"Neobjavljeni i prljavi rat"

Na sjednici Predsjednistva, odrzanoj 18. jula, na kojoj je naredjeno da se JNA povuce iz Slovenije, Stipi Mesicu je postalo jasno da se njegovoj republici sprema velika nesreca. Rezultat glasanja izbrisao je svaki privid, da je zadatak JNA bio da brani Jugoslaviju. Sada se otvoreno i nedvosmisleno borila za srpske teritorije izvan Srbije.

Lazni slovenacki rat Zagreb je vidio upravo onako kakav je i bio: kao srpsko-slovenacki pakt koji je olaksao Slovencima secesiju, kao ponizenje JNA i unistavanje onoga sto je ostalo od Markoviceve Savezne vlade. Te namjere su u potpunosti ostvarene. JNA, koja je konacno prestala da bude autenticna jugoslovenska armija, sada je bila slobodna da svoju paznju posveti rastucim napetostima u Hrvatskoj. Poslije potpunog kraha u Sloveniji bio joj je potreban, vise od svega, moralni podstrek.

Intervencija JNA u Sloveniji je hrvatskog predsjednika Franju Tudjmana posljednji put dovela u sukob sa njegovim sve nezadovoljnijim ministrom odbrane Martinom Spegeljem. Spegelj je ponovo vrsio pritisak na Tudjmana da objavi rat JNA. Na sastanku Drzavnog savjeta odrzanom istog dana kada je izbio rat u Sloveniji, Spegelj je nagovarao Tudjmana da naredi Hrvatskoj nacionalnoj gardi da opkoli kasarne savezne vojske u Hrvatskoj i uhapsi vojno rukovodstvo. Ovog puta su Tudjmanovi ministri bili na Spegeljevoj strani.

"Sve je bilo spremno. Samo sam cekao signal. Na sastanku Drzavnog savjeta, Tudjman je govorio 95 minuta i rekao da imam opasne namjere. Mesic me je podrzao sto odsto.... On je sve znao, jer je zivio u Beogradu. Znao je da se rat sprema. Odprilike je jos desetoro ljudi uzelo rijec, i svi su izjavili ili da su uz mene, ili da nemaju odredjen stav, jer nisu strucnjaci. Samo je jos jedna osoba podrzala Tudjmana. U 5 sati ujutru, Tudjmanu je bilo svega dosta. Pokupio je svoje stvari i zelio da napusti sastanak bez donosenja bilo kakve odluke. Ali sam ja insistirao da donese odluku. Bojao se da odbije plan, a jos vise da ga prihvati. Zelio je da donese odluku, tajno, na svoju ruku. Ja nisam na to pristao i ponudio sam ostavku."

I doista, nekoliko sati kasnije, Spegelj je dao ostavku. Hrvatski radio i televizija su objavili da se povukao "iz zdravstvenih razloga." U odlicnom zdravlju, Spegelj je tu tvrdnju odbacio kao "dobri, stari boljsevicki trik" kojim se zeli prikriti rascjep u politickom vrhu.

Tudjman je smatrao da Hrvatska nije spremna da se vojno suprotstavi JNA. Uzdao se, kao sto je to cinio od pocetka, ne u vojnu spremnost vec u dobijanje naklonosti medjunarodne zajednice. Vjerovao je da ce Hrvatska izvojevati svoju nezavisnost, ne vojnom pobjedom nad JNA, vec zahvaljujuci medjunarodnom priznanju. Cak i kada je rat postao neizbjezan, zelio je da svijet vidi i shvati da ga Hrvatska nije izabrala. Tokom ljeta 1991. godine, Franjo Tudjman je cinio sve sto je bilo u njegovoj moci, da sprijeci sveopsti rat.

Desno orijentisani kriticari iz njegove partije vidjeli su to kao povlacenje pred srpskom snagom i odustajanje od jedinstvenog cilja. Tokom jula i avgusta, "marticevci", snage Milana Martica, uporno su povecavali obim teritorije pod svojom kontrolom. U toku neobjavljenog rata izmedju Srbije i Hrvatske tog ljeta, opstine su jedna za drugom padale u ruke teritorijalne odbrane Republike Krajine: Glina, Kostajnica, Okucani i Dalj. I, uvijek je JNA stajala iza srpskih paravojski, spremna da uskoci i "razdvoji zaracene strane." Turisticka ljetovalista na dalmatinskoj obali punila su se ljudima istjeranim sa svojih posjeda, Hrvatima nasilno izbacenim iz svojih domova ili onima koji su pobjegli pred srpskom najezdom. Stanovnici citavih naselja odlazili su preko noci, ponijevsi sa sobom samo ono sto su mogli nositi u rukama, sve ostalo ostavljajuci na milost i nemilost pljacki i rusenju. Marticevi oficiri su poceli da otimaju najbolja imanja za sebe. U selima koja su napustili hrvatski civili, mogla su se vidjeti imena komandanata srpskih paravojnih jedinica iznad vrata: nevjestim rukopisom upisano pravo na ratni plen.

Hrvatske snage nisu bile dorasle toj sili. Hrvatska nacionalna garda, koju je Tudjman formirao, u maju, iz redova rezervnog sastava policije bila je lose organizovana i slabo opremljena, iako joj dobrovoljaca nije nedostajalo. Nasuprot oklopnim vozilima i teskom naoruzanju, koje je srpskim paravojnim snagama stajalo u sve vecoj mjeri na raspolaganju, Tudjmanove snage bile su u situaciji da se prebacuju po ratnim zonama u zaplijenjenim dostavnim vozilima i nekadasnjim turistickim autobusima. Zarecene strane su bile beznadezno neravnopravne.

Prvog avgusta, Tudjmanovi protivnici su pokusali da ga skinu sa polozaja. U hrvatskom parlamentu, predstavnici desnog krila njegove partije predlozili su da se objavi rat. Tudjman ih je ponovo pokusao uvjeriti da buducnost Hrvatske ne zavisi od vojnog poraza Srba, vec od dobijanja medjunarodnog priznanja; objava rata bi izazvala opstu osudu demokratskog svijeta i predstavljala bi samoubistvo za njegovu novoformiranu drzavu.

Podrsku je potrazio od opozicionih prvaka. U strahu od puca desno orijentisanih nacionalista, opozicija je popustila. Hitno je formirana koalicija liberala, socijaldemokrata i bivsih komunista, a Tudjman je sastavio vladu nacionalnog jedinstva, na celu sa premijerom Franjom Greguricem, pripadnikom liberalnog krila Tudjmanovog HDZ-a. Tvrdokorni nacionalisti su gurnuti u stranu i morali su, ako ne na bojnom polju, da ga makar u Saboru primire.

Medjutim, krajinski Srbi i JNA ce prisiliti Tudjmana da udje u rat, zelio to on ili ne. JNA je zapocela slozene pokrete trupa kroz Bosnu i Hercegovinu pripremajuci se za napad na teritorije koje je srpsko rukovodstvo u Beogradu smatralo da nesporno pripadaju Srbima. Dan kasnije, istog dana kada je doslo do neuspjelog puca protiv sovjetskog lidera Mihaila Gorbacova, Milan Martic je uputio ultimatum hrvatskoj policiji u Kijevu, u blizini Knina, da u roku od cetrdeset osam sati napusti to podrucje ili da se pripremi za napad. Hrvati su odbili ultimatum.

Kijevo je bilo hrvatsko selo okruzeno teritorijom pod srpskom kontrolom. Od prvog marta, kada je doslo do borbe na Plitvicama, stanovnici Kijeva bili su zabarikadirani. Martic je poceo da gleda na Kijevo kao na razdrazujuci izuzetak: hrvatsko selo, a u "Srpskoj Republici Krajini." Pored ostalog, to je bilo opasno i sa stanovista bezbjednosti. Zahvaljujuci toj okolnosti, komunikacija izmedju Knina i srpskih sela, koja su se nalazila iza Kijeva, bila je opasna, a ponekad i nemoguca. To je znacilo da se spomenuta sela nisu mogla valjano obezbjediti za predstojeci rat protiv Hrvatske. Kijevo je trebalo zbrisati sa mape. U medjuvremenu je ponijelo zlohudu slavu, jer je postalo prva zrtva tehnike koja je postala svojstvena za ratove u Jugoslaviji - "ciscenje" terena.

Za Hrvate, Kijevo je postalo simbol otpora. Desetine hiljada Hrvata vec je ostalo bez svojih domova; ono po cemu se Kijevo razlikovalo je razmjera planiranog i izvrsenog progona stanovnika iz domova i unistavanje imovine. U trenutku kada je isticao Marticev cetrdesetosmocasovni ultimatum hrvatskoj policiji, 20. avgusta, Milan Babic je objavio da su "marticevci" sada postali sastavni dio odbrambenih snaga savezne Jugoslavije. Sam Martic je izjavio beogradskom dnevnom listu Borba, da njegovi ljudi sada dejstvuju u punoj saradnji sa JNA. Uzgred je naglasio da namjeravaju da osvoje i hrvatski primorski grad Zadar. "Interesi Armije i Srba se podudaraju," rekao je. "I jednima i drugima je potrebna luka."

Odlucujucu ulogu u ostvarenju ovog novog, jedinstvenog cilja imao je mladi potpukovnik Ratko Mladic koji je nedavno pristigao u Knin. Mladic je bio Srbin, iz sela Bozinovici, u jugoistocnoj Bosni. Pocetkom ljeta 1991, premjesten je iz Pristine u Knin, gdje je postao komandant kninskog korpusa JNA. Odmah po dolasku, stupio je u vezu sa vodjama krajinskih Srba. Neposrednost s kojom je uspostavio kontakt sa marticevcima otklonila je i posljednju trunku nepovjerenja izmedju Martica i kninskog garnizona JNA. Ratko Mladic je razumio mentalitet krajinskih Srba. Bio je dugogodisnji komunista koji je svoju odanost odbrani Jugoslavije zamjenio zadatkom, kako ga je shvatao, zastite Srba od ponovo ozivljenog hrvatskog fasizma. Na Mladica, kao i na mnoge iz njegove generacije, Drugi svjetski rat je ostavio neizbrisiv trag. Imao je samo dvije godine kada mu je ubijen otac, prilikom partizanskog napada na selo Bradinu koje je sticajem okolnosti bilo rodno selo ustaskog poglavnika Ante Pavelica. Iako je u to vrijeme Mladicevo ime malo znacilo izvan uskih vojnih krugova u kojima se kretao, kasnije ce sirom svijeta postati poznat kao ozloglaseni komandant srpske vojske u Bosni. Njegova vjestina komandovanja poticala je od zavidne sposobnosti da pobudi lojalnost kod onih kojima je naredjivao. Bio je toliko revnosan u borbi za njihove interese, da je veoma brzo zadobio, ne samo povjerenje, nego cak i divljenje krajinskih Srba.

Nedelju dana nakon Marticevog ultimatuma kijevskoj policiji, 26. avgusta, on i Mladic su zajednickim snagama krenuli u napad. U dvanaestocasovnom bombardovanju, selo Kijevo je sravnjeno sa zemljom. Ekipa beogradske televizije je snimila Martica, dok su njegovi ljudi otkidali oznaku - ispisanu naravno latinicom - na uslasku u selu i trijumfalno preuzeli komandu nad tim podrucjem. Cetiri godine kasnije, Hrvati ce cupati te iste oznake. Marticev naknadni opis ciscenja Kijeva izaziva nelagodu svojom klinickom preciznoscu:

Bila je to zajednicka akcija policije i vojske, i za dva dana smo oslobodili Kijevo. Armija je obezbjedila tesko naoruzanje, a ja pjesadiju. Kada je pukovnik Mladic dosao u Knin, vidjeli smo da mozemo da vjerujemo Armiji. Od tada smo poceli da predlazemo da se ljudi (koji su dolazili, da stupe u vojsku) dobrovoljno javljaju u armiju, a ne u policiju. Takav sistem je postojao tokom citavog rata.

Da budem iskren, bili smo izgleda nadmocniji od Hrvata. Oni su bjezali. Nismo marili koliko ce biti zrtava. Zeljeli smo da oslobodimo nasa blokirana sela. Naravno da je bilo nekoliko spaljenih kuca, tako to ide u ovim akcijama sa artiljerijom. Vjerovali smo da to nece dugo trajati, i bili smo u pravu.

Akcija je bila izvedena uz punu podrsku Beograda. S obzirom na to, sto hrvatski i slovenacki predstavnici vise nisu prisustvovali sjednicama saveznog Predsjednistva, jugoslovenski kolektivni sef drzave bio je potpuno pod Milosevicevom kontrolom. U Mesicevom odsustvu, potpredsjednik je stao na celo Predsjednistva. Crnogorski predstavnik, Branko Kostic postao je vrsilac duznosti jugoslovenskog sefa drzave i vrhovni komandant JNA:

U Kninu smo imali Kninski korpus, jednu od najjacih i najbolje opremljenih armijskih jedinica, i necu pretjerati ako kazem, da je u tim prvim danima rata JNA stitila Srbe od fizicke likvidacije i sprijecila njihov masovni egzodus.

Objektivno govoreci, da nismo podrzavali ovaj korpus, hrvatska bi policija svojim naoruzanjem i svim ostalim, lako mogla zauzeti Knin.

• Historija Bosne i Hercegovine