24.01.2010.
Medjunarodni sud pravde je uslijed nedostatka dokaza oslobodio Srbiju odgovornosti za genocid u Bosni i Hercegovini. No, dokaze koji potvrduju odgovornost Republike Srbije, kao Medjunarodno-pravne sljednice Savezne Republike Jugoslavije, Medjunarodnom sudu pravde su svojom sramnom odlukom ucinili nedostupnima, na zahtjev srbijanskih vlasti, haska tuziteljica Carla del Ponte i sudije Haskog tribunala za ratne zlocine. Dani su, nakon sto je to ucinio u svojoj knjizi Momir Bulatovic, vec objavili dio dokumenata cije objavljivanje zabranjuje Tribunal u Haagu. Prije skoro sest mjeseci dokumenti koji raskrinkavaju zlocinacku ulogu Miloseviceve Srbije upuceni su Bakiru Hadziomerovicu, uredniku najgledanijeg TV programa u BiH. No, od svog kolege skoro pola godine (sve do pretposljednjeg izdanja magazina 60 minuta) dokumente je uspjesno skrivala ove sedmice smijenjena urednica Informativnog programa Federalne televizije Duska Jurisic.
Zamislimo za trenutak sljedecu situaciju: Srbija je pred Medu narodnim sudom pravde tuzila Bosnu i Hercegovinu za geno cid nad sarajevskim Srbima; kao dokaz odgovornosti tadasnje Republike Bosne i Hercegovine navode se egzekucije sarajevskih civila srpske nacionalnosti na Kazanima od strane jedinice Armije BiH kojom je komandovao Musan Topalovic Caco; Srbija trazi da organi Bosne i Hercegovine Medjunarodnom sudu pravde dostave dokumente koji potvrduju zlocin, a koje je zvanicno Sarajevo ranije vec dostavljalo Tribunalu u Haagu koji utvrduje individualnu odgovornost za ratne zlocine; no, Sarajevo odbija da isporuci i ucini javnim dokumente koji potvrduju odgovornost najvisih drzavnih organa za svirepe zlocine, pravdajuci to prethodno postignutim dogovorom s Tuzilastvom Haskog tribunala; Medjunarodni sud pravde ne zahtijeva od Bosne i Hercegovine da dostavi dokumente i donosi presudu kojom se tuzba Srbije, uslijed nedostatka dokaza, odbija...
E, zamislimo sada sta bi se dogodilo da su nekoliko godina nakon toga srbijanske novine i Televizija Srbije objavili dokaze da je Predsjednistvo BiH direktno izdavalo naredbe Musanu Topalovicu Caci za zlocine. Vjerovatno nema tog udruzenja pcelara iz Sumadije, da se o politickim strankama, drzavnim organima i medijima i ne govori, koje s razlogom ne bi osudilo skrivanje dokaza o genocidu i sramnu suradnju Medjunarodnih sudskih institucija koje su formirale Ujedinjene nacije i koje djeluju u njihovom sustavu.
Drzava Bosna i Hercegovina i jeste ovakva kakva je danas zato sto se u njoj nije dogodila nikakva reakcija nakon sto su objelodanjeni nepobitni dokazi da je Republika Srbija, kao Medjunarodno-pravna sljednica Savezne Republike Jugoslavije, odgovorna za genocid i najteze zlocine protiv covjecnosti u Bosni i Hercegovini. Jos prije nekoliko mjeseci Dani su objavili dio dokumenata koji su sramnom odlukom Tribunala za ratne zlocine, uz punu suradnju tadasnje tuziteljice Carle del Ponte, proglaseni tajnim. Reakcije bh. javnosti su bile poput prethodno opisanih. Najgledaniji TV program u Bosni i Hercegovini, politicki magazin 60 minuta Bakira Hadziomerovica, vec dvije sedmice objavljuje i nove dokaze o kljucnoj ulozi Beograda u genocidu i zlocinu nad Bosnom - i nikome nista!
No, umjesto toga, vjestom medijskom manipulacijom, i prognane nepismene nene su se s velikom zabrinutoscu pitale: "Zasto se sudi Florence Hartman?" Na ovo pitanje su se od pocetka procesa protiv visegodisnje najblize suradnice tuziteljice Del Ponte najcesce nudili pogresni odgovori koji su odvlacili paznju od onoga sto je zapravo bila sustina uzroka zastite dokumenata Vrhovnog saveta odbrane (VSO) Srbije od strane sudija ICTY-a. Dokumenti objavljeni u ponedjeljak, 18. januara u emisiji FTV-a 60 minuta, najavili su potpunu pricu koja rasvjetljava ulogu Carle del Ponte, bivse haske glavne tuziteljice, i Florence Hartman, njene bivse glasnogovornice. Nakon priloga kolege Damira Kaletovica ostalo je pitanje: da li su sa svojim izdavackim projektima i intenzivnom propagandnom kampanjom prema bosanskohercegovackom javnom mnijenju - kojom su jos od 2007. gradile svoju verziju price o odgovornosti haskih sudija, pa i samim isprovociranim sudskim procesom protiv Florence Hartman, ona i Del Ponte zapravo smisljeno prikrivale svoje uloge u zastiti dokumenata VSO-a, ali i zastiti srpskih "nacionalnih interesa"?
Javnost je s pitanjem zastite dokumenata VSO-a upoznata nekoliko dana nakon presude Medjunarodnog suda pravde u slucaju Bosna i Hercegovina protiv Srbije od 27. Februara 2007. Ali sve do objavljivanja clanka u New York Timesu (u aprilu iste godine) u kojem je Carla del Ponte priznala da je napisala pismo Goranu Svilanovicu i dopustila zastitu nekih dijelova stenografskih biljeski VSO-a, u javnosti se uglavnom potencirala odgovornost haskih sudija. U tom tekstu Del Ponte je odgovornost isticala u mnozini sugerirajuci da je za tu odluku imala podrsku cijelog tima, ali tu njenu tezu nakon nekoliko dana demantira Sir Geoffrey Nice, bivsi glavni tuzilac u slucaju Milosevic. Nice podsjeca da je Del Ponte na zastitu pristala uprkos njegovom protivljenju, a da ju je on upozoravao da je Tuzilastvo imalo veliku sansu da preko Suda dobije dokumente bez zastitnih mjera.
U septembru 2007., Florence Hartman izdaje knjigu Mir i kazna u kojoj nudi vrlo manipulativnu verziju dogadaja, tvrdeci da odgovornost za zastitu VSO dokumenata snose samo haske sudije. Tu istu tezu opet ponavlja i dodatno razraduje u tekstu koji je objavljen na web-stranici Bosanskog instituta u Londonu, nakon cega je optuzena za nepostivanje Suda.
Florence Hartman nakon ovoga dobija imidz zastitnice bosanskohercegovackih nacionalnih interesa, a vecina medija uredno je izvjestavala kako je protiv Hartmanove podignuta optuznica zato sto je otkrila dijelove tajnih dokumenata Vrhovnog savjeta odbrane Srbije.
No, ono sto je istina je to da Hartmanova nije ni na koji nacin kompromitirala niti jedan tajni dokument VSO-a, vec je samo objavila sustinu i hronologiju sudskih odluka koje su Srbiji dale za pravo da se poziva na "vitalni nacionalni interes" u zastiti spornih dokumenata. U svojoj interpretaciji dogadaja, Hartmanova je u potpunosti prikrila svaki detalj koji bi mogao uputiti na istinu, a to je da je i sama bila u pratnji Carle del Ponte 18. maja 2003. u Beogradu kada je Del Ponte Goranu Svilanovicu obecala da ce pristati na zastitu dokumenta koje je Milosevicev tim vise od godinu dana trazio od Beograda. U nekoliko navrata prije toga Beograd je tuzitelju Niceu nudio dokumente pod uvjetima zastita na koje on nikada nije pristao. Pristanak Del Ponte na zastitu dijelova dokumenata koje u tom trenutku niko iz Tuzilastva nije ni vidio, u Beogradu je docekan s trijumfom, a u Milosevicevom timu s nevjericom. Iako Del Ponte pise pismo pristanka na zastitne mjere dijelova dokumenata, Nice nastavlja s pripremama za daljnju sudsku raspravu za predaju trazenih dokumenata koja se odrzava 3. juna 2003. U meduvremenu, zadnjeg vikenda u maju, Tuzilastvo po prvi put pregledava zapisnike VSO-a u Beogradu i na osnovu tih prvih zabiljeski se spremaju argumenti za litigaciju. Stenografska verzija sjednica ce biti dostupna Tuzilastvu na pregled tek u augustu. Beograd reagira tako sto 17. juna od Suda - po ex-parte principu - trazi zastitne mjere, citirajuci kao argument dogovor s Tuzilastvom, tj. pismo koje je Del Ponte poslala Svilanovicu. Sudsko vijece donosi odluku u kojoj odobrava zastitu dijelova VSO zapisnika 30. jula. Isto tako se sudskom odlukom od 15. oktobra stite dijelovi stenografskih zapisa VSO sjednica, tacno onako kako je zahtijevao Beograd.
Milosevicev tim ne odustaje i 23. septembra 2005. od Sudskog vijeca trazi da ponovo razmotri odluku o zastitnim mjerama i za zapisnike i za stenografske biljeske. Sudsko vijece je izmijenjeno - umjesto sudije Richarda Maya u sudnici je sudija Ian Bonomy i tim se nada da ce novi sastav sudija mozda uroditi plodom. Sudsko vijece 6. decembra zaista donosi odluku po kojoj zakljucuje da su prijasnje odluke bila zasnovane na krivoj pravnoj osnovi, jer je Srbija zastitu dobila na osnovu "vitalnog nacionalnog interesa" a ne na osnovu "nacionalnog bezbjednosnog interesa". Razlika u definicijama izmedu vitalnog nacionalnog interesa i nacionalnog bezbjednosnog interesa je znacajna. No, Apelaciono vijece je zakljucilo da je Srbija imala legitimna ocekivanja da ce dobiti zastitne mjere i da je zbog toga nefer da se mjere naknadno ukidaju. Sudsko vijece je "legitimna ocekivanja" gradilo na dogovoru koji je Carla del Ponte postigla s Goranom Svilanovicem i potvrdila ga "velikodusnim i dobronamjernim" pismom.
I Del Ponte i Hartman u svojim javnim nastupima svu krivicu prebacuju na Sudsko vijece. Medjutim, VSO kolekcija nije jedina kolekcija izuzetno vaznih dokumenata koji su iz Beograda predati Tuzilastvu uz uvjet zastite. Vecini im je zajednicka osobina da su jednako vazni i za dokazivanje individualne krivicne odgovornosti Milosevica i njegovih bliskih kooptuzenika, ali i za dokazivanje drzavne odgovornosti Srbije za agresiju i genocid pocinjene na podrucju Bosne i Hercegovine. Beograd od 2003. od Tuzilastva trazi i dobija pristanak na zastitu dokumenata slicne vaznosti kao i VSO kolekcija. Najbolji primjer za to su vojni dosjei oficira iz 30-og kadrovskog centra koji su sluzili u VRS-u ukljucujuci i dosje Ratka Mladica koji je ujedno bio i komandant 30-og kadrovskog centra. Vecina tih oficira su "sluzili" na podrucju Sarajeva, Srebrenice i Zepe.
Ta praksa se odnosi i na dokumente iz arhiva Drzavne bezbednosti (DB-a) Srbije, dosjea notornih clanova Crvenih beretki (sluzbeno JSO) do platnih spiskova DB-a Srbije ad hoc zaposlenika na kojima se nalaze i imena pripadnika Skorpiona.
Praksa koju je Del Ponte utemeljila dogovorom s Rasimom Ljajicem u februaru 2006. nadzivjela je njen mandat. Naime, u odgovorima na zahtjeve Tuzilastva za saradnju, Beograd kao osnovu za trazenje zastite nerijetko navodi dogovore Del Ponte i Ljajica. I premda je Perisicev tim trazio i uspjesno dobio skidanje zastite s nekih dokumenata, VSO kolekcija je ostala zasticena. Jedan od tih argumenata koji bi bio izuzetno vrijedan pred Sudskim vijecem koje bi ponovno razmatralo validnost zastite je taj da je znacajan procent zasticenih dijelova objavljen u knjizi Momira Bulatovica, bivseg predsjednika Crne Gore.
Knjiga Momira Bulatovica, predsjednika Crne Gore i clana Vrhovnog savjeta odbrane SR Jugoslavije
Dokaz odgovornosti drzave Srbije za genocid u BiH
I dalje zvuci potpuno nevjerovatno da je Medjunarodni sud pravde odbio od Srbije zahtijevati da isporuci dokumente Vrhovnog saveta odbrane, kojima bi se na bazi relevantnih cinjenica Sud mogao opredijeliti povodom tuzbe Bosne i Hercegovine protiv Republike Srbije za genocid. Iste dokumente imao je ICTY i koristeni su u procesu protiv Slobodana Milosevica. Nakon uvida u te dokumente, u medupresudi Milosevicu, razmatrajuci dokaze Tuzilastva, Sudsko vijece je u opsirnoj odluci obrazlozilo da postoji dovoljno dokaza da se Slobodanu Milosevicu nastavi suditi za genocid. U paragrafu 323 sudije su zakljucile sljedece: "Pretresno vijece smatra da postoji dovoljno dokaza da je postojao udruzeni zlocinacki poduhvat, koji je ukljucivao i clanove rukovodstva bosanskih Srba, ciji su cilj i namjera bili da se bosanski muslimani djelimicno uniste kao grupa i da su njegovi ucesnici izvrsili genocid u Brckom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Kljucu i Bosanskom Novom."
Naime, prema ovoj odluci, sudije su ocijenile da je Tuzilastvo iznijelo dovoljno dokaza da je genocid u Bosni i Hercegovini izvrsen i 1992.
Sta su to vidjele sudije iz vijeca nadleznog za slucaj Slobodana Milosevica da ih je navelo na ovakav zakljucak? Poznavaoci haskih procesa tvrde da su to upravo zasticeni dijelovi dokumenata Vrhovnog saveta odbrane (VSO) Srbije. I dok su se mnogi i u Bosni i Hercegovini pitali sta je sadrzaj tih dokumenata, u knjizi Momira Bulatovica Neizgovorena odbrana (Nis, Zograf, 2006.) znacajni dijelovi sadrzaja tih zasticenih transkripata su objavljeni.
Momir Bulatovic, bivsi predsjednik Crne Gore - u martu 2006., pred samu smrt Slobodana Milosevica, namjeravao je da bude njegov svjedok odbrane. Iako je knjiga djelo Milosevicevog pristalice, ona pruza brojne dokaze o tome da je genocid u Bosni i Hercegovini planiran i izvrsen iz Srbije.
Tako je, recimo, na 14. sjednici VSO-a, odrzanoj 11. oktobra 1993., tadasnji nacelnik Generalstaba jugoslovenske vojske Momcilo Perisic izvijestio clanove VSO-a o tome da je zbog nove zakonske regulative tesko definirati status onih pripadnika jugoslovenske vojske koji su u to vrijeme bili na duznosti na bosanskoj i hrvatskoj teritoriji, dok su im porodice zivjele u Srbiji.
Perisic je rekao kako problem statusa 3.612 oficira jugoslovenske vojske nije rijesen, te je predlozio da Milosevic, kao najveci autoritet, izda naredbu kojom bi im se omogucilo da primaju platu od jugoslovenske vojske.
"A da ne bi niko mogao da nam prigovori, mi smo izmislili privremenu formaciju kod nas u Vojsci Jugoslavije. Tu ih postavljamo (te oficire). Oni u stvari nisu tu (u Jugoslaviji), nego su tamo na duznostima gdje jesu (u Bosni i Hrvatskoj)" - rijeci su koje se na 169. stranici Bulatoviceve knjige pripisuju Perisicu.
Momcilo Perisic na sjednici VSO-a 29. 9. 1994. sumira finansijsku situaciju koja govori kako o potpunoj kontroli vojske RS-a, tako i o tome da je broj pripadnika VJ u tzv. Republici Srpskoj bio u usponu.
"Imamo plate za pripadnike VJ u Republici Srpskoj. U dve kategorije, tamo ukupno ima 4.614 ljudi. Do kraja godine trebalo bi da damo pet miliona i 622 hiljade dinara kao neku vrstu pomoci. To prosecno mesecno iznosi nesto vise od milion dinara."
Odlomci sa 17. sjednice VSO-a jos uvjerljivije pokazuju da su snage srpskih pobunjenika u Hrvatskoj (Vojska Republike Srpske Krajine, VRSK) i Bosni (Vojska Republike Srpske, VRS) zapravo funkcionirale u okviru iste komandne strukture kao i Vojska Jugoslavije. Bulatoviceva knjiga daje detaljan uvid u mehanizam pomocu kojeg je bilo moguce da izbjeglice koje su pobjegle u Srbiju budu mobilizirane i vracene na ratista u svojim drzavama.
"Bilo je ideja i zalaganja, a nisam siguran zasto nisu usvojena, da mi koristimo pecat Republike Srpske ili Republike Srpske Krajine (za vojne pozive), a da nasa policija samo privede te ljude, dovede ih u kasarnu (u Srbiji) i odatle ih transportuje i prebaci (u Bosnu i Hrvatsku)", kaze Bulatovic u svojoj knjizi.
Prema Bulatovicu, u Jugoslaviji je tada bilo oko 14.000 izbjeglica koje su mogle biti regrutirane i vracene u ratne zone. On predlaze da jugoslovenska policija koristi spiskove imena od Crvenog krsta kako bi identificirala vojne obveznike i uhapsila one koji su odbili da se odazovu na pozive za mobilizaciju u Republici Srpskoj.
Na sastanku br. 31, odrzanom 18. januara 1995., pojavljuje se jos jedan dokaz da je Vojska Republike Srpske funkcionirala kao dio jugoslovenske vojske.
Privremena formacija koju je Perisic prethodno pomenuo predstavljala je zapravo mehanizam posredstvom kojeg je oko 5.000 oficira iz dijela Bosne i Hercegovine pod kontrolom bosanskih Srba primalo plate iz Beograda. Bulatovic je smatrao da tu fiktivnu formaciju treba ukinuti i da Beograd vise ne treba isplacivati plate oficirima koji se bore u Bosni.
Iako je imao razumijevanja za Bulatovicevo stajaliste, Milosevic se usprotivio tom prijedlogu, posto je zelio zadrzati kontrolu nad snagama bosanskih Srba. Zanimljivo je da ured Carle del Ponte nije iskoristio bar neke podatke iz ove knjige - koja je objavljena u ljeto 2006. - kao argument za ubjedivanje sudija da skinu oznaku povjerljivosti s dokumenata VSO-a.
Ali, odlomci iz Bulatoviceve knjige jos uvijek se mogu predociti sudijama koje ce tesko odgovoriti na pitanje: koja je svrha sudske zabrane javnog koristenja kompletnih transkripata VSO-a, ako ih bivsi clanovi Vrhovnog saveta odbrane mogu objavljivati a da pri tome ne budu kaznjeni?
Senad Pecanin (BH DANI)
|
