Schweizerische Eidgenossenschaft, Confédération suisse, Confederazione Svizzera, Confederaziun Svizra
 |
 |
| (Opis) |
(Opis) |
|
 |
| Sluzbeni jezici |
njemacki, francuski, talijanski |
| Glavni Grad |
Bern |
| Federalno vijece |
Moric Luenbrger
Paskal Kusepin
Josef Deis (Predsj. 2004)
Semjuel Smid (Potpredsj. 2004)
Miselin Kalmi-Rej
Kristof Bloher
Hanz-Rudolf Merz |
Povrsina
- Ukupno
- % vode |
126. na svijetu
41.285 km²
Zanemariv |
Stanovnistvo
- Ukupno
- Gustoca |
92. na svijetu
7.399.100
179/km² |
Nezavisnost
- deklarovana
- priznata
- Fed. drzava |
Federalna povelja
1. avgusta, 1291.
24. oktobra, 1648.
1848. god. |
| Valuta |
Frank |
| Vremenska zona |
UTC +1 |
| Drzavna himna |
"Swiss Psalm" (Svicarski Psalam) |
| Internetski nastavak |
.ch |
| Pozivni broj |
+41 |
Svicarska ili Svajcarska
(poznata jos i kao Svicarska konfederacija) je drzava u srednjoj Evropi. Granici na zapadu s Francuskom,
na sjeveru s Njemackom, na istoku s Austrijom i Lihtenstajnom i na jugu s Italijom. Glavni grad Svicarske je Bern,
dok su veci gradovi: Cirih, Zeneva, Lausanne, Lugano, Basel i drugi.
SVICARSKA - PODACI
Povijest Svicarske zapocinje sklapanjem saveza izmedju tri alpska
kantona 1291.g. Njima se, iz politickih i gospodarskih razloga, tokom
narednih stoljeca pridruzuju jos 23 kantona. Kao drzava Svicarska je
priznata tek nakon Napoleonovih ratova, na Beckom kongresu 1815.g.
Temelji moderne drzave, parlamentarne savezne republike sluzbenoga
naziva Confoederatio Helvetica, postavljeni su u okviru Ustava iz
1848.g.
Svicarska tokom Prvoga i Drugoga svjetskog rata ostaje neutralna, a takav je njen stav
i u okviru europskih integracijskih procesa danasnjice.
Broj stanovnika Svicarske je 7.450.867. Podijeljeni su u cetiri jezicne skupine;
udio govornika njemackoga je 63,7%,
govornika francuskoga 19,2%, talijanskoga 7,6%, a retoromanskoga
0,6%. Preostalih 9% cine govornici neautohtonih jezicnih manjina
(Spanjolci, emigranti iz bivse Jugoslavije, Portugalci, Turci).
Status
sluzbenoga jezika Konfederacije imaju tri medjusobno ravnopravna
sluzbena jezika, od kojih nijedan nije iskljucivo vezan uz svicarski
teritorij, vec je sluzbeni i u jednoj od susjednih zemalja. Njemacki
jezik spada u zapadnogermanske jezike, dok su talijanski i francuski
romanski jezici. U javnoj komunikaciji na drzavnoj su razini u upotrebi
sva tri jezika, a pitanje sluzbenoga jezika pojedinog kantona rjesava
se na regionalnoj razini prema principu jezicne teritorijalnosti.
Retoromanski ima status nacionalnoga jezika i, uz njemacki i
talijanski, jedan je od sluzbenih jezika jedino u kantonu Graubünden.
Visejezicnost
Konfederacije prvi je puta zakonski regulirana u clanku 109. Ustava iz
1848.g., ciji je sadrzaj, nepromijenjen, 1874.g. implementiran u clanak
116. obnovljenoga, jos uvijek vazecega Ustava, prema kojemu njemacki,
francuski i talijanski jezik imaju status nacionalnih jezika.
Amandmanom iz 1938.g. cetvrtim je nacionalnim jezikom proglasen
retoromanski, a preostala su tri dodatno dobila status sluzbenih
jezika, ciji je standard preuzet iz one drzave gdje je pojedini jezik
sluzbeni. Svi sluzbeni jezici na razini su Konfederacije nacelno
jednakomjerno zastupljeni u sferi administrativnog i pravnog. U sastav
vrhovnih drzavnih tijela obvezno ulaze predstavnici svih triju govornih
zajednica. Zakoni na drzavnoj razini beziznimno se objavljuju na
svakome od sluzbenih jezika Konfederacije, a oni na regionalnoj razini
na sluzbenome jeziku pojedinoga kantona. Na retoromanskome, cije je
proglasenje nacionalnim jezikom bilo prvenstveno psiholoskog i
simbolickog karaktera, objavljuju se samo zakoni na regionalnoj razini.
Od godine 1996. na snazi je Federalni akt o financijskoj pomoci u
zastiti i promociji retoromanskoga i talijanskoga jezika i kulture.
Iako
se lokalnim vlastima u Graubündenu moze obracati na retoromanskome, u
javnoj komunikaciji ipak dominira njemacki jezik. Sudski procesi vode
se uglavnom na njemackome, a ponekad i na talijanskom ili retoromanskom
jeziku, na koji je preveden i dio zakona na razini Konfederacije. Svi
regionalni zakoni su trojezicni. Retoromanski je jezik obrazovanja u
prva cetiri razreda osnovne skole, a potom ga progresivno zamjenjuje
njemacki. U srednjim skolama i na sveucilistima nije zastupljen. U
radio-televizijskome programu koji promovira svicarsku cetverojezicnost
zastupljenost je retoromanskoga najmanja.
Jezik
obrazovanja odredjuje se prema principu jezicne teritorijalnosti, a u
prve je cetiri godine to u pravilu materinji. Drugi se jezik, redovito
jezik od nacionalnog interesa (njemacki ili francuski), uvodi u petom
razredu osnovne skole. U srednjoj je skoli obvezno ucenje dva
nacionalna jezika, uz mogucnost ucenja trecega kao fakultativnog.
Engleski se jezik kao fakultativan uvodi u sedmome razredu.
Prema rastucoj zastupljenosti engleskog u obrazovanju pozitivan stav
zauzimaju prvenstveno mladje generacije, dok ga stariji dozivljavaju kao
potencijalnu opasnost za svicarski cetverojezicni model ustroja.
U
cilju je svicarske jezicne politike prvenstveno zastititi polozaj i
prava svakoga pojedinoga nacionalnog jezika kako bi time pripomogla
ocuvanju nacionalnog identiteta. Nalazeci uporiste u tekovinama
povijesti, ona simbolicku funkciju jezika pretpostavlja
komunikacijskoj, na temelju cega se njeno usmjerenje moze odrediti kao
konzervativno.
Jezicna
politika Svicarske moze se odrediti kao politika nedirektivnoga tipa.
Ona se ne bavi planiranjem korpusa jezika, jer je on najvecim dijelom
preuzet iz susjednih zemalja, gdje pojedini jezik ima status sluzbenoga
na razini drzave. Kontrola prostora javne komunikacije je neznatna. Na
primjeru njemackoga vidljiva je i svojevrsna fleksibilnost u upotrebi:
iako je sluzbenim jezikom proglasena visokonjemacka varijanta, u javnoj
se komunikaciji nerijetko koristi samo svicarski njemacki.
Status
sluzbenih jezika Konfederacije definiran je u okvirima Ustava (clanak
116. Ustava iz 1874.g.). Prema njemu status nacionalnih jezika,
sluzbenih na razini drzave, imaju njemacki, francuski i talijanski, dok
retoromanski prema amandmanu iz 1938.g. ima samo status nacionalnoga
jezika i sluzbeni je u kantonu Graubünden.
Standard
svakoga pojedinoga sluzbenog jezika preuzet je iz jedne od susjednih
zemalja gdje on ima status sluzbenoga jezika cijele nacije.
Visejezicnost
se navodi kao jedan od temeljnih principa svicarske drzave, ona je
potvrda ideje o »naciji volje« (»Willensnation«) i bitna pretpostavka u
definiranju svjetski poznatoga »svicarskog modela« uredjenja.
Stoga je vaznost jezicne raznolikosti kao simbola Konfederacije neusporedivo
veca u odnosu prema drugim drzavnim simbolima.
Svicarska je potpisala i ratificirala Europsku povelju o regionalnim i
manjinskim jezicima.
Manjinski se jezici u Ustavu Konfederacije ne navode
Buduci
da su u sredistu zanimanja drzave cetiri nacionalna jezika, prema
manjinskim (»neautohtonim«) jezicima drzava ima neutralan stav, a
pitanje ocuvanja i promocije tih jezika prepusteno je pojedinoj
manjinskoj jezicnoj zajednici.
»Neautohtone«
manjine ne ostvaruju svoja jezicna prava ni u jednoj domeni javne
komunikacije. Omoguceno im je jedino da njihova djeca pohadjaju satove
materinjega jezika u nizim razredima osnovne skole (uz financijsku i
inu podrsku iskljucivo od maticne drzave) kako bi, dostigavsi
zadovoljavajuci stupanj kompetencije u svome prvom jeziku, lakse
usvojila neki od nacionalnih jezika i uspjesnije se integrirala u
obrazovni sustav, a potom i u svicarsko drustvo.
Svicarska
nastoji u potpunosti asimilirati govornike manjinskih jezika u vecinsku
jezicnu zajednicu svakoga pojedinog kantona. Ne postoje nikakve
zakonske odredbe kojima bi se garantirala zastita njihovih jezicnih
prava i promovirali odredjeni jezici i kulture, pa otpor potpunom
stapanju s vecinskim stanovnistvom ovisi prvenstveno o koherentnosti
manjinske jezicne skupine i njenoj spremnosti na ocuvanje vlastitih
posebnosti.
Iako je drugi jezik
s kojim se susrecu svicarski ucenici redovito jezik od nacionalnog
interesa kako bi se stanovnistvo osposobilo za uspjesnu natkantonalnu
komunikaciju, u posljednjih se nekoliko godina biljezi odmak od takvog
pristupa, te se predlaze uvodjenje engleskoga jezika kao prvoga stranog
jezika vec u 2., odnosno 3. razredu osnovne skole, cime se jezik od
nacionalnog interesa, iz pragmaticnih razloga, stavlja u drugi plan.
Strani
se jezici vrlo cesto pojavljuju u poslovnim krugovima, i to ponajprije
engleski koji mnoga inozemna poduzeca koriste kao glavni jezik
komunikacije na razini radnog kolektiva. Mogucnost pohadjanja nastave na
engleskome jeziku nude samo privatne skole, i to na svim razinama, od
predskolskoga odgoja do visokoskolskog obrazovanja.
- Kraj -
|
