Razgovor gluvih

Citavog tog proljeca i ljeta lideri jugoslovenskih republika odrzavali su seriju sastanaka pokusavajuci da izglade razlike u stavovima o buducnosti zemlje. Putujuci cirkus predsjednickih sastanaka na vrhu otisnuo se na put. Savezno Predsjednistvo se sastajalo u prosirenom sastavu - pored osmorice "ex officio" clanova sastancima su prisustvovali republicki predsjednici i ministri spoljnih poslova i odbrane. Najodgovornije licnosti u zemlji srele su se u najmanje sest navrata, licem u lice, u istoj prostoriji, da bi "raspravljali" o buducnosti Jugoslavije. Na svakom od ovih sastanaka, glavni ucesnici su koristili priliku da jos jednom iznesu svoje prigovore i dokazu ispravnost svojih stavova. Pregovora zapravo, jedva da je i bilo, nije bilo ni kompromisa, nije bilo napretka. Predsjednik Hrvatske, Franjo Tudjman odbacio je ove skupove na visokom nivou, tvrdeci da predstavljaju "razgovor gluvih." Bila je to posljednja i proigrana sansa da Jugoslavija izbjegne rat.

Stijena, na koju bi se uvijek nasukala rasprava, bila je ocita protivurijecnost u tumacenju dva sustinska clana Zavrsnog akta iz Helsinkija: principa samoopredeljenja naroda i principa nepovredivosti granica. Svetinja savremenog srpskog nacionalizma bilo je jedinstvo; svi Srbi u jednoj drzavi. Milosevic nije osporavao pravo Hrvata ili Slovenaca da se odcijepe. Ali je insistirao, da Srbi iz Hrvatske imaju to isto pravo - da se otcijepe od Hrvatske. U slucaju raspada Jugoslavije, tvrdio je, granice Jugoslavije bi se morale iznova iscrtavati. Posljednji put su unutrasnje granice Jugoslavije crtane 1945. godine.

Bez obzira na neuspjeh predsjednicke putujuce predstave da pronadje zajednicki jezik, Slovenija je, odlucno nastavljajuci sa pripremama za nezavisnost, u cemu joj je Hrvatska bila za petama, ojacala svoju pregovaracku poziciju. Referendum, odrzan u decembru 1990, pokazao je da je ogromna vecina njenih gradjana glasala za nezavisnost. Hrvatska je referendum odrzala 19. maja, u emocionalno veoma naelektrisanoj situaciji nakon dogadjaja u Borovu Selu. Rezultat je potvrdio ono sto se unaprijed znalo: vise od devedeset odsto gradjana, izjasnilo se za rjesenje koje se svodilo na cistu secesiju. Medjutim, u Hrvatskoj su postojali problemi koje Slovenija nije imala, problemi koji su primoravali Hrvate da se obazrivije i sa manje zurbe otisnu na put u nezavisnost: krajinski Srbi su bojkotovali hrvatski referendum; na teritorijama pod njihovom kontrolom glasackih mjesta nije bilo.

I dok su srpski i hrvatski lideri provodili proljece i rano ljeto obrazlazuci jedni drugima medjusobno nespojive vizije buducnosti Jugoslavije, liderima manjih naroda u zemlji je postajalo sve jasnije da ce, ukoliko se Slovenija i Hrvatska otcijepe, biti ostavljeni u krnjoj Jugoslaviji, u kojoj bi Srbi bili brojcano nadmocni. U ljeto 1991, bosanski predsjednik Alija Izetbegovic i njegov makedonski kolega Kiro Gligorov unijeli su dasak svjezine u vec ustajale predsjednicke susrete na vrhu. Predlozili su kao model za ustavno uredjenje zemlje ono sto je postalo poznato kao "asimetricna federacija." Ova formula je predvidjala da Srbija i Crna Gora budu srediste federacije (ili konfederacije), Bosna i Makedonija polu-samostalne, ali konstitutivne republike, a Hrvatska i Slovenija onoliko suverene i autonomne unutar konfederacije, koliko su smatrale potrebnim. Izetbegovic i Gligorov su vjerovali da ce na ovaj nacin i zelja Srba za jedinstvenom drzavom i teznje Hrvata i Slovenaca za suverenitetom biti zadovoljene. Kada se putujuci predsjednicki samit pocetkom juna dokotrljao do Sarajeva, predlog su privremeno podrzali i Milosevic i Tudjman.

Medjutim, uslovi koje je predvidjao ovaj predlog nisu bili do kraja jasni. Radilo se o ustavnom rjesenju koje je nudilo svim republikama sve. Bila je to i njegova prednost i njegova mana. Svoju ulogu u razgradjivanju plana Slovenci su odigrali na taj nacin sto su u Parlamentu u Ljubljani, 12. juna, manje od nedelju dana nakon sto je plan koji su ponudili Izetbegovic i Gligorov zapalio tracak nade da bi se ustavna pat-pozicija mogla prevazici, objavili da ce njihove pripreme za nezavisnost biti okoncane krajem meseca. Isto tako, Tudjman je vec najavio da ukoliko se Slovenija odcijepi, Hrvatska nece ni "dan duze" ostati u Jugoslaviji.

Istog dana, 12. juna, predsjednici Srbije, Hrvatske i Bosne okupili su se u drugom po velicini hrvatskom gradu, u antickoj luci Splitu, na dalmatinskoj obali, na sastanku dogovorenom u Sarajevu, da bi razmotrili plan Izetbegovica i Gligorova. Medjutim, na samom sastanku, nijedan od Izetbegovicevih mocnijih suseda nije zapravo bio spreman da raspravlja o njegovom predlogu. Kao i Slovenci, i Tudjman i Milosevic su u medjuvremenu vec za sobom ostavili suvise veliki dio puta koji su sami ucrtali. Uprkos zvanicnom Tanjugovom izvjestaju, u kojem se navodilo da je "u toku razgovora jasno ispoljen maksimalan stepen otvorenosti i dobre volje", Izetbegovic je kasnije priznao da je morao stalno da "vrsi pritisak" na dvojicu svojih kolega da se vrate predlogu o asimetricnoj konfederaciji, a jedino o cemu su sve vrijeme Tudjman i Milosevic zeljeli da razgovaraju bila je kantonizacija Bosne. Izetbegovic se vratio u Sarajevo potisten, iako jos nije u punoj mjeri bio svjestan onoga sto ce se u najskorijoj buducnosti dogoditi. Izjavio je da se rijec "kanton" nije koristila, bar ne u njegovom prisustvu, ipak priznajuci da se o etnickoj podjeli njegove republike govorilo "izmedju redova". U stvari, o tome su raspravljale Miloseviceva i Tudjmanova delegacija, i to ne izmedju redova, vec iza njegovih ledja.

I dok je za javnost putujuci predsjednicki karavan predstavljao prizor neuspjelih pokusaja da se postigne dogovor o buducem ustavnom uredjenju Jugoslavije, u tajnosti su Hrvati i Slovenci odrzavali citav niz bilateralnih razgovora koji su imali za cilj uskladjivanje zajednickog bjekstva iz federacije. Ti su razgovori zapoceti 1990. Tokom prvih mjeseci, Hrvatska je savjetovala oprez. Tudjmanov savjetnik Dusan Bilandzic, koji ce kasnije postati zamjenik sefa hrvatskog ureda u Beogradu, prisjeca se jednog takvog sastanka na kojem je pokusao da ubijedi Kucana u neophodnost cekanja. "Izdrzite jos malo", Bilandzic je rekao Kucanu. "Ako tome pridjete postepeno, korak po korak, onda i mi ostali mozemo sa vama - pored Hrvatske, i Bosna i Hercegovina i Makedonija. Sacekajte antimilosevicevsku koaliciju." Medjutim, Slovencima je bilo lako, nisu imali srpsku manjinu, a Milosevic je jasno stavio do znanja da se Srbija nece boriti da zadrzi Slovence u Jugoslaviji. U aprilu, Slovenija i Hrvatska su potpisale sporazum o zajednickoj odbrani, obavezujuci se na uzajamnu pomoc i razmjenu obavjestajnih podataka. Tudjman je sporazum pogazio na sam dan prelaska JNA preko njegove teritorije na putu za Sloveniju.

Slovenci su ostavili Hrvate daleko iza sebe gotovo u svakom pogledu. Posle referenduma u decembru, slovenacka vlada je pristupila realizaciji sestomjesecnog plana usaglasavanja zakonodavstva i izvrsnih akata kako bi se stvorili uslovi da zemlja do ljeta ostvari punu nezavisnost. Do juna je sve bilo zavrseno. Tri dana nakon susreta Tudjman-Milosevic-Izetbegovic u Splitu, 15. juna, sastali su se slovenacki i hrvatski lideri. Na tom sastanku, Slovencima je postalo jasno do koje mjere su Hrvati nespremni. Prema Bavcarevim tvrdnjama:

Sastanak je bio sazvan da bi se usaglasilo sve sto je potrebno za 26. juni. Tada smo donijeli odluku da to zajedno izvedemo, 25. ili 26. Stigli smo u Banske dvore, gdje smo zatekli Tudjmana i njegove ministre. Objasnili smo mu sta cemo uraditi sa carinom, policijom, aerodromima, granicama. Bili su zapanjeni stepenom nase organizovanosti.

Hrvati, ciji je referendum bio odrzan mjesec dana prije toga, nisu jos bili ni poceli sa pripremama za ostvarivanje pune drzavnosti. Postidjen tom razlikom, Tudjman je sa mnogo pompe pokusao da zabasuri nespremnost svoje republike. Rupel se sjeca, cak i posle toliko vremena, Tudjmanovog blefiranja na sastanku."

Objasnili smo Tudjmanu da su nasi novi zakoni spremni, i da zelimo da usaglasimo datume proglasenja nezavisnosti, jer je on tvrdio da zeli da izadje u isto vrijeme kad i mi. Radilo se o manje-vise tajnom dogovoru. Krajnji rok je bio 26. juni. Mi smo se odlucili za 25. juni. Tudjman je insistirao da to treba da uradimo istog dana i u isto vrijeme. Slovenacka delegacija bila je iznenadjena cinjenicom da hrvatska vlada jos nista nije pripremila. Zamalo da dodje do svadje izmedju Tudjmana i jednog od njegovih ministara, Franje Gregurica, jer je Tudjman rekao: "I mi smo sve pripremili, sve zakone, sve je spremno." A, Greguric je odvratio: "Ne, gospodine predsjednice, to nije tacno."

Dvije strane su ipak postigle dogovor o usaglasavanju proglasenja nezavisnosti svojih republika. Pa ipak, Slovenci su napustili sastanak, uvjereni da se Hrvatima ne moze vjerovati. Slovenija ce nastaviti pripreme za jednostrano proglasenje nezavisnosti, bez obzira na spremnost Hrvatske, i bez obzira na posljedice koje ce njihovo otcjepljenje imati na ostatak Jugoslavije.

Cetiri dana prije nego sto je trebalo da Hrvatska i Slovenija proglase nezavisnost, americki drzavni sekretar, Dzejms Bejker, zaokupljen potrebom da ispuni obecanje i obezbjedi mir za Bliski istok posle operacije Pustinjska oluja, prosao je 21. juna kroz Beograd. Zaljevski rat je, prema rijecima tadasnjeg predsjednika Dzordza Busa, potvrdio ulogu Sjedinjenih Drzava kao "uvazenog i neprikosnovenog lidera slobodnog svijeta". Sve strane u jugoslovenskom sukobu ocekivale su mnogo od Bejkerove posjete, sve strane su zeljele da se sretnu s njim. Samo u jednom danu odrzao je jedanaest odvojenih sastanaka: sa svakim od republickih predsjednika ponaosob, i citavu seriju sa saveznom vladom u koju je medjunarodna zajednica jos uvijek polagala velike nade. Isto kao i vlade zapadnoevropskih zemalja, americka politika je zastupala stav da je potrebno sacuvati jedinstvo i integritet Jugoslavije.

O cemu se zapravo razgovaralo na sastancima sa Bejkerom ostaje, sa historijske tacke gledista, i dalje veoma sporno. Kakve je signale upucivao pojedinim liderima o tome sta Sjedinjene Drzave mogu tolerisati? Prema sjecanjima samog Bejkera, Sjedinjene Drzave, vec tada, nisu gajile neku osobitu nadu da mogu sprijeciti rat:

Postavljalo se pitanje da li treba da odem tamo i pokusam, da tako kazem, da im naznacim sta bi se moglo dogoditi ako dodje do drukcijeg, a ne mirnog razlaza. Nismo bili naivni ali smo smatrali da cemo, ako ne ulozimo nikakav napor, biti optuzeni da nismo bili spremni cak ni da pokusamo. Tako smo, iako potpuno svjesni da su nam sanse za uspjeh male, ipak ulozili taj napor.

• Historija Bosne i Hercegovine