Srebrenica od aprila 1992-1995.

SREBRENICA OD APRILA 1992. DO JULA 1995. GODINE

 

 

Masovni pokolj civilne populacije u julu 1995. je bilo najkrvavija epizoda ljudske drame koja je zapravo pocela u proljece 1992. Od aprila 1992. do jula 1995. godine, hiljade muskaraca, zena, djece, cijele porodice su bile blokirane u dzepovima teritorije preostale od nekadasnje istocne Bosne. Jedini grad koji je jos uvijek bio pod kontrolom onih koji su bili lojalni vladi Bosne i Hercegovine (citaj Bosnjaka) unutar tog malog dzepa teritorije je bila Srebrenica. U proljece 1992. stotine hiljada ljudi je napustilo svoje kuce u Srebrenici i drugim gradovima u tom dijelu Bosne - Bratunac, Srebrenica, Zvornik, Visegrad, Rogatica,...

Oni su zapravo imali srece da izbjegnu sudbinu onih koji su ostali u svojim domovima. Bivsa Jugoslovenska armada sa stotine tenkova i hiljade artiljerijskih orudja presla je Drinu, istocnu granicu Bosne i Hercegovine, i zajedno je sa Bosanskim Srbima, gradove i sela ravnala sa zemljom. Cijela naselja su zbrisana sa lica zemlje. Kompletne populacije Bosanskih muslimana (Bosnjaka) su iz svojih domova sprovodjena na fudbalske stadione u svojim sopstvenim gradovima od strane svojih komsija Srba i izmasakrirane na najgori moguci nacin.

Na samom pocetku je, zapravo, otpor Srpskoj okupaciji Bosne bio slab. U najvecem broju gradova istocne Bosne i nije bilo otpora na samom pocetku agresije. Bosnjaci su u ovom dijelu Bosne bili vecinsko stanovnistvo. Unatoc toj cinjenici Bosnjaci su bili spremni prihvatiti Srpsku vlast kao jedini nacin da se sprijeci krvoprolice. Bosnjaci su znali da se nalaze u inferiornom polozaju u odnosu na Srbe koji su uzivali svaku vrstu pomoci tadasnje Jugoslovenske Narodne Armije (JNA).

Naime tokom 1990. i 1991. godine (rat u Sloveniji i Hrvatskoj) JNA je postala cisto Srpska jer su vojnici i oficiri koji su pripadali drugim narodima (Bosnjaci, Hrvati, Slovenci, Makedonci) odbijali da se bore i u velikim brojevima dezertirali iz svojih jedinica. Srbi su mogli vrlo lahko preuzeti kontrolu nad cijelom istocnom Bosnom, i nad cijelom Bosnom i Hercegovinom, a da pri tome ne moraju ispaliti ni jedan metak. Bosnjaci su se savijali pod pritiskom i smrtnom prijetnjom ekstremnih Srpskih grupa i kontgenta jacine 150.000 vojnika, naoruzanog do zuba, koji je cekao rasporedjen na drugoj strani Drine i u vojnim bazama po cijeloj Bosni i Hercegovini.

Ali Srbi su imali drugaciji plan: ubijaj, pali, siluj, kolji, ... ubijaj, ubijaj,.... U maju 1992. u gradu Bratuncu, oko 1000 osoba je odvedeno sa fudbalskog stadiona, gdje su odvojeni od svojih porodica, u fiskulturnu salu osnovne skole Vuk Karadzic. Ubijani su sjekirama, metalnim sipkama, a tijela su im bacana u Drinu i sahranjivana i masovne grobnice.

U gradu Vlasenici u ljeto 1992. godine nekoliko hiljada Bosnjaka se jos uvijek nalazilo u svojim domovima za razliku od vecine Bosnjacke populacije koja je iz tog kraja izbjegla do kraja Aprila 1992. Oni koji su odlucili da ostanu su, sa uzasom, kroz prozor posmatrali svoje komsije kako naoruzani do zuba defiliraju ulicama grada. Nije potrajalo dugo prije nego sto su svi preostali Bosnjaci, zene, djeca, starci, odrasli muskarci, djecaci, odvedeni iz svojih domova i sprovedeni u koncentracioni logor Susica u predgradju Vlasenice. Neki su ubijeni u svojim kucama, na pragu dok su otvarali vrata nepozvanim posjetiocima. Logorasi su u logoru Susica izgladnjivani do smrti. Tuceni su svakodnevno, prisiljavani da jedu svoj sopstveni izmet, zene, idjevojke su silovane i onda poklane.

Do kraja ljeta 1992 u Vlasenici su jos svega tri osobe, koje su nosile muslimasko ime, bile zive - tri zene, ali zato sto su bile udate za Srbe. Svi ostali Vlasenicki Bosnjaci su ubijeni i sahranjeni u masovne grobnice. Mnoga su tijela jednostavno bacena u ambis u brdima iznad grada. Njihove kosti su jos uvijek tamo. Najpoznatiji most u Bosni i Hercegovini, pored Mostarskog Starog Mosta, je most u Visegradu. Most na Drini. Izgradjen je u srednjem vijeku. Taj most je bio mjesto krvavog pira u kojem su Srbi iz Visegrada ubili stotine svojih komsija Bosnjaka. U proljece 1992. su stanovnici Zepe i sela na domaku Srebrenici svakodnevno gledali rezultat etnickog ciscenja (termin koji su u upotrebu uveli zapadni mediji - mozda zbog toga sto ne zvuci tako strasno, da njihovi citaci i gedaoci ujutru ne bi pokvarili stomak dok jedu svoj dorucak i citaju novine ili gledaju TV vijesti) Visegrada.

Stotine izmasakriranih tijela, ili ono sto je od njih ostalo, je danima i sedmicama plutalo Drinom nosena nizvodno prema Zepi i Srebrenici. Ozloglaseni Dzek Trbosjek (da je zaista postojao) je obican amater kada se uporedi sa - umjetnoscu mucenja i klanja - koju su Srbi primjenjivali nad svojim zrtvama u Podrinju. Mesari sa dugogodisnjim iskustvom bi im bili zavidni na odradjenom poslu. Crijeva izmasakriranih Bosnjaka su mjesecima hranila ribu u Drini. Ovo se sve dogadjalo u proljece i ljeto u selima i gradovima u blizini Srebrenice.

Oni koji nisu stigli ni do Tuzle ni do stranih zemalja nago su se nasli izmedju rijeke Drine, na istoku, i teritorije koje su kontrolisali Srbi, na zapadu, su mogli otici jedino u mjesta koja, barem jedno krace vrijeme, jos uvijek nisu bila okupirana: sela u rejonu Zepe, Cerske, Konjevic Polja, i grad Srebrenica i sa okolnim selima. Sa krajem aprila 1992. Srbi su vec kontrolisali sve putne komunikacije i prolaze prema ostatku teritoriju koje su kontrolisale snage lojalne Bosanskoj vladi. Ovi dzepovi teritorije su bili bukvalno odsjeceni od ostatka svijeta i ostali su u takvoj situaciji do konacne Srpske ofanzive u julu 1995. kada su i potuno nestali sa geografske karte BiH.

Populacija od oko 100.000 ljudi je bila ostavljena u situaciji da se bori za goli opstanak. Srbi su odsjekli dovod struje i vode tako da je populacija zivjela zivotom jednakim onom u srednjem vijeku kroz cijeli period od aprila 1992. do jula 1995. Vise od tri godine. Najveci broj porodica je ostao bez hrane vec krajem ljeta 1992. Izbjeglicka populacija je bila i najranjiviji dio stanovnistva a sacinjavala je preko 80% od ukupne populacije. Dio lokalnog stanovnistva se jos uvijek mogao nositi sa gladju zahvaljujuci prijeratnim zalihama, posebno seosko stanovnistvo, ali je taj dio populacije bio u velikoj manjini. Ljeto, jesen, zima 1992, januar, februar, mart, april 1993, stotine, hiljade izgladnjelih su tumarali od vrata do vrata proseci hranu. Mnogi od njih su se upustili u avanturu probijajuci se nazad do svojih zapaljenih sela iz kojih su izbjegli pokusavajuci u rusevinama pronaci nesto sto bi moglo biti jestivo. Mnogi se vise nikada nisu pojavili zivi. Srbi su bombardovali svaki kvadratni metar slobodne teritorije dvadeset cetiri sata dnevno. Glavni artiljerijski polozaji su bili: Planina Tara u Srbiji (Savezna Republika Jugoslavija); planina Zvijezda; kote Koprivno i Rogac kod Milica; kamenolom iznad zeljeznog mosta na Drini u Srbiji kod Ljubovije, Sase...

Granate su zasipale cijelu teritoriju. Neka mjesta su granatirana na slijepo bez mogucnosti da Srbi vide svoje ciljeve ali je veliki dio teritorije takodje bio na puscanom dometu. Srbi su jednostavno ispaljivali salve granata imajuci samo jednan cilj - unistiti sve sto je zivo. Broj granata ispaljenih dnevno na teritoriju oko Srebrenice i sam grad je dostizao cifru od 2.000 a znao je dostici i cifru od 5.000 - kao na primjer 17. arpila 1992. kada je na grad i blizu okolinu padala granata svakih pet sekundi. Pored neprestane artiljerijske vatre grad i okolina su bombardovani iz vazduha. Srpski avioni (i avioni Vojske Jugoslavije) su ispustali svoj smrtonosni tovar na grad Srebrenicu skoro svakog dana u periodu August 1992. -April 1993.

Grad je bio jako prenaseljen. U odnosu na prijeratnih 5.000 stanovnika u gradu je u toku rata zivjelo preko 30.000 ljudi a u okolnim selima jos toliko tako da avionske bombe nisu nikako mogli promasiti zeljeni cilj - sve sto je zivo. Avioni su zapravo rijetko bombardovali polozaje branilaca Srebrenice. Polozaji su, pogotovo u periodu april 1992. - januar 1993. bili daleko od samog grada ponekad i do 70 km (selo Kamenica, 30 km - selo Kragljivode). Namjera je bila da se bombarduju mjesta gdje bi efekat ubijanja bio sto veci - izbjeglicki logori, skole...

Avioni su polijetali sa vojnih aerodroma u Srbiji (Savezna Republika Jugoslavija): Ponikve, Beograd, i Banja Luka u Bosni. Jedna vrsta aviona sporijeg tipa je koristila pistu na poljoprivrednom dobru kod Bratunca svega 6 kilometara udaljenom od grada Srebrenice. U toku 1992. i pocetkom 1993. godine u najtezoj situaciji je bilo stanovnistvo koje je zivjelo u granicnom podrucju sa Srbijom (Jugoslavija) i u rejonu prema Milicima, Bratuncu, Vlasenici i Zvorniku. Ovo stanovnistvo je bilo pod direktnim udarom svakodnevnog granatiranja i bombardovanja iz zraka. Ovo stanovnistvo je zapravo 24 dnevno bilo spremno na pokret prema unutrasnjosti enklave, tj. gradu Srebrenici, jer su naleti cetnicke pjesadije i tenkova svakim danom bili sve jaci.

Desna obala Drine (Jugoslavija) je prakticno bila neprekidna linija tenkovskih i artiljerijskih polozaja snajperskih i mitraljeskih gnijezda vojske Jugoslavije. Ova je ogromna koncentracija sile, nesrazmjerna suprotstavljenoj strani koja zapravo i nije poduzimala bilo kakve neprijateljeske radnje prema Jugoslaviji, bukvalno sijala smrt na lijevu obalu Drine.

Bosnjacka sela na lijevoj obali Drine su sravnjena sa zemljom. U selima je bilo ostalo nesto stoke koja je izbezumljena lutala naokolo. U nekim selima na lijevoj obali Drine jedina ziva stvorenja su bile kokosi. Mjestani su se bili vec odavno povukli u brda i sa ono malo naoruzanja drzali liniju radi sprecavanja daljeg prodora cetnika prema unutrasnjosti enklave. U ovakvoj situaciji, beskrajne kolone izgladnjelih ljudi su pokusavale sici sa brda do svojih srusenih sela na obali Drine i obrati kukuruz iz svojih njiva. Berba kukuruza i zetva psenice su organinizovani po noci kada je intenzitet vatre sa desne obale Drine bio slabiji nego danju.

Prvo bi prethodnica morala otkloniti mine tako da se ostatak kolone moze nakako provuci kroz minska polja. Ista je procedura bila i na povratku. Ovo je, barem u prvoj godini rata, bio jedini izvor hrane. Cak i u zimu 1992.-1993. ljudi su brali smrznuti i istruhli kukuruz probijajuci se do njiva do same Drine kroz metar snijega. Na povratku su mnogi nastradali u cetnickim zasjedama. Cetnici zapravo nisu drzali polozaje u nekim od zapaljenih sela ali su, znajuci da ce ljudi pokusati doci po hranu, cesto postavljali zasjede. Ljudi su tako, nakon nocne berbe kukuruza, onda taj isti kukuruz na brzinu komili na licu mjesta da ne bi nazad nosili bespotrebni otpad. Onda su sa ruksacima na ledjima trcali uz brdo prema unutrasnjosti enklave pod kisom granata, kroz cetnicke zasjede, minska polja, snijeg...

Oni sretniji su se i uspijevali probiti i tako donijeti hranu za svoje porodice. Naravno ni tamo nisu bili puno sigurniji jer je grad Srebrenica bila u dometu artiljerije ne samo sa polozaja Bosanskih Srba nego i direktno iz Srbije. Srbi su na slobodnu teritoriju poduzimali jake napade koji su ukljucivali pjesadiju naoruzanu do zuba, tenkove, oklopne transportere, samohotke, avione... To su bili kombinovani napadi podrzani jakom artiljerijskom vatrom iz Srbije i sa polozaja Bosanskih cetnika. Cetnici bi s vremena na vrijeme uspjeli probiti linije branilaca ali bi ubrzo nakon toga bili vraceni na pocetne polozaje. Sve do pocetka 1993. godine, cetnici su se bezuspjesno pokusavali pribliziti Srebrenici, Cerskoj i Konjevic Polju, kao centrima otpora.

U redovima branilaca su bili oni isti ljudi koji su bili svjedoci masovnog pokolja nad Bosnjackim stanovnistvom u Vlasenici, Visegradu, Zvorniku, Bratuncu... Branioci su znali da je jedini nacin da se sprijeci pokolj stanovnistva u Srebrenici bio da zaustave cetnike. Branioci su imali samo jedan izvor logistike: magacine njihovog neprijatelja sa druge strane linije. Stavnovnistvo je u toku 1992. i pocetkom 1993. godine imalo samo jedan izvor hrane: magacine neprijatelja sa druge strane linije.

Ovo dvoje je zajedno proizvelo stampedo hiljada izgladnjelih ljudi koji su se uspijevali probiti kroz cetnicke polozaje u napadima na njihova utvrdjenja i zarobiti hranu i municiju. Ogromna vecina je u napade na cetnicke utvrde isla golih ruku. Samo je jedan manji broj bio naoruzan puskama koje su otete od neprijatelje. Cetnicima nije bilo tesko utvrditi broj naouzanih branilaca. Oni su jednostavno samo trebali utvrditi broj pusaka koje su izgubili od pocetka rata. Pogonska snaga ovih ocajnickih poteza je iznad svega bila glad. Glad je ocajne ljude natjerala da urade nemoguce - potuku superiornijeg neprijatelje.

Jedini konvoj sa humanitarnom pomoci je u Srebrenicu dosao u novembru 1992. godine. Sedam mjeseci nakon pocetka rata. To je bio konvoj UNHCR-a sa oko dvadesetak kamiona. UNHCR je pokusavao poslati hranu u Srebrenicu vise puta tokom 1992. i 1993. a cetnici su dozvolili prolaz samo ovom jednom konvoju. Kolicina hrane koja je tada dovezena u Srebrenicu je bila dovoljna za samo tri dana. Podjeljeno je po 2,5 kg hrane po osobi. Ukupno 2,5 kg hrane za godinu dana - jer sledeci konvoj sa hranom je dosao u martu 1993. dakle godinu nakon pocetka rata.

Ljudi su tumarali od vrata do vrata proseci hranu. Najugrozenija kategorija su bile izbjeglice koje su sacinjavale preko 80% stanovnistva. Na njihovim licima se moglo procitati samo jedno. U ocima izbezumljeni pogled izgladnjela zivotinje koja je spremna na sve da bi jela. Kukuruz je postao novac - 15 DEM za jedan kilogram. Pa onda dvadeset. Jedno jaje 10 DEM. Litar ulja 100 DEM, kilo secera 70 DEM, kila soli 100 DEM,... Kutija cigareta 150 DEM, kila duhana 3.500 DEM...

Imajuci u vidu da je najveci broj izbjeglica svoje kuce napustao glavom bez obzira ne imajuci vremena ponijeti ni najosnovnije stvari a kamoli novac situacija je postajala nepodnosljiva. Zima 1992. -1993. je bila medju najhladnijim u zadnjih desetak godina. Snijeg je na mjestima bio i do metar. Kretanje je bilo skoro nemoguce. Ljudi su poceli jesti lisce, zir, kukuruzne klipove... Bilo je na stotine bolesnih koji su umirali od zacepljenja crijeva jer su jeli ono sto nije jestivo. Oni koji su uspjeli prezivjeti kamu ispod grla, masovne egzekucije, avionske bombe, svakodnevno granatiranje, su sada umirali od obicne prehlade.

Cetnicki su se napadi intenzivirali pocetkom 1993. godine. Smrtonosni obruc oko Srebrenice i okolnih sela je bio sve uzi. Bez vode, bez struje, bez lijekova... Cak i bezazlene rane su postale smrtonosne. Jedna inekcija penicilina je kostala 150 DEM, ako ih je uopste i bilo. Grupa od pet ljekara opste prakse je ujedno obavljala i sve druge ljekarske poslove tokom cijelog ratnog perioda.

Dr. Ilijaz Pilav je za samo jedno krace vrijeme izveo preko 650 hiruskih operacije iako sam nije imao iskustva u hirurgiji prije rata. Dijelovi tijela su amputirani primitivnim instrumentima bez upotrebe bilo kakve anestezije. Ljudima su amputirane noge a da su pri tome bili pri svijesti. Njihovi krici su se mogli cuti kilometar od bolnice. Rane su pocele trunuti i crvati se. Zavoji su skidani sa rana, prati i ponovo upotrebljavani.

U februaru i martu 1993. godine Srbi su pokrenuli masivnu vojnu operaciju na Cersku i Konjevic Polje. Zaseoci i sela su nestajali u plamenu. Situacija sa municijom je bila tako losa da niko od pripadnika Odbrane nije imao vise od 5 do 10 metaka u okviru. Branioci vise nisu mogli drzati polozaje koji su uspjesno branjeni skoro godinu dana. Bili su izgladnjeli i demoralisani. Jedina stvar koja je jedinice Odbrane jos uvijek drzala na okupu je bila cinjenica da su je svaki od njih znao da su oni jedina stvar koje se nalazila izmedju cetnicke kame i njihovih porodica u zbijegovima.

Slobodna teritorija se rapidno smanjivala i sa martom 1993. je 20,000 izbjeglica iz rejona Konjevic Polja i Cerske osvanulo na ulicama Srebrenice. Francuski general Morillon (Komandant UNPROFOR-a za BiH) nije odrzao svoje obecanje da ce zastititi Konjevic Polje i Cersku. Ova mjesta su pregazili cetnici pred generalovim ocima. U njegovom prisustvu su, dok je stojeci na oklopnom vozilu UNPROFOR-a u Konjevic Polju, cetnicki tenkovi izmasakrirali masu ljudi koji su sa ocejem slusali generalov govor. Ocevici kazu da je na tom mjestu tenkovska granata raznijela trudnicu tako da joj je iz utrobe ispalo dijete - jos dok je general Morillon drzao svoj govor a strana novinarska ekipa snimala kamerom pripremajuci izvjestaj za CNN, BBC ili mozda neku drugu popularnu TV kompaniju. Ona je takodje slusala generalov govor.

Druga grupa izbjeglica se, umjesto da ide istocno preme Srebrenici, uputila prema zapadu pokusavajuci se domaci slobodne Tuzlanske teritorije. Hiljade zena, djece, staraca, bolesnih i iznemoglih su pod pratnjom jednog manjeg broja naoruzanih branilaca su se tako nasli u klopci u blizini puta Tuzla-Zvornik. Kolona se kretala prema rejonu Nezuka. Danima je trajala ocajnicka borba na zivot i smrt dok je kolona konstantno bombardovana avionima iz zraka. Jedan se dio kolone uspio probiti dok su stotine nestale negdje usput i od tad im se gubi svaki trag.

Cetnici su sa pocetkom aprila 1993. bili vec prisli na domak Srebrenice. Kragljivoda je mjesto koje ce mnogi branioci pamititi kao popriste najzescih borbi od pocetka rata. Cetnicke Jedinice Uzickog i Valjevskog korpusa Vojske Jugoslavije su preko Bajne Baste i Skelana preko Drine nadirale prema Srebrenici. Hiljade i hiljade granata je zasipalo polozaje branilaca. Avionima iz Srbije je bukvalno zasipano podrucje Kragljivode. U Srebrenici je narod ipak pokusao razbiti strah organizujuci fudbalske utakmice na skolskom igralistu. Tako su 12. aprila 1993. dok je na tribinama sjedilo nekoliko stotina posmatraca, na samo srediste igralista pale tri granate veceg kalibra. U trenu je poginulo preko 120 ljudi i jos je toliko ranjeno. Skolsko igraliste je bilo prekriveno dijelovima ljudskih tijela. Krvi je bilo na sve strane. O ovom krvavom dogadjaju niko vise i ne govori a ni tada nije pomenut na vijestima iako su informacije, putem radio veze, odaslane u svijet.

Nekoliko dana nakon toga, 17. aprila 1993. godine, cetnicke su jedinice bile u predgradju Srebrenice. Na Ljubisavicima su se vodile zetoke borbe. Nakon pada sela Osmaci, Ljubisavici su bili jedina preostala kota na kojoj se branio grad Srebrenica. To je bio jedini tenko-prohodan prolaz sa istocne strane. Cetnicka pjesadija je takodje bila vec pocela silaziti niz brda iz pravca Gubera, Kvarca i Pribicevca i njihova prethodnica se nalazila par stotina metara iznad rehabilitacionog centra Argentarija gdje je bila smjestena ratna bolnica sa ranjenicima iz Cerske i Konjevic Polja.

Cetnici nisu nikada bili blize. Ljudi su poceli paniciti i zapravo nisu znali na koju stranu mogu bjezati u slucaju da cetnici udju i grad. Vecina je stanovnistva bila jednostavno prikovana u podrumima kuca. Ocekivali su najgore. Tada se pojavila grupa od oko 300-400 branilaca, onih najhrabrijih, na celu sa Komandantom, Naserom Oricem, sa ono malo preostale municije. Oni su pod kisom granata i metaka ustrcali uz brdo prema Pribicevcu. Trcali su u susret napadacima. Zvuk borbe u sumi iznad Srebrenice se mijesao sa zvukom vijesti na radio prijemnicima. Ljudi su (oni koji su imali improvizovane radio prijemnike) cijelo jutro i popodne slusali sta se dogadja u glavnom sjedistu UN-a na Ist Riveru u Nju Jorku, 10.000 kilometara daleko od Srebrenice. Tamo je vec cijeli dan zasjedalo Vijece Bezbijednosti Ujedinjenih Nacija raspravljajuci o tome da li Srebrenicu treba proglasiti Zasticenom Zonom. Ko ce ce zaustaviti cetnike, Naser Oric sa svojim momcima gore u brdima iznad Srebrenice ili Vijece Bezbijednosti UN-a???

Iz sekunde u sekundu su se preplitali govori UN-ovih vijecnika u Njujorku, vatra iz mitraljeza Nasera Orica, i naredjenje Generala Ratka Mladica svom potcinjenom oficiru ( koje je kasnije vise puta reemitovano na radiju ):

- Pucaj na sve zivo. Neka radi snajper.

- Sefe vidim ih dole. Izgledaju kao mravi.

- Neka radi snajper. Samo naprijed dole, oni ne mogu nista, imaju nesto puskica i zolja.

- Neka radi snajper. Pucaj na sve zivo....

Naserovi Momci su tog popodneva uspjeli potisnuti cetnike par kilometara od Srebrenice u trenutku kada su svi ocekivali najgore.

Dakle, sta je zaustavilo Srbe tog dana 17. aprila 1993. Idemo redom: Branioci naroda Srebrenice su tog popodneve Cetnike odbacili sa prilaza grada nazad u brda. Cetnici su vraceni oko 3 kilometra u pravcu kote Kvarac i Pribicevac. Ljudi koji su se nalazili u gradu su mogli cuti kako se pucnjava udaljava od grada iako su cetnici bili intenzivirali granatiranje. Njihova pjesadija u tom trenutku vise nije predstavljala direktnu prijetnju. Neposredno nakon toga prestravljeno stanovnistvo je culo jos jednu vijest ali sada na svojim improvizovanim radio prijemnicima. Vijece sigurnosti UN-a je donijelo odluku da se enklava Srebrenica proglasi "Zasticenom zonom Ujedinjenih Nacija". Ta nevjerovatna vijest je odjeknula dolinom Drine. Zar je moguce da su nase patnje zavrsene, pomislili napaceni ljudi.

Pitanje: Da li bi donosenje rezolucije 10.000 kilometara daleko od Srebrenice zaustavilo Cetnike tog dana da Branioci nisu poduzeli taj poslednji ocajnicki potez?

Odgovor: Ne.

Posto je padala noc Srbi bi vjerovatno prenocili na dostignutim polozajima i ujutru nastavili sa napadom i najvjerovatnije usli u grad. Branioci su taj dan zaustavili cetnike, a ne donosenje rezolucije UN-a. Cetnici su takodje tog popodneva pretrpjeli velike gubitke u svojim redovima. Rezolucija je naravno ipak dosla u pravom trenutku jer su Branioci bili na izmaku snaga. Dana 18. aprila 1993. godine prva jedinica UNPROFOR-a je usla u Srebrenicu. To su bili Kanadski vojnici iz Van Due regimente. Jedinica UN-a je bila jacine jedne cete tj. njih oko 150.

Tako je pocela druga epizoda u toku koje je desetine hiljada ljudi bilo primorano zivjeti u dzepu teritorija velicine 9 sa 12 kilometara naredne 2 godine. Moglo se pjeske preci sa jednog na drugi kraj za svega dva sata. Skoro svaki pedalj teritorije se mogao vidjeti sa cetnickih polozaja u brdima. Izmedju cetnika i naroda se nalazilo 150 kanadslih vojnika sa plavim sljemovima.

Oni su objasnjavali kako njihova ulaga nije borbenog karaktera nego zapravo uloga odvracanja bilo koje vojne formacije od agresivnih namjera. Tvrdili su da je jedina stvar koja ce zaustaviti Srbe, ako bi ovi napali Zasticenu zonu, bila NATO-va avijacija. Tvrdili su da NATO-ovi avioni patroliraju Bosanskim nebom 24 sata dnevno i da bi iznad Srebrenice bili za svega par minuta. Onda bi, tvrdili su, ti avioni unistili neprijatelja, takodje za samo par minuta, brisuci njegove napadacke formacije sa lica zemlje.

To je upravo ono sto se nije dogodilo dvije godine kasnije u julu 1995. kada su cetnici, predvodjeni generalom Mladicem, izveli konacan napad i pocinili masakr nad nenaoruzanim stanovnistvom. Ljudi su sa nevjericom slusali ovu pricu o avionima bili su i zabrinuti zbog toga sto je UNPROFOR tvrdio da njihovo prisustvo u Srebrenici nije borbenog karaktera. U medjuvremenu Kanadjane je zamijenio Holandski bataljon 1 u februaru 1994. Nakon toga su slijedili Holbat 2 i Holbat 3. Holandjani su na raspolaganju imali cetiri puta vise vojnika od Kanadjana.

Naredba, koju su jedinice UNPROFOR-a dobile od vise komande UN-a je bila, da se kreira Demilitarizovana Zona Srebrenica. U isto vrijeme UN nije uradio nista da se razoruzaju Cetnicke jedinice oko Srebrenice. Dio ugovora o demilitarizacije, koji je cetnicka strana imala ispostovati, je bio da se njihova pjesadija povuce 1,5 km a artiljerija 25 km od sa polozaja na kojima su se nalazili u vrijeme potpisivanja ugovora - u maju 1993.

Cetnici su, umjesto toga, postepeno zauzimali nove rubne dijelove enklave koja je vec ionako bila minijaturna. Ali ovaj put im je to prolazilo a da nisu morali ispaliti ni metka jer su braniocima bile vezane ruke a UN je to strogo nadgledao. U isto vrijeme UN nisu ucinile nista da sprijece zauzimanje dijelova enklave. Patrole UNPROFOR-a su progonile svaku naoruzenu osobu u enklavi (Bosnjake) i oduzimale im oruzje koje je inace placeno krvlju. UNPROFOR je oduzimao sve na sto je nailazio: lovacke puske, pistolje, drvene i plasticne puske od djece na ulici... Oruzje je deponovano u jednoj improviziranoj bazi u gradu. Tamo su se takodje nalazila i dva tenka ( jedina dva tenka koja su od cetnika zarobljena u jesen 1992. ), nekoliko minobacaca, reketni lanser. Tu je zapravo bio nejveci dio vojnog arsenala Branioca koji je ionako bio jadan sam po sebi a otet je od Cetnika u borbama u toku 1992. i pocetkom 1993. Najveci dio tod oruzja su Branioci odlozili kao dio ugovora potpisanog u maju 1993. Prehrana populacije je zavisila iskljucivo od konvoja UNHCR-a. Konvoji su trebali dovoziti hranu tri puta sedmicno, sto je prema procjenama trebalo zadovoljiti osnovne potrebe za oko 45,000 ljudi.

Konvoji su stizali tri puta sedmicno u jednom kracem periodu pocevsi od maja 1993. do trenutka kada su cetnici poceli ponovo sa blokadom kao sto su to cinili cijelo vrijeme 1992. i pocetkom 1993. Prehrambeni artikli dovozeni konvojima su bili uglavnom: psenicno brasno, grah, nesto makarona,riza, nesto konzervirane ribe, manje kolicine secera, i nesto jestivog ulja. Dakle najosnovniji prehrambeni artikli. Kolicina je bila ispod ocekivanja i ispod realnih potreba stanovnistva. O kvalitetu da i ne govorimo.

Najranjiviji dio stanovnistva su svakako bile izbjeglice - preko 80% od ukupne populacije enklave. Izbjeglice su ponovo dosle u situaciju da prose hranu iduci od vrata do vrata. Srpska blokada je ponekad trajala i do dva mjeseca. Sve u svemu Srebrenica je bila jedan veliki koncentracioni logor, zatvor, u kome je UNPROFOR imao ulogu zatvorskog cuvara. Mnogo je ljudi planiralo bijeg iz tog zatvora. Dosta je ljudi i pokusalo. Morali su racunati na hiljade mina posijanih sa svih strana, etnicke zasjede, duzinu puta kroz neprijateljsku teritoriju,... Mjesto je jednostavno bilo blokirano i zatvoreno sa svih strana. Bez izlaza. Djeca su vec odavno bila zaboravila ukus slatkisa, voca, a ona najmladja nisu nikada ni vidjela cokoladu u svom zivotu. Zapravo jedina hrana koju su im majke mogle ponuditi je bila corba od spravljena od nekih nepoznatih sastojaka i komadic hljeba. Mnogi nisu imali ni toliko. Nedostatak soli je predstavljao najveci problem. Mnogi su oboljeli zbog toga. Kolicina soli dovezena konvojima je bila jako mala. Srbi su dobro znali kako da zivot u Srebrenici ucine jos mizernijim. Zaustavljali su skoro sve konvoje sa solju i vracali ih nazad.

 

Pise: N.H.

LjBcom/camo.ch