Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
Vasingtonski sporazum, Februar 1994





Americka politika prema Bosni odnosila se po principu vruce - hladno otkada je Klinton preuzeo duznost. Zapravo, Vasington i nije mogao da ucini bog zna sta. Srbi su tada vec bili zauzeli 70 odsto Bosne, a muslimani i Hrvati su se medjusobno ubijali oko ostatka. Povucena je crta - SAD nisu bile voljne da salju trupe u Bosnu, a zemlje NATO-a, koje su imale vojnike na terenu, kolebale su se (u najboljem slucaju) u pogledu primjene vazdusne sile. Posle Vens-Ovenovog plana svaki prijedlog za okoncanje rata predstavljao je jednostavno zamaskiranu verziju podjele izmedju Srba i Hrvata. Akcija da se obnovi muslimansko-hrvatski savez i stvori muslimansko-hrvatska federacija, okoncala je njihovo medjusobno krvoprolice i ojacala bosansku vladu. Ona je predstavljala iznenadjenje.

Uspostavljanje zajednicke federacije predstavljalo je impresivan podvig, posebno zato sto je to bila graciozna diplomatska pirueta zaglibljenih igraca dustabanlija koju je izveo jedan od najtrapavijih - Sjedinjene Drzave. Ukoliko bi ova krhka tvorevina opstala - a sanse su bile male - muslimani bi dobili novu zilu kucavicu. Ona bi obezbjedila isporuku humanitarne pomoci izolovanim muslimanskim uporistima i, sto bi mozda bilo jos privlacnije za Sarajevo i one u Klintonovoj administraciji koji su bili za intervenciju, omogucila bi isporuku oruzja bosanskoj armiji. Hrvatska ne bi vise blokirala ili reketirala polovinu isporuka oruzja, samo da bi ovo "oporezivanje" opet ponovila njena braca u Bosni. Snage bosanske vlade vise ne bi bile zauzete borbama protiv Hrvata - vec slobodne da se suoce sa svojim srpskim neprijateljima. Oformljena neposredno nakon propasti akcionog plana EU - teoretski rjesavala je krupan problem pristupa moru za muslimane i davala im normalniju - manje iscasenu drzavu. Americki diplomati su vodili sukobljenu politiku na dva kolosjeka. Javno, Redman je pregovarao o Oven-Stoltenbergovom planu a kasnije planu EU, dok je privatno pokusavao da isposluje muslimansko-hrvatsku federaciju.

Mjesecima prije nego sto je federacija zvanicno inaugurisana u Bijeloj kuci 2. marta 1994. godine, hrvatski, bosanski, i, sto je najvaznije, americki diplomati, radili su iza scene da sacine dogovor. Inicijativa je pokrenuta jos avgusta 1993. godine. Jednom prilikom na veceri u Zagrebu, Carls Redman, Klintonov specijalni izaslanik, sjedio je izmedju Harisa Silajdzica, bosanskog premijera, i Mate Granica, njegovog hrvatskog kolege. Redmanu je bilo jasno da su obje strane zainteresovane za nagodbu. Ali, rekao je da "ni jedna od strana nije bila voljna da ucini one teske korake koji su bili potrebni da bi do toga stvarno doslo."

U sljedecih sest mjeseci nije ostvaren nikakav napredak. Borbe izmedju Hrvata i muslimana samo su se pojacavale i obje strane su se sve vise ukopavale. "Obje strane su uvijek imale dobre izgovore. Bilo je puno provokacija, puno prekrsenih obecanja", sjeca se Redman.

Vasington je poceo da vrsi pritisak na Zagreb, da njegove snage prestanu da se bore protiv muslimana u Bosni. Na nekoliko sastanaka sa Tudjmanom, Redman i Piter Galbrajt, americki ambasador u Hrvatskoj, naglasili su da su Amerikanci privrzeni nezavisnosti i teritorijalnom integritetu Hrvatske. Jasno su stavili do znanja da je podrska teritorijalnom integritetu jedne drzave univerzalni koncept, koji se ne moze primjenjivati samo na jednu zemlju bivse Jugoslavije, a na drugu ne. Ukoliko Hrvatska zeli da prigrabi svoje parce Bosne, onda moze da zaboravi na podrsku Vasingtona nastojanju Zagreba da uspostavi svoju nadleznost nad skoro jednom trecinom zemlje pod srpskom kontrolom. Galbrajt je rekao, da je time sto je pos,etio dijelove Hrvatske u srpskim rukama "stavio do znanja da mi razumijemo sustinu patnje hrvatskog naroda".

Do prekretnice je doslo u januaru. Redman je rucao sa nekim koga je nazvao "visoki hrvatski funkcioner" koji mu je objasnio kako Tudjman vidi sebe u kontekstu hrvatske historije. Ukoliko bi bilo moguce ubijediti predsjednika da ce ovaj sporazum osigurati njegovo mjesto u historiji, onda bi on mozda ucinio taj korak. Redman je igrao na Tudjmanove osjecaj za mesijanstvo. Redman je upitao: "Kuda ide Hrvatska?" Implikacija je bila jasna. Hrvatskoj se prijetilo sankcijama.

Hrvatska vojska je imala oko 30.000 vojnika u Bosni. Redman je povukao crtu: ili ce se Zagreb prikloniti, ili ce dozivjeti da bude izolovan isto kao i Srbija. Onda su uslijedili telefonski pozivi.

"To nikako nije bilo mnostvo telefonskih poziva niti pritisak sa visokog nivoa", rekao je Redman. "Bilo je dovoljno znati da ovu inicijativu podrzava predsjednik Sjedinjenih Drzava i Evropska unija. Uspio sam da dogovorim da kljucni evropski faktori par puta okrenu telefon ili posalju nekoliko poruka", dodao je, ocito misleci na Njemacku, koja je od pocetka, 1991. godine, uzela Hrvatsku pod svoje.

SAD su naglasile svoju zabrinutost zbog zvjerstava koja su nad muslimanima cinili bosanski Hrvati koji su - ponovo su istakle - uzivali podrsku Zagreba. Galbrajt je potajno poslao nekoga da obidje nekoliko logora u Hercegovini. "Dobili smo izvjestaj o apsolutno strasnim uslovima u kojima se drze zatvorenici, kojima se ne daje hrana i koji nemaju adekvatan smjestaj, koje tuku, itd." Ukazao je na to da bi ova tortura mogla da predstavlja ratne zlocine i da oni odgovorni za zvjerstva mogu biti smatrani ratnim zlocincima. Svoju osudu logora iznio je javno. Prijetnja je bila jasna.

Napori SAD da ubijede hrvatsku vladu podrzani su unutar same Hrvatske. U Zagrebu se strahovalo da Susak i njegovi poslusnici vode igru - da je zapadna Hercegovina preuzela kontrolu nad Hrvatskom. Takodje je vladala istinska zaprepastenost time, sto se odjednom smatralo da se Hrvati ponasaju kao i njihovi neprijatelji, Srbi. Galbrajt je uvidio da je Zagreb uznemiren.

Prvo, hrvatska vlada je shvatila da je ovakva vrsta aktivnosti nehumana i pogresna, i drugo, da skupo kosta Hrvatsku, u smislu njene medjunarodne reputacije, njenih odnosa sa Evropom i Sjedinjenim Drzavama...ovdje vlada snazno osjecanje da je Hrvatska zrtva etnickog ciscenja i zrtva ratnih zlocina.

Ponasanje ljudi koje je vlada podrzavala u Bosni bilo je jako opasno za Hrvatsku. Ona je moralno nazadovala u cijelom ovom sukobu.

Sporazum od 14. septembra 1993. godine o stvaranju hrvatsko-muslimanske federacije u Bosni, a zatim konfederacije sa Hrvatskom nije se ostvario. Hrvatski ministar inostranih poslova Mate Granic - za koga su cak i njegovi protivnici govorili da je konstruktivan i strpljiv - i plahoviti bosanski premijer Silajdzic postigli bi sporazum, ali bi on odmah poslije toga propao. Tokom cijele jeseni, uprkos njihovim groznicavim naporima Galbrajt je gledao ogromno krvoprolice, razaranja i patnje u ovom novom ratu. Jos uvijek nije bilo nikakve podrske za sporazum na terenu.

Tokom cijelog ovog perioda, dok su nastojali da postignu sporazum, doslo bi do nekog novog zvjerstva: HVO ili njene odmetnute frakcije izmasakrirale bi muslimane u nekom bosanskom selu. Time bi njihovi napori da izgrade federaciju i konfederaciju bili grubo zaustavljeni.

Medjutim, ovo je pokazalo Klintonovoj administraciji da ima manevarskog prostora. Bilo je dovoljno da se diplomati ubijede, da je uz odgovarajuci pritisak - koji bi SAD mogle takodje da vrse na muslimane - federacija moguca. Prvi korak je bio da se hrvatska vlada otarasi Bobana i njegovih saveznika. "Decembra 1993. godine", kaze Galbrajt, "obavjesten sam da ce Mate Boban, kako su mi rekli, otici na poduzi odmor."

Za americke diplomate javno objelodanjivanje da Boban i njegovi pajtasi ne uzivaju podrsku vecine bosanskih Hrvata predstavljalo je vazan elemenat za sticanje podrske u Hrvatskoj. U Bosni su, medjutim, Mate Boban i njegova ekipa drzali vlast. Za Ivu Komsica, bosanskog Hrvata i dugogodisnjeg politicara - buducnost Hrvata u Bosni zavisila je od muslimansko-hrvatskog saveza. Skoro dvije trecine bosanskih Hrvata zivjelo je izvan granica Bobanove hrvatske mini drzave i uopste se nije sa njom identifikovalo. Komsic je pokusavao da podrije Bobana, stalno se sastajuci sa Tudjmanom - unapredjujuci svoje odnose sa Zagrebom. Pocetkom februara, Komsic je podnio svoj plan Saboru, jednoj skupstini istaknutih Hrvata iz dijaspore i bivse Jugoslavije koja se okupila u Sarajevu. Nezadovoljan zbog katastrofalnog stanja stvari u Bosni i Hercegovini (i cinjenicom da ukoliko se rat tamo nastavi vise nigdje nece biti Hrvata osim u zapadnoj Hercegovini), taj Sabor je odobrio plan.

Dok je trajao ultimatum NATO-a - nakon granatiranja pijace 5. februara - da Srbi povuku svoju artiljeriju sa polozaja oko Sarajeva, Sjedinjene Drzave su nastojale da udruze muslimane i Hrvate koji su, bar u to vrijeme , bili zakleti neprijatelji. Jedan drugi ultimatum, ovoga puta od Ujedinjenih nacija, imao je za cilj da Hrvatsku ucini poslusnom. Savjet bezbjednosti je 3. februara postavio Hrvatskoj rok od dvije nedelje da izvuce trupe svoje regularne armije iz Bosne ili da se suoci sa posljedicama. Hrvatskoj je zaprijeceno da ce proci kao i Srbija pod sankcijama UN ili u svjetskoj izolaciji.

Ocigledni uspjeh ultimatuma NATO-a u vezi sa Sarajevom dao je medjunarodnoj zajednici novu odlucnost. Redman i Galbrajt su 16. februara apelovali na Tudjmana da odustane od ideje o hrvatskoj drzavici u Bosni. Trazili su od njega da ponovo razmotri predlog za stvaranje federacije - i, vremenom, konfederacije. Zauzvrat, SAD su obecale da ce da pomognu (i ubrzaju) ekonomsku, politicku i vojnu integraciju Hrvatske sa Zapadom.

Pukom slucajnoscu, te noci je Galbrajt vec imao zakazano obracanje sirokoj javnosti. Njegova poruka bila je: Hrvatska moze da bira, da li da se pridruzi Zapadu ekonomski i politicki ili da prodje kao Srbija - izolacija, ekonomska propast, i beskrajno ratovanje. Hrvatska ne moze da ocekuje medjunarodnu podrsku "za povlacenje Srba iz Hrvatske" dok je njena vojska i dalje u Bosni i Hercegovini. Svjetska zajednica nece vise da trosi "ogromna sredstva da podrzava granice Hrvatske, kada ona tezi da krsi granice druge zemlje."

Hrvatsko ministarstvo inostranih poslova nije casilo ni casa da odmah pozove Galbrajta. Rukovodstvo je razmatralo predloge koje je podnio ambasador Redman. To je predstavljalo onaj prodor koji su svi zeljeli.

Cjelokupni sporazum ostao je da visi u vazduhu dok strane nisu otisle u Vasington. "Konacno sam odlucio da je najbolji nacin da se ovo uradi da sazovem sve strane i da im jasno predocim sta je na kocki. Pregovori su bili obavljeni drukcije - bilo je veoma zestoko", rekao je Redman. U Vasingtonu se delegacije nisu ni jedanput sastale licem u lice. Redman i Galbrajt bi razmotrili dokument sa Hrvatima, zatim bi se pridruzili Viktoru Jakovicu, ambasadoru u Bosni i Hercegovini, koji je bio sa bosanskom delegacijom u susjednoj sobi. Za Ameriku, rekao je Galbrajt, bilo je bitno, kad su strane vec bile tamo, makar i u odvojenim prostorijama, da ih tamo i zadrzi sve dok ne zavrse posao.

"To je bila jedna malo ocekivana pobjeda za Vasington", rekao je Silajdzic. "Gospodin Redman i njegovi pomocnici trckali su tamo-amo izmedju delegacija. Tako je sve sredjeno veoma efikasno. Stvarno sam bio iznenadjen brzinom kojom je americka diplomatija shvatila, da je ovo dobra ideja i da je projekat perspektivan."

Tokom sljedeca cetiri dana ugovorili su nacrt sporazuma na osnovu Komsicevog predloga za stvaranje kantona. Jednim potezom pera, muslimanske i hrvatske mini-drzavice su prakticno nestale.

Tokom sljedece godine Tudjman je vrsio pritisak na svoje namjesnike. Bio je to vrhunac apsurda. Upravo oni politicari koji su se zalagali za tranziranje Bosne, sada su istupali u prilog zajednicke drzave sa muslimanima. Ona nije bila ubjedljiva, ali sve dok ostane jedinstvena, bila bi znacajan element svakog rjesenja - jacajuci muslimane cak i u slucaju da federacija ne funkcionise kako je predvidjeno. Do njene prve godisnjice - koja je obiljezena u Vasingtonu uz upadljivo odsustvo Izetbegovica - malo je od najvaznijih elemenata federacije (a nijedan od elemenata konfederacije) bilo ostvareno. Medjutim, nisu se vodile borbe izmedju dvije strane i cak je bilo preduzeto nekoliko zajednickih vojnih operacija protiv Srba. Muslimani su iskoristili cetvoromjesecni prekid vatre od Nove 1995. godine da pribave jednu ogranicenu kolicinu oruzja. Hrvatska, a samim tim i bosanski Hrvati, pustili su oruzje da prodje. Ovaj sporazum je nastavio da zavisi od podrske Vasingtona i njegove sposobnosti da uporno vrsi pritisak na obje strane, kako bi im predocio koristi od ovog saveza.

1. Oven-Stoltenbergov plan, prepakovan u vidu Akcionog plana EU, propao je februara 1994. godine. Do tada je muslimanima dato skoro 33,6 odsto Bosne. Sve sto je bilo potrebno, bio je jos jedan procenat teritorije u zapadnoj i istocnoj Bosni. U jednom intervjuu Milosevic je izrazio zaljenje sto nije bio u stanju da ubijedi svoje bosanske namjesnike da se saglase sa predlogom rekavsi da je to izgubljena sansa za mir.

2. Treba pomenuti da, strogo govoreci, deklarisani cilj medjunarodne zajednice nije bio da obezbjedi povlacenje Srba iz Hrvatske i da snage UN nisu prvobitno razmjestene, da bi branile hrvatske granice.

 

Izdanje: "Smrt Jugoslavije"
Prevod na bosanski jezik: Prof. Hamdo Camo



Vezano za temu:


Historija Bosne i Hercegovine





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved