"Noz u ledja"

U pocetku kada je Beograd najavio embargo protiv lidera bosanskih Srba cinilo se da je to jos jedan Milosevicev makijavelisticki manevar da nasamari medjunarodnu zajednicu.

Gledajucu u buducnost, Milosevic je shvatio da mu nema druge nego da odobri novi medjunarodni mirovni plan. Nakon dvije godine izolacije i sve vecih ekonomskih lisavanja, Srbija je placala visok danak za svoju podrsku ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Milosevic se nadao, da ce ako podrzi plan, moci da obezbjedi ukidanje sankcija i okonca izolaciju Srbije. To bi takodje dalo zamaha njegovim naporima da se oslobodi Radovana Karadzica.

Godinu dana od vremena kada je Karadzic odbacio Vens-Ovenov plan, Milosevic je istiha pripremao teren sa razlaz sa svojom sabracom u Bosni. Pod Milosevicevom neposrednom paskom srpska sredstva javnog informisanja su pocela da prikazuju Karadzica u drukcijem svjetlu. Sve rjedje je prikazivan kao srpski patriota; umjesto toga bilo je insinuacija da je umjesan u pranje novca i ratno profiterstvo.

Milosevic je napustao svoju nacionalisticku retoriku koja ga je ucinila najmocnijim liderom sirom bivse Jugoslavije. Lideri bosanskih Srba us sada predstavljali sve ono sto Milosevic vise nije - srpsku pravoslavnu crkvu, cetnike, i druge simbole srpskog nacionalizma. Srbija je pocela da obiljezava zaboravljene komunisticke praznike dok je "Republika Srpska" svetkovala tradicionalne.

Nastojeci da se otarasi svog rivala, Milosevic je trazio zrtvenog jarca koga bi krivili za ubijanje i razaranje, za siromastvo i neizvjesnost. Shvatio jej da bi u protivnom njegovoj vladavini mogao doci kraj.

Ultimatum zaracenim stranama da prihvate plan koji je podnijela Kontakt grupa (koju su sacinjavali Velika Britanija, Rusija, Francuska, Njemacka i Sjedinjene Drzave) zatekao je Milosevica nespremnog. Ispalo je da mora da zbrza posao; a on bi mnogo radije polako i ispod zita isposlovao Karadzicev pad. Ipak, nije htio da ga Srbi smatraju dzelatom Radovana Karadzica, koji je u njihovim ocima bio heroj. Htio je da demaskira Karadzica kao krvozednog kockara zeljnog vlasti, a onda da ga skine sa politicke scene. U zemlji opsjednutoj svojom prosloscu, Milosevic nije htio da figurira kao izdajica iz srpskih epova.

Ovoga puta, stvar se radikalno razlikovala od one maja 1993. godine, kada su lideri bosanskih Srba prezrivo odbacili Miloseviceve napore da se prihvati Vens-Ovenov plan. Tada je od embarga kojim im je prijetio odustao u roku od nekoliko dana od kada je najavljen. Prvo javno upozorenje uputio je 7. juna predsjednik krnje Jugoslavije, Zoran Lilic, cija su istupanja imala tezinu posto je dobijao naloge od Milosevica. Bio je to tek nagovjestaj onoga sto ceka bosanske Srbe. Rekao je: "Deset miliona gradjana Jugoslavije ne mogu biti taoci nijednog lidera sa teritorije Jugoslavije, ni Republike Srpske niti Republike Srpske Krajine", govoreci o "drzavi" bosanskih Srba i njenom pandanu u Hrvatskoj. Drugim rijecima, Karadzic nije imao pravo da vodi kolo - vec samo Milosevic.

Predsjednik Srbije je bio uvjeren da ce biti potrebno samo nekoliko dana da se bosanski Srbi prizovu pameti. Hvalio se pred diplomatama, "oni koji su mi se suprotstavili nisu dugo opstali". Ali, jesu mu se suprotstavljali, pa je iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, Beograd pojacavao pritisak pokusavajuci da slomi rukovodstvo bosanskih Srba. Iako je Milosevicev uticaj na lidere bosanskih Srba ispario, njegove veze sa vojskom su ostale tijesne, ako ni zbog cega drugog, onda zbog toga sto su oficiri bosanskih Srba jos uvijek primali platu iz Beograda. Iako je Karadzicev rezim postajao sve paranoidniji i usamljeniji, godinu dana kasnije, on je jos uvijek bio na vlasti, prvi Milosevicev protivnik kojem je to poslo za rukom.

Situacija nakon krize u Gorazdu razvijala se tako da je medjunarodni mirovni proces ozivljen tek poslije vise od godinu dana, javivsi se u drukcijem obliku nazvanom Kontakt grupa. Posrednik EU, Oven, rekao je da je ova nova formacija potrebna kako bi se ukljucile sve zainteresovane strane iz inostranstva - posebno Rusija i SAD. U protivnom, nikada nece doci do dogovora, a jos manje do njegovog sprovodjenja. "Morali smo naci nacina da se Amerikanci ukljuce u sustinu pregovora i da i oni zaprljaju ruke u odredjenom rjesenju koje bi onda morali i da podrzavaju." Bio je u pravu. Glavni akteri su pametno iskoristili podjele unutar "medjunarodne zajednice" - Srbi su igrali na rusku kartu ili koristili nevoljnost Britanaca da ukine embargo na oruzje, dok je pretezno muslimanska bosanska vlada istrajavala cekajuci bolju nagodbu, u uvjerenju da vrijeme radi za nju, posebno zbog americke podrske.

Kontakt grupa podsjecala je na politiku velikih sila 19. vijeka. Ovih pet zemalja su se okupile da diktiraju buducnost bivse Jugoslavije - izgleda vjerujuci da je ova ratom razdirana drzava daleko od njihovih granica i ne trudeci se uopste da sakriju svoju zelju da problem jednostavno - nestane. Njeni prvi nesigurni koraci jasno su pokazali prazninu koja je nastala poslije hladnog rata - odsustvo vodjstva i politicke vizije. Razgovori o Bosni prije su bile vjezbe u regulisanju odnosa izmedju clanica Kontakt grupe i njihovom zauzimanju pozicija u novom politickom poretku, nego bavljenje samim regionom i njegovim stanovnicima.

U vrijeme nejedinstva, ona je bila pokusaj da se usaglase raznorodni stavovi, a zatim prezentira jedinstveno medjunarodno lice zaracenim stranama. Ovo se pokazalo teskim i, ponekad, nemogucim. U mjesecima nakon sto je plan srocen, podjele unutar Grupe bile su tako duboke, da je svaki najavljen korak po pravilu predstavljao minimalni zajednicki imenitelj, upakovan u vidu nove inicijative. Prilikom svakog narednog sastanka Kontakt grupa je izdavala saopstenja u kojima se hvalila da je njeno jedinstvo sacuvano.

Svi glavni protagonisti u Bosni su se zalili na ovu novu "drugorazrednu" tvorevinu. Bosanski Srbi su se naglas pitali zasto treba da slusaju sitne cinovnike ili da se povinuju volji ove "belosvjetske mafije". Ejup Ganic, clan bosanske vlade, bio je iznenadjen njihovim nepoznavanjem prilika u regionu.

Sjedili smo sa novim ljudima iz Kontakt grupe nad mapom. Neki od njih su pokusavali da pronadju Banja Luku u Rumuniji. Poceli su od nule i nisu znali nista. Nisu znali gdje ko zivi... Prvo smo razgovarali sa ministrima spoljnih poslova, zatim sa njihovim pomocnicima, a konacno sa njihovim sitnim sluzbenicima.

Ali, americki izaslanik Redman i njegov ruski kolega Curkin bili su veterani. Oni su vodili igru. Grupa je odmah pocela da utanacuje nove detalje mirovnog plana, koji je predvidjao ocuvanje Bosne u okviru njenih medjunarodno priznatih granica. U njemu je 51 odsto Bosne bilo odredjeno za muslimansko-hrvatsku federaciju, a ostatak za Srbe. Srbi bi morali da predaju nesto oko trecine od 70 odsto teritorije trenutno pod njihovom kontrolom. Postojanje muslimansko-hrvatske federacije omogucilo je da Sarajevo bolje prodje. U planu su predvidjeni veci potezi neprekinute teritorije pod kontrolom Federacije.

Mape su zavrsene do kraja juna. Ali, bile su dobro cuvane. Stranama nije dozvoljavano da ih vide. Karadzic, na iglama, ne znajuci koju mu je kaznu smislio Milosevic, najavio je da ce "odobriti mape ukoliko su iole prihvatljive, iz ljubavi prema nasoj braci u Srbiji i Crnoj Gori. Ali, pod uslovom da se ukinu sankcije Beogradu." Ovo je postalo novi srpski refren: prvo sankcije, pa onda mir. Posrednici su, naprotiv, insistirali prvo na miru - pa tek onda ukidanje sankcija. Tridesetog juna, ruski izaslanik, Aleksej Nikiforov, donio je mape u Beograd. Do tada se Milosevic vec bio odlucio.

U Zenevi je Kontakt grupa iznijela mape na vidjelo i dala zaracenim stranama 15 dana da ih "uzmu ili ostave". Kada je vidio predlog, Karadzic je, sa osmjehom od uva do uva, odjezdio do lorda Ovena. "Mislio sam da ce mape predstavljati problem. Ali, problema nema. Ni jedan jedini Srbin nece ovo prihvatiti." Plan je zahtjevao da Srbi predaju trinaest gradova, elektrane i fabrike koje su zauzeli tokom rata. Srezao je njihov sjeverni koridor - put koji je postao toliko vazan da su se o njemu ispjevale nacionalisticke narodne pjesme. Karadzic se "tih dana isuvise kocoperio" primjetio je Oven. Karadzic je odbacio mape kao "ponizavajuce", rekavsi da su "nacrtane tako da bi ih Srbi odbili i bili okrivljeni za nastavak rata."

Mape su prikazivale dvije paucinaste drzave, sa hiljadama i hiljadama kilometara predlozenih granica. Linije fronta su jasno pokazivale da uprkos ratu, narodi ostaju isprepletani. Tri muslimanske enklave u istocnoj Bosni bile bi dio muslimansko-hrvatske federacije. Dvije od njih - Zepa i Srebrenica - bile bi medjusobno povezane, i jednom tanusnom vezom i sa Gorazdem, koje bi bilo drumom povezano sa Sarajevom. Glavni grad Bosne bi bio stavljen pod privremenu upravu UN, dok se ne rjesi njegov status.

Bosanski premijer, Haris Silajdzic, kritikovao je mape zato sto konsoliduju srpska vojna osvajanja. "Nagradili su genocid i etnicko ciscenje... rjesenje, narocito u istocnoj Bosni, ima ozbiljnih nedostataka, a neka podrucja genocida kao sto je Prijedor bice pod kontrolom onih koji su pocinili te zlocine", rekao je govoreci o gradovima koji su prije rata uglavnom bili nastanjeni muslimanima, ali su sada bili pod kontrolom Srba, posto su stanovnici citavih mjesta otjerani.

Karadzic je mape nazvao "americkim diktatom" u istupanjima koja su imala za cilj da razbiju mukotrpno ostvaren jedinstveni stav Kontakt grupe. Ko zna zasto, Curkin, koji je vodio racuna o interesima Srba (na isti nacin na koji su SAD zastupale muslimane), nije se protivio i dozvolio je da srpski sjeverni koridor bude prakticno presjecen. Cim ih je vidio, Ovenu je bilo jasno da Srbi nece prihvatiti mape. Rekao je: "Trebalo je da se on (Curkin) malo ostrije postavi u pregovorima. Ali, toliko mu ih je bilo dosta da je jednostavno rekao neka se kuvaju."

• Historija Bosne i Hercegovine