Slovenacko proljece ustupilo je mesto vrelom srpskom ljetu. U cijeloj republici, najvecoj u Jugoslaviji, milioni Srba okupljali su se na mitinzima. Dolazili su na takozvane "mitinge istine" o Kosovu, izvikujuci ime Slobodana Milosevica. To je licilo na budjenje religioznog zanosa. Celicni Milosevic jahao je na talasu nacionalizma koji je zapljusnuo cijelu Jugoslaviju. Posto je osigurao apsolutnu kontrolu nad srpskim Savezom komunista, okrenuo se prvo dvjema pokrajinama u Srbiji, a zatim i majusnoj Crnoj Gori i, konacno, samoj Jugoslaviji. Pojava nacionalizma slavljena je kao ponovo rodjeno dostojanstvo. Srbi su vjerovali da im je, posle pedesetogodisnjeg prisiljavanja na "bratstvo i jedinstvo", Milosevic jos jednom vratio nacionalni identitet, pravo da kazu da su Srbi. Njihovu zestinu potpirivala je stampa. Dnevne novine su udvostrucavale pa i utrostrucavale broj pravovjernih koji su ucestvovali na mitinzima. Iz dana u dan naslovi su postajali sve veci, a poruke sve eksplozivnije, sijuci strah u ostalim krajevima zemlje. Ali, izgledalo je, da tu niko ne moze nista.

Petog oktobra, masa ljudi naoruzana jogurtom i mlijekom u tetrapaku, opkolila je, a zatim i zbacila, rukovodstvo srpske sjeverne pokrajine Vojvodine. To rukovodstvo je lijepo zivjelo upravljajuci Pokrajinom i ne brinuci mnogo o tome sta Beograd misli. "Jogurt revolucija", kako je popularno nazivaju, bila je zavrsni cin u drami koja je pocela tri mjeseca ranije. Sudbina vojvodjanskog rukovodstva bila je zapecacena kada je Miroslav Solevic - covjek koji je svoju lojalnost potvrdio okupljanjem mase na Kosovu 1987. godine i koji je pomogao da se rezira Milosevicev dramatican govor u Kosovu Polju - organizovao miting u pokrajinskoj prijestolnici Novom Sadu. Za Solevica, nezgrapnog covjeka, miting je bio ogroman uspjeh, prvi u seriji protesta po Srbiji. Medjutim, Beograd je mislio da je prerano da bi miting mogao biti efikasan protiv novosadskog rukovodstva. Milosevic je poslao svog izaslanika da odgovori grupu iz Kosova Polja od puta na sjever Vojvodine, gdje su, u pravoj mjesavini nacionalnih grupa, Srbi cinili vise od pedeset procenata stanovnistva. Ali, Solevic je odbio. Milosevicevi ljudi su "zeljeli da pokazu da je dovoljno da pritisnu na dugme, pa da mi odgovorimo na njihov poziv", rekao je on. Umjesto da poslusaju, krenuli su na put noseci transparente na kojima je pisalo: "Mi vjerujemo u Savez komunista Jugoslavije", "Dolje Ustav iz 1974" i "Mir". Njihovi slogani bili su briljantni u svojoj jednostavnosti: "Kosovo u Srbiji", "Vojvodina je Srbija", "Zajedno smo jaci".

Po sopstvenom priznanju Solevic je ucinio sve sto je mogao da izazove konflikt sa novosadskim rukovodstvom. I nije se razocarao. Partijski lideri su se svojski potrudili da sprijece odrzavanje mitinga. Cak su iskljucili struju i vodu. To je bio nepromisljen potez. Ispalo je da vojvodjansko rukovodstvo napada "ugnjetene" kosovske Srbe, koje su beogradski mediji predstavljali kao mucenike za srpstvo. Pokazujuci svoju solidarnost, Srbi iz Novog Sada pridruzili su se svojoj kosovskoj braci u marsu prema centru grada. Zene su plakale. Ovaj slucaj, koji je posluzio kao test, ucvrstio je Milosevicevo uvjerenje da su "protesti" savrsen instrument za podstrekivanje javnog mnijenja i destabilizaciju lokalnih partijskih lidera. Ovakvim izlaskom na ulice, on je mogao da postavi svoje ljude u cijeloj Srbiji i njenim pokrajinama. Solevic je bio njegov istureni covek, onaj koji je postao poznat javnosti kao organizator Miloseviceve antibirokratske revolucije. Ali, iza scene je SDB - tajna policija, pomagala da se formiraju mase, obezbjedjujuci ucesnike iz fabrika i sa drugih radnih mjesta. Nije trebalo mnogo muke da se okupe ljudi koji su vjerovali da im je Milosevic donio nacionalnu slobodu.

Desetog jula, Bosko Krunic, jedan od lidera vojvodjanske Partije, pokusao je da odbrani autonomiju Pokrajine od Milosevicevih nastojanja da je stavi pod svoju kontrolu. Govoreci u jednom selu u Sremu, Krunic je insistirao - pateticno, jer je bio prestravljen od onoga sta ce se desiti - da se ne protivi ustavnim promjenama koje je Milosevic istjerivao silom. Priznao je da je dogovor o promjenama bio "tezak", ali je ipak pozvao Beograd da zaustavi svoj "necuveni pokusaj" da minira njegovo rukovodstvo. U stvari, Vojvodina je pokusavala da blokira ustavne promjene koje su zahtjevali srpski lideri. Medjutim, u strahu da ne izazove gnjev Beograda, Krunic je, cak i ovako kasno, pokusao da na Kosovo prebaci krivicu za odugovlacenje pregovora. Podsjetio je Milosevica da je, za razliku od neposlusne Pokrajine s pretezno albanskim stanovnistvom, plodna i napredna ravnica Vojvodine mirna:

Svi znamo da je najozbiljniji politicki problem Jugoslavije danas iseljavanje Srba i Crnogoraca sa Kosova. U isto vrijeme, mi smo prinudjeni da odgovaramo na neosnovane optuzbe. Mi u Vojvodini nikada nismo trazili da budemo republika. Zasto i kome, i koliko dugo treba da to ponavljamo?

Napad na autonomiju Vojvodine bio je takodje i napad na Krunicevo rukovodstvo i, ocigledno, sve privilegije koje su isle uz taj polozaj.

Njegove molbe nisu zaustavile beogradsku kampanju blacenja. Uzalud je Vojvodina pokusavala da dobije podrsku u redovima jugoslovenske partije. Petog oktobra 1988. godine Mihalj Kertes, Madjar i jedan od Milosevicevih najvjernijih egzekutora, poveo je gomilu fabrickih radnika koji su isli pjeske, autobusima, pa cak i traktorima, od Backe Palanke do cetrdeset kilometara udaljenog Novog Sada. Bombasticni Kertes regrutovao je demonstrante medju fabrickim radnicima u svojoj rodnoj Palanci. U predstavi u kojoj su glavni glumci bili Kertes, Radovan Pankov i Nedeljko Sipovac, koji ce postati sljedeci lider Vojvodine, masa od oko 15.000 ljudi rugala se partijskom rukovodstvu. Bacajuci kamenje na zgradu skupstine, ljudi su izvikivali: "Dolje foteljasi". Zasipali su zgradu jogurtom, na krstenju "antibirokratske revolucije" koja je od Milosevica napravila najmocnijeg covjeka u Jugoslaviji.

• Historija Bosne i Hercegovine