Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
Hrvatsko-muslimanski sukob 1992-1994





"Prijatelja se cuvaj stostruko"

Na ulasku rijeke Neretve u nekada prelijepi grad Mostar, njene siroke ravne obale postaju strmije i penju se sve dok rijeka ne prosijece uzanu kamenitu klisuru kroz srce srednjovekovnog turskog grada. Na mjestu gdje je rijeka najuza, turski sultan je 1566. godine naredio da se sazida most - jedan siroki luk sjajnog bijelog kamena. "To je jedan od najljepsih mostova na svijetu", zapisala je knjizevnica Rebeka Vest. "Vitki luk izmedju dvije okrugle kule, njegovi parapeti savijeni pod plitkim uglom u sredini. Ne znam da je ijedna zemlja - cak ni Italija ili Spanija - pokazala takav istancan ukus sa tako prijatnim rezultatima".

Cuvari mosta postali su poznati kao Mostari - od srpskohrvatske rijeci za most. Po njima je grad koji je izrastao oko mosta dobio ime. Most - i sam Mostar - postali su simbol same ideje Bosne i Hercegovine - mjesta gde je katolicki, pravoslavni i muslimanski zivalj zivio svaki na svoj nacin, ali zajedno i u uzajamnoj toleranciji. Njega su prezirali mnogi hrvatski nacionalisti za koje je on predstavljao trajni podsjetnik turskog uticaja, u zemlji koju su smatrali svojom hriscanskom zemljom. Prezivio je pad otomanskog carstva. Prezivio je dva svjetska rata. Ali 9. novembra 1993. godine (tacno cetiri godine nakon rusenja berlinskog zida), pod stalnim artiljerijskim udarima snaga bosanskih Hrvata, njegov divni luk se stropostao u duboko plavetnilo rijeke. U ratu u kome je visenacionalnost bila sama sebi neprijatelj, rusenje ovog mosta kao da je bilo odraz rusenja visenacionalnog ideala Bosne - mjesta prakticno odredjenog izgradnjom mostova - izmedju zajednica, izmedju nacionalnosti, izmedju vjera. Za Bosance nije postojao jaci simbol zemlje koju su tezili da izgrade. Bosanska vlada je proglasila dan zalosti.

Nagovjestaji muslimansko-hrvatskog sukoba u Bosni primjecivali su se davno prije nego sto su Srbi napali i jedne i druge aprila 1992. godine. Godine 1991, dok se njegova sopstvena republika slamala pod cekicem JNA, hrvatski predsjednik Tudjman pokusao je da preko Hrvata u Izetbegovicevoj vladi opipa puls i pokusa da procjeni, da li ce biti moguce ubijediti Izetbegovica da uvede bosansku teritorijalnu odbranu u rat, da otvori drugi front protiv Srba. Septembra 1991. godine, nekoliko dana nakon sto je Hrvatska nacionalna garda stavila pod opsadu kasarne JNA sirom republike, ministar odbrane Bosne Jerko Doko, Hrvat, predlozio je da se mobilise bosanska teritorijalna odbrana.

Ali, ministar unutrasnjih poslova Alija Delimustafic, musliman, ciji je pro-beogradski stav bio dobro poznat od ranije, vec je bio usmjerio bosansku TO na suprotan kurs. On se bio saglasio, da se JNA dozvoli da koristi sjevernu i zapadnu Bosnu kao bazu iz koje se moglo komandovati napadima protiv Hrvatske narodne garde i obezbjedjivati sredstva za njih. Prema pukovniku Aleksandru Vasiljevicu, nacelniku kontraobavestajne sluzbe JNA:

On (Delimustafic) se saglasio da se oforme zajednicke patrole i kontrolni punktovi bosanske policije i JNA na prugama i putevima da se kontrolise saobracaj i sprijece oruzani pokreti paravojski, kao i da se omoguci kretanje same JNA. Posebno, s obzirom na to, da je trebalo da vojska prodje do Knina iz Srbije i Crne Gore do tamosnjih ratnih podrucja. Da nisu prosli, nikada ne bismo bili u stanju da se borimo. Bosna je bila nas koridor do Krajine.

Hrvati su bili veoma podozrivi u vezi sa ulogom bosanskih muslimana u hrvatskom ratu, optuzivsi mnoge da su ostali u JNA tokom cijele 1991. i veceg dijela 1992. godine. Hrvatska propaganda optuzila je komandanta bosanske TO, Sefera Halilovica, da je aktivno ucestvovao u razaranju Vukovara.

Bilo kako bilo, Tudjman nikada nije prihvatio da je Bosna dugorocno odrziva kao drzava. Nije krio svoje misljenje da je Bosna vjestacka tvorevina jugoslovenske drzave, koja nema historijsku legitimnost. Od samog pocetka se zalagao za ono sto je on zvao "izgradnja nacije" medju bosanskim Hrvatima koji su cinili 17 odsto stanovnistva Republike. Upravo onog jutra kada je Bosna usla u otvoren rat, 6. aprila 1992. godine, Tudjman je rekao novinarima na konferenciji u Zagrebu:

Mi smo bili dosljedni u ovom pogledu. Rekli smo, da smo za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ukoliko ona obezbjedi tamosnjim Hrvatima status konstitutivnog naroda. U Bosni i Hercegovini. (Izetbegovic) polazi od teze da se srpski narod moze umiriti... a s druge strane on predlaze da ostatak Bosne i Hercegovine, odnosno muslimanska Bosna, ostane unitarna drzava. Predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini se sa ovim ne mogu sloziti posto znaju da bi kao manjina bili podvrgnuti majorizaciji... predstavnici hrvatskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini trazili su, da se tamosnjem hrvatskom zivlju garantuje status konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini.

Tudjman je bio karakteristicno nedosljedan. Dok je zahtevao medjunarodno priznanje Hrvatske u okviru njenih postojecih granica, rovario je da podrije teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. I dok je Ustav njegove sopstvene republike uskracivao srpskoj manjini status "konstitutivnog naroda", on je ipak zahtijevao taj status za Hrvate u Bosni.

Bosanski Hrvati spadaju u dva posebna tabora, i geografski i politicki. Jedna trecina bosanskih Hrvata zivjela je u zapadnoj Hercegovini, ozloglasenom rasadniku krajnjeg desnicarskog nacionalizma, gdje su Hrvati cinili skoro 100 odsto stanovnistva - bar na selu. Mnogi zapadni Hercegovci su se borili u hrvatskom ratu i, 1992. godine, vratili se sa tim svojim iskustvom spremni za rat u Bosni. Ali, vecina Hrvata u Bosni je zivjela u srednjoj i sjevernoj Bosni, u gradovima i opstinama gdje su zivjele sve tri nacionalnosti. Ovi Hrvati iz centralne Bosne su tradicionalno bili mnogo manje nacionalisticki agresivni i mnogo skloniji da zive u multinacionalnoj bosanskoj drzavi nego da traze njenu podjelu na etnicki ciste dijelove.

Od dva hrvatska predstavnika u bosanskom Predsjednistvu, Franjo Boras pripadao je hercegovackoj tradiciji; a Stjepan Kljujic pro-bosanskom kursu. Tudjman je, od samog pocetka, protezirao ovog prvog.

Kada je rat izbio, Hrvati iz Hercegovine su vec bili vojno organizovani i Hrvatska ih je snabdjevala. Prvi stvarni vojni otpor na koji je naisao srpsko-armijski moloh bio je u Hercegovini, gdje su se, tri mjeseca, Srbi i Hrvati gledali preko rijeke Neretve. Srbi su zauzeli istocnu obalu, Hrvati zapadnu, cime su podijelili sam grad Mostar. Odavno je elemenat strateskog planiranja JNA bio da se Neretva smatra prirodnom granicom nove krnje Jugoslavije kojom dominiraju Srbi. Ambiciozniji srpski nacionalisti cak su i razmisljali o Dubrovniku kao o prirodnom glavnom gradu buduce prosirene srpske republike Crna Gora-Hercegovina.

Bosanski Hrvati su, nakon djelimicnog povlacenja JNA, 17. juna otjerali Srbe u potpunosti iz Mostara i zauzeli pojas hercegovacke teritorije duz istocne obale rijeke. To je bio prvi ozbiljan poraz koji su Srbi pretrpjeli od pocetka rata.

Snage bosanskih Hrvata (HVO) su se tada ucvrstile na teritorijama koje su kontrolisale. Naoruzanje i druge potrepstine, kanalisane su, iz Zagreba, preko HDZ Hercegovine. Bivsi poslovodja prodavnice konfekcije, po imenu Mate Boban, izronio je na scenu, pod Tudjmanovim pokroviteljstvom, kao de facto vodja bosanskih Hrvata, ubrzo bacivsi u zasjenak izabrane predstavnike, Kljujica i Borasa.

Boban je osnovao svoju sopstvenu drzavu u zapadnoj Hercegovini - "Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu" - sa sopstvenim oruzanim snagama. Zaveo je hrvatski sistem lokalne uprave, hrvatski skolski sistem, i "hrvatski" je postao "zvanicni jezik". Hrvatski dinar je vec ranije, 1991. godine, zamijenio jugoslovensku valutu (Bosna - koja je do kraja ljeta 1992. bila svedena na skup izolovanih teritorija u vidu koze leoparda - jos uvijek nije imala sopstvenu valutu). Herceg-Bosna postala je u skoro svakom pogledu odraz u ogledalu Srpske Republike Bosne i Hercegovine, uz jednu bitnu razliku - muslimani i Hrvati bili su, formalno, partneri u vojnom savezu koji su potpisali Tudjman i Izetbegovic.

Na istocnoj obali Neretve, u srcu starog Mostara, nalazi se Turska kuca, muzej koji predstavlja tipicnu kucu otomanskih muslimana iz nekog neodredjenog perioda bosanske proslosti. Na zidu glavnog salona visi jedan kitnjasti zapis sa stihom iz KurŽana na arapskom i srpskohrvatskom jeziku. Na njemu pise:

"Cuvaj se svog neprijatelja, ali se stostruko cuvaj svog prijatelja. Jer, ako ti prijatelj postane neprijatelj, on te moze povrijediti jos vise, jer zna skrivene puteve do tvog srca."

Do kraja ljeta mostarski muslimani poceli su da podozrijevaju od svojih hrvatskih "prijatelja". HVO se nije potrudio, nakon sto je preuzeo kontrolu nad Mostarom, da upotpuni tu pobjedu time sto bi pomogao bosanskoj armiji da oslobodi Sarajevo, sto su mnogi od njega ocekivali. Boban je smijenio skoro sve muslimane sa odgovornih duznosti u javnom zivotu i na njihova mjesta doveo pristalice HDZ-a. Pretvorio je "Herceg-Bosnu" u jednopartijsku, etnicku drzavu. Hrvatska policija je cesto sikanirala mostarski studio bosanskog radija, koji je bio lojalan Sarajevu, a s vremena na vrijeme ga je i zatvarala. Njegova policija je postavila barikade po cijelom gradu; muslimanima nije bilo dozvoljeno da se slobodno krecu.

Boban nije nikad eksplicitno rekao sta smatra granicama svoje drzave. Njegov zamjenik u srednjoj Bosni, Dario Kordic, jedan kocoperni mladi novinar, koji se presvukao u ratnika i bio nepokolebljiv u svom uvjerenju da Bosna, sa punim pravom, pripada Hrvatskoj, bio je eksplicitniji. On je oformio svoj stab u Novom Travniku. Izjavio je da su gradovi srednje Bosne, - i Travnik i Vitez, i Jablanica i Konjic, dio Herceg-Bosne. U trima od ovih podrucja muslimani su bili vecina. Kordic je tvrdio da muslimani ne predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati islamske vjere.

Do jeseni 1992. godine dvije paralelne vojske koegzistirale su na istoj teritoriji - HVO i armija Bosne i Hercegovine. Veliki priliv muslimanskih izbjeglica, "ociscenih" od strane Srba, jos vise je pojacao napetost, pruzivsi Bobanu materijal za manipulaciju - strahove da ce hrvatska podrucja biti "preplavljena" obespravljenim muslimanima.

 

Izdanje: "Smrt Jugoslavije"
Prevod na bosanski jezik: Prof. Hamdo Camo



Vezano za temu:


• Historija Bosne i Hercegovine





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved