"Februar 1994

U Sarajevu su mislili da znaju sve sto se moze znati o artiljerijskoj vatri koja ga je zasipala. Ali, niko nije ni pomisljao da bi jedna jedina minobacacka granata mogla da odnese toliko zivota u jednom trenu. Bomba koja je pala sa neba u 12.37 casova u subotu 5. februara pretvorila je uzurbanu gradsku pijacu u sjenci katolicke katedrale u Sarajevu u ljudsku klanicu. Ubila je 69 i ranila vise od 200 ljudi.

Zasto je masakr bio toliki? Neki od prezivjelih su rekli da misle da je granata u padu udarila u jednu plasticnu nadstresnicu i da je eksplodirala ljudima upravo iznad glava, zasipajuci pijacu hiljadama usijanih parcica metala. Bila je jos razornija zato sto je ispaljena u jednom inace mirnom danu. Jedna je od velikih tragicnih ironija Sarajeva to, da je cesto vise ljudi ubijeno u mirne dane nego u dane kada je artiljerijsko bombardovanje civilnih kvartova bilo zestoko. Razlog za to bio je taj, sto su u mirne dane ljudi izlazili na ulice. Petog februara osvanuo je vedar, suncem obasjan, proljecni dan. Na pijaci je bila velika guzva. Bomba je pala bez upozorenja.

Reakcije su odmah uslijedile. Predsjednik Izetbegovic je sazvao konferenciju za stampu u roku od nekoliko sati na kojoj je izjavio da je "ovo crn i strasan dan. Mi Bosanci se osjecamo osudjenim na smrt. Svaka vlada koja podrzava embargo na oruzje protiv ove zemlje saucesnik je u zvjerstvima kao sto je ovo." Kabinet premijera Harisa Silajdzica pozvao je urednika americke televizije ABC, Pitera Dzeningsa, na ekskluzivni licni intervju. Izetbegovic i Silajdzic - obojica vidno potreseni razmjerama dogadjaja nazvanog "masakr na pijaci" - iskoristili su tog popodneva priliku koju je on pruzao da istaknu da medjunarodna zajednica sada na Bosnu vrsi pritisak da prihvati "mirovni sporazum" koji su iskrojili Srbi i Hrvati, a prepakovala EU, koji je ravan potpunoj kapitulaciji - komadanju bosanske drzave i obespravljenju njenih dva miliona muslimana.

Radovan Karadzic je isto tako reagovao na prvu loptu. Demantovao je odgovornost (sto je uvijek cinio kada bi bio ubijen veliki broj civila) i izjavio da je naredio svojim snagama da blokiraju sve konvoje humanitarne pomoci dok UNPROFOR javno ne oslobodi Srbe krivice. Tek kasnije je razradio niz hipoteza da je bombu podmetnula "muslimanska strana", ili da je ispaljena sa "muslimanskih polozaja" ili, jos bizarnije, da su tijela koja su odvozena sa pijace u gradsku mrtvacnicu neposredno nakon bombardovanja, stari lesevi koji su tamo postavljeni kako bi ih snimile televizijske kamere.

Karadzicevi demanti uvijek su davali rezultata. General Luis Mekenzi je u pocetku povjerovao u ideju da je bosanska vlada, kao dio strategije da uvuce medjunarodnu zajednicu u rat na svojoj strani, pocela da gadja sopstveni narod. Prvi put je iznio ovakav stav maja 1992. godine kada je minobacacka granata pala u Ulicu Vase Miskina u centru grada gdje su civili cekali u redu za hljeb. Granata je ubila dvadeset dvoje ljudi. Mekenzi, koji je tada bio u Beogradu, jer se stab UNPROFOR-a premjestio iz Sarajeva u glavni grad Srbije, smatrao je veoma vjerovatnim stanoviste, da su agenti bosanske vlade podmetnuli bombu, iako niko nikada nije objelodanio dokaze u prilog ovoj tvrdnji. Tokom cijelog rata odvijala se kampanja saputanja kojoj je bio cilj da siri ideju da najgora zvjerstva cine upravo muslimani protiv sopstvenog naroda. Ova optuzba nikada nije javno iznijeta, jer bi to zahtjevalo dokaze. Ukoliko je i bilo ikakvih dokaza, nisu nikada izasli na svjetlo dana. (Bilo je, medjutim, izvjestaja UN da su vladine snage gadjale sa pozicija oko bolnice Kosevo, a ta vatra je isprovocirala reakciju Srba.) Ova kampanja uspjela je da posije sjeme sumnje kod mnogih koji bi inace mozda bili mnogo odlucniji u svojoj osudi bombardovanja Sarajeva.

Niko nikad nije dokazao ko je otvorio vatru iz minobacaca koji je pogodio pijacu. Analiza kratera na mjestu udara, koju je izvrsio UNPROFOR, nije dala definitivne rezultate: projektil je skrenuo sa putanje kada je udario u nadstresnicu; a, u svakom slucaju, skoro je nemoguce na osnovu jednog jedinog udara odrediti pravac vatre i predjenu razdaljinu. Analiza kratera je precizna samo kada je ispaljeno nekoliko projektila sa istog polozaja jer se onda mogucnost greske smanjuje. UN su jedino rekle da je granata dosla sa sjeveroistoka i da se polozaji obje strane nalaze u tom pravcu. To sto zdrav razum nalaze da ce, ako se ispali oko 500 hiljada minobacackih, artiljerijskih i tenkovskih granata u jedan mali grad za 22 mjeseca (sto su bosanski Srbi ucinili) - a mnoge od njih nasumce su zabijane u civilne dijelove grada - prije ili kasnije jedna sigurno pasti negdje gdje se okupljaju ljudi, utopilo se u prepirci koja je uslijedila. Setnja bilo kojom sporednom ulicom u Sarajevu daje ocite dokaze da nigdje nije bilo bezbjedno od zalutale minobacacke granate: oziljci od metaka svuda po ulicama grada uz karakteristicnu rascvjetalost tacke udara minobacacke granate. Lokalno stanovnistvo ove tragove zove "sarajevske ruze" - boje krvi. Do februara 1994. godine jedva da ste mogli preci nekoliko metara, a da ne naidjete na jednu takvu ruzu.

Jos interesantnije od jalove rasprave o tome ko je ispalio zabludjelu granatu, bilo je to za sta su sve Ujedinjene nacije bile u stanju da je iskoriste. Raspolozenje protiv vazdusnih udara bilo je do te mjere izrazeno u UNPROFOR-u da je novi komandant u Bosni, general- potpukovnik ser Majkl Rouz, radio bez odmora narednih 15 dana kako bi isposlovao nagodbu, koja bi, po njegovom misljenju, otklonila potrebu za vazdusnim udarima. Da je postojao i najmanji dokaz da su Bosanci pocinili zvjerstvo na pijaci, svijet bi sigurno saznao sve o tome. Ne bi bilo sigurnijeg nacina da se suprotstavi argumentima onih (vecinom u SAD) koji su se zalagali za vojnu akciju nakon dogadjaja od 5. februara.

Jedno moguce objasnjenje granatiranja pijace bilo je, da ko god da je ispalio granatu nije namjerno htio da ubije na desetine ljudi usmjerivsi je direktno usred mjesta u gradu gde je najveca guzva. Minobacaci nisu orudja za neposredno gadjanje. Oni obicno nisu dovoljno precizni da iz prve pogode pravo u cilj. Njih treba "setati" prema cilju. Bilo kako bilo, masakr 5. februara samo se po razmjerama razlikovao od onoga sto je Sarajevo trpjelo skoro svakoga dana tokom 22 meseca. Njegov znacaj bio je u njegovom simbolicnom efektu. Nema sumnje da je skoro 10.000 ljudi poginulo u Sarajevu kao zrtve srpskog bombardovanja, vecina od njih civili, a mnogi od njih djeca. Fudbalsko igraliste na kojem su mnogi od njih sahranjeni u redovima koji su morali da budu zbijeni, postalo je najsnazniji simbol sarajevske agonije i izgubljene nade grada: ono se nalazi u sjenci reprezentativnog sportskog kompleksa "Zetra", izgradjenog za Zimske olimpijske igre 1984. godine. Nije bilo sporno, ko ih je ubio. Granata na pijaci, uprkos tome sto je Karadzic mutio vodu svojom neuvjerljivom tvrdnjom da su to muslimani ucinili sami sebi, dovela je do toga da medjunarodna zajednica konacno kaze: "Sto je mnogo, mnogo je".

Ono sto je zabrinulo Lorda Ovena bio je nacin na koji je medjunarodna zajednica rekla "Sto je mnogo, mnogo je". U svakom glavnom gradu na Zapadu bilo je zahtjeva da avioni NATO-a, koji su patrolirali nebom iznad Bosne, preduzmu mjere odvracanja kako se tragedija na pijaci ne bi ponovila. Amerikanci su energicno insistirali na intervenciji NATO-a. Isticali su da je zakonsko ovlascenje za akciju vec sadrzano u postojecim rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN. I Francuzi su, - sto po Ovenovom misljenju za njih nije bilo karakteristicno - zahtjevali odlucniju intervenciju od strane NATO-a. Cak se i oprezni britanski ministar inostranih poslova Daglas Herd - koji je uvijek prvi zauzdavao zahtjeve za medjunarodnu intervenciju - sada priklanjao ocito ogromnom pritisku.

Ovena su najvise brinuli Rusi. Vjerovao je da je Kozirev vec pokazao veliku fleksibilnost time sto je dozvolio da NATO nadzire zonu zabranjenog leta. Rusi su na ovo pristali samo zato sto se ta kontrola obavljala pod nadleznoscu UN. NATO je, u ovoj operaciji, izvrsavao nalog UN. Atlantski savez nije djelovao samostalno. Rusi su otisli i dalje: saglasili su se da komandantu UN u Bosni treba dozvoliti da zahtjeva neposrednu vazdusnu podrsku radi odbrane njegovih medjunarodnih snaga, ukoliko budu napadnute. Rusi su se slozili i sa ovakvom ulogom NATO-a, samo zato sto je NATO mogao da garantuje da ce dejstvovati iskljucivo u okviru granica koje postave UN. Oven je znao da je ono sto Rusi nece prihvatiti to, da NATO dejstvuje izvan okrilja UN. Jeljcin ne bi bio u stanju da to progura kod sopstvene javnosti.

To sto su Kozirev, Jeljcin i Curkin prihvatili mogucnost da NATO moze da igra legitimnu ulogu pomazuci UN svjedoci o njihovom pragmatizmu. Tako je zavodjenje zone zabranjenog leta bila prva stvar. Bili su spremni da to prihvate pod uslovom da je pod kontrolom UN. Onda smo dosli do pitanja neposredne podrske iz vazduha, slucaja u kojem bi komandant UN mogao da pozove avion NATO-a ukoliko bi trupe UN bile napadnute. Rusi su i to progutali. Onda smo znali da cemo moci da pridobijemo Ruse za to da NATO pomaze UN. Ono sa cim se oni nikad ne bi saglasili bilo bi, da UN prestanu da kontrolisu ovu proceduru.

Oven je smatrao da bi samostalna akcija NATO-a podijelila medjunarodnu zajednicu duz jedne rasjekline izmedju Istoka i Zapada: Rusi bi bili primorani da priteknu u pomoc Srbima. Pridaje se veliki znacaj historijskom savezu i kulturnoj bliskosti Rusa i Srba, ali, u stvari, za Moskvu se tu radilo o strateskim i politickim interesima. Rusija je odbila da dozvoli Vasingtonu (i u manjoj mjeri Evropi) da diktira nove uslove rjesavanja sukoba i odredjuje buduce linije uticaja.

Oven se plasio da bi svijet opet bio uvucen u novi hladni rat tipa istocno-zapadne konfrontacije. Viktor Andrejev, oficir za Civilna pitanja UNPROFOR-a u Sarajevu i veteran sovjetske diplomatije, otisao je i dalje: nepokolebljivo je zakljucio da u Bosni postoji potencijal za raspirivanje globalnog sukoba. "Nemojte se zavaravati", rekao je on, "velike sile razvrstavaju se na pitanju Bosne".

Oven, nekadasnji britanski ministar inostranih poslova, odmah je preduzeo mjere da spasi sta se spasti moze, nastojeci da preduprijedi opasno razvijanje situacije u pravcu vojne intervencije. Dan nakon granatiranja, kada je Sarajevo pocelo da sahranjuje poginule, Oven je odleteo u Rim da tamo pokupi Torvalda Stoltenberga. Odatle su njih dvojica odletjeli za Beograd. Odvezli su se preko rijeke Drine u sjeveroistocnu Bosnu, u razruseni grad Zvornik, na sastanak sa Radovanom Karadzicem. Usput, Oven je cuo general-potpukovika Rouza na vijestima BBC-ja, koji je govorio tako da se sticao utisak, da na mogucnost da granatu nisu ispalili Srbi, nije cak ni pala na pamet. "U sebi sam pomislio 'Bogamu, treba mu reci nekoliko stvari', i odmah sam telefonirao Ministarstvu odbrane... Nadam se da je poruka shvacena." Karadzic je iskoristio sastanak u Zvorniku da odbaci odgovornost i da naglasi da ce Srbi negativno reagovati na svaki pokusaj upotrebe sile protiv njih. Oven je otisao u uvjerenju da bi svaka vrsta ultimatuma predstavljala, kako se on izrazio, "mahanje crvenom krpom ispred bika".

• Historija Bosne i Hercegovine