica javne optuzbe bez velikog trzanja se odrekla ovog svjedoka i njegove izjave date istraznim organima. Moj advokat je bio skoro impresioniran ovim njenim gestom - to mi je licno rekao. A, u stvari, ona je vec ubacila rezervnog svjedoka F.B., istina sa zakasnjenjem da bi bio najavljen u zvanicnoj optuznici, ali na vrijeme za sudski proces. Kasnije, kad sam izasao, F.B. me je potrazio da mi “objasni” sta se dogodilo pod istragom. Nase nevezane razgovore o kojecemu prikazali su u zapisniku kao da sam ja bio jedini pricalac, a on (F.B.) samo slusalac tih razgovora.

Napravio je primjedbu na takav zapisnik, a tada mu je receno: “Nemoj da sad pisemo novi - potpisi. Nek ovo ide ovako, a na sudu ti kazi kako je bilo”. Na sudu mu je izjava bila kratka i svodila se na neke formalnosti. Sudija R.H. zakacio se jedino za navodnu moju izjavu da ce revolucija u Iranu pokrenuti zemlje od Maroka do Perzijskog zaliva na politicko ujedinjenje. Sudac je insistirao da F.B. dade jasnu izjavu da li sam tada rekao “arapskih zemalja” ili “muslimanskih zemalja”. Svjedok odgovara: “Pa to je isto”. Sudac mu odvraca da nije isto i objasnjava da se moze podnijeti “arapskih zemalja”, ali da pod udar zakona spada ako sam rekao “muslimanskih zemalja”. Nastale su nekakve nejasne medjusobne upadice. U jedan momenat sudija pita: “Koje to rekao?”. Svjedok: “Ja sam to rekao.”

Pod istragom nisam vidio ni jednog svjedoka, ali mi je isljednik citao odlomke njihovih izjava. U njima nisam mogao prepoznati, ni sebe, ni njih. Upala mi je u oci jednoobraznost tih izjava, zacudjujuce siromastvo rijecnika. a posebno pojava rijeci koje licno nikada ne upotrebljavam. Odbio sam od sebe sve. Isljednik povisenim glasom: “Kako mozes nijekati kad svi ovi svjedoci, iz Tuzle, iz Sarajeva, iz Mostara, govore sve isto o tebi, sve iste izjave!”

Zaista, sve iste izjave! Najradije bih ovom profesionalcu koji mi je krojio robijasku sudbinu, odvratio: “Da sam to govorio ja, ja bih to kazao svojim rijecima”.

Negdje pri kraju istrage, listajuci moj izvjestaj, isljednik mi se obrati: “Je l’ de ti si zastupao stanoviste da djeca medrese trebaju dobiti sto sire obrazovanje?” Odvratio sam: “Sad mi jos i to natovarite na glavu!” Lecnu se malo! Zagleda se u mene. Ipak se nije dao zbuniti u svom profesionalnom obavljanju posla cime se inace hvalio. Cak mi je vidovito proricao kako cu mu licno odati priznanje rijecima “zaista bili ste u pravu”, nakon susreta sa svjedocima na sudu. No, ovo mu se prorocanstvo nije ostvarilo kao ono koliko cemo brat i ja dobiti robije.

Nakon zavrsetka istrage vise ga nisam vidio. Nekad se upitam da li je ovaj covjek ikad, pa makar na trenutak, sebi priznao da je sav taj posao kojeg su radili obicna svinjarija. O, kako ovi ljudi znaju biti ljubazni kad vam skuhaju robijasku poparu.

A nakon nekoliko godina cak vas prvi pozdravljaju i snishodljivo se izvinjavaju: “Sta cete, ono je onakvo vrijeme bilo.”

Ali, pitam se, jesu li ti ljudi ikad bili iskreni ili su to obicni cinici.

Besmislene inkriminacije

Meni je inkriminirano i to kako sam tvrdio da novine treba citati “izmedju redova”. Ovakva optuzba, kada se vec naveliko pocelo pisati o svemu i svacemu kod nas, zbilja je bila potpuna besmislica. Ali otkuda da dodju na takvu ideju? Za mene je jedino objasnjenje bilo vezano za jednu zgodu od prije cetiri decenije. Te davne 1949. godine, nalazeci se u sudskom zatvoru u Mostaru i cekajuci sudjenje, sa dvadesetak ljudi zbijenih na malom prostoru, upoznao sam nekog Ahmeta iz zapadne Hercegovine. Drzao je kiosk sa novinama i bio je optuzen zato jer je kupcima preporucivao da novine citaju “izmedju redaka”. Kako smo bili u jednolicnim danima koji su se vukli u nedogled, kada bi se neko potuzio na monotoniju drugi bi i sebe i njega “tjesio” da ce napokon ipak doci i “to crno jutro” (kad cemo otici na sud).

Tako sam se ja pokusao nasaliti sa ovim prodavcem novina. Kazem mu: Slusaj Ahmete, kada upravnik zatvora dodje na redovni obilazak i poslije raporta kada bude pitao sta ima novo, ti se javi i trazi da nam barem daju novine da ubijemo ovu dosadu. Ako upravnik kaze da su nama novine zabranjene ti reci: “Pa mi necemo citati ono sto u njima pise, mi cemo citati izmedju redova”. Na ovo niko nije reagirao. Ali nisam zaboravio apsurdnost ovog slucaja i kasnije sam ga cesto spominjao sto im je ocigledno doslo do usiju. I oni su sada, njegove (Ahmetove) rijeci pripisali meni. Ovo je njihov karakteristican stav.

Jedanput sam pred sluzbenikom SDB u samom zatvoru Foca naveo misljenje moje rahmetli majke o nekadasnjoj UDB-i, koje je ona udbasima u lice rekla, a ovaj isti supovac u Foci, u malom razmaku vremena, meni je prebacio kao moje vlastite, njene rijeci, primjedbom: “Ti si rekao da nas ne volis”.

Ljudi kao mravi - ratnici i radnici

Za vrijeme prvog robijanja doslo nam je do ruke “Zivot mrava i zivot termita”, remek -djelo Morisa Meterlinka. Moj brat je bio impresioniran jednom vrstom mrava ratnika koji su bili bioloski nesposobni za rad, cak se nisu mogli ni sami hraniti. Oni su ubijali druge mrave, provaljivali u njihove mravinjake, kupili njihove larve i jaja, sto bi im osiguravalo da imaju robove koji ce za njih raditi i hraniti ih. Ali tim vrstama, predodredjenim da budu robovi, nisu ostavljali mogucnost za prirodnu biolosku reprodukciju. Posto se njihovo normalno uginuce moralo nadoknaditi novom radnom snagom, to su bili u stalnom ratnickom pohodu ubijanja i pljacke. I trijumf mrava ratnika na izvjesnom podrucju znacio je i njihov vlastiti kraj. Ostajali su bez hranilaca i umirali su od gladi.

Moj brat je stalno pricao o tome, a kad se ’83 nasao u istraznom zatvoru, supovci su mu stavili do znanja da znaju za te njegove price. I, ono sto je bitno, oni su se nasli pogodjeni tim pricama: sve je njima predstavljalo aluziju na njihov sistem koji od svakog zivog covjeka hoce da napravi dousnika. Potpun trijumf sistema dousnika, ali sa izvrnutim smislom za rad, u stvari sve samih neradnika, znacice i kraj komunistickog sistema.

O ovom nije bilo ni rijeci, ni u optuznici, ni na sudu, ali je jasno da su mu supovci i ovo ukalkulisali u odmjeravanje kazne. Dobio je “pun kantar”, cak i vise od prvooptuzenog.

"Sloboda posjete" i djecije istine

Focanski zatvor bio je poluotvorenog tipa, ali njegove beneficije ipak se nisu tako olahko davale politickim. Zahvaljujuci upornosti nasih porodica, koje su na sve strane protestovale i zahtijevale, popustili su u nekim stvarima. Tako sam ja dobio “slobodnu posjetu” od dva sata mjesecno u jednoj odredjenoj prostoriji. Ta “slobodna posjeta” znacila je biti samo sa svojom porodicom i bez prisustva sluzbenog lica. Naravno, smatrati da je ovo zaista slobodna posjeta bila bi krajnja naivnost. Ne samo da su nas prisluskivali, nego sasvim vjerovatno i promatrali. I prilikom posjeta nastaju situacije koje danas i nama izgledaju smijesne, ali u onim prilikama prihvatali smo ih kao nesto sasvim razumljivo. Svi ti nasi razgovori bili su neodredjene recenice popracene fantasticnim gestikulacijama s rukama i nogama, grimasama lica i micanjem usana bez glasa, a sve se to cinilo zbog straha da ne uvalite u neprilike i sebe i druge. Moze vam se dogoditi da dovedete u zatvor nekog koji ce biti lazno optuzen zbog bilo cega, a u stari samo zbog toga sto vam je poslao pozdrav preko tvojih, a da toga nece biti svjestan, ni on, ni vi.

Moj sin, inace malodobno dijete, prihvatio je ovu igru kao normalnu stvar. Jedne prilike ovi mi ruke oko glave i prisloni usne na uho. I suvise je bilo blizu da bih mogao ista razumjeti, ali sam mu kao znak da ga razumijem klimnuo glavom. Nisam htio da ga razocaram ili zbunim. Mati mu, u medjuvremenu, upade s pitanjem: “O cemu ti to on prica?”, a zatim uhvativsi jednu rijec dodade: “Ah, znam o cemu ti govori”. U taj cas mali se okrenu prema njoj i sa uvrijedjenim izrazom na licu prekorno joj dobaci: “De ti, de ti, pa cete nabiti u samicu” i to proprati udarajuci stisnutom sakom jedne ruke po stisnutoj saci druge.

Sta kazete na ovo novinarko Nagorko? Ja licno, gore optuzbe protiv rezima nisam cuo do sada, jer je dolazila iz usta djeteta od pet godina.

U zatvoru cesto vas “zivkaju” na razgovor. Pod kraj ’83. bio sam pozvan kod jednog nacelnika. Razgovor je dugo trajao, ali je sredisnja tema bila kazna i kako je do nje doslo.

Objasnio sam mu da sam se dobro cuvao poslije prve kazne da ne zaradim drugu. Nekog drustva nisam imao. Posao i porodica su bili podrucje mojih obaveza i interesa. Osvrcuci se na optuznicu i presudu, rekao sam mu da su to ili lazi, ili izvrtanja recenica, pa sam dodao: “Uostalom sve te inkriminacije nisu ni deseti dio onoga sta se sve pise po novinama”.

Tada mi on “objasni” da kad neki od rukovodilaca kaze da sa nasom privredom nije u redu, da je to kritika u zelji da nasa privreda bude bolja, a kada ja to isto kazem, da je to receno zlonamjerno, da je to verbalni delikt, da to spada pod clan 133 koji ti osigurava do deset godina zatvora.

Mi - privilegovana rijec, ja - gola malenkost

U susretu sa vaspitacem, u jednom razgovoru o nasem slucaju on me prekide: “Ti nemas pravo da govoris ‘mi’. Ti mozes govoriti samo u svoje ime”. A ko ima pravo da govori “mi” saznacu uskoro.

Milka Planinc pojavljuje se na TV u svojstvu predsjednika SIV-a i objasnjava privrednu situaciju u zemlji, pa kaze: “Pitaju ko je kriv za ovakvo stanje. Pa svi smo mi krivi”. Ali, iz njenog glasa ne izbija ni briga, ni stid, ni osjecaj krivice. Ona je puna samopouzdanja. Njoj ne prijeti nikakva opasnost da bude pozvana pred sud zbog te krivice.

Svi oni koji su upropastili privredu Jugoslavije nece zakonski odgovarati za to, jer su zasticeni onim “mi”. Meni, koji ne spadam u to “mi” i koji nicim nisam pridonio toj privrednoj propasti, pripisali su grijeh sto sam, navodno, govorio prijatelju sapatom o tome o cemu je sav svijet pricao na sav glas. Neko ce reci, a stvarno pa to je i bilo: “P zasto bas tebe izabrase izmedju toliko svijeta? Ipak ima neki razlog”.

Ne znam, jer zasto mi nisu rekli taj razlog?

Uostalom, ne sudi se radi nekog razloga, nego zbog djela. U stvari, taj razlog postoji, po njemu i jeste taj proces montiran, on lezi u odluci najviseg politickog vrha. Politickom vrhu je trebao proces. Umjesto mene je mogao biti neko drugi, ali ja sam bio dezurni krivac tog vremena, sa trazenim osobinama, iz odgovarajuceg tabora zlonamjernih.

Ogroman propagandni aparat je pokrenut protiv muslimanskih intelektualaca, “nacionalista”, “fundamentalista”, na tipican, staljinisticki nacin. Niko se nije usudio, a nije ni mogao u prvi mah da unese logiku u tu graju. Tu vise nije bilo nikakvih ogranicenja. Islo se na razjarivanje mase. Oni, koji su smisljeno potpaljivali jedno misljenje protiv uhapsenih, a zatim optuzenih, pa osudjenih i sami su postali zrtve vlastitih podmetanja. Tahmihscic, clan Predsjednistva sarajevske podruznice Udruzenja knjizevnika BiH, kada govori o presudama knjizevnici M. Salihbegovic i pjesniku Dz. Laticu i ostalim, kaze: “...a sto se tice mene, ja bih ih dozivotno drzao na robiji...”

Pa dobro, ali zasto? Njemu, kao i novinarki Nagorki, presude izgledaju preblage! Za njih neka bude tako, ali za kakva zlodjela ih oni optuzuju?

U Zenicu i Focu kada podjem ja

Nakon rasprave pred Vrhovnim sudom u Sarajevu, gdje su svi osudjeni prisustvovali, “Zenicaci” i “Focaci”se, pred odlazak u Zenicu i Focu, medjusobno oprastaju. Svi smo pod dojmom dugogodisnjih kazni, s malim izgledima na nesto bolje. Gledajuci nacin kako se oprastamo, jedan od nacelnika Centralnog zatvora u Sarajevu, po imenu Stanko (inace vrlo predusretljiv covjek) nije se mogao suzdrzati, dobacio nam je: “I vi kazete da niste grupa!” Volio bih znati sta je mislio o presudi Saveznog suda u Beogradu koji je odbacio optuzbu da se radi o “grupi” (zavjerenickoj grupi) i sve sveo na price i na verbalni delikt.

Novinarka Nagorka nije propustila, a da ne ukaze na gest kojeg je ucinila zastupnica javne optuzbe prema Dzemalu Laticu, casteci ga tortom za njegov rodjendan. Svakako da su ovakvi postupci zavrijedili priznanje u odnosu na one postupke kojima su nas docekali prilikom hapsenja prije cetiri decenije. Susret s isljednikom je bio tada daleko od bilo kakve ucitivosti. U prvom susretu me docekao psovkom “evo vam, ...”, poprativsi to prostackom balkanskom gestom i dodavsi odgovarajucu prostacku rijec. A zatim istim tonom dodajuci:

“Mi komunisti ne damo vlasti!”

Ali, eto za ovih cetrdeset godina smo uznapredovali u ophodjenju. Makar to bili i djelimicni usamljeni slucajevi. Ipak, novinarko Nagorka, mora se priznati da jos nismo stigli do stepena srednjovjekovnih krvnika koji bi pred svoje zrtve klekli i trazili oprost prije nego sto im odrube glave.

Uostalom, od zastupnice javne sluzbe niko nije ni trazio, ni ocekivao, ovakve geste, ali je njena duznost bila pravno korektan odnos. A ona sama je bila daleko od toga. Ona sama je krsila zakonske norme dozvoljenog u proganjanju navodnih prekrsilaca zakona.

Kad je moj brat u zavrsnoj rijeci rekao da prasta (halali) nekim svojim svjedocima, a zatim se u jedan momenat obratio zastupnici javne optuzbe i dodao “...a zaista je bilo niskih udaraca...”, pratio sam izraz njenog lica. Ona ga je tupo gledala kao da uopce ne razumije o cemu govori. Ona se potpuno sazivila sa bespravljem kojeg je cinila. To je za nju bilo sasvim normalna stvar.

Ona je svoju dusu, svoje “ja”, davno prodala Partiji za ono “mi”. Kasnije, kad je bilo rijeci u stampi o ovom procesu, ona je kazala da se ne stidi onog sto je uradila i da bi postupila na isti nacin. Stvar je bila i suvise svjeza da bi se usudila reci bilo sta drugo, a suvise daleko od nekog buduceg vremena gdje bi se eventualno moglo reci: “Mi smo tada pogrijesili”.

Da, tako nekako, ali sa obaveznim “mi”. Mozda cak: “Partija je pogrijesila”..., “Nepogresiva Partija je pogrijesila? Zasto ne! Ta valjda nece reci: “Partija je to montirala”. Mogu se okriviti licnosti koje su izgubile naklonost Partije ili koje su vec u grobu. I jos nesto, izmisljajuci muslimanski nacionalizam i praveci od toga problem drzavnog znacaja, upravo naredbodavci sarajevskog procesa su raspirili pogresne nacionalne strasti u danasnji oganj.

Medjutim, nitko njih nije pozvao na odgovornost. Oni su zasticeni onim “mi”.

U kaznionici

U kaznionici bili smo upuceni jedni na druge, sto je sasvim razumljivo. Sluzbena lica su nam cesto prigovarala prijetecim tonom: “Vi opet zajedno!” Mi bismo im odgovarali: “To ste vi ucinili. Mi to nismo radili dok smo bili napolju”. U sistemu sveopceg nadzora i sumnjicenja, njima je bilo nepodnosljivo da vide dva covjeka zajedno, a da ne znaju sta koji prica.

A mi bismo bez prestanka razmatrali svoje slucajeve. Pravno razmatranje naseg slucaja sporo se odvijalo. Cesto smo nagadjali kakvi su stvarni motivi naseg procesa.

Svasta nam je padalo na pamet:

- Ekonomska situacija sve gora. Prispjeli dugovi, a oni para nemaju...

- Jesi li se to zabrinuo kako ce vratiti dugove? Ne beri brigu! Nikad oni nisu ni mislili vracati dugove. To nas nagoni na smijeh, iako nam nije do smijeha.

- Nije to, nego u strahu pred nemirima krenuli su u zastrasivanje. Velika nezgoda za nas sto su to poceli s nama. Poruka je jasna: Narode miruj i pamet u glavu! Bolje i gladan na slobodi, nego u zatvoru! Mozda misle ucjenjivati kapitaliste. Za dobre pare pustice politicke.

- Kapitalisti nemaju tih novaca koliko oni mogu nazatvarati ljudi. Zamislite da nas cuju sta pricamo. Sve ovo bi nam bile inkriminacije.

- Objasnili bismo im: Mi smo unaprijed za ovo sudjeni. Sada ispunjavamo dug, da nam ne biste ostali duzni.

Do stampe smo dolazili redovnim putem, ili kao pretplatnici, ili u zatvorskoj citaonici. Jedino nismo mogli dobiti vjersku stampu i na veliko cudo casopis “Komunist”! Jedanput smo saznali da je “Komunist” pisao o nasem slucaju, pa smo svojim porucili da nam dostave taj broj. Medjutim, uprava zatvora je odbila da nam ga uruci. Odgovorni sluzbenik je nas zahtjev prokomentarisao: “Znamo mi sto ste ga trazili!”

Politicki su bili stalno pod prismotrom uhoda. “Cinkarenje” politickih je bio njihov “najunosniji” posao. Prilikom citanja stampe krili smo sta nas u novinama zanima, sta citamo.

Stampa je vrvila sokantnim sadrzajima. Preplatnici casopisa nisu se mogli suzdrzati, a da ne podvlace olovkom ono sto je bilo nevjerovatno da bi se ikad moglo kod nas objelodaniti. Ali, s vremena na vrijeme neko ustanovi da vise ne moze vlastite casopise pronaci. Morali ste racunati na najgore, da su ih se dousnici dokopali i dostavili upravi. S tim se nije bilo saliti. To je idealna prilika da vam na temelju vaseg podvlacenja sastave optuznicu. Na robiji ste u stvari mogli zaraditi novu robiju.

Jednog optuzenog takve sudbine, advokata Zarka Aleksica iz Doboja, licno sam upoznao. On je kao zatvorenik zaradio jos jednu kaznu od godinu dana za novu verbalu. Kad je odlezao ujedinjenu staru i novu, otisao je u Beograd i tamo nastavio zivjeti. U Beogradu je otvorio advokatsku kancelariju. Kako se sve vise govorilo u svijetu o politickim zatvorenicima u Jugoslaviji, pa tako i o nama, to se pocelo govorkati kako bismo mogli lahko doci u srediste javnih komunikacija. No, ni zvanicnici nisu sjedili skrstenih ruku. Jednog dana su nas poceli pozivati u upravu, jednog po jednog.

Bili smo upuceni na razgovor sa sluzbenicima SDB-a. Iz SDB-a Sarajevo sluzbenik Alibabic Munir i Manojlovic, a iz SDB-a zatvora Foca sluzbenik cije pravo ime niko nije znao, jer se stalno predstavljao pod drugim imenom. Sa mnom je vodio razgovor Manojlovic, a druga dvojica su uglavnom sutjeli. Kad smo presli na pitanje moje presude, ja sam samo rekao: “Sve je, od prve do zadnje rijeci, izmisljeno”.

Manojlovic: “Hoces li ti u Zenicu?”

Ja: “Sve je, od prve do zadnje rijeci, izmisljeno”.

Manojlovic: “Hoces li ti u Zenicu?”

I tako se to ponavljalo nekoliko puta, dok konacno ja nisam usutio. Bilo je potpuno besmisleno ukazivati na nepravdu, onima koji su je upravo sproveli i nadalje provode. Poruka je bila jasna: Budi zadovoljan da odrobijas kaznu u Foci. Zatvor u Zenici je bio na glasu jednog od najgorih zatvora u zemlji. Dzemal Latic i Mustafa Spahic obolili su na plucima u teskim zenickim prilikama.

Ludnica - prijetnja politickim zatvorenicima

Dok sam bio pod istragom, jednog dana su nam dali papir i olovku, trazeci da napisemo sto nam god padne na pamet. Bilo mi je jasno o cemu se radi - test za psihijatra. “Test - dokaz” da ste znali za optuzenicku klupu. Najradije bih to odbio iz prkosa i bijesa, ali se nisam usudio. U komunistickom carstvu ima jedna stvar gora od zatvora: ludnica za “nepodnosljive” politicke protivnike. To je tek prava propast. Tu nemate ama bas nkakve, ni teoretske zastite. O tome su kolale najgore, zastrasujuce price. Tu, sta god ucinite, dokaz je vaseg ludila.

U zatvoru je drugacije, tu vi samo pricate da ste nevini. Nije valjda da se “oni” sekiraju zbog toga, ali “oni” ipak znaju da tu ima istine. “Politicki kriminalac” je prije nekakva preventiva, nego posljedica djela. Ipak, i “njima” to postaje neprijatno. Nekad! I napisao sam jednu ili dvije anegdote o svom dajdzicu, poznatom mostarskom slikaru, Mustafi - Ici Voljevici. Nastojao sam da to napisem sto ljepse, mirno i u skladu sa opcepoznatim i opceprihvacenom pravilom u vojsci i u zatvoru - ne pravi se pametan ( a to ti ga dodje u orvelovskom komunistickom carstvu isto)!

Na kraju krajeva, nisam znao sta nam stvarno pripremaju, zatvor, ludnicu ili metak u potiljak.

U Focanskom zatvoru dobro mi se urezao u sjecanje susret sa psihologom. Nije bio nimalo autoritativnog izgleda. Tome nisam pridavao vaznost, jer sam znao koliko moze prvi susret da prevari, ali me je zaprepastio njegov daljnji pristup. Pitao me je kakvi su moji utisci, uspomene sa one “prve robije”.

“Najgore”, odvratio sam.

“Da nikad nisi vise nikom rekao”, dreknuo je on. Psiholog! A prije bih pomislio kozar koji goni vukove od svojih koza! Nastavio je razgovor i trazio da teretim rodjenog brata. Bio sam van sebe od bijesa. Kad je uhapsen prvi put, moj brat je imao 19 godina, a dali su mu 20 godina robije. A sad, kad je usao u godine, novih 15 godina. Sta hoce jos od njega?

Upravo ovakvi, kao ovaj psiholog, partiji su najpogodniji za njene ciljeve. Za njih je partija uvijek u pravu. To sto ce sutra biti nesto sasvim drugo od onog sto partija zahtijeva danas, to njima nije vazno. Vjerni vojnici partije. I sto god je partija gore radila, to je za njih bio dokaz vise njene ispravnosti, velicine i mudrosti. I time su njihove ovacije i aplauzi bili gromkiji.

Apsolutna pravda - gdje je

Novinarko Nagorko u tome ste ucestvovali i Vi licno! Izgleda da to Vas osobno nista ne zbunjuje. Za partijce to je obicni istorijski proces - progres kojeg treba samo uociti i prihvatiti.

Da li ste ikad ucili da je neko na sudu bio oslobodjen optuzbe i da je tada sudnicom odjeknuo aplauz.? Ne, to niste radili, Vi graditelji orvelovog carstva. Vi ste pljeskali krvnicima kad su upucivali svoje zrtve u kazamate na uzas njihovih najblizih.

Nagorko, da li ste Vi ikad pomislili da mora postojati apsolutna pravda?

Novinarko Nagorko, da li je Vama ikad mogla i na trenutak pasti na pamet ovakva misao: da ste licno i Vi u zatvoru!

Radoznao sam kako biste reagirali na ovakvu pomisao. Mogucnosti ima dosta. Prvo sto mi pada na um je da biste Vi uvrijedjeno odvratili: “To je nemoguce. To je za bandu! A ja volim svoju zemlju!”

Samo, nemojte to reci!

Svi informativni razgovori sa vojnim cuvarima komunistickog poretka pocinju sa pitanjem o toj ljubavi, a najveci dokaz te ljubavi je da se prihvatite dousnickog zadatka. To je najveca vrlina u orvelovskom poretku!

Na zelim da cujem da i Vi nesmotreno govorite o toj ljubavi, jer ne zelim da unaprijed stvaram losu sliku o bilo kome, pa ni o Vama. Ako kazete da ste Vi gradjanin zemlje koji se lojalno drzi zakonskih propisa - to je vec nesto o cemu se moze razgovarati.

Ali, da Vam naglasim, svi oni koji su sudjeni na sarajevskom politickom procesu ’83. drzali su se zakonskih propisa, bez obzira sta se sada o tome pisalo i bez obzira sta Vi licno o tome mislite, a oni koji se nisu drzali zakonskih propisa upravo su bili iz vladajuce nomenklature. Uostalom, ta nomenklatura se toga nikad nije ni drzala. Zar vam nije cudna cinjenica da su upravo iz komunistickih redova diljem komunistickog carstva, na sud izvlaceni ljudi pod najapsurdnijim optuzbama, da bi se kroz malo vremena utvrdilo da su nevini.

Ne samo nevini u smislu nekakve sudske zablude, nego kao plod smisljene politicke podvale sa najviseg mjesta. Pa svi smo mi zivi svjedoci kako nasa stvarnost obiluje takvim iznenadnim obrtima, a oni koji to kreiraju, kako ni malo ne vode racuna o osnovnim pojmovima ljudske logike, a ni o svojoj ljudskoj casti. Oni se ponasaju kao da su potpuno operisani od tih pojmova.

Navinarko Nagorka, da li i Vi sebe tako nehajno trpate u to drustvo? Protiv mene, licno ste u Oslobodjenju od 25.02. ’90. iznijeli (prepricali ste) optuzbu u nesto manje od 200 rijeci, a od 8. aprila ’90 “presudu” u manje od 40 rijeci. Ovo je plod stare prakse. Ono sto je iznosila optuznica, a zatim presuda, nitko nije mogao razluciti od onog sta je sebi komunisticka stampa dozvoljavala da sasipa na glave optuzenih.

Namjerno se islo za tim da se stvori slika neceg uzasnog, a ne istinitog.

I Vi mislite da se tako “pravno” moze vladati drzavom? Nekada su se mogli cuti glasovi o socijalizmu sa humanim licem. Istina, ti su glasovi pogresno intonirani. Humanost, prastanje, ljubav, prelaze u podrucje transcedentnog, pripadaju potpuno drugom podrucju - religioznom. A od drzave se trazi pravednost. To je ono, cega se komunisticka ideologija, pa i njena drzava, unaprijed odrekla. U tome je korijen propasti i te ideologije i takvih drzava. To bezumlje se odrazilo na ogromna stradanja tolikih masa. Komunistima je to malo bilo. Oni su sav narod gurali u zlocin. Htjeli su da od svakog zivog covjeka naprave saucesnika u ovom zlocinu. Na neki cudan nacin, skoro da im je i uspjelo.

Nevin sam

Mnoge, sebi bliske ljude, nisam mogao uvjeriti da sam potpuno nevin i prema samim komunistickim zakonima. “Ama, sto si ih izazivao! Znao su kakvi su!¨” Cesto mi nije preostajalo, nego da se branim i ovako: “Budi sretan da je to mene zapalo. Da nisam otisao ja, otisao bi ti. Oni su morali naci zrtvu!”

Neki su mi prebacivali da sam ipak morao negdje prekardasiti.

Pitao sam ih, ako je to istina da to nije bio cisti napad na vjeru, pa ako su oni licno (moji sagovornici), ostali u granicama propisanog i pridrzavali se onog sto je zakonom dozvoljeno, zasto su oni sami (po vlastitom priznanju), bili puni straha i u tom strahu prekinuli ici u dzamiju!

Naravno, svaki covjek mogao se lahko uvjeriti da ljudi i ne moraju biti do srzi pokvareni, bez obzira na zahtjeve nomenklature. Nailazi se na ljude koji imaju i obzira pameti.

Supruga mi je pricala kasnije, u vrijeme dok je obijala pragove nasih “pravosudnih” ustanova, u prvim danima naseg hapsenja, jedan nesvakidasnji slucaj: nasla se pred jednim starijim covjekom koji se drzao vrlo korektno. Kad je iskalila sve ono sto joj je bilo na dusi i kad je posla prema vratima, vodeci malodobno dijete za ruku, za trenutak se sa vrata okrenula prema covjeku. Ovaj je ukoceno sjedio iza stola, oci su mu bile pune suza ... Cime je potresen? Je li to stradanje jedne porodice? Ili mozda svojom vlastitom sudbinom? Nije li mu negdje u dubini duse ostalo neceg ljudskog, na trenutak probudjenog, nije li uvidio da je morao u sebi unistiti toliko ljudskog za hater opstanka na polozaju.

Na pocetku ove godine nasao sam se u jednom primorskom mjestancetu, u jednom penzionerskom odmaralistu. Tisina, bez guzve, mjesto pusto, ljetna sezona jos nije nastupila. Upoznao sam jednu porodicu. Bili smo potpuno nepoznati jedni drugima. Zene su se za cas medjusobno upoznale, nasle su teme svojih medjusobnih razgovora, a mi muski, bili smo na uzdrzanoj udaljenosti. Ti iznenadni poznanici dobili su smjestaj kojim muz nije bio zadovoljan. Nisu imali kud pogledati kroz prozor - kamene gromade su se uzdizale odmah uz prozor, a muz je trazio pogled na more. Stalno je vikao: “Ovo je kao u zatvoru, ovo je zatvor!”. Iako je uspio napokon dobiti sobu s pogledom na more, osjecaj bijesa i uvrijedjenosti nije ga napustao. Mada se nisam upustao ni u kakav komentar, ipak je on jednog dana osjetio potrebu da svu tu srdzbu objasni, pa mi u pola glasa i u povjerenju dodade: “Vi ne znate sta je to zatvor! Ja znam. Bio sam... Bio sam milicioner”. Sutio sam, ali sam ga pazljivo slusao. On produzi: “Teska je to sluzba. Zamislite ovako: upadate po noci u kucu i vrsite pretres. Svi su ukucani na nogama. A pred zoru kazete domacinu: Obuci se! Ti ides s nama! A njegovo malo dijete hvata me za pantalone. Oci mu pune straha. Muca: “Gdje ces babo?”

Nastojim da ni dahom ne poremetim njegovu pricu. On produzava:

“Danima nemate mira. Nocu ne mozete spavati, jedva sam docekao dan kad sam otisao u penziju.”

Vi vidite da u ljudima ima i dobra i zla, ali prava strahota orvelovskog rezima je da ih taj rezim cini zlim. Jedino kao takvi mogu opstati. A oni koji se pokazu i dokazu (ne)djelima kao najgori, izbijaju u vrh. I ovo je jedno od objasnjenja sta je dovelo do konacnog, zapanjujuceg, sloma komunistickog sistema. Pod teretom njemu svojstvenog nasilja, rezim je unistio svoju vlastitu unutrasnju strukturu.

Novinarko Nagorko, Vi mozete da imate svoje vlastite stavove i poglede na sve ono sto se zbiva, ali ne bi bilo naodmet da osluhnete vijekovno iskustvo naroda koji je mnogo toga pretrpio preko glave i to skovao u svoju mudrost - Bog trpi Kjufur, a ne trpi zuluma! - Nad ovim bi se vrijedilo zamisliti!

Napomena: “Bog trpi kjufur” upotrebljava se u smislu da je Allah dz.s. u Svojoj milosti ostavio dovoljno vremena covjeku na dunjaluku da rascisti sa svojim zlim mislima, osjecanjima i grijesima i prema Bogu i prema sebi, da mu je ostavio dovoljno vremena za pokajanje, a pravi obracun za vjeru, odnosno za nevjerstvo, ostavio je za Ahiret.

Sto se tice pravednosti nevjernicke, On je nece ostaviti bez odgovarajuce pravedne satisfakcije - kako to Njemu dolikuje - i na ovom svijetu. A isto tako ni zuluma, pa ma s koje strane dolazio.



Vezano za temu:

ALIJA IZETBEGOVIC - BIOGRAFIJA
PORUKA SEBI - ALIJA IZETBEGOVIC





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved