"Na najvecoj vatri"

Murat Efendic uspinje se uz tri stepenisna kraka u udaljenom krilu zgrade bosanskog Predsjednistva u srcu Sarajeva i ulazi u zakrcenu tavansku prostoriju. Polako podesava jedva cujni kratkotalasni radio i, skacuci sa frekvencije na frekvenciju, upucuje svoj pozivni znak "Sara jedan, Sara jedan". Odjednom mu poznati glas Ibrahima Becirevica, radio operatera iz Srebrenice, odgovara na poziv. Ova dva covjeka ovako razgovaraju, dva puta dnevno, u 9 i 15 h, vec vise od sest meseci. Iz svog bunkera u Srebrenici, Ibrahim salje sifrovane poruke o teskom vojnom stanju odbrane grada. Grad je opkoljen srpskim snagama skoro godinu dana. Mjesecima lokalni muslimanski branioci vode izgubljenu bitku, dok se armija bosanskih Srba priblizava sve vise stezuci obruc oko grada. Polovina je marta, i preko ove jedine slabasne radio veze vojni komandanti u Srebrenici sifrovano obavjestavaju Sarajevo da im je ponestalo municije. Nece moci jos dugo da se odupiru. To je bio pocetak niza porazavajucih dogadjaja koji ce poniziti zastitne snage UN, unistiti Vens-Ovenov mirovni plan, smrtno podriti kredibilitet Savjeta bezbjednosti UN, i ugroziti jedinstvo NATO saveza.

Srebrenica, u bolja vremena dva sata voznje od Sarajeva, lezi u dolini rijeke Drine, okruzena brdima kao i toliki drugi bosanski gradovi. Izgradjena je na lokalitetu drevnog rudnika srebra - Rimljani su je zvali Argentium. Kada je izbio rat, aprila 1992, muslimanski lideri grada pokusali su da sklope sporazum sa lokalnim Srbima, i u pocetku i uspjeli. Pregovore im je poremetio dolazak srpske paravojske iz same Srbije - upravo oni koji su "ocistili" Bijeljinu i Zvornik, sada su krenuli dalje uz rijeku. Naser Oric, mladi policajac i nekadasnji tjelohranitelj Slobodana Milosevica, oformio je milicijske snage i poveo ustanak krajem aprila, istjeravsi srpske snage iz Srebrenice nakon tronedeljne okupacije. To je bilo jedno od malobrojnih mjesta gdje su Srbi pretrpjeli poraz u prvim nedeljama rata. Na stotine ljudi je poginulo u borbi nakon koje su snage bosanske teritorijalne odbrane stekle kontrolu nad jednim ostrvom teritorije u srcu "Republike Srpske". Ova i dvije druge enklave postajale su vojna i bezbjednosna mora za Srbe.

Na pravoslavni Bozic, 7 januara, Oriceve snage su iznenada napale srpske polozaje na sjeveru, ubijajuci srpske civile i paleci njihova sela. Srbi su se ustrijemili na Srebrenicu, protutnjavsi kroz susjedna sela u bosanskim rukama, Cersku i Konjevic Polje u februaru, i primakavsi se samom gradu u martu. Hiljade stanovnika muslimanskih sela u zaledju, mnogi od njih vec izbeglice, bjezali su kako su pred naletom padala njihova sela. Slivali su se u grad Srebrenicu trazeci utociste, ali je grad bio toliko prenatrpan da je vecina pridoslica morala da spava pod vedrim nebom.

Istovremeno, Srbi su zabranili vec ionako rijetkim konvojima humanitarne pomoci da ulaze u enklavu. U martu su poceli da otvaraju male propuste kroz svoju liniju fronta kroz koje su kolone ljudi bjezale u Tuzlu na sjeveru koja je bila u rukama vlade. Sa sobom su donosili price o ogromnim patnjama i gladi. UNHCR je ovo nazvao "etnicko ciscenje izgladnjivanjem".

U februaru, grupa gradjana Srebrenice stigla je u Sarajevo. Krisom su se izvukli preko srpskih linija, pod plastom noci i, izlazuci se smrtnoj opasnosti, prepjesacili planine i stigli u glavni grad. Zahtjevali su sastanak sa clanovima vlade. Zlatko Lagumdzija, zamjenik premijera, bio je potresen njihovom ogorcenoscu. Rekli su mu da se, dok je svjetska paznja usmjerena na Sarajevo, patnje istocnih enklava, gdje su uslovi mnogo gori, potpuno ignorisu. Zahtjevali su da se uhapsi i smakne jedan Srbin u Sarajevu za svakog muslimana koji je izgubio zivot u istocnoj Bosni. Lagumdzija nije bio nacionalista. On je zaista bio za visenacionalno drustvo. Prekorio ih je sto zahtjevaju da se nevini ljudi kazne zbog tudjih zlocina, ali im je obecao i odlucniju podrsku za skoro 200.000 muslimana pod opsadom u tri istocne enklave.

U nastojanju da veze sudbinu Sarajeva za sudbinu enklava, Lagumdzija je objavio da Sarajevo nece vise primati pomoc dok barem jedna isporuka ne stigne u istocne enklave. Ukida se vazdusni most, a drumski konvoji bice vraceni. U stvari, zaveo je strajk gladju za cio grad, kako bi sto vise istakao stradanje istocne Bosne.

U martu, kada je primio vijest da su branioci Srebrenice ostali bez municije, komandant bosanske armije, Sefer Halilovic, upozorio je komandanta zdruzenih snaga UN, Filipa Morijona, da srpska ofanziva samo sto nije pocela, a muslimani u Srebrenici nisu u stanju da brane svoju teritoriju. U isto vrijeme, jedan britanski doktor koji je radio za Svjetsku organizaciju i koji je bio presao preko planina u enklavu, obavjestio je Morijona da na hiljade ljudi zivi na ulici bez krova nad glavom i da najslabiji pocinju da umiru od gladi. Morijon je preduzeo niz mjera koje su prvo uznemirile, a zatim razbjesnele njegove sefove u Njujorku: odlucio je da licno ode u Srebrenicu.

11. marta, poveo je konvoj od tri vozila sumom obraslim planinskim stazama, iza srpske linije fronta kod Bratunca, i kasnije zabiljezio u svojim ratnim memoarima:

Napredovali smo mileci izmedju drveca, i, nakon nekoliko sati, odlucio sam da se popnem u oklopno vozilo sa zastavom UN, kako bi Bosanci znali tacno ko smo. Kada smo stigli do jednog brdasca sa kojeg je branjena dolina, pojavila su se tri Bosanca koji su izgledali zapanjeni sto nas vide. "Kako ste prosli?" upitao nas je jedan od njih. "Ja sam licno postavio mine niz stazu - ocekivali smo vas iz drugog pravca".

U tom momentu odjeknula je snazna eksplozija, jer je kamion naleteo na minu i izvrnuo se u jarak.

Morijonova druzina usunjala se u Srebrenicu u gluvo doba noci. Naisli su na stotine ljudi koji su zivjeli na ulici, a na desetine se jos slivalo u grad. Bilo je hladno. U gradu nije bilo ostalo nimalo drva. Ljudi su lozili plasticne boce kako bi se malo ugrijali i njihov miris lebdio je u hladnom nocnom zraku.

Sljedeceg dana, Morijon se sastao sa Oricem. rekao mu je da ce uciniti sve sto je moguce da obezbjedi prekid vatre i da omoguci dolazak humanitarne pomoci. Zatim se ukrcao u svoje vozilo u namjeri da ode iz grada. Oric je imao druge planove s njim. Efendic je iz Sarajeva bio poslao Oricu sifrovanu poruku: "Po svaku cijenu sprijeci Morijona da ode iz Srebrenice, dok ne osigura bezbjednost za narod. Ucini to na civilizovan nacin. Upotrijebi zene i djecu."

Morijonu se na putu isprijecilo na stotine zena i djece koji su sjedili nasred druma. On je sada bio isto toliko u klopci koliko i oni. Pokusao je da pregovara da ga puste da prodje. Oric nije htio da ustukne ni za milimetar. Konacno je Morijon u pokusaju da stekne povjerenje ljudi, izasao na balkon i javno dao obecanje koje ce ga progoniti narednih nedelja: "Nikada vas necu ostaviti na cjedilu". Jedan clan njegove pratnje, humanitarni radnik iz Belgije, Mjuriel Kornelis, tada pri MSF-u (Ljekari bez granica), sjeca se:

Bili smo u bolnici i culi smo pucketanje zvucnika i otisli do prozora, kad tamo ce Morijon: "Sada ste pod zastitom Ujedinjenih nacija." Pukli smo od smijeha - toliko je bila apsurdna ta scena sa njim koji stoji i svim onim ljudima koji ga gledaju. Branko, prevodilac, nije mogao da ostane ozbiljan. U to se podize zastava UN. Erik, nas doktor, rece: "Sada smo gotovi. U govnima smo do guse".

U nastojanju da stvori utisak da se tamo nalazi po sopstvenom izboru, a ne kao talac, Morijon se ponasao kao da se nista neobicno nije dogodilo. Izgubio se. Otisao je da spava rekavsi da ga probude u 2 po ponoci. Onda je pokusao da se iskrade. Otisao je pjeske, neopazen i cekao na unaprijed dogovorenom mjestu da dodju njegova vozila. Ali, vidjeli su ga. Vozila nisu dosla. U cetiri ujutro otpjesacio je nazad u grad i naisao na stotine izbjeglica kako se okupljaju u centru grada. Situacija se pretvarala u farsu. Konacno su mu 13. marta dozvolili da ode, nakon sto je obecao da ce ici u Beograd i zahtjevati kraj srpskog napada.

Morijon je uspio da ubijedi Srbe da puste jedan konvoj pomoci da udje. Ali, vodje konvoja nisu bile pripremljene za prijem na koji su naisli. Kada su hrana i medicinske potrepstine istovareni, nastao je opsti metez, jer su stotine ocajnih zena i djece jurnuli na kamione pentrajuci se jedni preko drugih u nastojanju da izadju iz opkoljenog grada. Sestoro ljudi se ugusilo na putu do Tuzle. UN su se opet nasle u ulozi pomagaca etnickog ciscenja. Bombardovanje grada je nastavljeno, nesmanjenom zestinom.

Pocetkom aprila, Srbi su preko UNHCR-a postavili zahtjev za predaju. Bosanskoj armiji dat je ultimatum od 48 casova. Najvisi zvanicnik UNHCR u bivsoj Jugoslaviji, Hoze Maria Mendiluse, prisustvovao je razgovorima u gradu Bratuncu, odakle se komandovalo napadom na Srebrenicu. "Ili ce se predati, a vi izvesti sve muslimane iz Srebrenice" rekao mu je Ilic, srpski komandant, "ili cemo mi zauzeti grad za dva dana". Mendiluse je poceo da pravi planove za evakuaciju oko 60.000 ljudi. Ispalo je, da je to najveca pojedinacna operacija etnickog ciscenja od kada je izbio sukob, a da su je imale izvesti UN. Mendiluse nije ni pokusao da sakrije moralnu odvratnost prema zadatku koji je sada trebalo da obavi. "Osudjujemo etnicko ciscenje sirom svijeta" rekao je. "Ali kada ste suoceni sa hiljadama zena i djece koji ocajnicki zele da ih evakuisete, moja duznost je da im pomognem, kako bih spasio njihove zivote. Ne mogu sada da ulazim ni u kakvu filozofsku ili teorijsku raspravu. Jedino moramo da spasemo njihove zivote." Mendiluse je planirao da salje dvadeset kamiona dnevno, vecinu praznih, koji bi evakuisali izmedju 1000 i 1500 ljudi u svakoj turi.

Dva dana kasnije, Morijon, koji je, po misljenju njegovih savjetnika, poceo da biva opasno opsjednut sudbinom Srebrenice i svojim sopstvenim obecanjem da je nikad nece ostaviti na cjedilu, ponovo se zaputio tamo. Bio je uzasnut izvjestajima o daljem bombardovanju. Najavio je da ide u Srebrenicu sa konvojem od pet vozila, dozvolili mu to Srbi ili ne. Konvencija operacija cuvanja mira UN je da se djeluje samo uz saglasnost svih strana u sukobu. Morijon ju je upravo krsio. Njegov gest ce se pokazati do tada najprkosnijim gestom UN snaga pred srpskom nepomirljivoscu. Morijon je odmakao cetrdeset kilometara od svoje baze u Sarajevu, stigavsi do grada Sokolca, gdje su ga lokalni komandanti zadrzali sedam sati. Vratili su tri njegova vozila. Morijon je vojnicki nastavio dalje sa dva. Dalje na putu, kod Zvornika, opet je zaustavljen - ovog puta od strane stotina zena i djece koji su mu se isprijecili na putu. Pentrali su se na njegova dva bijela UN vozila i trgali sa njih antene i kanistere za benzin. Zatim su ih nasarali farbom u spreju. Potpuno je ponizen. Pokunjen, Don Kihot pod plavim sljemom, vratio se do veceri u Tuzlu. Humanitarni radnici u Tuzli pricali su da je bio potpuno ophrvan tugom. Kao i mnogi od njih, on je bio u Srebrenici, znao je u kakvom stanju se narod nalazi, i osjecao je ogromnu licnu odgovornost. Njegovi najblizi saradnici poceli su da brinu za njegovo psihicko zdravlje.

Funkcioneri UN u Njujorku i Beogradu takodje su poceli da se brinu. Morijon im je natovario odgovornost koju nisu htjeli i sa kojom nisu znali kako da se nose. Bilo je jasno da ce Srebrenica pasti. Morijonova dobra namjera pokazala je, da je UNPROFOR tigar od papira. Doslo je do otvorenog neslaganja - cak i sukoba - izmedju UN i vaznih faktora medjunarodnog javnog mnijenja, a narocito americkog Stejt departmenta.

UNPROFOR nije mogao da ucini nista da zaustavi srpsku ofanzivu; njegovi oficiri su stoga pokrenuli propagandnu kampanju javnih nastupa da ublaze gnjev medjunarodne zajednice. Dok su Srbi i dalje napredovali, general Mladic je pozvan u Beograd na "razgovore o prekidu vatre" sa generalom Morijonom i najvisim civilnim funkcionerom UNPROFOR-a Sedrikom Tornberijem, istaknutim i veoma cijenjenim pravnikom iz Irske koji je stekao renome kao branilac ljudskih prava u Belfastu sezdesetih i sedamdesetih godina.

• Historija Bosne i Hercegovine