Armija nije gubila vrijeme . Napala je istog dana kada je nova koaliciona vlada preuzela vlast u Sloveniji. Neposredan cilj bila su skladista municije slovenacke i hrvatske teritorijalne odbrane (TO). Teritorijalna odbrana predstavljala je osnovno nacelo jugoslovenske odbrambene teorije - prema kojoj se strana invazija mogla odvratiti prisustvom masovne civilne vojske koja bi bila mobilisana za vodjenje gerilskog rata, sto bi stranu okupaciju ucinilo skupom i, u krajnjem slucaju, neodrzivom. Bila je to uvijek spremna gradjanska vojska, a temeljila se na pretpostavci ucesca cjelokupnog stanovnistva.

Medjutim, TO svoju lojalnost nije dugovala Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA), vec, sto se pokazalo opasno s obzirom na politicko opredjeljenje novoformirane vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj, pojedinim republikama. U monopolistickoj vlasti Saveza komunista Jugoslavije to nikada nije predstavljalo problem. Ali, u periodu koji je prethodio visepartijskim izborima u Sloveniji i Hrvatskoj, vrhovna komanda JNA pocela je da strahuje da TO poprima karakteristike posebnih republickih armija, koje bi se mogle staviti u sluzbu secesionistickih vlada.

JNA je bila komunisticka armija, neodvojiva od ideologije na kojoj je bila utemeljena. U parolama bogatom miljeu Titove Jugoslavije, JNA je marsirala po taktu poklica "Armija je rodjena u Revoluciji!" Jos uvijek je tako koracala. Njeni generali bili su uvjereni da se krah komunizma u drugim istocnoevropskim zemljama nece prosiriti na Jugoslaviju. Tvrdili su da je njihova komunisticka revolucija ponikla na domacem tlu i da nije silom nametnuta narodu. Cak su vjerovali da ce se komunizam vratiti u bivse zemlje Varsavskog pakta. Ukoliko bi komunizam pao u njihovoj sopstvenoj zemlji, zajedno s njim bi se srusilo do tada neprekosnoveno mjesto Armije u drustvu, kao i sve privilegije koje su uzivali njeni pripadnici. Za jednu armiju komunistickog tipa, visestranacki pluralizam nije predstavljao samo prijetnju njenom polozaju. Predstavljao je prijetnju bezbjednosti drzave. JNA je pocela, 16. maja, da razoruzava slovenacku TO, dva dana nakon sto je nova vlada preuzela vlast u Sloveniji.

Nova republicka vlada o tome nije bila obavjestena. Napokon, Janez Jansa, novoimenovani ministar odbrane, upravo je bio covjek koga su jugoslovenske vlasti samo dvije godine prije toga strpale u zatvor zbog objavljivanja vojnih tajni. Slovenacki predsjednik Milan Kucan je tvrdio da je o masovnom oduzimanju oruzja bio samo nezvanicno obavjesten.

"Nazvao me je gradonacelnik Jesenica i rekao da su od njega trazili da preda oruzje. Nazvao je i gradonacelnik Slovengradeca. Odmah sam pokusao da stupim u kontakt sa generalom Hocevarom, komandantom slovenacke TO. Objasnio mi je da se radi o zamjeni naoruzanja iz Drugog svetskog rata, novim oruzjem. Prihvatio sam njegov odgovor. Nisam imao razloga da mu ne vjerujem. Medjutim, narednog jutra su pocele iz velikog broja opstina da stizu poruke o tome da se uopste ne radi o zamjeni - vec da se mora predati cjelokupno naoruzanje. Ponovo sam pozvao generala Hocevara. rekao mi je da je dobio naredbu o premjestanju oruzja iz skladista TO, kao i da mu je naredjeno iz Beograda da tu cinjenicu prikrije od slovenackog rukovodstva."

Kucan je izdao naredjenje TO da obustavi predaju oruzja, i postavio je jacu policijsku zastitu oko skladista oruzja TO. Medjutim, prema tvrdnjama Janeza Janse, republika Slovenija je vec bila ostala bez oko sedamdeset odsto svojih zaliha oruzja. U tom trenutku JNA obustavlja akciju razoruzanja. Poceo je proces udaljavanja izmedju JNA i snaga koje ce za nesto vise od godinu dana postati nacionalna vojska Slovenije. Spor izmedju Slovenije i jugoslovenskih saveznih organa dobio je vojnu dimenziju. Kriza je jos vise produbila podjelu u slovenackoj vladi, koja je, kako god se uzme, predstavljala siroku i nespretnu koaliciju stranaka, ujedinjenih iskljucivo zajednickom teznjom za vecom slovenackom autonomijom. Jansa je zelio da iskoristi postojecu strukturu TO, kao osnovu za izgradnju oruzane sile nezavisne od JNA. Kucan je vec bio oprezniji. Oklijevao je da kompromituje Sloveniju uvlaceci je u tajni, i pri tom, nezakoniti program nabavke i krijumcarenja oruzja. Odnosi izmedju Janse i Kucana bili su hladni jos od vremena Jansine zatvorske kazne.

Kucan je bio na celu slovenacke komunisticke partije u vrijeme pokusaja gusenja "Slovenackog proleca." Sada Jansa vise Kucanu nije vjerovao: "Razoruzanje TO nas je uvjerilo da bi Kucan bio suvise popustljiv, prihvatio sve sto mu se nametne, cekao i izgubio korak", tvrdio je. Po Jansinoj racunici, TO - vojska od 70.000 ljudi - raspolagala je sa manje od 10.000 komada oruzja. Nedostatak se morao nadoknaditi. Kao ministar odbrane, Jansa je pokrenuo plan nabavke naoruzanja u inostranstvu i njegovog krijumcarenja u zemlju, u malim kolicinama.

Igor Bavcar, slovenacki ministar unutrasnjih poslova takodje je uzeo ucesca u tajnim operacijama:

Razmisljali smo o tome prije izbora. Znali smo, kada smo dosli u ministarstvo, da ne mozemo biti sigurni kome mozemo vjerovati, i da cemo morati da formiramo jednu novu organizaciju koja bi u potpunosti bila pod nasom kontrolom. Za tri mjeseca, izgradili smo armiju od 20.000 naoruzanih vojnika. A, o svemu tome JNA nije znala nista.

Na pocetku, Slovenci su nabavljali samo lako naoruzanje, i to u malim kolicinama. U septembru je JNA intenzivirala svoju kampanju protiv republickih TO. Savezni ministar odbrane Veljko Kadijevic objavio je da nece biti bilo kakvih vojnih operacija u republikama niti jedinica izvan kontrole Armije. Tada je Slovenija opozvala komandanta svoje TO, cija je lojalnost Beogradu vec bila ocita. Cetvrtog oktobra, JNA je preuzela kontrolu nad republickim stabom TO u Ljubljani. Obracun sa JNA je ujedinio Kucanovu vladu, koja je prije toga oklijevala da izdvoji sredstva za projekat na kome se zasnivao Jansin program nabavke oruzja. Kucan se sada upoznao sa Jansinim planovima i odobrio ih. Za projekat je znalo svega pet ili sest najvisih vladinih funkcionera. U decembru je stiglo prvo protivtenkovsko naoruzanje - raketni sistemi za rucno lansiranje tipa ambrust. Uskladisteno je u kasarnama kod Kocevske rijeke i predato u posjed novoformiranim slovenackim specijalnim jedinicama.

Referendum o suverenitetu Slovenije trebalo je da se odrzi nesto kasnije tog mjeseca. Raspolozenje protiv federacije je sve vise raslo. Jansa i njegov zamjenik, Jelko Kacin, odlucili su da zaigraju na kartu otvorenog suprostavljanja i demonstracije sile. Po njihovoj odluci, Republika bi javno objelodanila da je naoruzana i spremna da se suprostavi svim pokusajima mijesanja JNA u njenu novostecenu demokratiju. Kacin je u policijskom helikopteru otisao u Kocevsku Reku. Sacekao ga je slovenacki televizijski snimatelj. Tu su slovenacke jedinice ispalile dvije ili tri ambrust rakete na nekakav stari i rashodovani tenk. Snimljeni materijal je prikazan na slovenackoj televiziji dva dana kasnije. Slovenci su povecavali ulog.

• Historija Bosne i Hercegovine