Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
Plan Lorda Karingtona, Septembar 1991 - Januar 1992





"Jugoslavija la carte"

Kada je lord Karington preuzeo zadatak da obezbjedi mir u Jugoslaviji, predsjednik Savjeta ministara inostranih poslova EZ, Hans van den Bruk mu je rekao da pokusa da "u roku od dva mjeseca" postigne sveobuhvatno mirovno rjesenje. Karington je prihvatio posao pod tim uslovima, ali je kasnije rekao da je uvjerenje Van den Bruka, da se problemi raspada Jugoslavije mogu rjesiti za tako kratko vrijeme - posmatrano s vremenske distance - bilo "apsolutno besmisleno", znak da "smo svi bili prilicno nesvjesni koliko ce to biti tesko ostvariti".

Karington je ugladjeni, ljubazni engleski aristokrata sa zapazenom diplomatskom karijerom iza sebe, covjek kome u klasno svjesnoj Britaniji rijec "drzavnik" prirodno pristaje. Bio je prvi ministar inostranih poslova u vladi gospodje Tacer, njemu je pripadala najveca zasluga za izvodjenje bivse britanske kolonije Rodezije iz gradjanskog rata i njenog izrastanja 1980, pod nazivom Zimbabve, u nezavisnu drzavu. Dvije godine kasnije, preuzeo je licnu odgovornost za neuspjeh u sprjecavanju argentinske invazije na Foklandska ostrva i dao ostavku na funkciju ministra u vladi, odricuci se iz principijelnih razloga posla koji je najveci dio zivota prizeljkivao. U tadasnjim politickim nekrolozima, bio je oznacen kao covjek od neospornog integriteta. Karijeru je nastavio kao generalni sekretar NATO-a; sada u nekoj vrsti polu-penzije, bio je na funkciji predsjednika "Kristija", londonske aukcijske kuce. Od samog pocetka, ucesce Karingtona u jugoslovenskom sukobu stvaralo je utisak da je rijec o amateru sa skracenim radnim vremenom, posto se Karington nije namjeravao odreci svog svakodnevnog posla. U skladu sa Van den Brukovim naivnim uvjerenjem da se ustavni okvir buduce Jugoslavije mogao dogovoriti u trajanju njegovog sestomjesecnog predsjedavanja Zajednicom, lord Karington je svoje vrijeme dijelio izmedju holandske prijestolnice i pozlacene raskosi Kristijevih dvorana za aukcije, u londonskom Vest endu.

Prvu sjednicu Konferencije o Jugoslaviji Karington je sazvao u Hagu 7. septembra. Bio je to skup pun gorcine. Vec poslije prvog sastanka sa Tudjmanom i Milosevicem shvatio je, da ce, bez posredovanja u sklapanju ustavnog sporazuma, dva najveca naroda pokusati da silom nametnu rjesenje ostatku Jugoslavije:

Kada sam prvi put razgovarao sa predjsednicima Tudjmanom i Milosevicem, postalo mi je sasvim jasno da njih dvojica imaju uzajamno prihvaljivo rjesenje, odnosno da izvrse podjelu. Namjeravali su da podjele Bosnu i Hercegovinu. Srpska (podrucja) bi isla Srbiji, hrvatska (podrucja) Hrvatskoj. I nisu mnogo brinuli, nijedan od njih, sta ce biti sa muslimanima. A, sto se Slovenije tice, nije im bilo mnogo stalo do nje.

Slovenija je vec de facto imala nezavisnost; ni Srbi, ni Hrvati nisu brinuli o posljedicama tog cina. Karington je znao sta to znaci: pokusati ponovo sastaviti Jugoslaviju, sada bi bilo isto sto i zatvoriti vrata od stale, kad je konj iz nje vec otkasao. Prema tome, krenuo je od pretpostavke da se Jugoslavija vec raspala. Medjutim, veoma rano je isto tako shvatio i posljedice neposrednog priznavanja slovenacke i hrvatske nezavisnosti. Insistirao je da im se ne prizna nezavisnost, dok se ne pronadje ustavno rjesenje na nivou Jugoslavije, koje bi bilo prihvatljivo za sve republike. Samo u ovom pogledu, Karington se, bez obzira sto je djelovao poluodsutno i samo dijelom posvecen zadatku, u vecoj mjeri priblizio ustavnom okviru koji je mogao doprinijeti mirnom ili bar manje krvavom raspadu Jugoslavije, od svih ostalih sto su dosli poslije njega.

Karington je krenuo od one tacke, na kojoj se neuspjeli plan Izetbegovica i Gligorova zavrsio: priznao je sest republika kao konstitutivne jedinice bivse savezne drzave i ponudio plan koji bi svakoj od njih dao onoliko suvereniteta koliko su zeljele. Bio je to, kao sto rece lord Karington, pokusaj da se sastavi "meni" medjurepublickih institucija - za spoljnu politiku, ekonomska pitanja, zajednicku valutu, odbranu itd. Svaka republika bi odabrala institucije u kojima bi ucestvovala.

Smatrao sam da je to ispravan nacin, jer bi omogucio onima koji zele nezavisnost da budu nezavisni, i da se pridruze centralnoj organizaciji, u onoj mjeri u kojoj to zele. Oni koji ne zele nezavisnost, e, pa, oni bi mogli da ostanu u onome sto je bila Jugoslavija. Drugim rijecima, mogli bi to da urade, da tako kazem, la carte.

Medjutim, ono sto je postalo poznato kao Karingtonov plan dozivjelo je neuspjeh iz istog razloga iz kojeg je propao i plan Izetbegovica i Gligorova: Milosevic je bio protiv.

Cetvrtog oktobra, Karingtonu je uspjelo nesto sto je on smatrao probojem. Spojio je Tudjmana i Milosevica, zajedno sa saveznim ministrom odbrane, Veljkom Kadijevicem. Dogovorili su se da podjele rad mirovne konferencije na dvije radne grupe: prva, i vaznija, trebalo je da se bavi ustavnim uredjenjem buduce zemlje, a druga bi se posvetila na zaustavljanju borbi u Hrvatskoj koje su, od prethodnog sastanka, 7. septembra, drasticno eskalirale. Na tom sastanku, svi ucesnici su se saglasili oko tri principijelne tacke od kojih je mirovna konferencija trebalo da krene. Prema zapisniku sa sjednice, te tri tacke su bile:

A. labava asocijacija ili savez suverenih ili nezavisnih republika.

B. odgovarajuci sporazumi koji bi se sklopili radi zastite nacionalnih zajednica, ukljucujuci garantovanje ljudskih prava i eventualno davanje specijalnog statusa odredjenim podrucjima.

C. nemogucnost jednostranih promjena granica.

Izgledalo je da je Milosevic, pod medjunarodnim pristiskom, konacno prihvatio stav da republike, a ne narodi, predstavljaju legitimne konstitutivne jedinice savezne Jugoslavije.

Cetiri dana kasnije, pocela su zasjedanja radnih grupa. Zadatak radne grupe za institucionalne odnose bio je da utvrdi oblasti od zajednickog interesa, oko kojih bi se mogle izgraditi svejugoslovenske institucije. Rasprava se gotovo odmah vratila na besplodno prepucavanje koje je bilo tako svojstveno predsjednickim sastancima na vrhu, u proljece i ljeto te godine. U zapisniku sa te sjednice stoji: "Osnovni stav Slovenije bio je, da prihvati samo veoma ograniceni zajednicki institucionalni okvir". Hrvatska je bila spremna na saradnju u brojnim oblastima, ali samo na medjuvladinoj osnovi; drugim rijecima, pod uslovom da takva saradnja ne narusi njenu nezavisnost. Oba stava su bila nepopustljiva. Medjutim, sami po sebi oni nisu bili u suprotnosti sa la carte projektom za Jugoslaviju lorda Karingtona. Srpski stav to jeste bio. Pored ostalog u zapisniku stoji i sljedece:

Srbija nije mogla da prihvati dalji tok razmatranja u radnim grupama koje bi se zasnivalo na najnizem mogucem imenitelju utvrdjenih interesa i institucionalnih okvira. Konferencija treba da pokusa da utvrdi stvarne zajednicke interese koji bi se mogli braniti u zajednickoj drzavi. Od sustinske je vaznosti da svi Srbi zive u jednoj drzavi, a ne u vise nezavisnih republika, povezanih necim neznatno visim od medjudrzavnih odnosa. Ukoliko to ne prihvate ostale republike, ispravno bi bilo priznati one republike koje je zele /nezavisnost/, ali tek posto se rijesi pitanje sukcesije Jugoslavije i posto se postigne dogovor o promjeni granica. /Podvukli autori/

Drugim rijecima, Srbija ne samo sto je htjela da anektira one dijelove Hrvatske (i indirektno Bosne i Hercegovine) u kojima su Srbi bili vecinsko stanovnistvo, vec je htjela da bude i jedina legitimna drzava nasljednica nekadasnje savezne republike. Pristajanje na dobrovoljni raspad, ponistilo bi ove ambicije.

Bez obzira na sve, Karington nije odustajao. Do sredine oktobra, rat u Hrvatskoj se nekontrolisano rasplamsao (vidi prethodnu glavu). Karington je trpio sve vece kritike zbog svoje upornosti da pronadje zajednicki jezik sa onima koji su nalozili razaranje Vukovara i opsadu i bombaradovanje Dubrovnika. Karington je, 16. oktobra, dostavio republickim liderima detaljan predlog na sedam strana, pod naslovom "Okvir za sveobuhvatno rjesenje."

Karingtonov plan je gurnut u sjenku razbuktavanjem rata u Bosni i intervencijom Ujedinjenih nacija. Pa ipak, on zasluzuje daleko vece priznanje za ono sto je pokusao da postigne, ako ni zbog cega drugog, a onda zbog toga sto predstavlja dokaz do koje mjere su medjunarodna zajednica i ostale republike bile spremne da idu da bi umirili srpska strahovanja i zadovoljili njihove teznje. Plan je garantovao siroku lepezu individualnih, kulturnih i politickih prava Srbima izvan Srbije. U onim podrucjima, u Hrvatskoj i Bosni, u kojima su cinili vecinu, Srbi bi na osnovu haskog predloga imali pravo da, po sopstvenom izboru, koriste nacionalna obiljezja i zastave, pravo na drugo drzavljanstvo koje bi dobili pored drzavljanstva maticne republike, kao i na sistem obrazovanja koji "postuje vrijednosti i potrebe" Srba. Konacno, dato im je pravo na sopstveni parlament, sopstvenu administrativnu strukturu, ukljucujuci regionalne policijske snage, i sopstveno sudstvo.

 

Izdanje: "Smrt Jugoslavije"
Prevod na bosanski jezik: Prof. Hamdo Camo



Vezano za temu:


Historija Bosne i Hercegovine





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved