Hrvatska je u tisini pratila Milosevicev uspon. Dvadeset godina ova zapadna republika - druga po velicini u Jugoslaviji - bila je poznata kao Tiha Republika, nakon sto je Tito 1971. slomio nacionalisticki pokret, Maspok, na celu sa frakcijom vodecih hrvatskih komunista. Partijski lideri koji su bili na celu ovog pokreta su smijenjeni; u stvari, svi koji su sa tim imali i najmanje veze bili su otpusteni ili zatvoreni. Hrvatska kulturna organizacija, Matica Hrvatske, bila je raspustena posto je postala glavno srediste nezadovoljstva sa nacionalistickom platformom koja je ozivljavala ekonomske i historijske prituzbe protiv Srba. Skoro dvije decenije kasnije, mnogi tada izbaceni lideri Maspoka ponovo su se pojavili da uzmu ucesca u visepartijskim izborima u zemlji, prvim od Drugog svetskog rata. Pobjednik na tim izborima, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) dosla je na vlast uz pomoc ispolitizovane zajednice hrvatskih emigranata u inostranstvu, od kojih su mnogi pobjegli iz Jugoslavije posle Drugog svetskog rata ili, u drugom talasu, poslije 1971. Cvrsto jezgro hrvatske emigracije dugo je predstavljano kao bauk u komunistickoj Jugoslaviji i dvadeset godina bilo optuzivano za medjunarodni terorizam. U klimi neprijateljstva stvorenoj Milosevicevom vladavinom, HDZ je bila masovni pokret koji je lako pridobio glasace zaklinjuci se da ce ostvariti hiljadugodisnji san o hrvatskoj drzavi.

Hrvati, ozlojadjeni jos od sloma Maspoka, dugo su cekali na promjenu. Agenti drzavne bezbjednosti i vojni obavjestajci ispitivali su svakoga za koga se sumnjalo da je imao veze se hrvatskom emigracijom, koja je navodno odlucno nastojala da obnovi nezavisnu hrvatsku drzavu. Za komunisticku Jugoslaviju, hrvatska nezavisnost bila je tabu tema, a razgovor o njoj jednak pokusaju da se rehabilituje ustaska Nezavisna Drzava Hrvatska (NDH). Svako hapsenje bilo je upozorenje - Jugoslavija je budna i nece tolerisati nikakvo ispoljavanje hrvatskog nacionalizma. Zatvorske kazne izricane su za pjevanje nacionalistickih pjesama ili nosenje sahovnice, hrvatskog crveno-bijelog amblema koji je bio i grb pronacisticke NDH u 1941. Pitanje je koliko je od ovih simbola "neprijateljske aktivnosti" podmetnula policija. Na primjer, posjedovanje materijala u kome se vrsi ekstremisticka propaganda moglo je covjeka odvesti u zatvor. Ustaski pamflet, poslat iz Njemacke bio je dovoljan dokaz da se protiv nesrecnog primaoca u Zagrebu podigne optuznica, iako on o tome mozda nista nije znao.

Uz ovakvu selektivnu represiju, hrvatska nacionalna elita gajila je osjecaj odvojenosti od istocnih dijelova zemlje. U mentalnom sklopu hrvatskog nacionaliste, Srbija je bila komunisticka, zaostala i siromasna, dok je Hrvatska - razvijena i moderna - pripadala civilizovanoj Centralnoj Evropi, njenom kulturnom nasljedju koje je vjekovima bilo vezano sa Austro- Ugarskom. I dok se formirao borbeni poredak, Hrvati su inzistirali na tome da oni ne pripadaju mracnom vizantijskom svijetu Balkana. Gundjali su, da Srbi upravljaju dogadjajima i da su previse zastupljeni u medijima i snagama bezbjednosti. Interesovanje za katolicku crkvu je raslo. Za mnoge Hrvate to je bila potvrda njihovog identiteta - ono sto ih je razlikovalo od njihovih sunarodnika pravoslavnih Srba - a ne izraz vjere.

U vrijeme pada komunizma u Istocnoj Evropi 1989, zaglusujuci eho hrvatske tisine odzvanjao je kroz ovu zapadnu republiku. Uspon Milosevica dao je kredibilitet onima koji su trazili da Hrvatska napusti Jugoslaviju da bi se izmakla ispod srpske cizme i sluzio je kao upozorenje cak i jugoslovenski najsnaznije orijentisanim Hrvatima da je doslo vrijeme da se preduzmu hitne reforme.

Godinama, posto se srpski nacionalizam ucvrstio u Beogradu i doveo Milosevica na vlast, ponasanje hrvatskih nacionalista jos uvijek je bilo priguseno, sto pokazuje koliko je efikasno hrvatski nacionalizam bio potisnut. Ogromne srpske procesije i masovni mitinzi, prepuni srpske ikonografije i simbola dominacije, bili su cesto vidjena stvar, ali su njihovi hrvatski pandani ostali preplaseni i skriveni sve do 1990. Tada su hrvatski intelektualci iz svih politickih krugova poceli da sapucu po kafeima i setaju gradskim parkovima da bi izbjegli uho drzave. Raspravljali su o raznim kombinacijama u vezi s tim sta bi trebalo uciniti. Najuticajnijoj grupi pripadao je bivsi general JNA i historicar Franjo Tudjman. Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) odrzala je 28. februara 1989. svoj prvi javni skup. Kratko obavjestenje emitovano u posljednim vijestima bilo je dovoljno da privuce pristalice HDZ. Partija nije legalizovana do decembra 1989. kada su, slijedeci primjer Slovenije, hrvatski komunisti odlucili da raspisu visepartijske izbore. Komunistima je ponestalo energije. Nesloga izmedju konzervativnih pristalica cvrste linije i reformatora paralisala je partiju. Od vremena Maspoka, jedan od najvaznijih kriterijuma za ulazak u hrvatsku vladajucu elitu bio je odsustvo (ili odricanje od) nacionalizma. Sada, kada je Milosevic bio na svom vrhuncu, dio hrvatskog partijskog rukovodstva zelio je da progovori - dok je drugi dio savjetovao cutanje, na pocetku cak i podrsku srpskom lideru. Reformatori, kao sto je bio Celestin Sardelic, vidjeli su opasnost u Milosevicu i istovremeno bili uvjereni da je potrebna promjena uloge komunisticke partije. Unutrasnji sporovi su, medjutim, sprijecili reformatore da sprovedu uvjerljivu izbornu kampanju.

Pripremajuci se za izbore, Tudjman je uskomesanoj masi dao ono sto je zeljela: jaku dozu nacionalizma kao protivotrov zestini koja je stizala sa istoka. Iako je, za razliku od Milosevica, Tudjman bio istinski nacionalista, oba lidera su svoju moc izgradila na mobilizaciji masa. Predsjednik hrvatskih komunista Ivica Racan cija je partija sa novim imenom Partija demokratskih promjena izgubila od HDZ-a na izborima, shvatio je da Beograd doprinosi Tudjmanovoj popularnosti.

Miloseviceva agresivna politika bila je najjaca propaganda za Tudjmana. Milosevic je slao svoje druzine u Hrvatsku da igraju i pjevaju : 'ovo je Srbija' sto je oslobadjalo nacionalni ponos i izazivalo nacionalisticke reakcije Hrvata, a sto je Tudjman efikasno koristio.

Zavjet da ce stvoriti hrvatsku drzavu bio je i Tudjmanova licna opsesija. Rodjen 1922. godine, brzo je poslije rata unaprijedjen u cin generala. Mnogo godina kasnije, on je svoju hrabrost u partizanima pravdao mladalackom borbom za slobodnu Hrvatsku, a ne Jugoslaviju.

Uprkos komunistickoj proslosti, Tudjmanova nacionalisticka legitimacija bila je sasvim u redu. Iako ga je Tito imenovao za vrhovnog politickog komesara, on je vec 1967. godine smijenjen zbog nacionalizma. Tudjman nikada nije propustio priliku da istakne da je on bio avangarda Maspoka. Bio je zatvaran i sedamdesetih godina - u vrijeme cistki Maspoka - a zatim ponovo u osamdesetim. Iz postovanja prema njegovoj partizanskoj proslosti, Tudjman je u zatvoru imao bolji tretman od svojih sapatnika nacionalista. Jedan zatvorenik bio je zaprepascen zatvorskim privilegijama i odvojenim smjestajem bivseg generala: Tudjman je bio smjesten u relativno komfornu zatvorsku bolnicu i svaki dan dobijao toplu vodu za brijanje. Naprasiti Tudjman nije bio obican disident. Pricalo se da je veliki pisac, Miroslav Krleza, enfant terrible hrvatskih intelektualaca, intervenisao kod Tita, da se Tudjmanu suspenduje zatvorska kazna.

Preferencijalni tretman bio je Tudjmanu jos dragoceniji izvan zatvora. On ce i odrediti buducnost Hrvatske. Za razliku od mnogih disidenata u Jugoslaviji, njemu je bilo dozvoljeno da ima pasos. U toku osamdesetih on je putovao u inostranstvo, ucvrscujuci veze sa hrvatskom emigracijom, koja ce mu, konacno, pomoci da osigura svoju poziciju lidera hrvatske nacije. Od svih kandidata opozicije, Tudjman je jedini mogao da odrijesi kesu hrvatske emigracije. Izborna kampanja u aprilu 1990. g. je navodno kostala cetiri miliona dolara.

Nekada politicki parija, Tudjman je godinama cekao da se kolo srece preokrene. On je, sa jedne strane, mogao da racuna na sacicu njemu odanih ljudi koji su se usudjivali da ga posjete u njegovom prostranom domu u brdima iznad Zagreba, u ekskluzivnom predgradju Tuskanac. Uprkos iskrivljenom osmjehu i ukocenom ponasanju, Tudjman se drzao kao covjek koji vjeruje da mu je sudbina dodijelila velicanstvenu ulogu. Njegovo drzanje se djelimicno moze pripisati njegovoj vojnickoj proslosti, ali isto tako i snazi njegovog licnog uvjerenja, da je predodredjen da vlada.

Tudjman je pao u nemilost zbog grijeha nacionalizma - jedno od njegovih najpogresnijih ubjedjenja bilo je, da su komunisti ogromno uvecali broj srpskih zrtava u Drugom svjetskom ratu. Vojni establisment, bio je van sebe od bijesa zbog njegove tvrdnje, da je zvanicno navodjen broj od 600.000 Srba, Jevreja i Cigana ubijenih u ustaskom koncentracionom logoru Jasenovac vise nego desetostruko uvecan. Tudjman je, medjutim, tvrdio da je za vrijeme Drugog svjetskog rata u cijeloj Hrvatskoj ubijeno oko 60.000 ljudi. Rasprava o tome, koliko je zaista Srba poginulo od ruku ustaskih eskadrona smrti i u koncentracionom logoru ustaskog vodje Ante Pavelica nije, i, vjerovatno, nikada nece biti rijesena. Ovakvim javnim sporenjem, Tudjman je zadobio povjerenje i najradikalnijih emigranata - to je bilo njegovo pokajanje za partizansku proslost.

Ipak, njegova slaba tacka bio je Tito. Stavise, kasnije ce, kada je vec postao mocni predsjednik, biti ismijavan zbog pokusaja da imitira nonsalantnog jugoslovenskog diktatora. U svojoj knjizi Velike ideje i male nacije 1969, Tudjman je pisao da se miroljubivi i nezavisni kurs Jugoslavije moze pripisati Titu kao "jednom od najistaknutijih drzavnika novih nacija i savremenog svijeta uopste".

• Historija Bosne i Hercegovine