Koracanje prema ratu u Bosni i Hercegovini nalikovalo je zastrasujucoj, ukletoj litiji. Ono je dobilo na ubrzanju kada je rat buknuo u susjednoj Hrvatskoj, iako se jos uvijek mogao sprijeciti da Evropska zajednica nije u januaru 1992. priznala Hrvatsku kao nezavisnu drzavu. Bosanski predsjednik Alija Izetbegovic se tada nasao pred nedvosmislenim izborom: ili traziti priznavanje ili ostati u Jugoslaviji u kojoj ce dominirati Srbi. EZ je gurala naprijed, dok su je Sjedinjene Drzave, iako nevoljno, sledile, uvjeravajuci same sebe da ce priznanje donijeti mir. Za bosanske Srbe to je znacilo rat. Njihov lider Radovan Karadzic, jos je ranije prijetio da ce, ukoliko Bosna bude priznata kao nezavisna drzava, biti mrtvorodjence koje nece zivjeti ni dan. Srbi su se pokrenuli i buknuo je rat. Ispunile su se i najcrnje slutnje.

Oci su im plamtile kroz otvore na crnim skijaskim maskama. Carape su im bile zategnute preko spljostenih lica. Naoruzani Srbi su izgledali kao na brzinu i slucajno sklepana vojska, ali su njihove barikade podizane za vojnickom preciznoscu. Pola dana kasnije, muslimani su iznutra blokirali Sarajevo. "Stavili smo ih u sendvic - cetnicke barikade - jer smo bili brojniji," izjavio je Sefer Halilovic, bivsi oficir JNA i prvi komandant bosanske armije, koji se pored ostalog zalio da je njegovo politicko rukovodstvo sa prilicno oklijevanja odobrilo postavljanje kontra-barikada.

Blokirani su putevi, dijelovi grada su odsjeceni jedan od drugog. Do ranih jutarnjih casova, 2. marta 1992. godine, Sarajevo je pretvoreno u lavirint pun zamki. Srpski lideri su tvrdili da su barikade spontano podizane, kao odmazda za napad, koji je izveden u gangsterskom stilu na srpsku svadbenu povorku, u kojem je ubijen mladozenjin tast i ranjen pravoslavni svestenik. "Ovim pucnjem," izjavio je Momcilo Krajisnik, Srbin, predsjednik bosanske Skupstine, "srpskom narodu je ucinjena velika nepravda". Muslimani su optuzili svatove da su provokativno vitlali srpskim zastavama u starom turskom dijelu grada, Bascarsiji.

Srpski celnici su iskoristili napad na svatove kao izgovor za podizanje barikada. U stvari, barikade su bile zloslutni predznak velike nevolje koja se spremala. Podignute su poslije zavrsetka referenduma o nezavisnosti, odrzanog za vrijeme vikenda, a za koju su se ogromnom vecinom glasova izjasnili muslimani i Hrvati. Kao sto se i ocekivalo, Srbi, koji su se cetiri mjeseca prije toga i sami plebiscitarno izjasnili, masovno su bojkotovali glasanje. Bila je to samo zvanicna potvrda onoga sto je bilo sasvim ocigledno: sve dubljeg jaza izmedju najvecih nacionalnih zajednica u Bosni. Referendum o nezavisnosti bio je jedan od uslova predvidjenih Badinterovom komisijom da bi Bosna dobila diplomatsko priznanje. Njime se nije namjeravalo dovesti strane blize rjesenju, vec ozakoniti priznanje.

Lideri bosanskih Srba bili su razocarani sto je general Kukanjac, koji se nalazio u kasarni u centru grada, u Bistriku, odbio da podijeli Sarajevo sa snagama JNA kojim je komandovao. Pozvao je Izetbegovica i Karadzica na zajednicki sastanak, u posljednjem pokusaju da sprijeci katastrofu. Karadzic je odbio da dodje u Predsjednistvo. Izetbegovic je odbio da ide u "Holidej in". Konacno su se dogovorili da se nadju u zgradi Televizije, svaki sa licnom pratnjom od dvadesetak oruzanih ljudi. Bilo je to gubljenje vremena. Kukanjac se sjeca da je doslo do zucne rasprave, ali da nikakv sporazum nije postignut.

Rekao sam im veoma grubo (Kukanjac), da se igraju zivotima ljudi, da treba da sjednu i razgovaraju i da je svima dosta tog nacionalistickog ludovanja. Sjednite, razgovarajte i dodjite do nekakvog rjesenja. Ako ne u vasem, onda u interesu naroda. Stisnutih pesnica, prijetili su jedan drugom. 'Ti si uradio ovo! A ti si uradio ono!' tako da sam morao da intervenisem. Izetbegovic je optuzivao Karadzica za barikade od 1. marta, tvrdeci da Srbi pokusavaju da preuzmu kontrolu nad Sarajevom. Takodje je tvrdio da su naoruzane snage krenule sa Pala prema Sarajevu. Karadzic je sa svoje strane optuzivao Izetbegovica za zavjeru koja se te noci spremala u Sarajevu, a uzajamno su se optuzivali ko je prevario koga, kada i kako. U toj prostoriji, punoj gustog dima bilo je i drugih ljudi; svadja je zaista bila zestoka.

Za to vrijeme, ljudi iz njihove pratnje mirno su razgovarali u hodniku. Mjesec dana kasnije medjusobno su se borili.

Dogovorili su se da formiraju zajednicke patrole, sastavljene od pripadnika bosanske policije i JNA koja je ubijedila Srbe i muslimane da uklone barikade. Kriza je bila prevazidjena, ali su dogadjaji koji su se odigrali tog vikenda bili generalna proba. "Izgleda", rekao je Izetbegovic, govoreci o srpskim liderima, "da nisu bili sasvim spremni za rat."

Tri najbrojnije nacionalne zajednice u Bosni, muslimani, Srbi i Hrvati, formirali su svoje posebne politicke partije, uoci prvih slobodnih izbora odrzanih 9. novembra 1990. Pobjeda nacionalistickih stranaka na izborima u Hrvatskoj i Sloveniji, prethodnog proljeca, izazvala je nervozu medju bosanskim komunistima. Upozoravali su da ce poigravanje jugoslovenskim granicama dovesti do gradjanskog rata, i osudili srpske i hrvatske celnike sto siju strah medju bosanskim stanovnistvom. Nije se radilo samo o taktici zastrasivanja u cilju ocuvanja vlasti. Cijele naredne godine ravnoteza straha je doprinijela odlaganju rata za koji su svi nacionalni lideri tvrdili da ce rijekama krvi natopiti republiku.

Muslimani su bili prvi koji su formirali nacionalnu partiju, Stranku demokratske akcije (SDA), u Sarajevu 26. maja 1990, kao "politicki savez jugoslovenskih gradjana, pripadnika muslimanske kulturne i istorijske tradicije." Ugledni muslimanski intelektualac i pravnik po obrazovanju Alija Izetbegovic, bistrih plavih ociju i sirokih jagodica, postao je prvi sef partije. Od svih sest predsjednika, koji su dosli na vlast poslije prvih jugoslovenskih visestranackih izbora u republikama, jedino Izetbegovic nikada nije bio komunista. Naprotiv, upravo su komunisti ucinili sve sto su mogli da od njega naprave mucenika. Po okoncanju Drugog svetskog rata, Titovi partizani su krenuli da se obracunavaju sa vjerskim i nacionalistickim organizacijama. Izetbegovic je bio uhapsen zato sto je pripadao elitnoj nacionalistickoj organizaciji, zvanoj Mladi muslimani. Odlezao je tri godine u zatvoru, sto je bila blaga kazna u poredjenju sa kaznama koje su izvrsene samo godinu dana kasnije kada je sarajevska grupa pokusala da udruzi snage sa aktivistima, istomisljenicima u Mostaru. Mladi muslimani su razbijeni, a Izetbegovic je bio pod stalnim policijskim nadzorom narednih cetrdeset godina.

Zajedno sa desetinom drugim muslimanskih intelektualaca, Izetbegovic je ponovo zatvoren 1983, ovog puta pod optuzbom za zavjeru protiv drzavnog uredjenja. Jedanaest pripadnika sluzbe bezbjednosti upalo je u njegov stan da ga uhapsi, i tom prilikom su zaplijenili na desetine knjiga, pisama i fotografija, koji su, kako se tvrdilo, dokazivali njegovo ucesce u zavjeri. Izetbegovicevo drzanje za vrijeme sudjenja, izazivalo je divljenje a britkost uma postovanje, tako da bi sudnicom zavladala potpuna tisina kadgod je uzimao rec. Medjutim, ipak je bio optuzen za kontrarevolucionarno djelovanje i zavjeru za stvaranje muslimanske drzave, i osudjen na cetrnaest godina zatvora. Poznati jugoslovenski advokat, Rajko Danilovic, koji je branio dvojicu optuzenih muslimana, nazvao je ovo sudjenje vrhuncem politickih montiranih sudjenja u Bosni i Hercegovini. Vlasti su iskonstruisale lazne podatke, rekao je, i iznudile priznanja fizickim i psihickim zlostavljanjem.

Davno prije toga Bosna je izisla na glas kao republika u kojoj je vladao najrepresivniji oblik komunistickog rezima u Jugoslaviji. Vlasti su naizmjenicno vrsile pritisak na sve tri bosanske nacionalne zajednice. Cesto bi, poslije politickog sudjenja nekom muslimanu, uslijedio sudski postupak protiv nekog Srbina ili Hrvata. Vise nego bilo gdje u Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini se kruto sprovodilo nacelo bratstva i jedinstva. Sve institucije i funkcije u Bosni bile su popunjavane prema kljucu, u ravnomjernoj smjeni nacionalnosti. Poslije Titove smrti i politicke krize koja je uslijedila, broj politickih sudjenja se povecao, jer se naceti bosanski rezim pokusavao odrzati kroz represiju.

Od cetrnaestogodisnje zatvorske kazne, Izetbegovic je odlezao pet. Pusten je na slobodu u novembru 1988, a samo dvije godine kasnije postao je predsjednik SDA. Zahvaljujuci jasnoj viziji, izrastao je u impresivnu politicku licnost. Medjutim, kada je izbio rat, kao da nista nije ostalo od njegove unutrasnje cvrstine. Poslije samo godinu dana, djelovao je umorno i bespomocno, nesposoban da se suoci sa sukobom koji je bjesnio oko njega. Njegov nagli pad, kao da je odrazavao krah ideje o jedinstvenoj Bosni.

Srpski i hrvatski se nacionalisti stalno pozivaju na Islamsku deklaraciju, pomalo ezoterican tekst koji je Izetbegovic napisao 1973. godine, kao na dokaz da je zelio da stvori muslimansku drzavu. U stvari, radilo se o akademskoj raspravi, a ne o politickom spisu, cija je namjera bila unapredjenje filozofskog diskursa medju muslimanima. U tom dijelu, on iskljucuje "upotrebu sile u stvaranju muslimanske drzave, jer bi se time skrnavila ljepota imena Islama". Znacajniji pokazatelj Izetbegoviceve orijentacije je djelo Islam izmedju Istoka i Zapada, prvi put objavljeno u Sjedinjenim Drzavama 1984, a zatim i u Jugoslaviji, cetiri godine kasnije, nakon sto je pusten na slobodu. U njemu, on izlaze svoju viziju islamske drzave u savremenom svijetu. U toj je knjizi ucrtao put izmedju islamskih vrijednosti i materijalnog napretka, tvrdeci da su prednosti svetovne zapadne civilizacije nistavne, ako nisu pracene duhovnim vrijednostima koje se prevashodno mogu naci u islamskim drustvima.

Srpski i hrvatski nacionalisti mogli su da igraju na kartu siroko rasprostranjenog uvjerenja da muslimani nikada nisu bili posebna etnicka zajednica, vec da su jednostavno bili Srbi ili Hrvati, koji su tokom petovjekovne otomanske vladavine podlegli pritiscima ili izazovima i presli u islam. Oni su ih u stvari smatrali Srbima ili Hrvatima koji su se odrekli svog pravog identiteta i usvojili spoljnja obiljezja jedne potpuno strane kulture. Ovaj prezir se lako mogao pretociti u jos jedno logicno opravdanje za srpski i hrvatski teritorijalni ekspanzionizam.

Titov ustav iz 1974. dao je muslimanima, trecoj po velicini nacionalnoj zajednici u Jugoslaviji, status posebnog naroda. Imali su medjutim tu nesrecu da budu jedini narod u Jugoslaviji bez neospornog prava na zasebnu republiku. Bosnu je Izetbegovic vidio kao domovinu muslimana, ali u kojoj bi bilo mjesta i za Srbe i za Hrvate. muslimani, rekao je dvije godine prije izbijanja rata, jos uvijek ne predstavljaju dovoljno brojnu vecinu, da bi Bosna postala muslimanska drzava.

Nismo na putu da stvorimo nacionalnu drzavu, nas jedini izlaz je slobodna gradjanska zajednica. To je buducnost.

Neki ljudi to mozda zele (da od Bosne naprave muslimansku drzavu), ali ta zelja nije realna. Iako su muslimani najbrojniji narod u republici, nema ih dovoljno ... trebalo bi da sacinjavaju oko sedamdeset odsto stanovnistva.

• Historija Bosne i Hercegovine