18.01.2002

Manjina prvog reda

Konacno se i to desilo: razgovarali smo sa desetinom sarajevskih Srba - i onima iz "vlasti", i povratnicima, i nekadasnjim vojnicima Vojske RS-a, i "reintegriranim" - i skoro ni od jednog nismo culi da su ugrozeni. Bar ne onako kako je to nedavno rekao mitropolit dabrobosanski Nikolaj. Cak i kada su rekli da su ugrozeni, napomenuli su da su ugrozeni isto kako i koliko su to i drugi u ovom entitetu. Istina, priznali su da imaju problema, ali su i za njih nasli rijeci razumijevanja. Dabogda na dobro

Kada Alijansa najavi da ce u organima uprave u Federaciji, na preostalih 130 duznosti, imenovati oko 66 posto Bosnjaka i 33 posto Hrvata, i jos istrajava na zahtjevima o procentualnoj zastupljenosti u izvrsnoj vlasti Republike Srpske na osnovu popisa stanovnistva iz vec daleke 1991. godine, onda, ma sta drugi o tome mislili, mitropolitu dabrobosanskom gospodinu Nikolaju niko pera ne moze odbiti od izjave da Srbi u Federaciji ugrozeni.

Istovremeno, dok se federalni partneri u vlasti tako komodaju, cine medvjedu uslugu i narodima kojima i sami pripadaju - Bosnjacima i Hrvatima. Jer, da se ne lazemo, ma koliko da je Republika Srpska entitet za sebe, a Federacija za sebe, nikada u Republici Srpskoj nece moci biti dobro Bosnjacima i Hrvatima dok je Srbima u Federaciji lose. I obratno.

Zaista, kako danas, nekad konstitutivni i drugi po velicini narod u BiH (1.364.363 ili 31,33 odsto, po popisu iz 1991.) zivi zivot nacionalne manjine u Federaciji BiH? Tragajuci za odgovorom na ovo pitanje, zapravo nismo ni znali na sta cemo nabasati. A nabasali smo na more iznenadenja.

Mirko Pejanovic: Prvo, zanemarimo li mitropolita, Srbi (bar ovi u Sarajevu) vise ne ispaljuju tako lako "ugrozen sam". Cak im je i mrsko odgovarati na takva pitanja i sasvim suvereno vladaju sami sobom.

"Cekajte malo, taman sam nesto razmisljao o nekom poslu, a vi me pitate o ugrozenosti. Mislio sam o tome kako u Sarajevu ima toliko posla i kako se svako ziv, ko hoce da radi, moze i zaposliti i zaraditi. Ali, Srbi koji se vracaju jos zive u Titovom dobu i misle - prijavit cu se na Biro, pa ce mi neko pokucati na vrata i dobit cu posao. E, nema vise tako. Eno oglasa koliko hocete. Imaju oni Golden proizvodi, pa Kirby usisivaci. Moj drug prodaje te usisivace i kucu je za godinu dana napravio. A Srbin, povratnik u Federaciju, heej!!! Bogatiji je on nego 90 posto Bosnjaka.

I ja uporno govorim ovim povratnicima - citajte oglase, idite u ta preduzeca, tamo vas niko ne pita jesi li Bosnjak ili Srbin, jesi li debeo ili mrsav, nego hoces li da radis, znas li rukovati racunarom i slicno. A mozemo pricati i o ugrozenosti." Ovako je Goran Kapor, glasnogovornik Demokratske inicijative Sarajevskih Srba (DISS), "reintegrirani Srbin", zapoceo razgovor za Dane.

Virtualni Srbi On, kao i njegovi drugovi po muci, kako veli, a ne po nacionalnosti, prof. Dusan Sehovac, Jovo Janjic i Radmilo Banduka, prije nego su poceli razgovarati o odnosu ovdasnjih vlasti prema Srbima, narocito prema povratnicima, prvo su razjasnili odnos medu samim Srbima u Federaciji.

Po njima, ovdje postoje cetiri vrste Srba. Prva su "mobilni" ili oni koji vladaju u Federaciji od devet do pet, a onda odlaze u "svoj" entitet. To su Srbi koji rade u drzavnim organima uprave i ima ih isto onoliko koliko tamo ima i Bosnjaka i Hrvata. Medutim, njih ovdasnji Srbi bas puno i ne interesiraju. Isto je i obratno, kazu Janjic, Banduka i Sehovac: "To su neki virtualni Srbi. Dodu i odu, briga ih za nas. Imaju fotelju, platu, auto, vozaca, putovanja… Ne mozemo im ni blizu prici. Pa mi vise koristi imamo od nacelnika Opcine Ilidza Huseina Mahmutovica nego od Zivka Radisica. Vise su za nas uradili Beriz Belkic, Sejfudin Tokic i Huso Hadzidedic, nego ona dva autobusa Srba. Doduse, ima i ona da se nasi ustezu nama pomoci jer se plase da ce im neko zbog toga zamjeriti."

U drugu "vrstu" spadaju oni Srbi koji nikad nisu ni odlazili sa podrucja koje se danas zove Federacija BiH, a za koje prof. dr. Mirko Pejanovic, predsjednik Srpskog gradanskog vijeca, kaze da su izgradili jednu dirljivu i veoma pozitivnu solidarnost sa svojim komsijama.

Trecoj "vrsti" pripadaju oni koji su ostali u RS-u, a u cetvrtoj su Srbi koji su ostali na reintegriranim podrucjima u Federaciji BiH. Ovim cetvrtim je, vele u DISS-u, najteze i to zbog toga sto ih stalno, i sest godina nakon rata, gledaju kao "drugu stranu". I u Federaciji i u Republici Srpskoj. Iz RS-a ih, tvrde, vec sest godina napadaju sto su ostali ovdje. "Mi kad odemo u RS i kazemo im - mozete tu ostati, ali ne mozete u tudem, oni hoce oci da nam izvade. Svjetlosne godine su izmedu nas. Mi shvatamo da svako ima pravo da zivi gdje zeli, ali oni ne shvataju ono sto mi shvatamo - da niko nema prava da zivi u tudem", kaze Janjic.

I tek kada su izlozili vlastitu unutrasnju "raspodjelu kadrova", Sehovac, Janjic i Banduka bili su spremni da razgovaraju o plasmanu na "gradanskoj ljestvici". I ponovo nas iznenadili.

Banduka je tako predlozio da napravimo jednu ozbiljnu analizu stambenog prostora, radnih mjesta i ostalog sto pripada Srbima u Kantonu Sarajevo, a racuna se da ih je oko 30.000, i to procentualno uporedimo sa onim sto imaju Bosnjaci, Hrvati i ostali. Zadatak je za nas rijesio sam: "Kad se to izracuna, shvatit cete da su Srbi gradani prvog reda", rekao je Banduka i jos to potkrijepio cinjenicom da cak i Srbi penzioneri u Federaciji imaju vise para, posto su ovdje uglavnom ostali intelektualci.

A Srbi su, kazu, gradani drugog, treceg i ostalih redova, onda kada se stvar gleda u globalu. Njih je, vele, bas kao i ostale narode u BiH, ugrozila demokratija. "Ljudi su sludeni demokratijom. Prvo smo demokratskim putem - referendumom o otcjepljenju BiH i plebiscitom o ostanku u Jugoslaviji - zaratili, a sada nas demokratskim putem stavljaju na margine politickog zivota. Kada se bira, naprimjer, Opcinsko vijece, sve bude po zakonu - na listu se stavi pet Bosnjaka, tri Hvata i dva Srbina. Sve je regularno, jelde? Onda dodu izbori. I posto je nas malo, glasa vecina i izglasa opet Bosnjaka. Opet demokratski. I sta cemo sad, ko ce nas predstavljati?", pita se Sehovac.

Na ovo je odgovorio Kapor: "Nista. Eto, Sarajevom vladaju Bosnjaci, pa je li im bolje nego nama? Nije, jedva se ljudi krpe. Sta imaju i Hrvati sto vladaju sa Bosnjacima? Je li zbog toga bolje Hrvatu u Bugojnu ili Bosnjaku u Stocu? Evo, sta bi imali Srbi kada bih ja ili neko drugi bio nacelnik Opcine Ilidza? Imali bi mozda samo moralnu satisfakciju i nista vise. Nama treba promjena svijesti, promjena odnosa prema stvarnosti, treba nam da svi budemo gradani ove drzave. Neka vec jednom prestanu gledati sta se radi u RS-u, neka neko popusti konce. Hocemo li se stalno, a to nam je postalo normalno, plasiti kad tamo neki ludi Srbin napadne povratnika Bosnjaka?"

Goran Kapor: Prava se krse dok se ne skrse I ovdje se otvorila rasprava o konstitutivnosti sva tri naroda na citavoj teritoriji BiH, kao i o participaciji vlasti na osnovu popisa iz 1991. Naravno da je ovo drugo tesko izvodljivo, jer sve kad bi na to pristali i u ovom i u onom entitetu, to "tehnicki" ne bi bilo moguce. Jednostavno zbog toga sto, evo uzmimo primjer Sarajeva, zastupljenost Srba nikad ne bi mogla biti tolika, jer ih od nekadasnjih 170.000 u gradu danas zivi tek dvadesetak hiljada.

Ili, kako ce u Foci Bosnjaci, kojih je za procenat bilo manje od Srba, dijeliti vlast kada ih tamo danas zglave nema. Ispadne da bi se ljudi morali uvoziti samo zato da bi se takva jedna ideja sprovela u djelo.

I tek kad su Bosnjaci u RS-u zatrazili da u izvrsnoj vlasti budu zastupljeni po rezultatima popisa iz 1991, kazu da su se Srbi iz RS-a sjetili Srba iz Federacije. "Sta su sest godina radili? Niko za nas nije brinuo i sad im je odjednom vazno kako mi zivimo. A i to ne rade zbog nas, nego zbog sebe, da bi sacuvali svoje pozicije u vlasti", kaze Jovo Janjic. Na srecu, njih bas puno ne interesira kako ce se sve to rijesiti u RS-u, jer se vec smatraju gradanima Federacije BiH, pa jedva cekaju da se odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti ugradi u Ustav.

"Kada dodemo do toga da nas ovdje prije svega smatraju gradanima, a ne vecinama, manjinama, konstitutivnim i nekonstitutivnim, i kad na nas ne budu vise vrsili pritisak gdje cemo da zivimo, onda cemo i posao traziti kao gradanin koji zna to i to, ima tu i tu skolu, a ne kao Srbin, Bosnjak, Hrvat, kao bivsi pripadnik Armije BiH, HVO-a i sl., onda cemo penziju primati ovdje, a ne po nju ici u Lukavicu, onda cu imati zdravstvenu knjizicu Federacije BiH, a nece nas niko preko oka gledati kada u ambulantu dodemo sa knjizicom iz RS-a", kazu u DISS-u.

Naravno da Srbima nije bajno u Sarajevu i drugim mjestima u Federaciji, ali je epohalno to sto sve manje njih svojim problemima daju nacionalni predznak. Treba covjek biti "corava macka" pa ne vidjeti kako Srbi povratnici godine svog zivota trose po opcinskim hodnicima, kako ih ovdasnja administracija izluduje novim i novim formularima, taksama, dokazima…

I Senka Nozica, potpredsjednica Helsinskog komiteta za BiH, kaze da je tesko govoriti u nacionalnim kategorijama kada se govori o krsenju ljudskih prava u FBiH. "U Federaciji se krse ljudska prava svih podjednako. Najvise opstrukcija bilo je, primjerice, u sarajevskoj opcini Centar i to samo zbog toga sto tamo zivi najveci broj privilegiranih korisnika tih stanova. Bilo je slucajeva kada se citav administrativni sistem stavljao u sluzbu jednog covjeka - funkcionera. Velikih problema je bilo u opcini Novi Grad, ali prvenstveno stoga sto ona ima najveci broj stambenih jedinica, a malo sluzbenika. Naravno da i dan danas ima predmeta koji cekaju od 4. aprila '98, tj. prvog dana kada su se poceli predavati zahtjevi za povrat imovine."

Zona nesporazuma Istina je da Srbi tesko dolaze do posla u Federaciji BiH, narocito u velikim firmama, gdje je cesto od strucnosti vaznije to koje je aplikant nacionalnosti, gdje je rat proveo, je li ili nije bio pripadnik Armije BiH, kao i to da je povelik broj firmi unisten od strane nekih povratnika koji sad mrtvi-hladni traze da im se otvori radno mjesto.

I prof. Dusan Sehovac je aplicirao na mjesto asistenta na Fakultetu politickih nauka u Sarajevu, medutim, tamo ga, kaze, nece. Ali, njegova supruga i kcerka rade u medunarodnim organizacijama pa se ne zali, vec se nada da ce doci jednom dan kada ce struka suvereno vladati nad nacionalnom i bilo kojom drugom pripadnoscu i podobnoscu. Hoce reci, kad se sistem vrijednosti ovdje uspostavi.

Boro Bjelobrk: Dr. Mirko Pejanovic smatra da je ukupni polozaj Srba u Federaciji, izuzme li se ustavna neravnopravnost, apsolutno istovjetan polozaju Bosnjaka, Hrvata ili Jevreja: "Istovjetan je jer ovdje uzivamo blagodeti mira kao i drugi narodi, uzivamo blagodeti dobrog funkcioniranja institucija bezbjednosti u cijeloj FBiH, uzivamo blagodeti demokratskih procesa koji su doveli do toga da se donese odluka o konstitutivnosti sva tri naroda na cijeloj teritoriji BiH, a koju je izmedu ostalog inicirao i SGV, i koja ce uskoro da zazivi."

Interesantno je kako niko od federalnih Srba sa kojima smo razgovarali, a to, naravno, ne mora biti pravilo, od politicara ne ocekuje skoro nista. One okupljene oko DISS-a cak ne zanima ni SGV, jer se, kazu, izdigao iznad naroda i okrenuo SDP-u, koji ih takoder ne zanima. "Nasi politicari samo vode racuna o sebi, o podjeli fotelja u upravnim odborima i slicno, a ne zalazu se za to da se ovdje promijeni odnos prema stvarima, da stvore gradansku drzavu, da se svi osjecamo ravnopravnim i da kao takvi volimo ovo gdje zivimo. Ja sam se polomio objasnjavajuci ovim Srbima koji se vracaju sa Sokoca, Pala, iz Rogatice da ce im u Sarajevu i Federaciji biti dobro kada budu glasali za Sarajevo i Federaciju, a ne za one tamo odakle su dosli. Ali, ne moze Goran Kapor sam promijeniti svijet. Neka malo rade i politicari", kaze Kapor.

Na sve ovo esdepeovac Boro Bjelobrk kaze: "Nisu se politicari izdigli, vec postoje Srbi koji nece da budu Srbi po profesiji, nego svijet gledaju kroz gradansku optiku. Toliko o Srbima na vlasti, ali jos ima Srba koji cekaju nekog svog Srbina da samo za njega radi, i to je, ascare, zona nesporazuma."

Sarajevski Srbi su cak uporni bili u zahtjevu da napisemo kako im je sloboda misljenja, govora i izrazavanja bukvalno beskrajna: "Mozemo sve reci, sta hocemo, gdje hocemo i kad hocemo. Mediji nas postuju, prenose nase stavove i nadasve su korektni." Takoder, kazu, imaju punu slobodu ispoljavanja vjerskih osjecanja i potreba.

Na crkvi u Blazuju, napominju, vijori se srpska zastava duga sedam metara i nikome ne smeta; crkva u Hadzicima popravljena je od opcinskog novca, a u dvoristu crkve u Ilijasu i na Ilidzi, sve uz pjesmu, svirku, ice i pice, slobodno proslavljaju svoje vjerske praznike. Cak, neki vele da je mitropolit svojom izjavom samo "puhnuo u krila" Alijansi, koja zagovara reciprocitet u federalnoj vlasti u odnosu 66 naprema 33.

Svakako da im nije drago to sto Srpska pravoslavna crkva ima problema sa povratom svoje imovine, ali isto tako daju do znanja da jos uvijek ne postoji ni zakon o restituciji. I ovdje nas je docekalo jos jedno iznenadenje - bez imalo ustezanja, kazali su da i SPC radi isto ono, ili bar priblizno isto, sto Islamska zajednica radi u Morica hanu: crkva u Hadzicima izdaje dvije kancelarije u zakup, a u Blazuju prodavnicu. A Boro Bjelobrk je jos zakljucio da SPC u BiH ne moze vratiti svoju imovinu "jer je nesposobna".

Da bi zivjeli ravnopravno sa drugim narodima u Federaciji, Srbi moraju imati uvjete za svoj kulturni zivot. Medutim, Srpsko kulturno drustvo "Prosvjeta" je, kaze prof. Pejanovic, jedno od najsiromasnijih drustava u Federaciji. Naime, "Prosvjeta" je tek od prosle godine dospjela na listu korisnika federalnog budzeta, ali se mora priznati da joj je dodijeljeno tacno u bobu isto novca koliko i drugim kulturnim drustvima - 30.000 KM.

Ali, jednog dana, kada u BiH proradi "preduzece pravna drzava", "Prosvjeta" bi mogla postati jedno od najbogatijih kulturnih drustava ovdje. Eto, neka joj samo vrate zgrade u kojima je KUD "Sloga", pa popularni sarajevski "Fis", prostorije sadasnjeg "Sumaprodukta".

Jos uvijek su mi oci i usta sirom otvoreni, prosto ne mogu da vjerujem da sam sve ovo cula, ali je sigurno da necu napisati: dragi citaoci, sve ovo sam sanjala. Nisam i dobro je da je tako. Samo da se ne probudim. Bolestan Srbin, najugrozeniji Srbin

U desetom mjesecu 2001. godine ministri zdravstva oba entiteta su se sastali i dogovorili o pravima zdravstvene zastite povratnika u RS i u FBiH. To znaci da je sest godina poslije Daytona data mogucnost povratnicima da se lijece u svim zdravstvenim ustanovama, tj. da mogu imati zdravstvene legitimacije entiteta u kojima su nastanjeni. Sporazum se trebao poceti primjenjivati vec pocetkom nove godine. Medutim…

"Odmah nakon sto su prosli novogodisnji praznici otisao sam u Socijalno na Skenderiji da promijenim knjizicu. Ali sefica odjela mi je rekla da se zamjena jos nije pocela vrsiti", kaze povratnik u Sarajevo Gojko Novakovic. A sve to mu je, kaze, saopceno uz uvrede, ponizenja i psovke. Stoga Novakovic, iako zivi udaljen od Hitne pomoci svega stotinjak metara, doktoru mora ici u ambulantu u Kasindolskoj ulici.

Ipak, kada smo kontaktirali Zavod za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo, koje je posjetio i Novakovic, sefica odjela za pravna pitanja Teida Cosic kazala je kako su oni "poceli sa zamjenom zdravstvenih knjizica kada je sporazum objavljen u Sluzbenom listu. Pa, cak, i ne cekajuci upute".

Inace, za transformaciju zdravstvene knjizice iz "srpske" u "federalnu", potrebno je kupiti prijavnicu, zdravstvenu legitimaciju, donijeti prijavu o mjestu boravka, te jos neku potvrdu iz RS-a. (S. Mustajbegovic)

Iskustvo iseljenog sarajevskog Srbina

Zivot na spratu

Postoji jedno prilicno terapeutsko ratno iskustvo, u dobroj vecini strano sarajevskim Srbima. To je ono kad udare granate, kad se zacuju sirene i kad narod sa spratova nagrne u podrum. Tad ostanes sam na cijelom spratu, legnes na krevet, slusas kako ti zvizdi i udara oko usiju i deres se: "Gadaj, jebem ti mater!" Kad sam ga primijenio prvi i jedini put, morao sam da smislim dobru pricu kako nisam sa sprata navodio granate. Shvatio sam i da bez takve terapeutske mogucnosti rizikovanje glave ne pruza ni minimum zadovoljstva. Kasnije sam imao srecu da me odozgo gledaju i prilikom bombardovanje Beograda. Ali to je bilo nesto sasvim drugo. Nijednom nisam sisao u podrum (o, nisam ja hrabar, vec samo nervozan) i bar se nadam da sam, deruci se, terapeutski poravnao i sarajevsku frustraciju. Dakle, gadaj, jebem ti mater, bila je recenica koja me zauvijek uvjerila u prednost etnicki homogenijih sredina u trenucima kad crnjak postaje pravilo.

Salu na stranu, o tom traumaticnom iskustvu sarajevskih Srba jedino necete cuti nista od onih koji su o njima za sve ovo vrijeme najvise pricali i najvise "brinuli" za njihovu sudbinu: od banjalucko-paljanskih politicara koji sudbinu sunarodnika na svim dijelovima kugle dozivljavaju kao veltsmerc; od beogradskih reportera koji, onako kolonijalno zabrinuti, pisu o patnjama svojih zagranicnih sunarodnika; od visokokvalifikovanih sarajevskih Srba ciji se zivot od prije rata promijenio taman onoliko koliko za nacionalni kljuc konkurencija nikada nije bila manja, a prilika veca; i, na kraju, od bosnjackih "multietnicara", kojima su preostali sarajevski Srbi politicka legitimacija i smokvin list njihovog nacionalizma.

Biti, dakle, sarajevski Srbin nije udes, kako vjeruju u Banjoj Luci, ali nije ni politicki izbor, jos manje moralni, kako se cesto nastoji predstaviti u Sarajevu. Ostati u Sarajevu za vrijeme rata i poslije njega za vecinu Srba bila je prosto ili stvar licnog i porodicnog opredjeljenja ili stvar sporih nogu, nedostatka dobrih veza i novca da se probije unutrasnji gradski prsten. Kada je dosao Dayton, najgore je vec bilo proslo, ali je ostalo pitanje - jednako za vrijeme SDA kao i sada pod SDP-om - sta Srbi u Sarajevu mogu da planiraju na duzu stazu. Malo ili nimalo.

Ne vrijedi ni optuzivati srpske povratnike koji se u grad vracaju da bi prodali svoje stanove, danas pod prilicno nepovoljnim cijenama. Jer, kada neko prodaje stan na sarajevskim Ciglanama da bi kupio isti na Palama ili manji u Bijeljini, cak ni to nije, kako se moze cuti, stvar politickog stava i odanosti srpskom nacionalizmu koji nalaze povlacenje na "svoju" teritoriju. Zamijeniti Ciglane za Bijeljinu, ne ide bez neke nevolje, ali to nije pitanje na koje ce odgovoriti Mirko Pejanovic, makar pod prijetnjom fantomskih terorista iz "Gavrila Principa".

Zato je polemika mitropolita Nikolaja (Mrde) i sarajevskih medija suvise ozbiljna da bi se o njoj pisalo propagandno. Pitanja koja je on postavio ozbiljan su izazov vlastima u Sarajevu, koje treba da pokazu da li iskljucivo nacionalnu politiku u Federaciji vode samo nacionalne ili i nenacionalne stranke. Elem, na njegovo pitanje zasto se Srpskoj pravoslavnoj crkvi ne vraca imovina, koja je vracena drugim dvjema vjerskim zajednicama, ne vrijedi odgovor tipa gdje je mitropolit bio 1992. godine. Sa druge strane, medutim, mitropolit, zabrinut za stanje svoje pastve, morao bi da progovori o odnosu prema sarajevskim Srbima bivsih i sadasnjih vlasti RS-a, najprije o onoj jezivoj manipulaciji poslije Daytona, koja je takode determinisala njihovu poziciju. Tek tada bi to bio jedan ljudski stav, koji bi Srbe u Sarajevu izvukao iz desetogodisnjeg stanja monete za potkusurivanje.

U svakom slucaju, nema boljih pokazatelja sansi Bosne od sarajevskih Srba i banjaluckih Bosnjaka. U situaciji kada i jedni i drugi rasprodaju svoju imovinu i kupuju imanja po bosanskim vukojebinama, Bosna ce sve vise biti ujedinjena odozgo (zakonima, institucijama), a sve razjedinjenija odozdo. Mjera njihove perspektive, htjeli - ne htjeli, mjera je aktuelne bosanske utopije. Do tada, crnjak je jos uvijek pravilo. (Z. Cvijanovic)

Obavezujuca rjesenja koja nikog ne obavezuju

Kuca ljudskih prava u Sarajevu, prema rijecima Branke Inic, do krova je zatrpana dokumentima koji govore o krsenju ljudskih prava. Iako nam je receno da se o krsenju ljudskih prava u FBiH ne moze govoriti u nacionalnim kategorijama, jer se krse na svim stranama podjednako, uspjeli smo izdvojiti nekoliko slucajeva u kojima su deblji kraj izvukli Srbi.

Tako se Bosiljka Pavlovic, koja je zakonski nosilac stanarskog prava na stan u ulici Aleja lipa 55, u Sarajevo vratila 1996. i medu prvima je predala zahtjev za povrat imovine. No, nakon sto je nadlezni organ prvo odbio njen prijedlog, pa mu ga drugostepeni organ krajem iste godine vratio na ponovnu obradu, pa posto je onda i godinu dana to stajalo ad acta, pa onda ponovo vraceno "nadleznom", Pavlovicka je dobila rjesenje o povratu svog stana. Ali ne i stan. Ona i dan-danas zivi kod svojih prijatelja.

Miodrag Stankovic ima 88 godina i vec cetiri godine zivi kao podstanar. I on je medu prvima podnio zahtjev za povrat svog stana u ulici Hamdije Cemerlica 17/5. Za razliku od Bosiljke Pavlovic, njegov slucaj je isao brze, pa je brze dobio i rjesenje, ali zato duze od nje sa rjesenjem ceka u podstanarskoj sobi. Jos uvijek.

Jovica Ikanovic imao je stan u ulici Sulejmana Filipovica 13/1. Takoder je medu prvima predao zahtjev za povrat. Rjesenje o povratu je nakon silnih peripetija uspio dobiti, ali ne i stan. Tako je prosao i Sreten Radic, koji usto ima i "konacnu i obavezujucu odluku CRPC-a" o povratu stana u Grbavickoj 82.

Mozda najgore od svih je ipak prosao Neven Luledzija, nekadasnji pripadnik Armije BiH i Sarajlija, koji nikad nije ni otisao iz svog stana. Zapravo, otisao je jednom - sluzbeno, a u stanu je ostala njegova tetka. Kada se vratio, tetka je bila umrla, a u stanu je zatekao neku drugu zenu. Luledzija je dobio rjesenje o povratu stana, ali gospodu koja se ukazala jos uvijek niko nije uspio nagovoriti da izide iz stana.

A Rada Mojevic susrela se sa administracijom koja je kompletna stala u odbranu "prava" Rasima Mehmedagica, brata federalnog ministra za prostorno uredenje Ramiza Mehmedagica. Rada je nekad stanovala u stanu u ulici Josipa Slavenskog na broju 5/2, a u njemu i dan-danas stanuje ministrov brat. Kuca ljudskih prava je samo u ovom slucaju intervenirala 14 puta.

Samo 30 posto stvarnih povratnika

Do 31. oktobra prosle godine u Sarajevo se vratilo 9.415 srpskih porodica. Za period 1996-97. godina nema podataka, dok se od 1998. do kraja 2000. vratilo 4.749 porodica, a u prosloj godini 4.666 porodica i 11 svestenika. Prema rijecima Gorana Kapora, niko ne zna koliko te porodice imaju clanova pa je tesko doci do pravog broja povratnika. Medutim, zna se da se svi oni nisu vratili da tu i ostanu. Pretpostavlja se da je od tog broja koji ne postoji samo 30 posto "stvarnih" povratnika, oko 40 posto onih koji su dobili stanove natrag u njima ne zivi jer - ili su neuslovni za stanovanje ili ih izdaju u zakup, dok je ostalih 30 posto, koji su zavedeni u knjige kao povratnici, prodalo svoju imovinu i otislo.

Srbi u vlasti i administraciji

"Mi dosada nismo vrsili takvo anketiranje, tako da je nepoznanica koliko Srba ima na rukovodecim funkcijama, a koliko ih je u administraciji Kantona Sarajevo", kazali su u Informativnoj sluzbi Vlade Kantona Sarajevo. Podatke o broju Srba u vlasti i na rukovodecim mjestima ne posjeduje ni Misija OSCE-a, jer kazu da "takvi i ne postoje".

U stabu MUP-a FBiH u Sarajevu radi 36 "uniformisanih" Srba, dok ih u administraciji ima pet. U svih deset kantonalnih MUP-ova ima 588 uposlenih Srba, od cega su 373 policajca, te plus 72 policijska kadeta, koji ce uskoro stupiti na duznost. Ovo su podaci koje posjeduje IPTF, dok u stozeru MUP-a FBiH ne postoje zbirne informacije ovog tipa. U MUP-u Kantona Sarajevo radi 90 Srba, od cega ih je 12 u administraciji, a 78 su policajci, inspektori i nacelnici. (S. Mustajbegovic)

Sta bi Alijansa sa 31,33 posto Srba?

Ako bi kojim slucajem u Republici Srpskoj bio usvojen zahtjev Bosnjaka da se u vlasti primijeni reciprocitet po osnovu popisa iz 1991. godine, onda bi se trebali vladati prema ovim podacima: u Bosni i Hercegovini je 1991. godine zivjelo 4.354.915 stanovnika. Od toga 43,74 odsto ili 1.905.018 Bosnjaka, 1.364.363 ili 31,33 odsto Srba, 752.068 ili 17,27 odsto Hrvata, 239.777 ili 5,51 odsto Jugoslovena i 93.689 ili 2,15 odsto ostalih. Pitanje je kakvu bi protivmjeru trazili Srbi i sta bi Alijansa sa 31,33% Srba?

BH DANI, Br.240