Zavjesa niskih oblaka zastirala je Bosnu tog dana, zaklanjajuci predsjedniku Aliji Izetbegovicu pogled na njegovu zemlju sa prozora lakog dvomotorca marke "cesna", kojim se vracao sa trodnevnih neuspjesnih pregovora iz Lisabona. Vec je bio nervozan, jedva je cekao da dodje kuci. Usput su sletjeli u Rim da se avion napuni gorivom i sat i po on, njegova kcerka Sabina, i zamjenik predsjednika vlade Zlatko Lagumdzija pokusavali su da telefonom dobiju zgradu Predsjednistva u Sarajevu. Sve linije sa gradom bile su u prekidu. Nije znao da je tog jutra pocelo najzesce od svih bombardovanja do tada, plansko gadjanje mnogih vladinih zgrada i unistavanje, sabotazom iznutra, glavne poste i telefonske centrale grada. Cetrdeset hiljada (40.000) telefonskih linija bilo je izbaceno iz stroja, ukljucujuci one koje su opsluzivale centar grada u kojem su se nalazile vladine zgrade. Bio je 2. maj 1992. I ne znajuci, predsjednik je letio pravo u srediste oluje. Uskoro ce stici, ne nazad u sjediste svoje vlade, vec direktno u ruke neprijatelju.

Poslije nekoliko minuta leta, kapetan je objavio da nisu dobili dozvolu za slijetanje u Sarajevo zbog teskih borbi sirom grada. Trebalo je promjeniti rutu i usmjeriti avion u pravcu Beograda, Zagreba ili Graca. Kapetan je upitao predsjednika, gdje zeli da ide. Beograd nije dolazio u obzir. Grac je bio predaleko. Izabrao je Zagreb. Ostro skrenuvsi nalijevo, avion se zaputio na sjever.

Zatim je pilotska kabina dobila nova uputstva. Kontrola leta je odobrila slijetanje aviona u Sarajevo. Jos uvijek su se vodile zestoke borbe. Ali, predsjednik moze da sleti u grad na svoj rizik. Pilot je prenio poruku predsjedniku i jos jednom ga zamolio da odabere odrediste.

Cak su i njegovi prijatelji govorili da je Izetbegovic tokom godina svog politickog zatocenistva, osamdesetih, stekao naviku da nikoga nista ne pita, do Boga. Suocen sa ovom dilemom ponovo je pustio na volju ovoj svojoj navici. Nekoliko minuta sjedio je cutke, u naelektrisanoj tisini, sam sa svojim mislima. Nije se konsultovao ni sa svojom kcerkom, ni sa Lagumdzijom, niti sa posadom. Konacno je rekao: "Sarajevo".

Sarajevski aerodrom je bio pod kontrolom JNA. Iako je sukob dopro do grada jos prije cetiri nedelje, jos nije bilo jasnih linija konfrontacije. Naivno, s obzirom na ono sto se sada zna o dugim pripremama JNA za rat protiv Bosne, predsjednik Izetbegovic je jos uvijek smatrao Jugoslovensku armiju neutralnom silom u stanju da se postavi izmedju srpskih milicija i onih koje su one nastojale da otjeraju sa njihovih ognjista. Drugi maj je rasprsio tu iluziju.

General Mekenzi je poslao jedan oklopni transporter UNPROFOR-a na aerodrom da predsjednika i njegovu svitu doprati nazad do zgrade Predsjednistva. Komandant transportera, Svedjanin, cekao je sat i po poslije najavljenog vremena dolaska, a zatim se, neobjasnjivo, vratio u stab UNPROFOR-a u gradu. Po priznanju samog generala Mekenzija, niko u UNPROFOR-u nije znao gdje se predsjednik nalazi, niti da li treba da se vrati u Sarajevo tog dana. Kada je avion sletio, Izetbegovic je prosarao pogledom siroki prostor piste, ne bi li ugledao karakteristicno bijelo ofarbana vozila snaga UN. Vidio je samo karakteristicno zelena vozila JNA. Pocela je da ga hvata panika. Nije se uplasio samo za sopstvenu bezbjednost, vec i za bezbjednost svoje kcerke, zamjenika predsjednika vlade, i svog tjelohranitelja Nurudina Imamovica. Cim je predsjednik sa delegacijom izasao na pistu, opkolilo ih je trideset ljudi sa oznakama JNA. Imamovic je instinktivno potegao pistolj, koji mu je istog casa oduzet. Naredili su im da krenu u aerodromsku zgradu.

Drugog maja, rat se ozbiljno razbuktao, ne samo u Sarajevu vec i u drugim mjestima u Bosni. Toga dana srpske snage su konsolidovale svoje pozicije u Brckom i Doboju na sjeveru republike, otjeravsi vecinsko muslimansko stanovnistvo iz njihovih domova i obezbjedivsi vitalni koridor istok-zapad od Srbije do teritorija u srpskim rukama u Bosni i Hrvatskoj. Tog istog dana, Karadziceve snage su pokusale, vojnom silom, da sprovedu njegov plan podjele grada na odvojene muslimanske i srpske dijelove.

Karadzic nikada nije krio svoje ambicije da podijeli Sarajevo. Imao je viziju grada koji je podijeljen na srpski, hrvatski i muslimanski sektor sto je bilo u ostroj suprotnosti sa vjekovnom tradicijom miroljubive koegzistencije i nacionalne izmjesanosti Sarajeva. Bez stida, on je i pred novinarima i pred diplomatima zagovarao potrebu izgradnje zida kroz srce grada. Htio je berlinski zid kroz grad u kojem je svaka opstina, svaka mjesna zajednica, svaka ulica, svaka stambena zgrada bila nacionalno mjesovita. U svom planinskom stabu na Palama, Karadzic bi sav zadovoljan rasprostirao mape grada i svakom ko je bio zainteresovan, pokazivao pravac kojim bi se prostirao njegov predlozeni zid. Najistocniji dio grada, uske krivudave ulice stare Bascarsije, zajedno sa sirokim bulevarima susjednih habzburskih cetvrti iz 19-og vijeka, bili su za muslimane i Hrvate. Sve zapadno od Marijin dvora - ukljucujuci najveci dio industrijske i privredne infrastrukture grada iz dvadesetog vijeka i najveci dio stambenog prostora - trebalo je da naseljavaju iskljucivo Srbi. Naopako obrazlozenje ove odluke bilo je to, da su poljoprivredno zemljiste i sela na kojima je izgradjen moderan grad prvobitno naseljevala uglavnom srpska seoska domacinstva. Karadzic nije ponudio nikakvo opravdanje sto je smislio plan po kojem bi se ogromna vecina stanovnika grada nagurala u najmanji, najstjesnjeniji dio grada. "Muslimani su navikli da tako zive", poznata je izjava njegove zamjenice, Biljane Plavsic. "Oni vole da zive jedni iznad drugih. To je njihova kultura. Nama Srbima treba prostora."

Drugog maja, dok se Izetbegovic vracao iz Lisabona, Karadziceve snage su pokusale da presjeku grad napola. Nedeljama su okupirale brda, opkolivsi grad sa svih strana. Sada su krenule u sam grad. Sa juga, krenule su niz Vrace i Trebevic u sredisnu gradsku opstinu Grbavica. Jedna kolona oklopnih vozila presla je uski most kod Skenderije i dosla na stotinak metara od zgrade Predsjednistva. Njeno napredovanje pokrivala je artiljerijska i minobacacka vatra sa okolnih brda. Artiljerijske i tenkovske granate zabijale su se u fasadu zgrade skupstine opstine od crvene cigle. Nesto zapadnije, druga oklopna kolona prilazila je iz pravca teritorije pod srpskom kontrolom blizu aerodroma, ocito se ustremivsi prema dijelu grada u kojem se nalazila Televizija i prepoznatljive kule bliznakinje sjedista sarajevskog dnevnog lista Oslobodjenje.

U Hrvatskoj, srpske snage i snage JNA pokazale su se prakticno nesposobnim da zauzmu gradsku teritoriju ukoliko je prije toga temeljno ne razruse. Imali su ogromnu vatrenu nadmoc, ali nisu imali pjesadiju koja bi nastupila nakon artiljerijskih napada. Isti obrazac se sada ponavljao u Sarajevu. Obje oklopne kolone zaustavio je relativno mali broj pripadnika Patriotske lige, nedavno formiranog oruzanog krila SDA i Teritorijalne odbrane Bosne, opremljenih tek rucnim protivtenkovskim bacacima. Kod Skenderije, onesposobili su celno vozilo u tako tijesnoj ulici da je zaprijecilo prolaz ostatku kolone, koja je bila prinudjena da se povuce. I druga kolona se rasprsila u neredu na prve znake otpora.

To je bio malodusan pokusaj, ali ne u potpunosti bezuspjesan. Srpska linija fronta je prvi put pomjerena u srediste grada. Karadziceve snage stekle su kontrolu nad Grbavicom i dijelom susjedne opstine Hrasno. Dalje na zapad, okupirale su predgradja Nedzarici i Mojmilo, kao i pojas stambenog naselja pored aerodroma. Pored toga, naselje Dobrinja, jedno od najprosperitetnijih u gradu, izgradjeno namjenski za Zimske olimpijske igre 1984, koje je privuklo mnoge mlade sarajevske strucnjake, bilo je sada potpuno opkoljeno srpskim snagama, odsjeceno od ostatka grada - opsada unutar opsade. Linije fronta u gradskom jezgru uspostavljene invazijom Srba 2. maja, cvrsto su se drzale do kraja rata i formirale su osnovu za de facto podjelu Sarajeva: tako ce se Grbavica i Nedzarici od tada naci u okviru samozvane "Srpske Republike Bosne i Hercegovine", odvojeni od opstina pod kontrolom bosanske vlade zelenom linijom u bejrutskom stilu, preko koje su se suprotstavljene vojske (i nekadasnje komsije) gledale na stalnom, i cesto smrtonosnom, odstojanju. To je bila linija koje je dijelila inace prirodno povezane zajednice gradskog jezgra, i odvajala roditelje od djece, jedna potpuno vjestacka i proizvoljna vojna barijera koja je, preko noci, u sustini postala nova granica izmedju neprijateljskih drzava.

Ali, postojao je jos jedan razlog zbog kojeg je pokusaj da se grad podijeli na pola propao. JNA u Bosni jos uvijek nije u potpunosti djelovala na srpskoj strani. Mnogi pripadnici starog jugo-centricnog oficirskog kadra ostali su neprijateljski nastrojeni prema srpskom nacionalizmu i nisu se povinovali Karadzicevim naredbama. Glavni krivac, sa Karadzicevog stanovista, bio je general Milutin Kukanjac, komandant Druge vojne oblasti JNA, i vrhovni starjesina vojske u Bosni. U aprilu mjesecu, Karadzic je zatrazio od Kukanjca da stavi svoje snage pod komandu lidera bosanskih Srba, i da pomogne da se grad presjece na dvije polovine.

Insistirao sam, krajem aprila, da Kukanjac otpusti sve Srbe iz Armije, ili, u protivnom, da podijeli Sarajevo na dva dijela, kako bi se sprijecile borbe u samom gradu. Kukanjac je rekao, da ne moze da se saglasi sa takvom vojnom operacijom koja nije, kako je on rekao, u skladu sa njegovim vidjenjem uloge armije kao tampona izmedju Srba i muslimana.

U najvecem dijelu republike JNA je bila uspjesno pretvorena u srpsku nacionalisticku snagu. Ova transformacija zaobisla je kukavnog Kukanjca. Nije bio upoznat niti sa scenarijom, niti sa ulogom koju je trebalo da odigra. Odjednom sa nasao u zamci, u svojoj kasarni u centru grada na Bistriku, sa 400 oficira i vojnika u svom stabu, iza vladinih linija. Tada je Sefer Halilovic, komandant bosanske TO, naredio svojim ljudima da izvse opsadu Kukanjceve baze, obliznjeg oficirskog doma i vojne bolnice u Marijin dvoru. Kukanjac je, nedeljama, pregovarao o postepenom povlacenju JNA iz grada. Halilovic je tada odlucio da ce se snagama JNA dozvoliti da odu, samo ukoliko predaju svoje naoruzanje bosanskoj TO.

U ulicama u centru Sarajeva zavladao je haos. Granate su padale cesto i naizgled nasumice. Vijecnica, posta, hotel Evropa, i obliznje stambene zgrade su gorjele. Srpski avioni su napadali televizijski relej na vrhu brda Hum. Pokusaj oklopne invazije izveo je na ulicu Zelene beretke, Patriotsku ligu, teritorijalnu odbranu, sve. Grad je potpao pod kontrolu niza samostalnih bosanskih milicija, koje nisu bile odgovorne jedinstvenoj komandnoj strukturi, neke od njih dobro organizovane paravojne jedinice, druge nista drugo do naoruzane bande predratnih kriminalaca.

• Historija Bosne i Hercegovine