Mehmedalija Mesa Selimovic
Početna - - Početna


STAROST SE BOJI SEBE


MEHMED MESA SELIMOVIC


Mesa Selimovic: "Ön"/"Ostrvo", roman

Zasto, ne vidim razloga zasto, ovu biljesku ili ti zapis, o jednoj novoj knjizi na jeziku zemlje ove, u kojoj se ja (zapisivac ovoga) nalazim kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, a koja se Svedskom zove, ne poceti, recimo ovako: Starost se boji sebe, prije svega sebe same, boji se mladosti, mladosti zivota, i smrti se boji. Jednostavno, sjecanja i uspomene joj postaju muka, nekadasnja velicina prigovor savjesti. Starost je, pored ostaloga, i zalosna, jer je zavidna, netrpeljiva, zaboravna, nazadna. Recimo: divno bi bilo kada bi se covjek radjao star i sve se vise podmladjivao, dok ne bi na kraju zivota postao nerazuman kao dijete i cist kao zametak. Ako nista, bar ne bi bio svjedok propadanja necega, sto je nekada bilo covjek.

Ovaj Selimovicev roman je, ako se tako moze reci, roman o ljudskoj starosti, o dvoje ljudi koji su samo zato sto su stari i onemocali, upuceni jedno na drugo...

Nakon objavljenih knjiga proze, romana Mese Selimovica na svedskom jeziku "Fastningen" ("Tvrdjava"), godine 1996. i "Dervischen och döden" ("Dervis i smrt"), godine 1997., ovih dana jos jedna knjiga ovog vrsnog bosanskohercegovackog knjizevnika (zasto ne reci istinu, jer se i sam Mesa osjecao Bosnjakom, muslimanom, a o tome ponajbolje svjedoci i sam njegov tekst pod naslovom "Moja filozofija je iz ovog tla, iz moga muslimanskog korijena!", ugledala svjetlost, svedsku svjetlost u ovoj skandinavskoj zemlji. Rijec je o romanu pod naslovorn "Ön" ("Ostrvo"), zivotopis, povijest i historija ljubavi i braka dvoje vec starih ljudi, Ivana i Katarine, koji su, ne zna se zapravo zbog cega, odabrali da zivot zive i da zivot prozive na jednom malom ribarskom ostrvu, negdje, reklo bi se, van prostora i vremena, u Jadranskom moru. Oni jesu upuceni jedno na drugo, ali su istovremeno i toliko osamljeni da su postali, naprosto "ostrva", svako na svoj nacin i po vlastitoj mjeri osjecanju nistavnosti i samoce. Ovaj roman koji se sastoji od devetnaest poglavlja, ustvari, napisan je tako da se svakim poglavljem opisuje po jedna epizoda iz njihovog (Ivanovog i Katarininog) dugog zajednickog zivota. Roman, tako, pocinje poglavljem pod naslovom "Progonstvo", a zavrsava se, "Jutrom pobjede".

Kao i cjelokupan Selimovicev opus, a posebno kada je rijec o romanima, i ova knjiga ima onu dubinu i misaonost po kojoj je ovaj pisac i prepoznatijiv. Ovom knjigom, cini se, Selimovic je htio da odgovori na jedno, svima umnim ljudima, samo od sebe, postavljeno pitanje: Je li svaki covjek, svojevrsna osamljenost, jedno zivo ostrvo u prostoru i vremenu, i kosmickim nepreglednim i nedokucivim prostranstvima. Na jedno ovakvo "vjecno pitanje", Selimovic je odgovorio, naravno na svoj nacin i iz svoga ugla, iz svoga kuta gledanja, ovom prozom, koja je za probirljive, sada i na svedskom jeziku, knjiga koja se pazljivo cita i iscitava. Ona nosi u sebi i svoju osobenost i simboliku koja se da spoznati i dokuciti. Oni sto znaju i sto su se vec podobro izvjestili da pored procitanog znaju i naslucuju, a pocesto i "vide" ono sto se iza brda valja, imace u ovoj prozi, pravog i bliskog sagovornika. Sto da ne: neka sada i ponovo, i jos jednom i Svedi vide da i mi nismo bas bilo ko i od bilo kuda.

Kao i knjigu "Fastningen" ("Tvrdjava") i ovaj Selimovicev roman "Ön" ("Ostrvo") na svedski jezik je preveo i u vlastitoj, izdavackoj kuci koja se zove "Gavrilo förlag" objavio je - Djordje Zarkovic. Sudeci prema prvim reakcijama i ovaj kao i raniji romani Mese Selimovica, nailaze na veoma povoljne kritike i komentare. Ova knjiga tek treba na pravi nacin da krene u narod, medju citaoce i o njoj ce se, sasvim sigurno, govoriti i pisati.

Na kraju, ako smatrate da znate dovoljno dobro svedski jezik, potrazite je u biblioteci, kupite u knjizari, i naravno, procitajte. Tako cete se, na najbolji moguci nacin oduziti piscu Mesi Selimovicu, rodjenom 26. aprila 1910. godine u Bosni, u Tuzli, a umrlom 1982. godine. Osjecala bi se izvjesna praznina ako se ne bi napisalo da je roman ispisan jednim sjajnim jezikom, vrcavim, nabreklim od zivotnih sokova i veoma odredjen. Jezik ove proze je precizan, cvrst (kao celik kaze Belic), pun iskustva, dobar i gorak, cesto podsmjesljiv i podrugljiv, takodje kada zatreba i ubojit. Selimovicev jezik je oslonjen na kolektivnu empiriju i veliko mnostvo i zato cjelovit, gromadan, kolektivno uopsten i mnogoglasno rezonantan.


Mesa Selimovic




Vezano za temu:

MEHMED MESA SELIMOVIC
MESA SELIMOVIC O BOSNI
DERVIS I SMRT
STAROST SE BOJI SEBE
TVRDJAVA






© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved