Zulfikar Zuko Dzumhur
Početna - - Početna



ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR


ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR


(1920. - 1989.)





VISOKA SKOLA MARIFETLUKA



Podaci za scenografa: Kafana u kasabi. Vreme jesenje. Dzezve, ljudi, opusci. Na zidu slika: Srpsko-bugarski rat, izdanje knjizare Tome Jovanovica i Vujica, Beograd, Zeleni venac. Prestampavanje zabranjeno. Sat, jedna metla, jedan kalendar. Godina 1958. Broj lica proizvoljan.

Ovu pricu ispricao je kafedzija.

Davno i davno za turskog vakta i zemana, bilo nekakvo momce. Dobro se vladalo i dobro skolu ucilo. Skupise posle para i poslase ga u Stambol na najvise skole. Tamo je i dalje ucio kod cuvenih hodza i uleme. Ucio je godinu, tri, pet i izucio. Bio je najbolji djak. Dadose mu diplomu. Bilo je vreme da se vrati u svoj daleki vilajet i medju svoje neuke ljude. Oprosti se od svojih jarana i od svojih ucitelja. Kad se oprastao od najmilijeg ucitelja, ucitelj mu rece:
- Dobro bi bilo, o Sulejmane, da ostanes jos tri godine kod mene.
- Zar nisam bio tvoj najbolji djak i zar nisam sve izucio?
- Bio si najbolji djak i sve si izucio. Naucio si Kuran, koliko i ja, i izucio si sve molitve... To je mnogo, ali nije dosta, o Sulejmane, ostani jos tri godine, drag si mi, hteo bih da naucis jos i marifetluke. Sve sam te ucio, samo te marifetluke nisam naucio.
- Kakve marifetluke! Zar posle nauke marifetluci! - planu momce, naljuti se i ode od svoga ucitelja.
- Kajaces se, o Sulejmane - isprati ga ucitelj.

Putovao je dugo i dugo. Zaboravio je i na Stambol i na ucitelja. Jednoga dana osvanuo je u nekoj kasabi, mozda bas i u ovoj. Bio je skromna izgleda i odela kao i svi pametni i uceni ljudi. Niko ga nije ni primjecivao. Njegovo bogatstvo bilo je u njegovom znanju.

Bio je petak i ljudi su isli u dzamiju da se pomole. Posao je i on. Stao je na molitvu sa ostalima.

Hodza sto ih je u molitvi predvodio bio je prost i neuk covjek i sve molitve je pogresno izgovarao i pokrete pri molitvi pogresno cinio. Nase momce se odmah izdvoji, ode na sasvim drugi kraj dzamije, i poce se moliti odvojeno od ostalih. Tako skrenu paznju na sebe.

Kada su izlazili iz dzamije, pridje mu jedan covjek:
- Zasto si se maloprije izdvojio na molitvi i otisao od nas?
- Vas hodza je neznalica i pogresno cita molitve. Zasto da moja dusa pati u paklu! - odgovara Sulejman.

Onda mu pristupise jos cetvorica-petorica i isto ga upitase. On svima isto odgovori. Najkrupniji medju njima opali mu samar, jedan, pa drugi, i rece:
- Mi se ovako dvadeset godina molimo i nama je dobro. Ko si ti da kazes da nam je sve to bilo uzalud! Ko si ti da mozes da kazes da su nase molbe i molitve propale?!

Posle ga istukose i ostali. Hodza se smjeskao.

Kada je lezao sam u jarku iza dzamije, sjeti se Stambola, svoje skole i svoga najmilijeg ucitelja. Odluci da se vrati. Opet je dugo putovao.

Ucitelj mu se obradovao. I on nastavi skolovanje. Tri godine je ucio marifetluke. Poslije tri godine ponovo je krenuo u svoj daleki vilajet.

Put ga je nanio opet u onaj isti grad. Opet je bio petak. Opet su oni isti ljudi isli u dzamiju. Opet je bio onaj isti hodza. Samo je on sada bio drugi covjek. Njegova kosulja bila je od svile. Njegovo odijelo bilo je od kadife. Njegove brojanice bile su od cilibara. Njegov stap bio je od abonosa. Njegova brada mirisala je na mosus. Na glavi je nosio veliku bijelu calmu kao kalifa.

Kada primjetise njegovo odijelo i njegovu calmu ljudi se pomakose sa svojih mjesta i ponudise mu pocasno mjesto ispred svih. Pocela je molitva i onaj isti hodza je ponavljao one iste greske. Mozda je sada bilo i vise gresaka, ali mudrom i otmjenom putniku nije ni padalo na um da prekine zajednicku molitvu i da se izdvoji.

Poslije molitve svi pogledi bjehu uprti u otmjenog i poboznog putnika koji ima veliku bjelu calmu kao kalifa. Zamolise ga da ih blagoslovi.

Dostojanstveno se popeo na mimber, dugo je gledao svoju mirisljavu bradu i rekao:
- Cujte me, o dobri ljudi! Neka je blagoslov Bozji na vama. Mnogo sam divnih hramova Bozjih vidio i u njima se Alahu smjerno klanjao. Ima, zaista, na svijetu i bogatijih, i vecih, i ljepsih dzamija od vase. Pa ipak, dosad ne naidjoh ni u jednoj kuci Bozjoj na tako ucena covjeka kao sto je ovaj vas casni hodza. Niti ikada cuh tako uzvisenu molitvu kao ovdje danas. Ako na zemlji jos zivi iko od Muhamedovih potomaka, to je ovaj sveti covjek ovdje. Alah mi je uslisio zelju i doveo me pred lice Muhamedovog potomka. Neka je ovaj sveti cas nezaboravan.

Masi se poslije za dzep, izvuce maramicu i iz maramice komadic ciste vate. Onda nastavi:
- Najveca sreca ce biti za mene, ako mi ovaj sveti covjek dozvoli da uberem jednu dlaku iz njegove brade i ponesem je uz svoje srce. Od nje se ni ja ni moji potomci necemo razdvajati do sudnjega dana.

Hodza je pristao. Hodzi su bile suze u ocima. Hodza je bio uzbudjen. Svi su bili uzbudjeni.

Otmjeni putnik je dlaku uzbrao. Dlaku je uvio u namirisanu vatu, vatu je uvio u svilenu maramu, svilenu maramu previo je oko srca.

Prilazili su sada i drugi. Stidljivo i snebivajuci molise i oni hodzu da mu iscupaju dlaku iz brade. Neki su odmah trazili dvije.

Toga dana bilo je u dzamiji mnogo svijeta. Hodzina brada nestajase polako. Hodza se u jednom casu usprotivi. Onda mu pridje onaj najsnazniji i rece da je on njihov hodza i da je i njegova brada njihova brada, a ne njegova brada. Kada se hodza ponovo usprotivi oborise ga na pod i svaki je cupao koliko je htio.

Neki su uzimali i za prijatelje i za daleke rodjake. Svako je htio da ima dlaku iz brade Muhamedovog potomka.

***

PRVI gost je rekao: Daj mi sad jednu kafu!

DRUGI gost je rekao: Sta je bilo dalje?

TRECI gost je rekao: Ovo bi trebalo da neko zapise.




Vezano za temu:

ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR
APRIL NA SIRKEDZIJU
CILIM
HRAM U KOSMAJSKOJ
JUKSEK-KALDRMA
KASABA NA GRANICI
MATERNJI JEZIK
OSVETA MRTVIH SULTANA
PAMTI HUSO
VISOKA SKOLA MARIFETLUKA


© 1999-2010 by Camo, All Rights Reserved