"Kafana kod posljednje sanse"

Kada se Lord Oven vratio u Beograd 23. aprila, znao je da mu je kriza u Srebrenici dala novo oruzje u njegovoj kampanji da ubjedi Srbe da prihvate Vens-Ovenov plan. Nakon poraza u Srebrenici Savjet bezbjednosti donio je Rezoluciju koja je jos vise poostrila vec postojece sankcije protiv krnje Jugoslavije. Sredstva Beograda u inostranstvu bice zamrznuta, a tranzit kroz Srbiju i Crnu Goru zabranjen - sto je predstavljalo najsiri skup obaveznih sankcija ikada zavedenih u istoriji UN.

Plan podjele ili, kako je insistirao Lord Oven, rekonstituisanja Bosne u 10 pokrajina prvi put je predlozen u Zenevi januara 1993. godine. Vens i Oven su radili na planu cetiri mjeseca prije nego sto su ga podnijeli zaracenim stranama. On je priznavao Bosnu unutar njenih postojecih granica, ali je davao znatno decentralizovana ovlascenja svakoj od 10 pokrajina koje su bile definisane, prevashodno, na etnickoj osnovi: tri pokrajine imale bi srpsku vecinu, dvije hrvatsku vecinu, tri muslimansku, a jedna mjesovitu hrvatsko-muslimansku. Deseta pokrajina - Sarajevo, zadrzala bi podjelu vlasti izmedju sve tri etnicke grupe. Republika bi zadrzala centralnu vladu, ali bi njena ovlascenja bila minimalna.

Srbi su odbacili plan zbog raspodjele teritorije. On je predvidjao vracanje velikih teritorija koje su zauzeli silom u prvim mjesecima rata, a koje su imale muslimansku vecinu koja je bila "ociscena". Prema planu, veci dio doline rijeke Drine i veliki dijelovi sjevero-zapadne Bosne trebalo je da se vrate pod "muslimanski" suverenitet. On je Srbima uskracivao jedinstvenu cjelovitu teritoriju zbog koje su i vodili rat. Tvrdili su da ce prema planu Srbi biti primorani da zive u izolovanim dzepovima teritorije bez sigurne kopnene veze izmedju pojedinacnih dzepova i sa samom Srbijom. Vens i Oven su dokazivali da je to najbolji nacin da se obezbjedi da Srbi nastave da zive kao dio multinacionalne drzave, jer bi medjuzavisnost, prema planu, bila neizbjezna.

Bosanska vlada takodje je u pocetku odbacila plan sa obrazlozenjem da su ovlascenja data centralnoj vladi izgledala tako slaba da bi nacionalne pokrajine bile, u stvari, samoupravne. Ona je to smatrala etnickim dijeljenjem zemlje. Rekla je da plan sankcionise etnicko ciscenje - optuzba koju je Lord Oven gorko odbacio. Do marta, medjutim, Izetbegovic je pod intenzivnim diplomatskim i vojnim pritiskom promjenio stav i prihvatio plan - djelimicno da bi pridobio medjunarodnu zajednicu, a djelimicno, kako je sam priznao, zato sto je bio siguran da ga Srbi nece nikad prihvatiti i da stoga nikada nece ni biti sproveden.

Hrvati su bili odusevljeni planom. Mate Boban, lider bosanskih Hrvata, jedva da je uspio da sakrije svoju razdraganost kada je video mapu. Ona je Hrvatima davala upravo ono sto su htjeli: njihove pokrajine su formirale velike blokove teritorije povezane sa samom Hrvatskom, a zadirale su duboko u samo srce srednje Bosne. Odmah su potpisali plan. Zbog njihovog odusevljenja mirovnom konferencijom u Zenevi nastala je sala da inicijali HVO, odbrambenih snaga bosanskih Hrvata, znace "Hvala Vens Oven!"

Do aprila ostalo je samo da se Srbi ubjede. Oven se sastao sa Milosevicem, Bulatovicem i Cosicem u drzavnoj vili u Boticevoj ulici u sumovitom dijelu Beograda u neposrednoj blizini Titovog groba. Prema Bulatovicu, "sastanak se odvijao ovako - lord Oven je podnio plan, znao je sta mi hocemo, koji su nasi interesi, i pokazivao nam je da se plan ne kosi sa nasim interesima. Nakon nekoliko sati, g. Milosevic je rekao: ‘U redu, ja cu da prihvatim plan. Ubjedili ste nas. Pozvacemo bosanske Srbe da saslusaju vase objasnjenje’".

Sta je dovelo do ove potpune promjene stava?

Lord Oven je smatrao da je Milosevica pokolebala medjunarodna koalicija koja se postrojavala protiv njega. Znao je koliko ce stete nov paket sankcija nanijeti privredi koja je vec bila unistena troskovima vodjenja rata, a koji je, najvecim dijelom, placen inflatornim finansiranjem. "Ovo je ocito bila cisto ekonomska odluka", kasnije je rekao Oven. "Nije zelio finansijske sankcije, trebalo je da zavedemo finansijske sankcije mjesecima, cak i godinama ranije."

Milosevic se do tada uzdao u Ruse, da ce staviti veto na rezoluciju o finansijskim sankcijama. Rusija je trazila od Amerikanaca da ne forsiraju to pitanje na Savjetu bezbjednosti dok se ne odrzi referendum o novom ustavu Rusije koji je bio zakazan za 27. april, jer bi sagledana mjera protiv Srba pothranila podrsku Jeljcinovim nacionalistickim protivnicima. Stejt Department, u nastojanju da podupre Jeljcinovu bazu, obecao je da nece pokretati to pitanje pod uslovom da, u medjuvremenu, Srebrenica ne padne ili da ne izgleda opasno blizu pada. Sesnaestog aprila, Oven je telefonirao Milosevicu i rekao mu: "Slusajte, Vi jednostavno morate da zaustavite zauzimanje Srebrenice". Milosevic je rekao Ovenu da poznaje tamosnjeg muslimanskog komandanta (Oric je prije rata bio Milosevicev tjelohranitelj) i da zna da su lokalni Srbi ogorceni zbog izgubljenih bitaka u borbi sa Oricevim snagama prethodne godine u kojima je na stotine Srba izginulo. Milosevic je rekao Ovenu da ce, ako Srbi udju u Srebrenicu, nastati haos. "Ne sumnjam da je intervenisao kod Mladica, da ih zaustavi da ne zauzmu Srebrenicu", rekao je Oven.

Takodje nema sumnje da je rezolucija o finansijskim sankcijama imala snazan uticaj. Savezni predsjednik Dobrica Cosic kasnije se zalio da su one stavile krnju Jugoslaviju "u neku vrstu koncentracionog logora cije granice cuva avijacija i flota NATO-a i medjunarodna policija."

Milosevic je imao jos jedan razlog zbog kojeg je odlucio da podrzi Vens-Ovenov plan. Kada su se sastali 24. aprila, Milosevic je zatrazio od Ovena "razjasnjenje" tri kljucna elementa plana. Prvi se odnosio na status sjevernog koridora, koji je povezivao teritorije bosanskih Srba na sjeverozapadu republike sa samom Srbijom. Oven je potvrdio da ce dio tog koridora, prema planu, ici kroz pokrajinu Posavinu, koja ce imati hrvatsku vecinu. Milosevic je pitao kakva ce se zastita obezbjediti za odrzavanje reda u ovom koridoru. Oven mu je pruzio uvjeravanja da ce se tu rasporediti povece UN snage. (Oven je kasnije dobio obecanje od Rusa za razmjestanje ruskih trupa duz sjevernog koridora. Ovo je zadovoljilo Milosevica, po pitanju ove njegove kljucne preokupacije).

Drugo "razjasnjenje" koje je trazio odnosilo se na ustavno ustrojstvo. Privremeni ustav predvidjen u Vens-Ovenovom planu podrazumijevao je kolektivnog sefa drzave, Predsjednistvo od vise clanova sa predstavnicima sva tri naroda. Milosevic je pitao, da li ce se odluke donositi vecinom glasova ili "konsenzusom". Sistem vecinskog glasanja bi uvijek omogucio koaliciji muslimana i Hrvata da nadglasa Srbe. "Konsenzus", sa druge strane bi, de facto, dao pravo veta svakom od naroda. Srbi bi tako bili u poziciji da onemoguce to tijelo da funkcionise. Oven je pruzio uvjeravanja Milosevicu, da ce se odluke bosanskog Predsjednistva donositi "putem konsenzusa". Posto Sajrus Vens nije bio prisutan, Milosevic je pitao da li je ovo misljenje oba kopredsjednika mirovne konferencije. Herb Okun, Vensova desna ruka, koji je bio sa Ovenom, telefonirao je Vensu koji je potvrdio da su on i Oven saglasni, kada je rijec o tom pitanju: odluke Predsjednistva morace se donositi konsenzusom. "Time se samo obezbjedjivalo da se njima (Srbima) tokom vazenja privremenog ustava ne moze nametnuti silom nista sa cim se oni ne saglase", kasnije je objasnio Oven. "Tako oni u stvari imaju pravo veta - poprilicno tezak oblik vladavine, uzgred budi receno, moram reci. Ali, to je bilo ustrojstvo koje je bilo ponudjeno."

Treca oblast od znacaja bila je teritorija koju su Srbi osvojili, ociscena od svojih muslimanskih i hrvatskih stanovnika, ali koja bi prema planu morala da se stavi pod hrvatski odnosno suverenitet bosanske vlade (muslimanski): to je bilo vise od trecine teritorije pod kontrolom Srba. Prema Milosevicu, Oven je dao uvjeravanja da se nece dozvoliti hrvatskim i snagama bosanske vlade da rasporede svoju policiju na tim teritorijama; "samo ce se snage UN koje ce garantovati licnu bezbjednost, bezbjednost imovine i bezbjednost gradjana moci rasporedjivati u tim oblastima", rekao je.

Tako je Milosevic ubjedjen da mu Vens-Ovenov plan obezbjedjuje nacin za ostvarivanje njegovog centralnog ratnog cilja - stvaranja odrzive srpske drzave na bosanskoj teritoriji. Cak se cinilo da on pruza i perspektivu da ce se ta drzava, u praksi, ako ne i na papiru, sastojati od jednog cjelovitog neprekinutog teritorijalnog entiteta - iako je, u teoriji, Vens-Ovenova mapa Srbima davala tri odvojena komada teritorije povezana samo putevima pod zastitom UN. Miloseviceva racunica je bila, da bi Srbi mogli da potpisu plan, a da zatim opstruiraju njegovo sprovodjenje, bas kao sto su to cinili u Hrvatskoj prethodne godine. U stvari, uvidio je da plan, cak nikada, nece ni doci u tu fazu.

Oven je ostao u vili i cekao na poziv. Nadao se da ce mu Milosevic reci da su bosanski Srbi ubedjeni. To bi, opet, omogucilo Ovenu da signalizira Njujorku da ne krene sa sprovodjenjem Rezolucije o finansijskim sankcijama.

Milosevic je pozvao Karadzica, Koljevica i Krajisnika. rekao im je da je Oven dao kljucna "razjasnjenja" koja su znacila, otvoreno govoreci, da Srbi mogu da potpisu plan, a da ne moraju da ga sprovode. Bosanski Srbi bili su zgranuti i razocarani sto Milosevic vrsi pritisak na njih da potpisu plan. "Njegov glavni argument", Karadzic je priznao kasnije, "bio je taj da ce plan biti nemoguce sprovesti. Ali, ovo je za nas bilo isuvise rizicno i ja to nisam mogao da prihvatim, jer sam znao da je medjunarodnoj zajednici potrebno samo 10 hiljada vojnika u Zvorniku i posavinskom koridoru da neutralise Srbe." Koljevic je takodje sumnjao u Milosevicevu procjenu da, jednom kada plan bude potpisan, medjunarodna zajednica nece vrsiti pritisak da se on u potpunosti i sprovede:

Milosevic je racunao na cinjenicu da se Vens-Ovenov plan nece moci sprovesti na nacin na koji je zamisljen i da su Srbi dobili dovoljnu politicku sansu za dalju autonomiju, za dalje razvijanje tog procesa. On je gledao na Vens-Ovenov plan prije kao na prvi pozitivni korak nego na njegovu konacnu formu. I naravno, htio je da se oslobodi sankcija sto je prije moguce.

• Historija Bosne i Hercegovine