"Mi smo pobjednici"

Londonska konferencija, ciji su domacini bili britanska vlada i UN, predstavljala je najambiciozniji medjunarodni sastanak na vrhu o Bosni i Hercegovini. Vise od trideset zemalja i organizacija sastalo se zahtijevajuci ponistavanje posljedica etnickog ciscenja i povracaj teritorija zauzetih silom. Kako je odrzana odmah nakon otkrivanja zatvorenickih logora u Bosni, govornik za govornikom osudjivao je srpsku agresiju. U iluziji, da ce medjunarodna zajednica preduzeti mjere da spase Bosnu, ucesnici su mogli sebi da dozvole da istupaju sa moralnih visina. Zapadne sile su pozdravile konferenciju kao prekretnicu. Uspostavljen je okvir za rjesavanje jugoslovenske krize. Doslo je do preokreta ratnih prilika i obnove povjerenja u sposobnost Zapada da usmjerava situaciju. Uprkos ovoj novoj manifestaciji odlucnosti medjunarodne zajednice, srpski lideri su smatrali da su i oni odnijeli pobjedu u Londonu.

Beogradski lideri su znali unaprijed da ce na njih biti osuta kriticka paljba. Predsjedniku nove Jugoslavije Dobrici Cosicu, knjizevniku nacionalisti, koji je preuzeo duznost cetiri meseca ranije, jedan britanski ministar je svojevremeno rekao da ce Milosevic biti pozvan na odgovornost.

Ali, Milosevic je bio dobro raspolozen u avionu na putu za London. Obrativsi se svom ministru informacija, upitao ga je: "Znas li zasto putujemo za London? Zato sto smo mi pobjedili." Ministar je bio zbunjen. "Ali, pod sankcijama smo, benzin je na bonove. Privreda je u haosu." "Zaboravi na redove, mi smo pobjednici," rekao mu je Milosevic, okrenuvsi se da nastavi razgovor sa predsjednikom Crne Gore, Momirom Bulatovicem.

Kada je stigao u London, Milosevic je izgledao zainteresovaniji da se politicki razracuna sa novopostavljenim jugoslovenskim premijerom Milanom Panicem, nego za samu konferenciju. Svadjali su se i javno i po kuloarima. Milosevic je cak priprijetio da ce da ga odalami. A, Milosevic je bio taj koji je licno odabrao za funkcije i Panica, kalifornijskog milionera rodom iz Beograda, i Cosica, koji je vazio za "duhovnog oca" Srba. Planirao je da pusti ovaj nepodesan par da kormilari dok on saceka da prodje oluja. Ranije te godine, obratio se Cosicu, koji je imao veliki uticaj u nezvanicnim krugovima, i zamolio ga da stane na celo nepriznate jugoslovenske drzave, koja se sastojala od Srbije i Crne Gore, i koja je formalno (i na brzinu) bila rekonstituisana 27. aprila 1992. "Zajednicki mozemo spasiti zemlju" rekao mu je Milosevic. Bila je to ponuda koju Cosic nije mogao da odbije. Juna mjeseca, ovaj pisac se dovezao u krntiji od taksija na sopstveno proglasenje za predsjednika. Zudeci da premosti podjele izmedju Srba i sebi obezbjedi mjesto u srpskoj historiji, vremesni Cosic htio je da se prikaze, kao da je iznad politickih borbi. Nije se usudio, da se direktno suprotstavi Milosevicu.

Srbiji i Crnoj Gori prijetila je sve veca izolacija. Tridesetog maja, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, zgrozen srpskim zvjerstvima u Bosni, zaveo je drakonske ekonomske i politicke sankcije protiv Beograda. Nakon zavodjenja sankcija, na Milosevica je vrsen snazan pritisak da dadne ostavku. Po prvi put su se institucije u Srbiji - Pravoslavna crkva, Univerzitet, i cak fabrike, okrenule protiv njega.

Milan Panic je izabran da izbavi ono sto je ostalo od Jugoslavije iz balkanske pustosi. On je bio taj koji ce preko svojih politickih veza u Vasingtonu pomoci da Jugoslavija izadje iz karantena. Ali, ako je Milosevic mislio da ce taj politicki novajlija tek tako izvrsavati naredjenja, prevario se. Okruzen sopstvenom ekipom americkih savjetnika, Panic je pokusao da upravlja Jugoslavijom onako kako je upravljao svojom fabrikom lijekova u Kaliforniji. U jednom momentu, Milosevic je cak i pristao da razmotri Panicev bizaran predlog da on (Milosevic) prihvati neki posao u SAD i da se potpuno povuce iz politickog zivota. Interesantno je to, da je Milosevic uopste pomisljao na novi zivot u SAD. Ali, ubrzo je promijenio misljenje, te je zavada koja se krckala izmedju prposnog milionera i arogantnog politicara konacno izbila u javnosti tokom Londonske konferencije.

Sa neizbjeznom casom koka-kole u ruci, Panic je bio dasak svjezine u ostroj suprotnosti krutim autoritativnim politicarima Srbije. Njegov kabinet je bio cudna mjesavina. Pod pritiskom, Panic je uzeo nekoliko Milosevicevih ljudi, ali ne dovoljno da zadovolji srpskog predsjednika. Takodje je ukljucio i nekoliko ljudi koje je postavio Cosic, kao i nekoliko nezavisnih i zaista sposobnih ministara, za osjetljive resore, kao sto su pravosudje i prava manjina.

Panic se prihvatio posla premijera iz svog nepokolebljivog uvjerenja da je u stanju da obavi monumentalan zadatak okoncanja rata. Impresionirao je strane velikodostojnike svojom porukom o koegzistenciji balkanskih naroda - ali je, u stvari, pokazivao maglovito poznavanje prilika na terenu u Bosni i Hercegovini. 13. jula, u svom stanu u Beogradu, obavjesten je, da srpski napad na Gorazde i dalje traje uprkos njegovim drugacijim obecanjima. Naredio je svojim pomocnicima da telefoniraju u Gorazde, nemajuci pojma da je ono vec tri mjeseca pod opsadom Srba i sasvim odsjeceno od spoljnog sveta. Posto je uspostavio vezu sa gradom preko vojnog voki- tokija, Panic se predstavio. Upitao je jednog tamosnjeg srpskog komandanta, da li mu treba ikakva pomoc. "Samo u ljudstvu", odgovorio mu je glas kroz pucketanje. Panicu izgleda nije bilo jasno, da Jugoslavija jos uvijek pomaze bosanske Srbe u ljudstvu i vojnoj opremi.

Otvarajuci Konferenciju, britanski premijer Dzon Mejdzor predstavio je sumornu sliku sudbine Srbije, koja je vec bila pod sankcijama UN. Ukoliko Srbi ne zaustave svoju ofanzivu, osudice sami sebe na potpunu izolaciju.

Ako ne bude saradnje, pritisak ce neumitno rasti. Osuda, izolacija. Strane koje budu stajale na putu sporazumu mogu da ocekuju jos ostrije sankcije, jos rigoroznije kontrolisane... Nece biti trgovine. Nece biti pomoci. Nece biti medjunarodnog priznanja, niti uloge. Privredna, kulturna, politicka i diplomatska izolacija.

Na Konferenciji, Panic je ostavio snazan utisak - klovnovski, hirovit, ali covjeka posvecenog okoncanju rata. U jednom momentu Milosevic je zatrazio rijec. Panic je nasvrljao nesto na parcetu hartije i podigao ga ispred srpskog predsjednika. Na njemu je pisalo "zavezi", na engleskom. Panic je zatim pokazao papir vrsiocu duznosti drzavnog sekretara Lorensu Iglbergeru, bivsem ambasadoru u Jugoslaviji i nekadasnjem prijatelju Slobodana Milosevica. Panic je otisao i korak dalje. Na svom engleskom, sa veoma losim izgovorom - a ni srpskohrvatski mu nije bas isao - rekao je ucesnicima Konferencije, da Milosevic nije ovlascen da govori.

Drugog dana, EZ je - na insistiranje Holandjana - podnijela nacrt rezolucije koja je ostro osudjivala Srbe. Srbi su vidjeli nacrt i zaprijetili da ce napustiti Konferenciju. Britanci su bili zabrinuti da ce, ako dokument ne bude predlozen, otici Bosanci i Holandjani. Ako se predlozi, onda ce otici Srbi. Ruski ministar inostranih poslova, Andrej Kozirev i njegov zamjenik, Vitalij Curkin, koji je postao miljenik sredstava javnog informisanja zbog svog savrsenog engleskog jezika i opustenog nastupa, pokusali su da smire Srbe i da ih zadrze na Konferenciji. Srbi su se povukli u svoje zasebne prostorije u Centru Kraljica Elizabeta II.

Doslo je do ljute prepirke. Milosevic je insistirao da se ide. Panic je htio da ostane. Konacno, Milosevic se saglasio da delegacija ostane, ali samo ako Panic obeca da ce zacepiti gubicu. Panic se isprsio: "Mozda bi bilo najbolje da se neki od nas vrate na Konferenciju, a neki ne", rekao je. Zanijeti prepirkom, nisu ni primjetili da je Kozirev usao u sobu da predlozi kompromis: Mejdzor ce naglas procitati dokument, ali ce se Konferencija zavrsiti ne izjasnjavajuci se o njemu. Srbi su preko volje pristali.

Mejdzor je pohvalio Konferenciju kao uspjesnu, jer je dala sveobuhvatni okvir, prvi put od kako je sukob izbio. "Sada znamo sta treba da se ucini", rekao je, "kako to treba uciniti i ko to treba da ucini". Ucesnici su se dogovorili da poostre sankcije protiv Beograda i da postave posmatrace duz medjunarodnih granica Srbije, ukljucujuci rijeku Dunav, iako ne i na granicu Srbije sa Bosnom koju su sa obje strane kontrolisali Srbi.

Lorens Iglberger je izjavio da su obezbjedili saglasnost vodje bosanskih Srba, Radovana Karadzica, da se UN omoguci nadzor nad svim teskim orudjem oko gradova Sarajeva, Bihaca, Gorazda i Jajca u roku od nedelju dana. Bosanski Srbi su se takodje saglasili da se povuku sa "znatnog" - ali jos uvijek nedefinisanog - dijela teritorije pod njihovom kontrolom.

Generalni sekretar UN, Butros Butros-Gali najavio je planove za rasporedjivanje vise hiljada dodatnih cuvara mira da stite konvoje pomoci za bosanske civile. Dolazila je prva ratna zima i predvidjalo se da ce opstanak vise od 1.300.000 ljudi zavisiti od obezbjedjivanja hrane, odjece i sklonista spolja. Lideri su se dogovorili da bi Savjet bezbjednosti UN mogao da oformi snage za odrzavanje mira koje bi odrzavale prekid vatre i kontrolisale kretanja vojske. Na osnovu rezolucije 776 Savjeta bezbjednosti od 14. septembra 1992, cuvari mira su upuceni u Bosnu. Francuska, kao zemlja koja je poslala najvise vojnika, preuzela je komandu nad UNPROFOR-om II, kako su te snage nazvane, a Britaniji, kao drugoj po broju vojnika, pripalo je mjesto nacelnika staba. Ucesnici su se takodje obavezali da ce se zalagati za zabranu vojnih letova. Mjeseca oktobra, UN su proglasile vazdusni prostor Bosne i Hercegovine "zonom zabranjenog leta".

Zaracene strane su se slozile da rjesenje mora da ukljucuje priznavanje Bosne i Hercegovine od strane svih bivsih jugoslovenskih republika i postovanje integriteta sadasnjih granica osim ako se ne izmjene na osnovu uzajamnog dogovora. Deklaracija je takodje zahtjevala od strana da :

- zatvore "gnusne" zatvorenicke logore i odmah obezbjede medjunarodnoj zajednici pristup logorima;

- odbace kao nehumano i nezakonito protjerivanje civilnog stanovnistva iz njihovih domova u cilju izmjene etnicke prirode bilo kojeg podrucja, i obezbjede nadoknadu i pravo na povratak;

- uspostave okvir za mirovne pregovore u Zenevi, ukljucujuci stvaranje radnih grupa (kao sto su sukcesija bivse Jugoslavije) i ispitaju predlog o sudu za ratne zlocine.

- postuju sve medjunarodne ugovore i sporazume;

- obnove trgovinske i druge veze sa susjednim zemljama;

- upute posmatrace za ljudska prava na Kosovo, juznu pokrajinu Srbije naseljenu pretezno Albancima, Vojvodinu, sjevernu pokrajinu cija etnicka sarolikost obuhvata i 346.000 Madjara, i Sandzak, oblast koja zahvata Srbiju i Crnu Goru i ima veliki broj muslimana.

Milosevic je uporno odbijao upucivanje medjunarodnih posrednika da prate stanje ljudskih prava Albanaca na Kosovu, rijekavsi da to predstavlja mjesanje u unutrasnje stvari Srbije. Panic je podrzao slanje posmatraca Konferencije o evropskoj bezbjednosti i saradnji na Kosovo. Godinu dana kasnije, Milosevic ih je izbacio.

U svojoj zavrsnoj Deklaraciji ucesnici Konferencije pozvali su zaracene strane da poloze oruzje ili da se izloze riziku trajne izolacije.

Ukoliko... Srbija i Crna Gora zaista namjeravaju da ispune ove obaveze na djelu kao i na rijecima one ce ponovo steci uvazenu poziciju u medjunarodnoj zajednici....

Ako se ne budu pridrzavale, pozvace se Savjet bezbjednosti da primjeni stroge sankcije koje ce voditi njihovoj totalnoj medjunarodnoj izolaciji.

• Historija Bosne i Hercegovine