Pucanj pred ocima «plavih kaciga»

Pucanj pred očima «plavih kaciga» (1)

Uvjeti za nastanak krize u Srebrenici

Grkljan je moguće prerezati, ali povike nikada. Povik koji prerezan dolazi iz grkljana je vječan.

Danas je šesti juli. Srbo-četničke snage su opkolile Srebrenicu i suzile obruč oko grada. Tog dana je izvršen prvi napad u pravcu gradskog centra. Prehrambenih namirnica i lijekova je već odavno nestalo a u grad, još od maja, nije dopremljena ni najmanja količina humanitarne pomoći. Objavljen je prvi izvještaj o smrti jedne osobe od gladi. Grad je u nemiru i zabrinutosti. Među narodom se može primijetiti strah.

Da li će novi svjetski poredak pokrenuti još jedan krstaški rat?

Balkansko poluostrvo, a posebno region Bosne i Hercegovine, oduvijek je bio mjesto značajnih historijskih dešavanja. Srebrenica je grad sa posebnim karakteristikama u regionu, mjesto gdje su se desile značajne regionalne promjene. Osjetljivost i složenost stabilnosti na Balkanu se vraća na jednu činjenicu, a to je da je Balkan oduvijek bio mjesto na koje pretenduju mnogi narodi sa svojim kulturama, običajima, ubjeđenjima i religijskim osjećanjima.

Okončanje Hladnog rata, raspad bivšeg SSSR-a i smrt maršala Tita koja faktora koji je jačao jedinstvo, doveli su dio jačanja radikalnog nacionalizma i secesionizma u Istočnoj Evropi.

Izdavanje saopštenja o nezavisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti 14. oktobra 1991. godine od strane Parlamenta Bosne i Hercegovine, kao i priznavanje ovog saopštenja i nezavisnosti BiH od strane međunarodnih organa, ponukali su Srbe da se okrenu fizičkom provođenju drevnih ideja i teorija o stvaranju «Velike Srbije» tako da su 7. aprila 1992. godine počeli otvorenu agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Na ovaj način je došlo do nastanka najkatastrofalnijeg i najstrašnijeg zločina tokom historije ljudskog roda.

Jedan od najznačajnijih faktora nastanka agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i strašnog zločina i genocida u Srebrenici može se tražiti u tom rasističkom i ekspanionističkom pogledu Srba na putu stvaranja «Velike Srbije». Na osnovu ovog vjerovanja, ostvarenje navedenog programa se zasnivao na etnički čistom teritoriju kojeg će naseljavati Srbi, ali i jednakoobraznost u religijskom shvatanju i djelovanju u okviru kršćanstva, tako da muslimani Bosne i Hercegovine Bošnjaci – iako su pripadnici južnoslavenskih naroda, ali zbog drugačijeg vjerskog ubjeđenja nisu u skladu sa srpskim pretendencijama i razlikuju se u vjerskim osnovama, a sve zato što je «biti muslimanom» u Bosni i Hercegovini u okviru etničkih osnova zbog čega su muslimani, odnosno Bošnjaci neminovno stavljeni na kolac i postali su meta velikosrpskog rasizma.

Srebrenica je također, obzirom na svoje poseban geo-strateški položaj, znači položaj u Centralnom Podrinju, ali i samu blizinu granicama Republike Srbije (tada Savezne Republike Jugoslavije, nakon toga Srbije i Crne Gore i danas Republike Srbije), uvijek bila meta velikosrpskih apetita i teritorijalne pretendencije.

Vjerovatno je ovaj poseban geo-strateški položaj bio razlog nastanka ideje da se Srebrenica, na osnovu garancija iz Wens-Owenovog plana, preda Srbima i Srbiji. Ali sve do 1993. godine, izvršavanje ovog plana bi značilo davanje nagrade srpskim zločinima i bilo bi suprotno međunarodnoj svijesti. U svakom slučaju, nakon početka agresije na Bosnu i Hercegovinu međunarodna zajednica je došla u poziciju da razmišlja o rješenju krize ali i fizičkom miješanju u namjeri spriječavanja strašnih zločina. Organizacija Ujedinjenih nacija je odmah po početku agresije na BiH donijela odluku o slanju 14 hiljada «plavih kaciga» na teritorije bivše Jugoslavije do kraja aprila 1992. godine, te je usvajanjem mnogobrojnih rezolucija - bez ikakve strukturalne moći - pokušala riješiti novonastalu krizu.

Sa druge strane, samo mjesec dana od početka srbo-četničke agresije na BiH, maja 1992. godine, na poziv Međunarodnog komiteta Crvenog krsta MKCK, politički čelnici strana u sukobu su se stavljanjem potpisa na jedan od ugovora obavezali da će se pridržavati stavki Ženevskih konvencija o zaštiti civilnog stanovništva, zarobljenika, zatvorenika, ranjenih i bolesnih, kao i medicinskih ustanova i bolnica. Tim potpisom su prihvatili da će tokom eventualnog ratnog i vojnog okršaja poštovati sva međunarodna pravila, zakone i običaje ratovanja. Potrebno je naglasiti da je 1950. godine Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija SFRJ potpisala Ženevske konvencije, a 1979. godine je stavila svoj potpis na dva Dodatna protokola, a sve nove zemlje nastale raspadom SFRJ su bile obavezne da brane i rade na očuvanju ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, znači sve ono što je stojalo u okviru sporazuma.

Ali, samo nekoliko mjeseci kasnije, nezamislivim zločinima koje su počinili Srbi nad nesrpskim stanovništvom regiona, postalo je jasno koliko su sadržaji navedenih međunarodnih sporazuma i zakona nedjelotvorni i slabi.

Odrubljivanje glava ranjenih osoba, kasapljenje i crtanje krsta na tijelima ranjenih i ubijenih pomoću bajoneta, paranje trbuha trudnica sa opkladom na spol fetusa, kao i igranje futbala sa izvađenim fetusom koje je još uvijek pokazivalo znakove života, prisiljavanje očeva Bošnjaka da zajedno sa alkoholom piju krv svojih sinova, ljevanje alkohola ili bezniza u grla pripadnika bošnjačkog naroda te paljenje istih, silovanje djevojčica godišnje starosti između 10 i 12 godina, pa i mlađih pred očima njihovih roditelja i članova porodice, korištenje zarobljenih djece i žena bošnjačke nacionalnosti kao meta tokom vježbi strijeljaštva, ali i silovanja Bošnjakinja sa namjerom da zatrudne sa djetetom srpske krvi, te njihovo protjerivanje među pripadnike svog naroda na slobodnom teritoriju u namjeri što većeg ponižavanja istih i ... (da više ne nabrajamo) ... samo su neki od strašnih zločina koji su počinjeni nad nesrpskim stanovništvom od strane srbo-četničkih vojnih i paravonih formacija a koji predstavljaju zločine protiv čovječnosti i krše međunarodno humanitarno pravo, a sve se to desilo u Bosni i Hercegovini, u srcu evropskog kontinenta i pred očima međunarodne zajednice.

Ono što je izuzetno važno u navedenim događajima jeste da su ovi zločini počinjeni samo nekoliko godina nakon što je međunarodna zajednica formirala Međunarodni sud pravde u Hagu, upravo u namjeri da se spriječe navedeni zločini i genocid.

Usvojene rezolucije Vijeća sigurnosti OUN-a za rješavanje ove krize – a usvojeno je više od 75 rezolucija na temu BiH – ne samo da nisu ispoštovane od strane srpske ili srbijanske strane, nego su jednostavno stavljene po strani.

Među drugim aktivnostima Organizacije Ujedinjenih nacija, i na njihovom čelu Vijeće sigurnosti, u odnosu na krizu u Bosni i Hercegovini, može se ukazati na slanje humanitarne pomoći, formiranje zaštićenih zona, uvođenje zone zabrane leta ali i slanje snaga za očuvanje mira ili «plavih kaciga» tokom 1992. godine, ali svaka od ovih odluka i aktivnosti je imala velikih nedostataka. Kao primjer, jedini fizički potez «plavih kaciga» i UNPROFOR-a je bio ograničeni napad na srpske položaje, a većina je bila teatralnog karaktera, a tokom navedenih operacija, pripadnici «plavih kaciga» koji su većinom bili iz francuskog vojnog kontigenta, su zarobljavani od strane bosanskih Srba, što se može smatrati krajem značajnijih operacija OUN-a kao organa koji je trebao da garantuje mir i bezbjednosti u BiH, jer su Srbi prijetnjama da će ubiti taoce također prijetili da će nastaviti sa agresijom, a to se pokazalo kao jedan od najefektivnijih vojnih taktika srpskog agresora.

Ovakva politika ispunjena mnogobrojnim greškama OUN-a u odnosu na krizu u BiH kulminirala je u Srebrenici. Ovakva vrsta politike je dovela do pojave, slobodno se može reći u najoptimističnijem slučaju do olakšanja činjenja zločina i genocida od strane Srba nad više od 8000 Bošnjaka, a sve pred očima pripadnika «plavih kaciga» OUN-a koji su bili zaduženi da svim sredstvima brane zaštićenu zonu Srebrenica i Žepa. Na ovaj način, Organizacija Ujedinjenih nacija, u svojstvu najvećeg i najznačajnijeg međunarodnog tijela i njene Povelje na osnovu koje je obavezna da se brine za stabilnost i mir u svijetu, našla se među prvim osumnjičenim za ovaj zločin.

Opsežnost zločina je bila toliko velika i nepregledna da je Kofi Anan, tadašnji generalni sekretar OUN-a, srbo-četnički zločin nad Bošnjacima Srebrenice uvijek nazivao crnom mrljom u svijesti međunarodne zajednice, kao i najstrašnijim zločinom nakon Drugog svjetskog rata, dok je Mark Braun, specijalni izaslanik generalnog sekretara OUN-a, Srebrenicu nazvao temom koja će uvijek biti crna mrlja u historiji ove krovne svjetske organizacije.

Operacije zaštite mira i sigurnosti na teritorijama koje su bile bez mira ili u ratnom stanju, nesigurnim imenovanje zaštićenih zona, predstavljanje jednostavnim izuzetno složeno i komplicirano stanje, usvajanje rezolucija bez garanta njihovog izvršenja, indiferentnosti i javašluk kao i nepostojanje želje za izvršenjem rezolucija od strane UNPROFOR-a, slanje u region malobrojnih i neobučenih «plavih kaciga» i ... su neke od pogrešnih političkih odluka koje ćemo pokušati analizirati u nekoliko dijelova ovog kraćeg serijala.

Danas je bio šesti juli. Vrijeme tako brzo protiče. Srca nas informišu o skorom događaju, skoroj nesreći. Djeca grada nema volje za igrom. Grad je poput djeteta tužan. Vrapci ne lete i ne čuje se zvuk ptica, samo se čuje grakanje gavrana. Majka svom djetetu prepričava priču dok otac, dok posmatra visoki zid, razmišlja i pita se «Da li će novi svjetski poredak pokrenuti još jedan krstaški rat?»

 

IRIB

Pucanj pred očima «plavih kaciga» (2)

Kršenje međunarodnog humanitarnog prava u Srebrenici

Grkljan je moguće prerezati, ali povike nikada. Povik koji prerezan dolazi iz grkljana je vječan.

Sedmi juli! Humanistrano stanje u Srebrenici je katastrofalno. Povećava se broj umrlih od gladi i neizmoglosti. Srbo-četnička artiljerija svakodnevno djeluje po regionu. Sa svih strana se čuju zvuci puščanih metaka i detonacija. Već se nagovještava katastrofa. Srca nas informišu o skorom događaju, skoroj nesreći i razmišljaju o tome «Da li će novi svjetski poredak pokrenuti još jedan krstaški rat?»

Tema naše današnje analize u okviru ovog kraćeg serijala priloga je kršenje međunarodnog humanitarnog prava u Srebrenici i njegove posebitosti i karakteristike u iskustvu i tradiciji međunarodnog prava.

 

Najjednostavniji, odnosno najočigledniji zločin koji se desio u Srebrenici, tačnije rečeno zločin kojeg svi danas prepoznaju po Srebrenici, jeste genocid počinjen u toj enklavi, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija.

Na osnovu međunarodnog prava, tačnije na osnovu sadržaja člana 2. Konvencije o genocidu usvojene 1948. godine, koja je ujedno i istovjetan sadržaj stavke 4. statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ICTY, što je opet ponovljeno u stavci 6. Međunarodnog krivičnog suda, genocid je pojam koji podrazumijeva sve kasnije navedene primjere koji se čine u namjeri poptunog ili djelimičnog uništenja ili eliminacije nacionalnih, etničkih, rasnih ili vjerskih grupacija. Među tim primjerima su:

01. Ubijanje pripadnika jedne grupacije,

02. Nanošenje ozbiljnih tjelesnih ili psiholoških rana pripadnicima jedne grupacije, 03. Ciljano nametanje uvjeta za život pripadnika jedne grupacije u namjeri njenog cjelokupnog ili djelimičnog uništenja, i na koncu, 04. Prisilno prebacivanje djece pripadnika jedne grupacije u drugu grupaciju.

Obzirom na tri očigledna primjera iz skupine onih djela koja se verifikuju genocidom a koja su se mogla primijetiti tokom agresije na Srebrenicu, tačnije držanje stanovnika Srebrenice u enklavi i među pripadnicima grupacije o kojoj govori sadržaj stavke, realno dešavanje u Srebrenici koje se podudara sa bar jednom stavkom od ranije navedenih, kao i namjere Srba da u potpunosti unište Srebrenicu, daljnje pojašnjavanje ovog slučaja nije potrebno zbog obimnosti samog slučaja i našeg ograničenog vremena, pa ipak spominjanje bar nekih je naša obaveza pred mnogim osobama masakriranim u Srebrenici.

Veći broj srpskih komandanata tokom dosijea generala Radislava Krstića je tvrdio da cilj njihovog ubijanja stanovnika Srebrenice nije bio uništenje i potpuna neutralizacija muslimanskog življa Srebrenice, jer da je tako bilo – kako to oni tvrde – zarobljene žene i djeca bi bili ubijeni poput njihovih muževa, očeva, sinova i braće, dok se suprotno dosadašnjim slučajevima genocida, nije desilo.

Sa tim u vezi, ICTY je stigao do zaključka da je ubijanje više od 8 hiljada osoba u trajanju od samo sedam dana, bez predumišljaja, prijevremenog planiranja i jacnih ciljeva, kao i potrebne logistike, nije moguće, te se smatra nemogućom misijom. Vojnici su za usmjeravanje zarobljenika, njihovog usmjeravanja ka mjestima masovne likvidacije i strijeljanja, pa na koncu i aktivnog učestvovanja u samo činu genocida i ubijanja zarobljenika, imali potrebu za ranijim planiranjem i naredbama viših vojnih i oficirskih distanci. Mnogobrojna mjesta masovnih ubijanja su se trebala ranije izabrati a za ukopavanje tijela ubijenih su bile potrebne velike logistike mjere. Svakako tu je i potrebna municija za ubijanje ljudi, više stotina buldožera i mnogobrojnih mašina potrebnih za masovno ukopavanje ubijenih, veliki broj autobusa i kamiona za transport zarobljenih i etničko čišćenje više od 20 i nešto hiljada osoba, tone i tone goriva i ... su ranije trebala biti određena kako bi došlo do provođenja u djelo ovako strašnog zločina.

Obzirom na navedeno, ICTY je naglasio da Srbi ne mogu biti oslobođeni od optužbe za genocidom, masovnim ubijanjem i etničkim čišćenjem bošnjačkog stanovništva Srebrenice. Srbi su znali da će ubijanje muškaraca, prisilno iseljavanje žena, djece i staraca, bez ikakve sumnje rezultirati fizičkim uništenjem bošnjačkog stanovništva Srebrenice.

Druga tema, obzirom da je riječ o genocidu i njegovoj definiciji u međunarodnom humanitarnom pravu, je da se samo ubijanje veće grupe pripadnika jedne grupacije u namjeri njenog potpunog ili djelimičnog uništavanja i fizičke eliminacije ne može samostalno uvrstiti u taj čin, nego se taj primjer može uvrstiti u analizi depopulacije stanovništva.

Seksualno zlostavljanje tokom historije se većinom koristilo kao ratna taktika u namjeri uništavanja vojnog morala i ponosa kod druge zaraćene strane ili nacionalne časti, tako da se ne samo osoba nad kojom je izvršen taj zločin, nego cijela zajednica ili etnička skupina nađe pod uticajem te destruktivne vojne taktike, a ujedno dovodi i do uništavanja kulture i njenog identiteta.

Povezani izvještaji govore o tome da je u noći 12. jula, u vrijeme kada su se Bošnjaci Srebrenice nalazili u zatvoreničkim logorima i kampovima pod kontrolom Srba, veliki broj Srebreničanki je bio silovan i seksualno napastvovan. O ovom slučaju govore i svjadočanstva dva pripadnika holandskih mirovnih snaga u okviru UNPROFOR-a i «plavih kaciga» koji su lično vidjeli silovanje jedne Bošnjakinje od strane dva srpska vojnika.

«S tim u vezi, reporter britanskog lista Gardijan, pozivajući se na izjave očevidaca i svjedoka sa lica mjesta je pisao da su pobunjeni Srbi nakon zauzimanja Srebrenice izabrali određeni broj mlađih Bošnjakinja i odveli ih u nepoznatom pravcu u namjeri silovanja istih, baš kao što je to bilo rasprostranjeno na početku agresije na BiH 1992. godine.»

Na osnovu ove tvrdnje da je došlo do masovnog silovanja i seksualnog napastvovanja od strane srpskih vojnih snaga i pripadnika paravojnih formacija nad Bošnjakinjama Srebrenice u namjeri depopulizacije i genocida, doktor Melika Kritmajer je nakon obavljenog pregleda nekolicine Srebreničanki, žrtava silovanja, istaknula: «Ja i moji saradnici smo se uvjerili da je cilj Srba u ovom sramnom poduhvatu i zločinu bio ponišavanje muslimanki Bošnjakinja, njihovo vrijeđanje, uništavanje njihovog identiteta i ponosa, kao i stvaranje straha. Ove žene nisu bile seksualno iskorištavane na osnovu onog prirodnog nagona, nego su bile seksualno napastvovane zbog rata. Moje viđenje svega toga je da je neka osoba izdala naređenje o masovnom silovanju Bošnjakinja. Ovo tvrdim zbog toga što su u velikom broju slučajeva – a što potvrđuje i veliki broj tada mlađih Bošnjakinja – žene vođene u kuće od strane pripadnika srpskih vojnih i paravojnih formacija, ali one nisu bile silovane, nego im je bilo rečeno da svima kažu da su bile silovane.»

Još jedan od zločina koji se desio u Srebrenici jeste zločin protiv čovječnosti. Ovdje se radi o zločinima koji su jasno usmjereni protiv ljudske časti i ponosa, odnosno ponižavanja pripadnika ljudske vrste i slično. U pojedinim slučajevima su narušavane sve stavke o globalnim ljudskim pravima i vršenjem sličnih zločina nad jednom grupom civilnog stanovništva, dolazi do jačanja zabrinutosti međunarodne zajednice.

Pojedini primjeri navedenog narušavanja i kršenja ljudskih prava u Srebrenici i zločina protiv čovječnosti koji govore u prilog ovoj teoriji su masovna ubistva, genocid, eksterminacija i potpuno uništavanje korijena jednog naroda, prisilno raseljavanje i protjerivanje stanovništva kao i mučenja i iživljavanja zbog političkih, rasnih, etničkih, vjerskih ili drugih osnova. Naravno, nećemo se zadovoljiti samo imenovanjem pojedinih primjera ove vrste zločina nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice.

Genocid i pokolj više do 8 hiljada Bošnjaka Srebrenice, odvajanje muškaraca Srebrenice od oko 25 hiljada supruga, majki i djece, te njihovo prebacivanje autobusima i kamionima van grada kao dio ranije pripremljenog scenarija i u ovkiru ranije pripremljenog i organizovanog političkog poteza, sprečavanje dolaska potrebnih životnih potrebština popu namirnica, lijekova i goriva, spaljivanje kuća, zastrašivanje civilnog stanovništva, mučenja i tako dalje, su vršeni u namjeri fizičke eliminacije muslimanske bošnjačke populacije Srebrenice, a svi ti zločini se uvrštavaju u grupaciju zločina protiv čovječnosti.

Sa druge strane, ratni zločini su također opšte primijećeni tokom srbo-četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Zločini poput ciljanih i ubistava civila sa predumišljajemmučenja i priprema uvjeta za globalno kašnjavanje velike populacije i njihovog mučenja te nanošenja nenadoknadive štete njihovom fizičkom i psihičkom zdravlju, uništavanje infrastruklturalnih objekata koji nemaju nikakvu ulogu u vojnim operacijama, prognanstvo ili ciljano iseljavanje, kao i ilegalna hapšenja, ciljano vođenje vojnih operacija protiv civilnog stanovništva i uopšte civilnih ciljeva, granatiranje gradova i artiljerijsko djelovanje na naseljena područja, ubijanje ili mučenje nenaoružanih osoba, narušavanje ljudske časti, seksualna zlostavljanja i silovanja, prisilno i ciljano izgladnjivanje zarobljenika, nemilosrdna ubijanja i likvidacije, sakaćenje i mnogi drugi primjeri su samo neki od onih koje su Srbi, tačnije pripadnici srpskih vojnih i paravojnih formacija činili nad Bošnjačkim muslimanskim stanovništvom Srebrenice, a sve pred očima pripadnika holandskog bataljona «plavih kaciga» mirovnih snaga Ujedinjenih nacija.

Protiče i sedmi juli. Sunce lagano zalazi. Strah i panika sve više obuzimaju srca prisutnih. Glad je sve izmorila do posljednjeg atoma. Zabrinutost im neda da zaspu.

Da li će nestati svjetski poredak?

 

 

Pucanj pred očima «plavih kaciga» (3)

Koje su karakteristike misije UNPROFOR-a u Srebrenici?

Grkljan je moguće prerezati, ali povike nikada. Povik koji prerezan dolazi iz grkljana je vječan.

Sunčevim izlaskom stigao je i osmi juli. Djeca su se probudila uz zvuke puščanih metaka i detonacija artiljerijskog djelovanja neprijatelja. Gran je izgledao usmljeniji nego ikad ranije. Branitelji grada su ponovo tražili da im se vrati naoružanje, dok su međunarodne mirovne snage bile na vježbi ljudskih prava. "Ne plašite se. Sve je pod kontrolom. Molimo vas vjerujte novom svjetskom poretku!"

Misija međunarodnih mirovnih snaga, kao najistaknutija i ujedno najsloženija misija koju određuje Vijeće sigurnosti Organizacije Ujedinjenih nacija u cilju dostizanja do glavnog globalnog pitanja i obaveze Vijeća sigurnosti – znači očuvanje svjetskog mira i bezbjednosti – oduvijek je bila praćena mnogobrojnim kontradiktornostima, sumnjičavostima i nepoznanicama.

Ovakvu izgubljenost je moguće razumjeti kao rezultat promjene djelovanja i dužnosti mirovnih misija te prelaska sa nekadašnjeg klasičnog i tradicionalnog vida djelovanja, te prelazak preko osnova "zadovoljstva, neutralnosti i izbjegavanje upotrebe sile" pa sve do širenja svojih ovlasti.

Misija mirovnih snaga UN-a u Srebrenici je patila upravo od ove vrste izgubljenosti i nejasnoća. Međunarodna zajednica je mijenjanjem uloge i dužnosti misije tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu počinila mnogobrojne i nenadoknadive greške čiji se rezultat može vidjeti u genocidu počinjenom nad stanovnicima Srebrenice i okolnih mjesta.

Misija mirovnih snaga UN-a u Bosni i Hercegovini, pa samim tim i Srebrenici se ne može opisati ni kao tradicionalna misija koja se definira u članu 6. Povelje Ujedinjenih nacija niti kao operacija za nametanje mira što se može pronaći u članu 7. Povelje UN-a. Sa tim u vezi bivši generalni sekretar OUN-a Danac Dag Hamarskjeld (Dag Hammarskjöld) je rekao čuvenu rečenicu sa primjesom kritike i satire u kojoj se kaže da je misija očuvanja mira definirana u članu 6,5 Povelje UN-a. Jednostavnije rečeno, ovakva vrsta misija sa svojim ciljevima i dužnostima iz člana 6. Povelje OUN-a stvara različita mišljenja o mirnom rješavanju problema i međunarodnih kriza, te je prešlo i iznad toga, dok sa druge strane ne posjeduje karakteristike koje su navedene u članu 7. Povelje OUN-a koje govore o represivnim mjerama u odnosu na eventualne agresije u svijetu.

Politika OUN-a u okviru misije mirovnih snaga UN-a u Srebrenici posjeduje mnoge neoprostive greške i nedostatke o kojima ćemo govoriti u ovom i nekoliko narednih priloga.

Prvi nedostatak kojeg su počinile Ujedinjene nacije u svojoj mirovnoj misiji u Srebrenici jeste neobraćanje pažnje na činjenično stanje na terenu i javašluk u slanju nedovoljnog broja pripadnika dobroobučenih "plavih kaciga" u zaštićene zone, kao i slaba logistička podrška i uopšte podrška ovim snagama.

Vijeće sigurnosti OUN-a usvajanjem rezolucije 819 je zapravo usvojilo jednu snažnu i agresivnu rezoluciju na osnovu člana 7. Povelje OUN-a. U ovoj rezoluciji se navodi potreba slanja 34 hiljade dobro obučenih "plavih kaciga" u pet zaštićenihi zona u BiH, tako da je čak predviđena logistička i druga vrsta podrške od strane vojnih snaga Sjevernoatlanskog vojnog saveza NATO-a. Pa ipak, tekstualna jačina i teoretska snaga ove rezolucije nije prešla sa riječi u djelo.

Vijeće sigurnosti, obzirom na uvjete i karakteristike koje postoje u i oko zaštićenih zona, predvidjelo je da će za njihovo nadgledanje, kontrolu i čuvanje biti potrebno 34 hiljade "plavih kaciga", ali je u stvarnosti samo 7.600 vojnika UN-a raspoređeno u zaštićenim zonama. Od toga, oko 5 hiljada vojnika je raspoređeno u Sarajevu i okolnim mjestima, oko 3 hiljade je raspoređeno u Tuzli i samo oko 500 "plavih kaciga" je raspoređeno u Goraždu, Bihaću, Žepi i Srebrenici.

Također niti prijetnja NATO-a zračnim napadima na srbo-četničke položaje oko slobodnih zona nije urodila plodom jer je fizičko izvršavanje operacije tražilo potvrdu iz štaba NATO-snaga i snaga UNPROFOR-a, što se nikada nije desilo. Upravo ove odluke, odnosno izostanak tih odluka je doveo do nadmoćnosti srpskog agresora i zauzimanja Žepe i Srebrenice.

Zadovoljavajući odgovor na pitanje Ujedinjenim nacijama kako su samo mogli i zamisliti da će 500 vojnika UN-a naoružanih lahkim naoružanjem biti dovoljno za zaštitu četiri zaštićene zone, a da još iste ne podržavaju logistički, vojno i operativno? Pitanje vezano za ovaj slučaj kod većine analitičara je ostajao i ostaje bez odgovora.

Druga velika greška koju su počinile Ujedinjene nacije u odnosu na stanovništvo zaštićene zone Srebrenica jeste nepoštovanje pravila neutralnosti. Ovaj faktor je jedan od glavnih osnova svih operacija i misija OUN-a u svijetu te ujedno jedan od glavnih motiva obostranog zadovoljstva svih strana u oružanom sukobu na čemu se zasnivaju misije UN-a. Na osnovu ove stavke vojne snage UN-a se neće pretvoriti u još jednog aktera vojnog sukoba ili drugim riječima neće učestvovati na rezultate oružanog sukoba dvije ili više strana.

Međutim Ujedinjene nacije zapostavljanjem poštivanja ove stavke i nametanjem sporazuma o demilitarizaciji Srebrenice usvojenog 18. aprila i 8. maja 1993. godine ne samo da nisu bile neutralne u ovom dijelu sukoba i pomogle Bošnjačkom stanovništvu u okruženju nego su pripremile uvjete za nastanak genocida i drugih ratnih zločina nad civilnim stanovništvom Srebrenice.

Na osnovu ovog sporazuma Srebrenica je verifikovana demilitariziranom zonom i povlačenje srbo-četničkih snaga iz regiona UN se obavezao da će biti odgovoran za bezbjednost muslimanskog Bošnjačkog stanovništva zaštićene zone Srebrenica u zamjenu za predavanje naoružanja sa kojim su raspolagali. Ugovor koji je na vrhuncu pokazao nemilost i neutralnost OUN-a prema muslimanima u regionu.

Još jedan faktor koji je doveo do nastanka velike tragedije u Srebrenici jeste slaba komunikativnost među pripadnicima "plavih kaciga" na terenu i štabova u operativnim jedinicama kao i komandnih centara UN-a i NATO-a u susjednim zemljama. Jednostran odnos i tradicionalna komunikativna veza između vojnika i oficira, odnosno komandnih štabova se suočio sa velikim polemikama među visokokotiranim vojnim zvaničnicima UN-a, tako da je u velikom broju slučajeva dolazilo i do nepostojanja bilo kakvih komunikacija između pojedinih jedinica na terenu i komandnih štabova, a opet je to rezultiralo i velikim verbalnim sukobima između vojnih i političkih zvaničnika međunarodne zajednice.

Ova tema je očigledna u izjavama komandanata holandskih vojnih snaga u sastavu UNPROFOR-a. Oni su izražavali zabrinutost zbog navedene situacije koja postoji u okviru vojnih snaga UN-a, a to su naglašavali prije, za vrijeme i nakon strašne tragedije koja se desila u Srebrenici. Kao primjer, komandant vojnih snaga UN-a u Srebrenici ne shvata šta je razlog poništavanja naredbe o vojnom djelovanju zračnih snaga NATO-a na položaje srpskih snaga, naglašavajući da je tu idiotsku odluku donio štab u Zagrebu nakon višesatne rasprave članova tog štaba.

Korijen ovih nesporazuma i izgubljenosti potrebno je tražiti u političkoj pa i vojnoj nemoći OUN-a u stvaranju koordinacije među svojim predstavnicima sa Balkana i jedinicama na terenu, posebno u Srebrenici jer je od samog početka, pa čak i prije genocida u Srebrenici, vojni ogranak UNPROFOR-a bio raspoređen na Balkanu ali je patio zbog nepostojanja zajedničke riječi unutar snaga, dok sa druge strane skup koji je strukturalno gradio Ujedinjene nacije, odnosno njeno Vijeće sigurnosti nije bio spreman da prizna postojanje navedenih razdora okrećući glavu po strani i poput noja zabijajući glavu u pijesak pred svim tim problemima.

U svakom slučaju, izostanak slanja dovoljnog broja vojnika i logističke podrške istim, nepoštivanje pravila neutralnosti, duboki razdor u komandnom lancu kao i mnogobrojni sukobi među razumijevanjem i tumačenjem stavki 6. i 7. Povelje OUN-a o očuvanju mira i nametanju mira, odugovlačenje UN-a na prelasku preko stavke 6. Povelje OUN-a i iskorištavanja vojnih kapaciteta protiv srbo-četničkog agresora koji se nalaze u tekstu člana 7. Povelje OUN-a – o čemu namjeravamo razgovarati u narednom prilogu – su neki od faktora koji su doveli do upotpunjavanja tog lanca grešaka UN-a u mirovnoj misiji u BiH a posebno u Srebrenici, što je dovelo do genocida i masovnog pokolja više od 8000 Bošnjaka Srebrenice.

Umorna tijela muškaraca, dječije lutke i uprljani uvojci na glavama žena Srebrenice su se čuli mirisom baruta. Djeca Srebrenice nisu shvatala značenje riječi i izraza "rat". Oni mrze riječ "metak" koja je duži niz dana poremetila njihove dječije igre. U mrklim noćima u san su odlazili sa rukama na ušima i ujutro se budili zvucima detonacija. U srcima očeva i majki Srebrenice je lebdila zebnja i nevjerica. Govorili su im: "Ne plašite se. Nije to toliko bitno. Bitno je da se boja kravate generalnog sekretara slaže sa njegovim odijelom."

 

Da li je moguće imati povjerenja u novi svjetski poredak?

 

 

 

Pucanj pred očima «plavih kaciga» (4)

Koje su karakteristike misije mirovnih snaga UN-a u Srebrenici?

Grkljan je moguće prerezati, ali povike nikada. Povik koji prerezan dolazi iz grkljana je vječan.

Po kalendaru se moglo zaključiti da je osmi juli. Stanje se svakoga dana sve više kompliciralo dok je nada gubila na svom intenzitetu. Napadi srbo-četničkog agresora su bili sve intezivniji. Njihovo fizičko napredovanje je primoralo civilno stanovništvo iz okoline Srebrenice da se povuče u centar grada a pročula se informacija da je oko 30 pripadnika holandskog bataljona UN-ovih «plavih kaciga» zarobljeno i da su taoci u agresorovim rukama. Grad je bio u zebnji dok su se svi njegovi stanovnici zapitkivali «da li će se svjetski poredak probuditi iz zimskog sna?»

Kao što smo govorili i u prethodnom prilogu ovog kratkog ciklusa, misija mirovnih snaga OUN-a u Srebrenici kao jedne od najznačajnijih i najpolemičnijih operacija UN-a je posjedovala mnogobrojne problemeU ranijim prilozima smo ukazali na neke od njih. Ove prilike ćemo govoriti o dva izuzetno značajna slučaja.

Globalno gledajući misija mirovnih snaga OUN-a je sadržana iz tri dijela i komponente – stvaranju mira ili prevencija da ne dođe do sukoba, očuvanju mira i jačanju mira. Stoga se može zaključiti da je za operaciju koja bi se trebala nazvati uspješno potrebno ostvariti sva tri parametra, ili izvršiti prevenciju da do sukoba dođe, ili riješiti sukob ili drugim riječima stvoriti mir.

Globalno posmatrajući dešavanja u napadnutoj Bosni i Hercegovini a posebno u njenom istočnom dijelu gdje se nalazi Srebrenica, kada želimo govoriti o razlozima nemoći ili nesposobnosti Organizacije Ujedinjenih nacija na polju sprečavanja nastanka krize i katastrofe u Srebrenici jeste nemoć u pravilnom prepoznavanju korijena krize kao i kontradiktornost među pojmovima kao što su nametanje mira i očuvanje mira. Mirovne snage UN-a su stigle u Srebrenicu u vrijeme kada među zaraćenim stranama – suprotno drugim misijama u svijetu – nije postojao potpisan mirovni ugovor niti bilo kakav prekid vatre.

Znači, mirovne snage OUN-a su došle da štite mir koji nije imao nikakve vanjske obrise.

Drugim riječima, u većini slučajeva mirovne snage UN-a su raspoređivane u regionima gdje su tek okončani oružani sukobi, gdje su postojali potpisani mirovni sporazumi ili prekid vatre u namjeri da provode te sporazume i spriječe ponovni početak sukoba. Ali u Srebrenici mirovne snage UN-a su stigle u teškim ratnim djejstvima te su u takvim uvjetima pokušavali uspostaviti mir, što je zapravo dovelo do mnogobrojnih kontradiktornosti u ponašanju mirovnih snaga jer nisu poznavali šta je njihova glavna misija.

Sa druge strane u rezoluciji 819 Vijeća sigurnosti OUN-a o uspostavi mira se govori deklarativno bez ikakvih represija ili neke fizičke moći. Jedan od zapovjednika mirovnih snaga UN-a je dobro shvatio ovaj veliki nedostatak tako da je više puta upozoravao na navedeni nedostatak, a jedne prilike svojim nadređenima je rekao da mirovne snage i «plave kacige» raspoređene da štite zaštićene zone trebaju posebnu misiju u kojoj bi se među tim mirovnim snagama mogle pronaći i operativni kapaciteti. Trenutno stanje je bilo moguće riješiti jedino putem specijalnih misija uspostave mira a ne putem samog izraza «uspostava mira».

Sa druge strane, Vijeće sigurnosti, generalni sekretar OUN-a i specijalni predstavnik nisu uspjeli doseći do koncenzusa oko pitanja promjene misije iz očuvanja mira u stvaranje mira jer su smatrali da ne postoje odgovarajući tehnički usvjeti za takvo što.

Vijeće sigurnosti OUN-a je te prilike neprihvatanjem činjeničnog stanja na terenu počinilo još jednu grešku jer je počušalo da izbriše sve determinante potrebne za rješavanje jednog problema a ujedno se okrenulo usvajanju nove rezolucije koja bi bila zasnovana na članu 7. Povelje Ujedinjenih nacija bez toga da su jasno predočili šta su stvarni ciljevi te nove rezolucije i mirovne misije UN-a u Bosni i Hercegovini. Pored toga nisu uspjeli ostvariti potrebnu logističku podršku za sprovođenje u djelo takve rezolucije. Rezolucije koje je predlagao tadašnji specijalni izaslanik OUN-a za bivšu Jugoslaviju Jasuši Akaši su se suočavale sa mnogobrojnim kontradiktornostima.

Nova greška koju su počinili Ujedinjeni narodi u Srebrenici jeste neobraćanje pažnje na nastale etničke probleme i sukobe a posebno ta gruba mržnja i želja za imaginarnom osvetom nad Bošnjacima zbog vlastitih kompleksa iz prošlosti. Koliko god da su se navedena osjećanja Srba koristila za interese imperijalističkih sila u namjeri očuvanja vlastite dominacije i kontrole nad regionom , ipak su trebala biti predmetom velike pažnje organa OUN-a tokom miješanja u ovakvu vrstu problema.

Na koncu, odugovlačenje Ujedinjenih nacija u obezbjeđivanju zračne i vojne podrške – drugim riječima odbijanja OUN-a da se osloni na sadržaj člana 7. Povelje UN-a – možda je jedna od najznačajnijih grešaka koje su Ujedinjeni narodi počinili tokom misije u BiH.

Ujedinjeni narodi su na osnovu usvojenih rezolucija VS UN-a imali obavezu da iskoriste svoje vojne kapacitete u slučaju da primijete bilo kakvo nekorektno ili represivno ponašanje srbo-četničkog agresora u odnosu na Bošnjake ili nesrpsko stanovništvo BiH. Te vojne snage su se trebale koristiti kao podrška muslimanskom življu u BiH. Ali svjetska krovna organizacija je preferirala da umjesto aktivnog miješanja u spriječavanje agresije i pokolja civilnog stanovništva jednostavno bude nijemi posmatrač genocida nad Bošnjacima Srebrenice i drugih regiona širom BiH.

Kao primjer, već koncem desetog jula, holandski zapovjednik je gradskim čelnicima rekao da će u slučaju izostanka povlačenja vojnih snaga srbo-četničkog agresora sa položaja u blizini grada do 6 sati sutradan ujutro narediti snažno artiljerijskog i raketno djelovanje po njihovim položajima. Agresorske snage se nisu povukle sa svojih položaja. U 9 sati ujutro tok 11. jula iz štaba UN-a u Sarajevu je dobio odgovor da njegov zahtjev za borbenom logističkom podrškom nije pravilno upućen te da ima određenih nedostataka. Samo par sati kasnije je poslao novi zahtjev, ali i tog puta, njegov nadređeni je odbio da vojno djeluje po položajima srbo-četničkog agresora u Srebrenici i okolini vojne baze holandskog bataljona UN-ovih «plavih kaciga» u Potočarima.

I ranije je holandski zapovjednik, tačnije 6. jula, usmeno tražio vojnu podršku Foxtrota, ali ovaj zahtjev nikada nije proslijeđen u štab UN-a u Sarajevu, što znači da nije prošla kroz taj prvi naredbodavni lanac unutar «mirovnjaka» UN-a.

Obzirom da se zračni napad snaga UN-a i NATO-a na položaje Srba mogao verifikovati kao jedina vrsta pomoći srebreničkom stanovništvu u tim ratnim uvjetima, potrebno je napomenuti činjenicu da je jedino zračni napad snaga NATO-a mogao da spriječi masakr nad Bošnjacima Srebrenice i okolnih mjesta koji su spas postražili u «zaštićenoj zoni» UN-a, kao što su u kosovskoj krizi napadi NATO-a onemogućili da se nad Kosovarima počine isti zločini od strane srbijanskih policijskih i vojnih snaga. Opet treba napomenuti da su Ujedinjene nacije usvajanjem rezolucija VS OUN-a a koje su se pozivale na član 7. Povelje UN-a bile obavezne da se vojno uključe u proces nametanja mira i spriječavanje genocida.

Zvuci lajanja agresorskih vojnika su odjekivali opustošenim ulicama Srebrenice. Uši civilnog stanovništva su se postepeno navikle na mnogobrojne detonacije i vijesti o smrti poznanika ili članova porodice. Stanje u gradu je bilo ravno koncertu u paklu. Djeca su se zabarikadirala u majčinom naručju, dok su majke razmišljale da li je u vrijeme odbrane prava kamena i šuma «stiglo vrijeme da nas novi svjetski poredak zaštiti i da nam pomogne?»