"Josip Broz Tito je neprikosnoveno vladao vojnom i politickom scenom Jugosalvije."

Svoje politicke protivnike je bezbolno eliminisao imajuci neogranicen mandat dobiven od naroda Jugoslavije ali i uzivajuci ogroman autoritet u svijetu. Bio je na strani antifasizma sa ogromnim doprinosom toj borbi (1941.-45. godina), imao je snage da se suprostavi Staljinu 194.8 godine i bio je jedan od osnivaca Pokreta nesvrstanih koji je pravio politicku i vojnu tampon zonu izmedju usijanih i podljeljenih svijetova kapitalizma i socijalizma. Na licnosti Josipa Broza svoj imidz je gradila i domaca birokratija koju su cinili profesionalci armije (JNA) drzavnog aparata (SFRJ) i partijskog aparata (SKJ), ukupno 2 miliona ljudi sa neogranicenim privilegijama (vile, drustvena auta, sekretarice, soferi, stanovi, djeca na skolama po inostranstvu o drzavnom trosku i sl.). Takva birokratija bi unistila i daleko mocnije i bogatije zemlje a nekamo li Jugoslaviju od 24 miliona stanovika, ekonomski i politicki trusnu.

Poslije Titove smrti 1982. godine pocelo je i prestrojavanje za "zlu ne trebalo". O tome danas svjedoce akteri nekih od dogadjanja. Izdvajamo jedan vezan za Bosnu i Bosnjake. General Halid Cengic poznatiji kao Hadzija, u jednom kazivanju za "Ljiljan" govori o 'istorijskom srpsko-muslimanskom dogovoru' 'Dvije godine po zatvaranju Izetbegovica i Hasana (njegov sin, to je trebalo biti c.c 1984. god. primjedba S.K.) pozvali su nas u Beograd akademik Dobrica Cosic, akademik Ljuba Tadic i jos nekolicina akademika´ (dalje on objasnjava da su, eto, jeli janjetinu, sto je kao vazno) ali i objasnjava da je licno sjedio izmedju ove dvojice akademika i dogovarao sudbinu naroda !!! Podsjetimo da je Cengic u to vrijeme radio kao racunovodja u mlinu Ustikolini kraj Foce, da je i sam bio u Beogradu oznacen kao Mlado-musliman, ali i da mu je sin bio u zatvoru. U tim i takvim okolnostima mozemo nagadjati sta je on mogao dogovarati sa beogradskim akademicima prije petnaestak godina, ali to sto je izvjesno jeste cinjenica da u istom tekstu govori kako je 'on licno siva eminencija Bosnjacke armije koju je stvorio od bivse Armije BiH i udruzio u Armiju Federacije BiH'.

1990. pa i znatno ranije kad pocinju potresi u lageru socijalistickih zemalja pocinju i sve naglaseniji ataci na samu komunisticku vlast u Jugoslaviji pa i naznake da Jugoslavija kao federalni okvir nije svima optimalno rijesenje. Predsjednik Makedonije Kiro Gligorov, akter dogovoaranja o sudbini Jugoslavije odnosno rata i mira na tom prostoru izmedju ostalog svjedoci: "Milosevic je bio izricit da nista manje od Jugoslavije kao federacije ne dolazi u obzir. Tudjman je rekao da ne postoji cijena za koju ce propustiti istorisjku priliku da Hrvatsku ucini samostalnom drzavom".Da bi dalje slijedili logiku suprostavljenih politika oko tva dva suprostavljena stava podsjetimo da je ambasador SDA u Beogradu Cimerman podrzao ideju ocuvanja Jugoslavije a da je Njemacka podrzala samostalnost Slovenije, Hrvatske a kasnije i Bosne i Hercegovien.

Jugoslavija je razjedena iznutra korupcijom koja je poput bolesti razarala sve sfere drustva. Ta bolest, korumpirane vlasti, veza, protekcija, rastakanja drustvene imovine i onoga sto je Tito po svijetu pozajmio, nije imala nacionalno obiljezje. Skoro svih 22 milona gradjana bivse Jugoslavije direktno ili indirektno bilo je ukljuceno u unistenje sosptvene buducnosti u zajednickoj drzavi. 22 milijarde dolara pozajmljenih iz inostranstva stizalo je na otplatu, nezaposlenost je prijetila socijalnim buntom, drustvo se naslo pred reformama ili ratom. Reforme i demokratizaciju drustva je nudio Savezni premijer Ante Markovic a podrazumjevale su nuzno reformisanje drzavnog, armijskog i partijskog aparata, rat su nudili upravo nosioci tih aparata bjezeci u nacionalizam. Cetiri dominantno muske profesije: vojnici, vjerski sluzbenici, politicari i novinari su se nasle na istom zadatku borbe za ocuvanje pozicije ili sticanje novih, zlo je kucalo na vrata.

Nacionalizmi su trebali da prikriju i odloze i reformu i demokratizaciju ali je problem sto su u sustini bili protiv nacionalnih interesa naroda na prostoru bivse Jugoslavije. O toj transformaciji vlasti u nacionalizam injenim ciljevima tada (1991. godine) pise Vesna Pesic politicki aktivna u Markovicevim reformistima:

" /Odlaganje modernizacije, te prevazilazenja ekonomske zaostalosti, patrijarhalne uskogrudosti, razuzdanosti i netolerancije, odlaze i stvarnu nacionalnu afirmaciju, a jos vise resenje nacionalnih sporova koji su, od nastanka zajedniceke drzave tinjali, a s vremena na vreme, tragicno se rasplamsavali.

Srpski nacionalisti na celu sa Milosevicem nude "demokratsku federaciju" integralnu Jugoslaviju zasnovanu na "slobodnom gradjaninu i radikalnim demokratskim reformama" dok je rezervna varijanta vec na delu: velika Srbija u svojim etnickim, istorijskim i duhovnim granicam."

Cjeneci situaciju za sopstvenu poziciju nepovoljnom Milosevic je koristio adute koje je vec imao. Imao je silu cetvrte armije koju je munjevitim unutararmijskim prestrojavanjima potpuno doveo pod svoju kontrolu (JNA). Zatim je armije naroda u formi republickih Teritorijanih odbrana podveo pod komandu iste te armije a njihovo oruzje ( sa izuzetkom Slovenije) stavio u kasarne JNA.

Drugu polugu propadajuce drzave, partiju i njen aparat je povjerio supruzi Miri Markovic u formi "Saveza za Jugoslaviju" kasnije "Jugoslovenske ljevica", i jos su ostali organi, i institucije drzave te novac. Legitimnost je cuvao tragikomicnim figurama Sejde Bajramovica, Bore Kostica i sl. Novac posredstvom "Jugobanke" i slicnih bankovnih institucija povukao pod svoju kontrolu, prije zamjene novca, papirni novac "oprao" po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni.

Ideolosku osovu za sopstveni projekat svodjenja Jugoslavije na Srboslaviju pozajmio je od Ilije Garasanina i njegova "Nacertanjija" umivenog u novoj formi MEMORANDUMA SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) objavljenog 1986. godine u Beogradu. Ivan Stambolic, tadasnji predsjednik Predsjednistva Srbije, prvi covjek koji je stradao u politickim cistkama Slobodana Milosevica tada 1986. godine pise: "Memorandumom je bila prvi put ponudjena cjelovita optuznica protiv cjelokupnog drustvenog sistema, pocevsi od avnojevskih temelja Jugoslavije. On bi se mogao nazvati "in memoriam" za Jugoslaviju i Srbiju, za ravnopravnost, bratstvo i jedinstvo."

Sustinu Memoranduma Stambolic komentarise rijecima: "On u sustini, Srbiju ne vidi u Jugoslaviji, a Jugoslaviju ne vidi od sovinisticki zamisljene Srbije. Memorandum je samo posluzio da se otvori front nacionalisticke borbe za vlast..."Rijetki su tada u samoj Srbiji imali snage i hrabrosti da se suprostave novoj verziji Garasaninovog "Nacertanjija" u imenu Memoranduma SANU. Vesna Pesic tada pise: "Osnovu tog programa predstavlja opredjeljenje za Jugoslaviju kao zajednicki krov srpskog naroda; takvo opredjeljenje ima smisla ukoliko Srbi shvate da Jugolsavija nije njihovo vlasnistvo, da u njoj zive i drugi narodi s jednakim pravima da biraju svoju sudbinu".

Milosevic je shvatio da je demokratska i nacionalna emancipacija Srba najveca opasnost centralizmu koji je njega drzao na vlasti. "Tako su Srbija i srpski narod postali taoci mracnih ostataka bivseg rezima i njegovog vojnog centra kojim je sad rukovodio Milosevic a koji je izgradio Josip Broz" tvrdi dalje Pesiceva.

U "kuci" je po Milosevicu trebalo neke stvari pospremiti. Ukinuo je autonomije Vojvodini i Kosovu ali i izvrsio puc u Crnoj Gori, promjena Ustava je bila forma. Na ideoloskom planu posegnuo je za nacionalnim populizmom oslanjajuci se na teoriju ruskog teoreticara N. J. Danilovskog i njegov "opstenarodni element koji treba da ima prevagu nad individualnim elementom". Njegova maksima "Rus ako nije Rus, pretvara se u nista, u krpu" zamjenjena je tezom: "Srbin ako nije Srbin, pretvara se u nista, u krpu". Tako je krenula hajka na Srbe "koji nisu sa nama" sa nesrbima se i onako nije racunalo. O tome Pesiceva pise: "Brzo sam bila prokazana kao "dezurni izdajnik" sto je posebno neprijatno jer znas da te izdajnikom nazivaju izdajnici."

U Hrvatskoj je, svojim politickim potezima u Srbiji i drzavnim organima Jugoslavije ali i uz pomoc proustaske emigracije, doveo na politicku scenu Franju Tudjmana. Za Bosnu i Hercegovinu je imao cijeli paket mjera.Bosna i Hercegovna je bila uporiste Jugoslavije. Neki su je zvali "Jugoslavija u malom" a sustina je u tome da je Titova Jugoslavija nastojala da realizuje Bosnu i Hercegovinu u velikom u cemu ocito nije imala dovoljno pretpostavki. Razumljivo je da je svaki atak na Jugoslaviju trebao da pocne uzdrmavanjem Bosne. Milosevic ali ocito i njegovi politicki saveznici u Hrvatskoj pa i Sloveniji su, ne slucajno, pokrenuli cijeli paket afera koje su imale za cilj da naruse unutrasnje povjerenje, sigurnost, ranovpravnost ali i ekonomsku stabilnost Bosne.

Prisjetimo se vjestacki izazvane afere oko konfliktnog asistenta Voislava Seselja koji je dosao u sukob sa grupom penzionisanih oficira iste nacionalnosti kao i on sam ali je u zavrsnici njegov bunt vjesto prenesen na Branu Miljusa i Hamdiju Pozderca. Podsjetimo da je Pozderac bio podpredsjednik Predsjednistva SFRJ sto znaci buduci predsjednik i covjek od uticaja, Brano Miljus je bio poslednji predsjednik omladine BiH iz Titovog doba. Pozderac je bio predmet napada i u vjestacki izazvanoj aferi "Agrokomerc" ali i dio napada u aferi "Neum" da bi na kraju i fizicki bio likvidiran u zgradi Izvrsnog vijeca BiH. Tu je i afera sa Nenadom Kecmanovicem rektorom na Sarajevskom univerzitetu, Brankom Mikulicem saveznim premijerom bosanskim kadrom, ambasadorom Bijedicem i sl.

U najvecem dijelu ovih afera polazna adresa je Beograd. Cilj je bio obezglaviti Bosnu, iznutra je podijeliti i dovesti na politicku scenu politicke partije i lidere koji ce raditi na njenoj podjeli odnosno unistenju.U tom kontekstu treba vidjeti pozivanje u Beograd na razgovor onih koji mogu i hoce da u Bosni ucine ono sto se od njih ocekuje a posebno izbor onih koji su trebali da vode Bosance pravoslavce kod formiranja SDS-a (svjedocenja Nenada Kecmanovica, Vladimira Srebrova, Radovana Karadzica).U tom svjetlu treba vidjeti i ranije objavljivanje knjige Alije Izetbegovica "Islamska deklaracija" u Beogradu i njeno prevodjenje na sve svjetske jezike i slanje na sve relevantne politicke adrese u svijetu. Ali i politicko profiliranje same SDA stranke i njeno formiranje u Sandzaku. U tom kontekstu treba vidjeti i fizicko likvidiranje ljudi koji su se nasli na putu ideje podjele i unistenja i Jugoslavije ali i Bosne i Hercegovine (admiral Branko Cimic te kosovski politicar Morina u Beogradu, Hamdija Pozderac i Fuad Muhic u Sarajevu)

Seperacija Srbije od Jugoslavije pod firmom "borbe protiv seperatizma drugih" je mogla da pocne i ona se desila sa ukidanjem autonomija (Vojvodini i Kosovu) te pucem u Crnoj Gori, desila pucanjem po Sloveniji.U Sloveniji nije bilo nesto sto bi licilo na rat ali je bio potres poput zelene rakete za pocetak glavnog projekta. Potres za kadar u armiji koji je u cuvanju privilegija koje mu je ta armija do tada davala zazmirio pred cinjenicom da vise nije njegova da vise nije armija onih koji nisu mogli ili htjeli biti Srpski vojnici.

Vojnik iz Tuzle je tu tragikomicnu situaciju ni rata ni mira u Sloveniji duhovito oslikao rijecima: "Oni kao hoce da se odcjepe a mi im kao nedamo". Podpredsjednik Vlade Srbije Pavic Obradovic to tada tako i kaze: "Optuzuju JNA da nije Jugoslavoenska vojska, lazu, ali ipak mi cemo je povuci na prostore gdje zive Srbi". Onaj ko citati zna i hoce imao je poruku iz prve ruke. On politicar Srbije, "komanduje" armijom koja jos uvjek ima ime JNA. Podsjetimo da se to desilo skoro 2 godine prije otvorene agresije na Bosnu i Hercegovinu.Armija je povlacena iz Slovenije, dijelova Hrvatske i Makedonije, mijenjan joj kadar i gomilana je u Bosni, Hrvatskoj Kraini, Crnoj Gori, Srbiji i Kosovu.

Stipe Mesic, poslednji Predsjednik SFRJ bivsi bliski saradnik Franje Tudjmana, za rat u Hrvatskoj izmedju Milosevica i Tudjmana kaze: "Tajno su se dogovarali a javno kao ratovali". To je realna slika onoga sto se dogadjalo po Hrvatskoj oko Kragujevca ali i sa "trijumfalnim" operacijama "Bljesak" i "Oluja" u kojim Milosevic prije ispaljivanja i jednog metka podize 200 000 ljudi sa njihovih ognjista i prebacuje u prostore u Bosni ili u daleku neizvjesnot.Aferama izazvanim izvana, i pobjedom vjersko nacionalnih partija u njoj (SDS-a, HDZ-a i SDA) Bosna je 199.0-92. god. bila na pragu najgoreg. U to vrijeme u Evropi nije bilo zemlje gusce pokrivene vojnom silom kao Bosne. Tom silom je komandovao Slobodan Milosevic licno. I dok je u Srbiji cuvao poluge drzave prilagodjavajuci ih sopstvenim planovima to je u Bosni rusio njene sve elemente instalirajuci sopstvene.

Sevko Kadric, Iz knjige: "Bosnjastvo na vjetrometini"

© by Prof. Hamdo Camo