06. 01. 2010.
Da se ne zaboravi: Susak je predao Posavinu
VINKO BEGIC - Bivsi predsjednik Savjeta HVO-a Bosanske Posavine i gradonacelnik Dervente Vinko Begic prvi put govori o dogadajima od prije petnaest godina, kad je HDZ-ova vlast realizirala dogovorenu predaju Posavine Srbima.
GOJKO SUSAK I FRANJO TUDJMAN stajali su iza planova da se izazove rat s Bosnjacima i da se BiH podijeli u dogovoru s bosanskim Srbima.
IZVJESCE KOMISIJE VIJECA OBRANE nastalo razgovorima trojice generala s desecima svjedoka zbivanja dokazalo je da su pad Bosanske Posavine u listopadu 1992. pripremili ljudi lojalni tadasnjem ministru Gojku Susku
Objavljeno u Nacionalu br. 585, 2007-01-30
Nacional je nakon 15 godina stekao uvid u pomno cuvanu sluzbenu dokumentaciju koja razotkriva najvecu tajnu Domovinskog rata, pad Bosanske Posavine. Izvjesce komisije Vijeca narodne obrane na 16 stranica i stotinjak stranica priloga zapisnika razgovora s casnicima s podrucja slavonskog bojista i najvisim politickim predstavnicima tog kraja o okolnostima i uzrocima pada Bosanske Posavine sastavila je potkraj listopada 1992. komisija kojoj je na celu bio njen predsjednik, general pukovnik Ivan Cermak, te clanovi general bojnik Franjo Feldi, general bojnik Josip Lucic i zamjenik ministra unutarnjih poslova Željko Tomljenovic, a na zahtjev predsjednika Franje Tudjmana. General Slobodan Praljak takoder je trebao biti clan komisije, ali je zbog drugih obveza poslije izostavljen. To je prvo sluzbeno izvjesce o padu Bosanske Posavine, jer je sastavljeno samo mjesec dana nakon pada Bosanskog Broda i odlaska svih hrvatskih postrojbi s tog podrucja. Ovaj izvjestaj pokazuje da je gubitak Bosanske Posavine bio prijelomni trenutak za sveukupnu hrvatsku politiku. Okolnosti u kojima je Bosanska Posavina izgubljena oznacile su trenutak u kojem su vodenje hrvatske politike potpuno preuzeli hercegovacki kadrovi, odnosno kadrovi ministra obrane Gojka Suska. Samo godinu dana poslije zbog nastavka takve politike prema Bosni i Hercegovini doslo je do najveceg sukoba unutar HDZ-a, kojeg su napustili Stipe Mesic i Josip Manolic.
Komisija je osnovana u listopadu 1992. na temelju odluke tadasnjeg predsjednika Republike dr. Franje Tudjmana, a clanovi komisije su od 12. do 30. listopada 1992. razgovarali s 12 casnika HV-a i predstavnicima vlasti u Bosanskom i Slavonskom Brodu kako bi se rasvijetlile sve okolnosti i uzroci potpunog povlacenja hrvatskih vojnih postrojbi iz Posavine, sto se do danas smatralo najvecim porazom HV-a u Domovinskom ratu. Izvjesce Komisije prezentirano je 14-orici clanova Vijeca narodne obrane u studenome 1992., a izvjesca, podijeljena clanovima Vijeca, odmah su oduzeta nakon sastanka, sto samo odaje koliko je tadasnji vrh strahovao od reakcija javnosti, osobito jer je izvjesce dalo naslutiti glavne krivce za pad Bosanske Posavine. Izvjesce je nedvojbeno ukazalo na to da su za pad Bosanske Posavine odgovorni ministar obrane Gojko Susak i njegovi ljudi na terenu, Iko Stanic, predsjednika HDZ-a iz Dervente koji je trebao povezati u zajednicki sustav obrane sve opcine Bosanske Posavine, a zapravo je veci dio vremena provodio u inozemstvu i Zagrebu, Ivan Brizic, pripadnik 101. brigade HVO-a koji je prije pada Bosanske Posavine sirio lazi o prodaji Bosanskog Broda Vojsci Republike Srpske i pukovniku Slavku Lisici, i to pred hrvatskim vojnicima, a kad ga je uhitila Vojna policija na intervenciju ministra obrane Gojka Suska, i prije davanja iskaza pusten je na slobodu. U istoj ekipi bio je i Ivan Culjak, bliski suradnik Ike Stanica, koji je kao i Brizic bio zaduzen za dezinformcije i sirenje defetizma u hrvatskim postrojbama, pa je tvrdio kako je, borili se ili ne borili, sve dogovoreno izmedu Bobana i Karadzica. Kad je rijec o sastancima domaceg vodstva s hercegovackom linijom oko uspostave zajednickog Vijeca, spominje se vec tada i sudjelovanje Ivica Pasalica. U izvjescu komisije i izjavama svjedoka moze se vidjeti kako je postojao snazan pritisak na izabrano vodstvo Hrvata u Posavini da se zamijeni Vijecima HVO-a i ljudima iz Hercegovine, nagovaralo se pojedine opcine da prijedu u “Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna“, obecavala im se zbog toga pomoc koja nikad nije dolazila. Zapoceli su u to vrijeme i sukobi s Bosnjacima na podrucju Bosne i Hercegovine, sto se negativno odrazilo i na sudjelovanje bosnjackih vojnika u borbama za Posavinu.
Komisija spominje i nejasnu ulogu generala Praljka, Suskova pomocnika u to vrijeme, koji je u Posavinu dolazio i vodio postrojbe bez ikakvih saznanja visih zapovjednistava, a svjedoci su tvrdili da su, kad se Praljak pojavljivao na terenu, stalno nastajali problemi i povecavao se gubitak teritorija. Osim toga, izvjesno je kako su potpuno zakazale protuobavjestajna sluzba SIS i sluzba Informativne propagandne djelatnosti za moral, jer nisu uspjeli ili nisu htjeli razotkriti defetiste, a nisu se potrudili niti objasniti vojnicima ciljeve borbe u Posavini, zbog cega je bilo primjetno osipanje vojnika i odbijanje cijelih postrojbi da odu na bosanskoposavsko ratiste, stoji u izvjescu.
Zanimljivo, obje sluzbe bile su pod ingerencijom ministra obrane Gojka Suska. Bosanska Posavina, na podrucju od 2650 cetvornih kilometara, obuhvacala je devet opcina: Bosanski Brod, Derventu, Doboj (Komaricu), Odzak, Bosanski Samac, Modricu, Orasje, Brcko i Gradacac (Tramosnicu). Te opcine cinile su prostor uz desnu stranu rijeke Save, od Dubocca do Brckoga, na kojem je pretezito zivjelo hrvatsko pucanstvo. Kao podrucje unutar Republike Bosne i Hercegovine, Bosanska Posavina bila je kulturno-povijesno i gospodarski zaokruzena cjelina hrvatskog naroda. Prema popisu iz 1991., od ukupno 260.793 stanovnika Bosanske Posavine Hrvata je bilo 131.542 ili 51 posto, Bosnjaka 32.796 ili 12 posto, Srba 77.723 ili 29 posto, a ostalih 18.726 ili 7 posto. Cestovni koridori Bosanske Posavine bili su u vrijeme rata 90-ih strateski i zivotno vazni i Srbima na podrucju zapadne Bosne i Hercegovine, odnosno “Republike Srpske“, a osobito Srbima na okupiranim podrucjima “Krajine“ u Repulici Hrvatskoj. Cesta kroz Bosansku Posavinu, tzv. koridor, jedini je mogao spajati Srbe iz BiH i “Krajine“ sa Srbijom, otkud je dolazilo oruzje, streljivo i sva ostala pomoc. Hrvatske postrojbe jos su u travnju 1992. oslobodile veliki prostor Bosanske Posavine i protjerale srpske vojnike prema zapadu i unutrasnjosti BiH. Potpuno su blokirale pomoc srpskim snagama koja je dolazila iz Srbije, jer je koridor bio potpuno zatvoren. Tada srpske postrojbe dovode pojacanja iz svih krajeva BiH, pa cak i s podrucja “Krajine“, kako bi oslobodile koridor i otjerale hrvatske snage preko Save.
Ofenziva je trajala od sredine srpnja do pocetka listopada 1992., kad su srpske snage zauzele na kraju i Bosanski Brod. Komisija je radi utvrdivanja cinjenica o padu Bosanske Posavine obavila razgovore s pukovnikom Stanislavom Soricem, zapovjednikom 108. brigade HV-a, pukovnikom Stjepanom Oreskovicem, nacelnikom stozera 108. brigade HV-a, bojnikom Zdravkom Simunovicem, zapovjednikom 4. bojne 108. brigade HV-a, bojnikom Brankom Kovacem iz borbene grupe 135. brigade HV-a, bojnikom Ivanom Grcicem, zapovjednikom borbene grupe 109. brigade HV-a, Darkom Zovkom, zapovjednikom izvidackog voda protuoklopne grupe 123. brigade HV-a, satnikom Dragutinom Barisicem, zapovjednikom 37. inzinjerijske bojne, Draganom Dikanovicem, zapovjednikom 3. bojne 3. brigade ZNG-a, Zlatkom Hrkacem, zapovjednikom 101. brigade HVO-a, Zdravkom Sockovicem, zamjenikom predsjednika Skupstine opcine Slavonski Brod, Ilijom Kljajicem predsjednikom Kriznog staba Bosanskog Broda, Vinkom Begicem, predsjednikom Vijeca HVO-a Bosanska Posavina, Franjom Stokovicem, nacelnikom inzinjerije 157. brigade HV-a, brigadirom Vinkom Stefanekom, zapovjednikom Operativne grupe Istocna Posavina, pukovnikom Pavom Sockovicem, pomocnikom za logistiku Operativne grupe Istocna Posavina, te Jozom Meterom, tadasnjim predsjednikom Skupstine opcine Slavonski Brod. Iz cjelokupne analize izvjesca i svih dostupnih zapisnika obavljenih razgovora ocito je da je za pad Bosanske Posavine u velikoj mjeri zasluzna paralelna politicka i vojna linija kojom su rukovodili ministar obrane Gojko Susak i njegovi eksponenti na terenu u Bosanskoj Posavini. To se nekoliko puta provlaci kroz izvjesce Komisije. Sustavi zapovijedanja po crti Zapovjednistvo Slavonskog bojista, Zapovjednistvo OG Istocna Posavina, Zapovjednistva Taktickih i borbenih skupina, stoji u izvjescu, u praksi nisu funkcionirali zbog medusobnog mijesanja i raznih veza prema Ministarstvu obrane i izvan njih.
Dogadalo se da su zapovjednici na nizim razinama, satnije, bojne dobivali izravno instrukcije, pa i zapovijedi sa strane u liniji ministar obrane Gojko Susak - general Slobodan Praljak, za koja nisu znala visa zapovjednistva, sto je u sustav zapovijedanja unosilo razdor i rusilo ga stvarajuci dojam da se radi o neposluhu ili samovolji. U izvjescu se o tome kaze: “Stanje na podrucju Bosanske Posavine, osobito Derventa, Bosanski Brod, Modrica i Odzak, i odnosi HVO-a s muslimanskim stanovnistvom nisu bili na razini koja je omogucavala uzajamno povjerenje, suradnju i zajednicka djelovanja. Iko Stanic, predsjednik HDZ-a Derventa koji je trebao objediniti i povezati opcine u Bosanskoj Posavini, odlazeci u inozemstvo i Zagreb djeluje lose za Bosansku Posavinu, na tom se podrucju ne pojavljuje pet mjeseci, nego kao Culjak, Brizic i dr. siri vijesti o dogovorima izmedu Karadzica, Bobana, Praljka i Mladica…“.
Buduci da je Iko Stanic bio osobni prijatelj s ministrom obrane Gojkom Suskom, ovakvo stajaliste u izvjescu izravno tereti ministra obrane Gojka Suska za probleme u Posavini. To se razabire iz jos nekih navoda izvjesca: “...struje u politickim rukovodstvima Bosanskog Broda, medusobni sukobi i optuzivanja rezultiraju nepovjerenjem u rukovodstva, pojava glasina medu borcima 101. brigade HV-a da su celnici Slavonskog Broda ‘prodali’ Bosanski Brod unosi sumnju medu borce i zapovjednike da su prevareni i izdani. Takovu vijest prenosi na 101. brigadu Ivan Brizic pripadnik 101. br. HVO-a desetak dana prije pada Bosanskog Broda, a kasnije i na sam dan pada 7.10.. sto je moglo izazvati teske sukobe i krvoprolice. Pokusaj saslusavanja imenovanog i otkrivanja pravih razloga takvog njegova djelovanja sprjecava ministar obrane osobnom intervencijom oko 40 minuta nakon njegova hapsenja“, stoji medu ostalim u izvjescu. Tesko je objasniti da ministar obrane jedne drzave ne dopusta saslusanje obicnog vojnika, ako za to nema osobni interes. O tome govore i izjave nekih svjedoka na ispitivanju.
Na pitanje generala Cermaka upuceno Jozi Meteru, tadasnjem predsjedniku Kriznog staba Slavonski Brod u vezi s Ivanom Brizicem, koji je sirio dezinformacije pred vojnicima kako je Bosansku Posavinu prodala vlast iz Slavonskog Broda, ovaj je odgovorio: “To je prica koja ima svoju pozadinu i koju mi zelimo rasvijetliti do kraja, jer Brizic je intelektualac, koji je zavrsio Veterinarski fakultet i ne moze se dogoditi takvom covjeku da jednu optuzbu, jednu strasnu optuzbu, da je celnistvo Slavonskog Broda u Dragalicu razgovaralo s pukovnikom Vojske RS-a Lisicom o predaji i prodaji Bosanskog Broda. Ne moze se tek tako prijeci preko toga, i smatram da to nije njegova izmisljotina, nego da on radi ocito u odredenoj grupi… iz nase tajne sluzbe SZUP-a doznali smo da prica nije krenula poslije pada Bosanskog Broda nego deset dana prije i da se sustavno sirila medu vojskom… u onom trenutku kad ga je vojna policija privela, da se istrazi otkud mu takve informacije, dosla je naredba Vojne policije iz Zagreba da ga se pusti, nije proslo ni 45 minuta. I nakon sto smo mi pozvali Vojnu policiju u Zagreb i trazili odgovor na pitanje tko je zapovjedio da ga se pusti, receno nam je, ministar obrane Gojko Susak… ministar obrane nikad nije bio u Slavonskom Brodu... bio je jednom, i to zbog Ike Stanica, a ne Brodana“, rekao je komisiji Jozo Meter.
Na vojni poraz u Bosanskoj Posavini znatno su utjecali odnosi medu politickim celnicima i politickim strukturama, koji su u praksi krojili i vojnu politiku, stoji u izvjescu komisije i nastavlja: “Od provedenih visestranackih izbora u BiH pa do danas stalno je dolazilo do raznih smjenjivanja, sukoba i konfrontacija izmedu pojedinaca, grupa i klanova (Kljajic, Bilic i Lepan na jednoj i Iko Stanic, Brizic, Culjak i Pohara na drugoj strani). Jedni druge optuzivali su za pljacku, sverc i bogacenje, a u stvari radilo se o borbi za vlast izmedu domace i hercegovacke struje.“
Na ubrzani pad Bosanskog Broda veoma se negativno odrazio sastanak celnika Bosanskog i Slavonskog Broda 5. listopada 1992. na kojem je definitivno doslo do raskola nakon smjene Ilije Kljajica i Vinka Begica i pojave Ike Stanica, koji se nakon vise mjeseci vraca na to podrucje. Mozda najostriji u svom iskazu bio je Frano Piplovic, predsjednik izvrsnog vijeca Slavonskog Broda: “Doslo je do osnivanja Hrvatske zajednice Bosanska Posavina koja je imala par sastanaka, medutim iz cijele te organizacije izasla je jedna figura Iko Stanic koji je figurirao kao predsjednik HZ Bosanska Posavina, uopce nije bilo s ljudima nekih kvalitetnih sastanaka niti se to radilo medu ljudima i ono par sastanaka, Iko je pomalo nestajao, pojavio se na jednoj konferenciji i nestao s tog podrucja. Medutim, doslo je kasnije do onog uspjeha naseg u svibnju i cetnici su odbaceni s podrucja Bosanskog Broda. Pojavio se jednom Iko Stanic zajedno s ministrom obrane Suskom, mislim da je bio Branimir Glavas, bio je pozvan i Vinko Begic, gradonacelnik Dervente, i sad su pokusali ti problemi koji su bili navodno nastali izmedu Begica i Ike Stanica da se na tom sastanku izglade nesporazumi. Bilo je jasno da su Susak i Stanic u sprezi. Osnivanje 157. brigade, mislim da je i stvorena naredbom ministra i da je to bila neka hercegovacka suradnja. Mislim, ja nemam nista protiv Hercegovaca, ali to je Andrija Skoko bio, Velimir Lovric, Ivo Petric i ministar Susak. Dobro, i Praljak je tu dolazio, ne znam koja je njegova uloga, uvijek kad bi on dosao, nastajali su problemi na bojistu. U 157. brigadi su bili ljudi s kojima se nista nije radilo, dalo im se oruzje, visjeli su po gostionicama, bavili se pomalo kradom u BiH, kad bi presli liniju, onda pobjegnu.“
Predsjednik Kriznog staba Bosanskog Broda Ilija Kljajic smijenjen je s mjesta predsjednika samo cetiri dana prije okupacije grada, smijenili su ga Ivan Brizica i Ivan Culjak, koji je inzistirao da se osnuje nekakvo Vijece HVO-a i da se popis dostavi Mati Bobanu, sto je Kljajic odbio, a u njegovom iskazu medu ostalim stoji: “‘Ilija, znas, bilo bi dobro, ti samo predlozi ljude, ja cu sve potvrditi’, rekao je Boban. Ja nisam mogao to prihvatiti, morao sam se dogovoriti sa strankom, Savjetom HVO-a. Medutim, u mom smjenjivanju je sudjelovao Brizic, kojeg tri mjeseca nigdje nije bilo, pojavio se on i Petar Mrkalj koji je radio u pozadini 101. brigade i nigdje nisu sudjelovali u borbama. Ja mogu osobno ovdje da napomenem. Zove se Zvonko Jurisic koji je radio u SIS-u u vojsci i on mi je prije pada Broda, otprilike 20 dana, rekao, ne samo meni nego u prisutnosti nas nekoliko, da je Culjak odlazio medu borce Dervente i rekao im, da se ne trebate boriti, vi biste se borili ili ne borili, mi cemo Derventu dobiti i jos 6 km iza Dervente, jer je to dogovoreno izmedu Bobana i Karadzica. Iko Stanic i taj Duspara nisu se nikada pojavili vise na podrucju Bosanske Posavine. Znate dokle su dolazili, u Slavonski Brod ako ne padaju granate i poslije toga su se vracali natrag… Mate Boban je alfa i omega oko ovog svega, a sa Suskom je izuzetno dobar…Ja sam jednom nazvao Gojka Suska, i to kad je padala Derventa i ova sela. Nisam njega dobio, dobio sam njegovu suprugu i rekla mi je da se obratim nekom generalu, cudno prezime, Praljku, da.“
“Vinko Begic, koji je bio gradonacelnik Dervente tesko je optuzio Iku Stanica i hercegovacku liniju za sve ono sto se dogadalo neposredno pred pad Bosanske Posavine: “Odjednom se pojavila fama da se formira jedna jedinstvena zajednica hrvatskog naroda u BiH. Imam tu dopis koji sam uputio gospodinu Bobanu zbog medunarodne politike, zbog osnivanja jedinstvenog stozera… no sto se desava. Na celu sa Stanicem ljudi dobivaju da odrade sljedece Da se formiraju opcinski HVO-i da nema Kriznih stabova. Jednostavno kupuju se ljudi, odlazi se na opcine i kaze vi morate formirati opcinski HVO… to je hercegovacka linija koja dirigira Stanicem i ostalima. Na primjer, ako su ljudi legalno izabrani i legitimni u Kriznom stabu, onda se u Orasju pojavljuje nekakav Pavo Živkovic i kaze, mene su poslali iz Hercegovine, vi niste vise nikakva vlast.
On ima stambilje. Otisao je medu vojsku i doslo je do polarizacije. Njegova prica u vojsci je bila ovakva. Ako vi odete dolje, dobit cete place, dobit cete ovo i ono, med i mlijeko. To je izazvalo probleme, jer su cetiri opcine htjele dolje... i ponovno kazem, 19. rujna 1992. smo se udruzili u jedinstvenu zajednicu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nakon toga udruzivanja, nista se nije uradilo. Sto je trebalo uraditi. Dajte, pomozite nam, u cemu je sad vasa pomoc, nista, stoji se… jednom prigodom posjetio sam 103. brigadu i obavijestio o tome da se treba osnovati operativna grupa Posavina i ljude treba prebaciti tamo, ali dosao je Culjak i rekao ne, vi ne idete nikamo, ovdje ce se formirati Stozer Hrvatske Herceg Bosne i necete nikamo ici. Ivan Culjak je bio predsjednik Kriznog staba Dervente, ali je sad po funkciji predsjednik Opcinskog HVO-a. Rekao sam mu, Ivane, ovo je zapovijed Operativne zone, nemojte unositi probleme u vojsku...“, medu ostalim rekao je Vinko Begic clanovima Komisije.
U izvjescu Komisije stoji i to da za sve vrijeme borbenih djelovanja na to podrucje nije nikada nitko dosao da celnistva upozna sa sluzbenom politikom, a istodobno se raznim linijama utjecalo na rad pojedinih lokalnih organa, zapovjednika: “Sva dogadanja na podrucju Hrvatske i Bosanske Posavine (dezinformacije i izdaja) pokazuju da nisu funkcionirala dva osnovna mehanizma, od cije uspjesnosti zavisi uporaba bilo koje vojne formacije - ideolosko usmjerenje HV-a k cilju i pobjedi te kontraobavjestajni rad..“ U sadrzaju izvjesca polazi se i od uvjeta u kojima su izvodena borbena djelovanja u Bosanskoj Posavini tijekom rujna i listopada, gdje se kaze kako sve do rujna 1992. neprijateljske snage nisu imale vecih rezultata u napadnim djelovanjima, da bi samo tijekom rujna poginulo 96 hrvatskih branitelja, a bilo ranjeno 650. Na bosanskoposavskom bojistu bio je naizmjence angaziran velik broj raznovrsnih sastava HV-a s cijelog podrucja Republike Hrvatske, i to od Sinja, preko Rijeke i Zagreba do Osijeka, uglavnom se radilo o sest taktickih skupina velicine od 400 do 800 vojnika, 11 borbenih skupina od 40 do 60 vojnika, a od brigada HV-a samo je 108. brigada iz Slavonskog Broda u cijelosti bila angazirana potkraj rujna i 157. brigada vecim dijelom.
Od postrojbi HVO-a stalno su sudjelovale 101. brigada iz Bosanskog Broda i 103. brigada HVO-a iz Dervente. Odbijanja odlaska na bojiste jednog broja jedinica iz Operativne zone Osijek, kasnjenje pri smjeni jedinica, napustanje polozaja bez dozvole i najave (od 15. srpnja do 6. listopada napustilo je polozaje u sektoru zapad sest jedinica HV-a i osam jedinica HVO-a), te nepoduzimanje djelotvornih stegovnih mjera i kaznene odgovornosti negativno je djelovalo na ostale borce i zapovjednike, ozbiljnije narusavalo borbeni moral i dovodilo susjedne jedinice u opasnost okruzenja i zarobljavanja (30. rujna nenajavljeno izvlacenje 101. brigade HVO i zarobljavanje 19 vojnika 2. bataljuna 108. brigade u rajonu Zboriste), stoji u izvjescu komisije Vijeca narodne obrane.
Jedna od kontroverzi bila je u vezi s rusenjem mosta na Savi koji je povezivao Slavonski i Bosanski Brod. U razgovorima sa svjedocima Komisija nije uspjela utvrditi tko je zapravo dao zapovijed za rusenje mosta. U izvjescu stoji kako je u popodnevnim satima 6. listopada 1992. zapovjednik Slavonskog bojista osobno zapovjedio zapovjedniku Operativne zone Osijek i Operativne grupe Istocna Posavina da se osigura obrana mosta i sprijeci njegovo rusenje.
Zahtijevano je da se most pripremi za obranu, dobro zaprijeci fortifikacijskim preprekama, a kolovozna traka manjim brojem protuoklopnih mina. Buduci da ni jedna postrojba HV-a nije htjela prijeci na desnu obalu Save radi neposredne obrane most a, na most je upucena specijalna jedinica policije iz Slavonskog Broda, a za neposrednu zastitu odredena su cetiri tenka M-84 koji u nocnim uvjetima mogu stititi most te dva topa T-12. Inzinjerijskoj postrojbi 37. bataljuna dana je zapovijed da izvrsi zaprecavanje na mostu te da pregleda kompletan most i skine eventualna zaostala eksplozivna punjenja. Odobrenje za eventualno rusenje mosta mogao je izdati samo zapovjednik Slavonskog bojista uz prethodnu konzultaciju s Glavnim stozerom HV-a i vrhovnim zapovjednikom.
Do danas se nije rasvijetlilo tko je digao most u zrak i po cijoj zapovijedi. Nakon sto je objavljen niz raznih transkripata iz ostavstine pokojnog predsjednika Tudjmana, kojima neki osporavaju autenticnost, pred hrvatsku javnost je prije nekoliko godina dospio jedan u kojem se, uz ostalo, govori i o Bosanskoj Posavini. Prema tom transkriptu, Tudjman je, u razgovoru s Gojkom Suskom i Matom Bobanom, govoreci o mogucnosti da se u vodstvo Herceg Bosne kooptira jedan covjek iz Posavine, rekao:
“Samo medu nama receno, taj bi morao biti toliko razborit covjek da ce u krajnjem mozda shvatiti da, ma koliko god nam ta Bosanska Posavina politicko-ekonomski znacila, ali radi rjesenja, ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovaca, Bihac, ovo, i ako dobijemo za to ociscenu Baranju itd., da mi mozemo odustati od veceg dijela Posavine.“ Taj je razgovor voden 28. studenoga 1993., vise od godinu dana nakon sto su se hrvatske snage, HVO i postrojbe HV-a koje su bile poslane da ucvrste obranu, povukle iz Bosanske Posavine. U javnosti su kruzila razna objasnjenja pada Posavine, vecina ih se svodila na konstataciju da je taj teritorij predan Srbima u sklopu nekog sireg aranzmana. Bilo je, doduse, i onih koji su tvrdili da se taj teritorij nije mogao braniti te da je uspostava linije razdvajanja na rijeci Savi poboljsala ukupnu hrvatsku vojnu poziciju...
Predsjednik Tudjman je na Drugom opcem saboru HDZ-a, odrzanom 16. i 17. listopada 1993., cetrdesetak dana prije razgovora ciji je transkript objavljen u Feralu, rekao da o padu Bosanskog Broda jos ima otvorenih pitanja te da tek treba vidjeti tko je kumovao povlacenju: “Ispalo je da sam ja naredio povlacenje, a ja sam naredio da se ostane i da se brani.“ Jednom drugom prigodom, na konferenciji za novinare nakon okoncanja pregovora u Daytonu, Tudjman je rekao kako je doslovce naredio: “Bosanski Brod ne smije se ni po koju cijenu napustiti.“
Je li nakon njegove izjave da tek treba vidjeti tko je kumovao povlacenju hrvatskih snaga provedene neka istraga i, ako jest, kakvi su njeni rezultati, javnosti nije bilo poznato sve do danas kad Nacional objavljuje izvjesce o padu Bosanske Posavine. U vojnom smislu, Bosanska Posavina mogla se obraniti. No jos 1991. godine bilo je indikacija da nece biti dopusteno vojno aktivnije djelovati na tom podrucju zbog politickih planova. Umirovljeni general Karl Gorinsek, koji je u vrijeme pada Bosanske Posavine zapovijedao obranom Slavonije, dao je prije nekoliko godina izjavu o padu Bosanske Posavine. Gorinsek je tada rekao da iz vlastita iskustva zna da hrvatsko vodstvo nije pokazalo nikakav interes za obranu Posavine. Prisjecao se da su mu stalno stizale zapovijedi da se nista ne poduzima u vezi s obranom tog podrucja te da zastupala teza kako Posavljaci sami moraju shvatiti da se moraju iseliti u Hrvatsku, odnosno u Baranju, Kordun i Banovinu.
General Gorinsek je napomenuo i kako su 1992. iz Slavonskog Broda u Posavinu poslana dva vojna bataljuna, no oni su za 24 sata bili povuceni. Sve to, kaze, frustriralo je vojne zapovjednike, jer su bili izlozeni pritisku ljudi iz Posavine da se sve rijesi oruzjem, a s druge strane, svaka takva inicijativa je sprecavana iz Zagreba. U Posavini su se ljudi samoorganizirali i formirano je nekoliko brigada, tvrdio je Gorinsek: “Mi u Slavoniji bili smo u intenzivnom kontaktu s njima, jer su oni stalno trazili pomoc u ljudstvu i oruzju. Bilo je ocito da ce Bosanska Posavina pasti ako im ne pomognemo. No unatoc nasim nastojanjima pokazalo se da radimo racun bez krcmara, jer su Tudjman i Susak imali drukcije planove.“ Gorinsek, napominjuci kako je njihov cilj ocito bio etnicki cist teritorij, zbog cega je Bosanska Posavina morala biti zrtvovana. Nacional je pokusao razgovarati s nekim clanovima Vijeca narodne obrane koji su bili obavijesteni o izvjescu o Bosanskoj Posavini, ali uglavnom svi oni pate od amnezije ili su obecali kako ce se javiti naknadno, ali to nisu ucinili.
Prema Daytonskom sporazumu najveci dio Bosanske Posavine pripao je srpskom entitetu, a u sastavu Federacije BiH ostale su opcine Orasje, koja se jedina tijekom rata uspjela obraniti, te Odzak, opcina koju su 1992. srpske snage uspjele zauzeti, ali su je, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, prepustile Federaciji. Bosanski Brod, Bosanski Samac, Derventa i Modrica pripali su Republici Srpskoj, a na podrucju predratne opcine Brcko formiran je distrikt pod izravnom upravom sredisnjih drzavnih institucija. Neki od sudionika u pregovorima poslije su tvrdili da su takvo “rjesenje“ za Bosansku Posavinu Tudjman i Milosevic dogovorili i prije pregovora u Daytonu.
Uspostavom takva stanja u Bosanskoj Posavini zadovoljni su mogli biti samo srpski predstavnici, koji su tako dobili koridor izmedu istocnog i zapadnog dijela Republike Srpske, i koordinator daytonskih pregovora Richard Hoolbroke. Kresimir Zubak, koji je u to vrijeme bio predsjednik Federacije BiH, prijetio je da ce napustiti pregovore ako Posavina pripadne Srbima, potom je, kad se to ipak dogodilo, odbio potpisati sporazum.
Zubakovu najavu da ce napusti pregovore u slucaju nepovoljnog ishoda oko Bosanske Posavine Richard Holbrooke spominje u svojoj knjizi “To End the War“. “Moj prvi instinkt bio je da ga pustim da ode. Zubak nije donosio nista osim nevolja u Daytonu“, zapisao je Holbrooke. O nevoljama s kojima su se i prije Daytona, a osobito nakon njega, tj. nakon spoznaje da su njihovi domovi ostali u RS, suocavali Hrvati i Bosnjaci protjerani iz Bosanske Posavine, u Daytonu je malo tko vodio racuna.
Sto je Vijece narodne obrane
Clanovi Vijeca narodne obrane, utemeljenog 10. rujna 1992. kao savjetodavnog tijela predsjednika Republike Franje Tudjmana cija je uloga bila razmatranje svih pitanja iz domene izgradnje i uporabe oruzanih snaga i drzavne sigurnosti, te priprema zemlje u cjelini za obranu medu prvima su procitali tajno izvjesce o padu Posavine. Clanovi Vijeca koje je bilo prethodnica VONS-a bili su Josip Manolic, Stjepan Mesic, Hrvoje Sarinic, dr. Jure Radic, Gojko Susak, Ivan Jarnjak, Zdenko Skrabalo, general zbora Anton Tus, general zbora Janko Bobetko, admiral Sveto Letica, general pukovnik Ivan Cermak, general bojnik Imra Agotic, general bojnik Josip Lucic i general bojnik Slobodan Praljak.
"I tad mi je bio sumnjiv sastav komisije"
Jedan od ispitanih u slucaju pada Bosanske Posavine zbog svoje trenutacne funkcije nije mogao dati izjavu pod svojim imenom i prezimenom, ali je za Nacional ispricao: “Ni danas mi nisu jasna sva dogadanja oko pada, bilo je mnogo nelogicnosti koje su ostale misterij i do danas. Recimo, komisiju koja je ispitivala pad Posavine bila je sacinjena od ljudi koji su bili ukljuceni u sva dogadanja, poput generala Lucica koji je pomagao u naoruzavanju Slavonskog Broda, ali i generala Feldija, cija je uloga vrlo zanimljiva. On je, naime, jos u travnju 1992. nekolicini clanova slavonskobrodskog kriznog staba, pa i meni, u vili Igrac iznad Slavonskog Broda usmeno zaprijetio da ce nas ‘Tudjman pohapsiti’ jer smo poslali ljude u Posavinu i opcenito pomagali Posavljacima. Isto tako, Feldi je nekih dvadeset dana prije samog pada naredio povlacenje iz Posavine, tako da nam nije bilo jasno kako on moze istrazivati pad, a osobno je sudjelovao i izdavao naredbe koje su utjecale na pad Posavine. Odmah nakon pada Posavine krenule su razne price o razlozima, a najbizarnija je bila glasina da su za pad Posavine krivi tadasnji civilni celnici Slavonskog Broda, koji su navodno to sve dogovorili s nekim Lisicom, oficirom JNA u Dragalicu. Tu glupost, koju je plasirao Ivan Brizic iz Bosanskog Broda, zapravo je demantirala stvarnost: svu cijenu pada bosanske Posavine jos su godinama placali stanovnici Slavonskog Broda, jer je u nas grad nakon pada doslo 25.000 novih stanovnika, izbjeglica iz Posavine, a padom Bosanskog Broda cetnici su dosli u neposrednu blizinu Slavonskog Broda. Od tog trenutka gradani Slavonskog Broda zbog srpskih snajpera s druge strane rijeke vise nisu mogli ni slobodno prosetati glavnim gradskim korzom, tako da je glasina o dogovoru cetnika i civilnih vlasti Slavonskog Broda oduvijek bila totalna laz i glupost“, prisjetio se jedan od aktera.
Sto danas misle akteri
Josip Manolic je kao predstojnik Ureda za zastitu ustavnog poretka RH dobio je izvjesce komisije: “Sjecam se tog izvjesca. Mislim da je ono jasno ukazalo na odgovornost Gojka Suska i njegovih paralelnih linija na terenu, kako u vojnom, tako i politickom smislu, za pad Posavine, sto i danas smatram kljucnim uzrokom njenog pada.“ Umirovljeni general Franjo Feldi bio je clan Komisije, ali je odbio komentirati sadrzaj njenog izvjesca. Za Nacional je izjavio kako ne zna sto se poslije dogodilo s izvjescem i komu je sve podijeljeno. Isto tako, nije nikada kasnije polemizirao ili raspravljao o tom izvjescu, a jedan od razloga je bio i njegov polozaj kao bivseg visokog casnika JNA koji je dosao u HV, sto nije bila dobra pozicija u tadasnjim odnosima politickih i vojnih snaga u Hrvatskoj.
Brizicu sam zaprijetio da cu mu pucati u glavu zbog laznih optuzbi"
U vrijeme pada Bosanske Posavine dr. Jozo Meter bio je predsjednik Skupstine opcine Slavonski Brod, te je o svojim saznanjima o padu takoder dao svoj iskaz u listopadu 1992. Danas, 14 godina poslije, Meter je lijecnik u slavonskobrodskoj bolnici i clan Hrvatskog bloka, a u razgovoru s Nacionalovim novinarom proteklog vikenda prisjetio se dogadaja iz pocetka devedesetih.
“6. i 7. listopada 1992., kad je pao Bosanski Brod, to je bio sok za sve nas. Meni je smetala neopravdana i neargumentirana optuzba da je civilno vodstvo opcine Slavonski Brod imalo svoje prste u svemu tome. To su bili niski udarci, a oni koji su to cinili vjerojatno ni u jednom trenutku nisu razmisljali da time nanose opcu stetu. Tajne sluzbe mogu i andela pretvoriti u davla, kao i obrnuto. Ja ni danas ne znam tko je odgovoran za pad Posavine. Predsjednik Tudjman sigurno nije bio covjek koji je sudjelovao u uzrocima pada Posavine, jer je taj covjek do svoje smrti zelio saznati zasto se to dogodilo. Sjecam se naseg zadnjeg razgovora, u sijecnju 1999. godine, kad sam se vratio iz Australije: nakon svih pitanja, na kraju mi je ponovno postavio pitanje: “Meter, molim te reci mi, znas li ti jos nesto o padu Posavine?” Rekao sam mu da ne znam, kao sto sam to rekao i pred povjerenstvom koje je bilo formirano u Zagrebu. Po onome kako se to dogodilo, vjerujem da su u to bile upletene tajne sluzbe. Nista ja ne zamjeram ni Gojku Susku.
Nakon pada Posavine cuo sam da je Ivan Brizic, sef kriznog staba Bosanskog Broda, pred zapovjednistvom 101. bosanskobrodske brigade izrekao optuzbu na moj racun da sam ja kao predsjednik opcine i dopredsjednik kriznog staba kriv za pad Posavine. To je bila totalna glupost, ali to od Brizica nije bilo ni cudno, s obzirom na njegov mentalni sklop. Bio sam izvan sebe od bijesa, jer u takvim kaoticnim vremenima i takvom stanju netko od izbjeglih Posavljaka me zbog toga mogao i ubiti. Ima li ista logicnije nego da vas netko tko je navodno zbog vas morao napustiti svoj dom uzme kalasnjikov i smakne? U to vrijeme sam smatrao da je Brizic jednostavno pozvao da me netko lincuje, pa je moja reakcija bila da trazim da ga privedu, da mogu s njim porazgovarati. Htio sam saznati na osnovi cega je on zakljucio da sam ja nekakav krivac za pad Posavine.
On se branio tvrdeci da smo svi sudjelovali, pa da smo svi krivci, na sto sam mu ja rekao “Da, ali ti si izrijekom spomenuo bas mene kao krivca. Zasto?” On je davao samo neke nemuste odgovore, kako je bio priglup, nije znao smisliti nekakav odgovor. Tada sam mu zaprijetio da cu mu sasuti svih 15 metaka iz berete u glavu ako jos samo jednom kaze takvo sto. Bio sam zaista gnjevan na njega. On se poslije tuzio Mati Granicu koji je tada radio u Vladinu uredu za prognanike i izbjeglice, pa smo imali jedan sastanak u Zagrebu, na kojem sam mu to i ponovio: pred Granicem sam mu rekao: “Brizicu, vi ste mene nevinog optuzili, vi ste pozvali na linc Joze Metera, ima li stoga ista logicnije nego da ti odgovorim na isti nacin? Ako jos jednom kazes takvu glupost, gotov si, ubit cu te!” Ni danas ne zelim spekulirati je li to bila njegova ideja ili je bio nagovoren da prica takve gluposti, ali ja tu svoju prijetnju nisam krio. Nakon toga on to vise nije govorio, ali su se price o mojoj krivnji za pad Posavine periodicno pojavljivale iz necijih tvornica lazi, uglavnom u utrci za izbore i politickim situacijama. U listopadu 1993. na 3. opcem saboru HDZ-a otvoreno sam istupio pred cijelom Hrvatskom i pitao, odnosno zamolio predsjednika Tudjmana da povjerenstvo koje je istrazivalo pad Posavine iznese rezultate istrage na vidjelo, i da se skine ta optuzba, to prokletstvo gradana Slavonskog Broda, odnosno civilnog vodstva naseg grada koje je neopravdano i bez razloga optuzeno za pad Posavine.
Jedno sat vremena nakon sto je bio uhicen, Brizic je po nalogu ministra Suska morao biti pusten. Vjerojatno su njegovi prijatelji javili gore u Ministarstvo obrane sto se dogodilo i vjerojatno su rekli svoju verziju dogadaja, pa je Susak naredio da ga puste, sto smo mi onda morali uciniti. Naravno, mene je to samo dodatno razbjesnilo, pa sam rukom napisao faks i poslao ga predsjedniku Tudjmanu, u poruci sam trazio objasnjenje za postupke ministra Suska. Nikad nisam dobio odgovor na taj faks, kao sto nikad nisam dobio ni prigovor, ni od predsjednika Tudjmana ni od Gojka Suska”, zakljucio je svoja prisjecanja Jozo Meter.
Nacional
|
