Trojica predsjednika - Srbije, Hrvatske i Bosne - mehanicki se rukuju, spremni da ucestvuju u najambicioznijem pokusaju da se nadje rjesenje za bivsu Jugoslaviju od pocetka rata 1991. godine. Nevjerovatan susret u centru Bob Houp u vazduhoplovnoj bazi Rajt Paterson u Dejtonu, Ohajo. Sa njihove strane stoje americki drzavni sekretar Voren Kristofer i njegov pomocnik Ricard Holbruk.

Amerikanci organizuju rukovanje da bi to snimile TV kamere. Nikome osim Kristoferu nije dozvoljeno da govori: "Podravljam vas u ime americkog naroda na ovim historijskim mirovnim razgovorima zblizavanja. Ako ne uspijemo, rat ce se nastaviti i buduce generacije ce nas sigurno smatrati odgovornim za posljedice. "Zatim obilazi oko stola, gura trojicu ljudi da se skupe, i podstice ih da se rukuju. "Bojali smo se, i to s pravom," priznao je kasnije, "da ce se, ako im dozvolimo da daju zvanicne izjave, tako polarizovati da cijela stvar nece dobro poceti."

Kada je rukovanje obavljeno, zapocela je faza poznata pod imenom "razgovori zblizavanja". Predstavnici tri sukobljene strane zivjece u odvojenim, ali istovjetnim prostorijama, dok ce se medjunarodni posrednici kretati od jednih do drugih. To je tehnika koja je prvi put upotrebljena za vrijeme mirovnih pregovora o Bliskom istoku u Norveskoj, koji su doveli do dramaticnog rukovanja Jicaka Rabina i Jasera Arafata na travnjaku Bijele Kuce. Ovi razgovori obavljeni su u potpunoj tajnosti. Strane nisu imale prilike da upropaste razgovore kritikujuci jedna drugu u javnosti; sa druge strane, tako izdvojene imale su mogucnost da razmisle o ustupcima i kompromisima bez pritiska, da se zbog svojih tvrdokornih biraca drze nefleksibilnih preduslova o kojima nema razgovora. Ricard Holbruk je sada pokusavao da "Norveski kanal", naziv pod kojim su ti pregovori postali poznati, preseli na Balkan.

Put do Dejtona bio je opasan i dug. Ponizenje pripadnika mirovnih snaga UN privezanih za stubove i vojne instalacije da bi se sprijecili dalji vazdusni napadi NATO-a u junu, pad Srebrenice i Zepe, slom Krajine i, konacno, pojava dokaza o masovnom ubijanju muslimana, navodno po naredjenju generala Mladica, uticali su da napori za okoncanje rata budu na najnizem mogucem nivou svih vremena. U prijestolnicama zapadnog svijeta se u ljeto 1995. godine razgovaralo samo o povlacenju, narocito, ako se pokaze da najvazniji protagonisiti u regionu zele jos da ratuju.

Tada su Amerikanci intervenisali, a Holbruk krenuo u frenetican obilazak tri balkanske prijestolnice. On je mjesecima insistirao da Amerikanci primjene energicniji pristup, uvjeren da samo Sjedinjene Drzave raspolazu diplomatskom i vojnom snagom da obezbjede rjesenje. Sada su stvari krenule po njegovom. Bez premca, kada je trebalo biti odlucan sa sagovornicima, Holbruk je naisao na sebi ravnog u najvaznijem akteru balkanske drame - Slobodanu Milosevicu. Neumorni pomocnik drzavnog sekretara vjerovao je da je Milosevic spreman da izvrsi vojni pritisak na bosanske Srbe, u naknadu za postepeno ukidanje sankcija. Tada se, 28. avgusta, zbio dogadjaj koji je mnogima u NATO-u dao izgovor na koji su cekali. Doslo je do incidenta koji bi mogao biti vjerna kopija onog koji je izazvao prvi ultimatum NATO-a februara 1994: granata ispaljena iz bacaca pala je blizu sarajevske pijace ubivsi trideset sedam ljudi. Ovoga puta nije bilo dvoumljenja koje je prethodne godine toliko zamutilo vodu; za dvadeset cetiri casa Ujedinjene nacije su obavile analizu kratera i objavile da su granatu, van svake sumnje, ispalili bosanski Srbi. Obicno povucen, generalni sekretar Ujedinjenih nacija Butros Butros-Gali osudio je "nastavak bezumnog prolivanja krvi u Bosni," pozivajuci vojne komandante UN da "ispitaju napad i odmah preduzmu odgovarajuce akcije." Ogorceni Izetbegovic je upozorio: "Mi cemo upotrijebiti sva sredstva da se spasemo ove bijede. Naglasavam: sva sredstva. A sto se tice (srpskih) zlocinaca, upozoravam ih da cemo im vratiti istom mjerom i to ubrzo. Taj dan nije daleko."

Narednog dana, vise od osamdeset pripadnika mirovnih snaga napustilo je Gorazde u tajnosti. Ujedinjene nacije nece ponovo napraviti istu gresku. Ovoga puta nece biti talaca. Kampanja ce biti masovna, kako je Voren Kristofer rekao: "Nece to biti ubod iglom. Ne samo kampanja, ne bomba ili dvije, dan ili dva, vec koliko bude trebalo."

Dok su borbeni avioni NATO-a zagrijavali motore u vreloj avgustovskoj noci, Milosevic je sazvao sastanak srpskog rukovodstva u Beogradu kome su prisustvovali i predsjednik Crne Gore Momir Bulatovic, rukovodstvo bosanskih Srba i patrijarh Srpske pravoslavne crkve. Sastanak je sazvan, da bi se utvrdila jedinstvena platforma Srba s obje strane rijeke Drine. Uoci bombardovanja Milosevic je iskoristio mogucnost da dobije svoj politicki rat protiv lidera bosanskih Srba. Zelio je da njega odrede za glavnog posrednika izmedju bosanskih Srba i spoljnjeg svijeta. Amerikanci su, takodje, insistirali da je to uslov za buduce pregovore. To sto je na razgovore pozvan i srpski patrijarh Pavle koji je otvoreno pretpostavljao Karadzica Milosevicu, dovelo je bosanske Srbe u skripac. Njegovo prisustvo stvaralo je utisak da su se Pale i Beograd pomirili i da su Srbi opet jedinstveni. Milosevic nije krio svoj stav prema intervenciji NATO-a: nju je prouzrokovalo samo rukovodstvo bosanskih Srba koje godinama odbija da prihvati kompromis da bi se doslo do mira. On je, takodje, upozorio da je Beograd spreman da potpuno prekine sa njima. Bosanski Srbi su ukroceni. Bulatovic se kasnije prisjeca: "Oni su se stvarno bojali. Bili su svjesni svih gresaka koje su napravili i znali su da upropaste: Republika Srpska bi mogla da nestane." Ali, priznao je: "Bilo im je tesko da potpisu. To je bilo njihovo politicko samoubistvo." Rukovodstvo bosanskih Srba nije imalo drugog izbora, vec da dozvoli Milosevicu da ih predstavlja na buducim mirovnih pregovorima. Od sada pa nadalje, on ce imati posljednju rijec.

Ubrzo, posto su bosanski Srbi stavili svoje potpise na "Patrijarhov sporazum", kako su ga kasnije zvali, u ranim jutarnjim casovima 31. avgusta borbeni avioni NATO-a su nalijecuci u talasima unistavali srpske ciljeve sirom Bosne. Izetbegovic je konacno dobio ono sto je njegova vlada trazila od samog pocetka rata, masivnu intervenciju NATO-a na njegovoj strani.

Posto je razmislio da li je bezbjedno putovati u Beograd za vrijeme kampanje NATO-a, Holbruk je izjavio da ga Klinton salje u misiju mira u vrijeme rata. Kad se sastao sa Milosevicem pozdravio je "Patrijarhov sporazum" kao "proceduralnu prekretnicu". Medjutim, radilo se o necem mnogo vecem. Tokom dvije godine neuspjesnih napora da se dodje do mira, Zapad je nastojao da unese razdor medju Srbe. Ova strategija pomogla je da se oslabe Srbi, ali je istovremeno, dovela mirovni proces do mrtve tacke. Sada je Milosevic obezbjedio da se razgovara samo sa njim. Holbruk je kasnije primjetio. "Znali smo da smo se prvi put priblizili ozbiljnim pregovorima."

Napadi NATO-a su trajali tri dana. Sjedinjene Drzave, uvjerene da je sa Milosevicem postignut napredak, trazile su prestanak bombardovanja. Ali, general Mladic je u Bosni uporno odbijao da povuce svoje tesko naoruzanje iz okoline Sarajeva, tvrdeci da ce tako njegove trupe, kao i 1994. godine, biti izlozene brojnoj nadmoci pjesadije bosanske armije. NATO je nastavio bombardovanje. U toku dvonedeljne kampanje, avioni NATO-a su imali 3.400 borbenih letova, ukljucujuci i 750 napada na 56 ciljeva na zemlji. Unistena su skladista municije, protivavionske baterije, radarske instalacije, postrojenja za komunikaciju, stovarista, artiljerijske jedinice, komandni bunkeri i mostovi. Cilj je bio da se ostete srpske komunikacije i bosanski Srbi privremeno onesposobe da odgovore, i prikupe pojacanja. Cak je i civilni telefonski sistem srusen.

Usred ovog napada, nastavljeni su pregovori u Zenevi. Nikola Koljevic i Aleksa Buha su, kao predstavnici bosanskih Srba, ukljuceni u jugoslovensku delegaciju. Sve strane su se saglasile da prihvate mapu Kontakt grupe iz 1994. (koju su bosanski Srbi do tada uporno odbacivali) kao osnovu za buduce pregovore. Tada su Sjedinjene Drzave pocele da ubedjuju sve tri strane da prihvate plan koji je jos bio u izradi. Dogovorili su se o nizu "osnovnih principa": Bosna i Hercegovina ce i dalje postojati u svojim priznatim granicama; ali ce je sacinjavati dva posebna entiteta: podjela teritorija medju njima iznosice 51 posto (muslimansko-hrvatska federacija), prema 49 posto (Bosanski Srbi). "To je", rekao je Holbruk, "prvi korak koji nam omogucava da kazemo da postoji jedna Bosna. Ona ima dva dijela." To je, takodje, bilo priznanje da je Bosna ratom podijeljena na etnicke drzavice, sto je bio ustupak Bosanskim Srbima koji su, prvi put, dobili sporazum koji formalo priznaje Republiku Srpsku, kao poseban entitet.

Dok su americki avioni i dalje tukli po bosanskim Srbima, Holblruk je nastavio da putuje po Balkanu. Trinaestog septembra americki tim je otisao u Dobanovce, vojni kompleks van Beograda. Milosevic je zatrazio od Holbruka da bombardovanje prestane. Po americkom diplomati Krisu Hilu "Milosevic je izazivao Holbruka da pokaze da je musko, govoreci mu: "Znate, vi ste glavni u toj zemlji, ambasadore Holbruk. Mozete li vi prekinuti bombardovanje? Da li vi to mozete?"

Ali, rekao je Holbruk Milosevicu, prije nego sto NATO obustavi kampanju, bosanski Srbi moraju izvuci svoje naoruzanje iz Sarajeva. Za korak ispred samouvjerenog americkog pregovaraca Milosevic je odgovorio da, u tom slucaju, Holbruk treba da razgovara sa onima koji su za to odgovorni: Radovanom Karadzicem i Ratkom Mladicem. U stvari, rekao je Milosevic, ta dvojica su udobno smjestena u vili samo 200 metara dalje. Holbruk je bio uzdrman. Na kraju krajeva, Amerikanci su jasno rekli da nece da imaju nista sa ovom dvojicom lidera bosanskih Srba optuzenih za ratne zlocine; osim toga, to ne bi imalo dobar efekat u medjunarodnoj stampi.

Sazvao je clanove americkog tima i odlucio da ode. Ali, prije toga je rekao Milosevicu osnovno pravilo: "Kao prvo, bez predavanja iz historije, i besmislica."

Holbruk je zahtjevao da bosanski Srbi povuku svoje tesko oruzje sa brda oko Sarajeva. Mladic je tvrdio: "To je jedna besmislica. Rat jos nije gotov, a oni hoce da povucemo tesko oruzje kojim branimo narod." Karadzic je galamio na slican nacin i govorio, "Izgubicemo Sarajevo, a 150.000 Srba bice bespomocno pred divljim hordama muslimana." Sto su Amerikanci vise insistirali, to se Mladic vise zestio. Holbruku je bilo dosta. Sad je dosao red na njega da Milosevica dovede u nezgodan polozaj. "Gospodine predsjednice, rekli ste nam da smo se nasli zbog ozbiljnog posla. Ako nije tako, moracemo da odemo." Amerikanci su izasli ostavivsi bjesnog Milosevica sa svojim nekadasnjim saradnicima. Srpski predsjednik je bio direktan: ako general Mladic odbije da ozbiljno pregovara, NATO ce unistiti njegovu armiju. Lideri bosanskih Srba su pristali da se povuku, kada su dobili garancije da ce i muslimani skloniti svoje tesko naoruzanje.

Srbi su povukli teske topove iz Sarajeva. Narednog dana Amerikanci su naredili prestanak vazdusnih napada. Poslije tri godine i cetiri mjeseca Srbi su prestali da granatiraju bosansku prijestolnicu.

Trebalo je da razgovori budu nastavljeni 14. septembra, ali su odlozeni. Zasjenili su ih dogadjaji na bojistu. Tada su vec hrvatska i bosanska armija biljezile krupne i brze pobjede u sjeverozapadnoj Bosni. Hrvatski predsjednik Tudjman se nasladjivao. "Srbi su jos uvijek imali vise od polovine zemlje u svojim rukama. Predsjednik Izetbegovic i ja smo smatrali da treba iskoristiti poraz koji su Srbi dozivjeli." Petnestog septembra Hrvati su osvojili Jajce, a bosanska armija Donji Vakuf. Vojska Bosanskih Srba bila je u rasulu. Veliki dijelovi teritorije koja je od 1992. godine smatrana nepobjedivom, poceli su da padaju pred nesavladivom silom kombinovanog hrvatsko-bosanskog nastupanja. U Sarajevu se s uzbudjenjem govorilo o mogucnosti pada Banja Luke (drugog po velicini grada u Bosni) sto bi predstavljalo definitivan kraj visenacionalne Bosne.

• Historija Bosne i Hercegovine