Hasanaginica

Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada, koja je nastala između 1646. i 49. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka i vjerovatno se prepričavala sa koljena na koljeno po Imotskom i okolini, dok je nije otrgnuo od zaborava 1774. talijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada" (morlačka = ilirička).

Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi "Put po Dalmaciji" u Veneciji. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena kao Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841) su samo neka od imena koja su prevodila "Hasanaginicu". Za "Hasanaginicu" se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala.

Hasanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu 2000. godine. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, kompoziciju Asim Horozić, režiju je vodio Sulejman Kupusović, a u naslovnoj ulozi nastupila je primadona sarajevske Opere Amila Bakšić. (izvor: wikipedia na bosanskom)


O Hasanaginici

 

Pod okolnostima koje su do danas ostale nerazjasnjene,nasao se u knjizi Viaggio in Dalmazia zapis danas svakako najglasovitije bosnjacke balade,koju je Alberto Fortis nazvao XALOSTNA PJESANZA PLEMENITE ASANAGHINIZE.

Kakav je put presla ova balada do casa objavljivanja u knjizi talijanskog opata i prirodoslovca,ostaje tek da se nagadja. Ko je njen pjesnik ili pjesnikinja, ko i gdje ju je zabiljezio - do danas niko nije uspio odgonetnuti. Fortis nije zasluzan samo za njeno objavljivanje i eventualno biljezenje - on je ujedno i prvi tumac i kriticar njezina teksta u nadahnutom zapisu pod naslovom Argomento ("Sadrzaj") i popratnim biljeskama kojim je zelio ondasnjem talijanskom citaocu pomoci u razumijevanju "morlacke" pjesme.

Fortis je prvi prevodilac bosnjacke balade opcenito, jer je uporedo sa izvornikom, pisanim cudnim prilagodjavanjem ondasnjeg talijanskog pravopisa nasem jeziku, donio i vlastiti pripjev balade na talijanski, sa kojim su poceli bezbrojni pripjevi i prijevodi Hasanaginice na brojne svjetske jezike.

U svojim Biljeskama o Fortisovom Putu po Dalmaciji, samo dvije godine nakon pojave ove knjige, Ivan Lovric osvrnuo se na Hasanaginicu, strogo ocijenivsi da ona ne ide u red "najsretnijih ni najboljih morlackih pjesama". Lovric je podvrgao kritickoj analizi tekst balade, nalazeci da su nezgrapnosti u pojedinim stihovima trag nevjestih posrednika i prepisivaca, a ne pjesnika, i po tome je on preteca brojnih kasnijih rasprava vodjenih oko jezika balade i pogotovu oko pojedinih njezinih spornih stihova.

Ali sa pojavom Fortisova putopisa o Dalmaciji i njezinoj Zagori nije zapocelo zanimanje samo za ovu izuzetnu pjesmu, niti juznoslovensko pjesnistvo opcenito, nego je takodjer zapocelo interesiranje za bosnjacku baladu kao takvu.

Opat Fortis je cuo Hasanaginicu - kako se pjeva, i zabiljezio ju je i dao njezin prijevod. Hasanaginica je jedna od najljepsih u ovoj vrsti pjesama o smrti Hasan-agine zene, prva koja je bila objavljena i poznata u Evropi. Prevedena je i na francuski jezik.

Goethe, zacudjen jezgrovitoscu toga djela, prevede ga na njemacki i tako ucini poznatom slavensku poeziju. Cudesna stvar! Goethe, koji je trazio smisao pjesme preko tri prijevoda, ne znajuci slavenski jezik, ipak je dao prijevod najvjerniji od svih, uocivsi uvijek izvanredno greske prevodilaca.

"To djelo je muslimanska pjesma. Slaveni koji ispovijedaju islam pjevaju takodjer na slavenskom; oni nisu odbacili svoj jezik."

 

ŽALOSTNA PJESANCA PLEMENITE HASANAGINICE

 

Skupio Abate Alberto Fortis

( Viaggio in Dalmayia, volume primo,

Venezia, 1774, pagine 98- 105)

[sa Fortis' ortografijom]

Scto se bjeli u gorje zelenoj?

Al-su snjezi, al-su labutove?

Da su snjezi vech-bi okopnuli;

Labutove vech-bi poletjeli.

Ni-su snjezi, nit-su Labutove;

Nego sciator Agie Asan-Aghe.

On bolu-je u ranami gliutimi.

Oblaziga mater, i sestriza;

A Gliubovza od stida ne mogla.

Kad li-muje ranam' boglie bilo,

Ter poruça vjernoi Gliubi svojoj:

Neçekai-me u dvoru bjelomu,

Ni u dvoru, ni u rodu momu.

Kad kaduna rjeci razumjela,

Josc-je jadna u toj misli stala.

Jeka stade kogna oko dvora:

I pobjexe Asan-Aghiniza

Da vrât lomi kule niz penxere.

Za gnom terçu dve chiere djevoike:

Vrati-nam-se, mila majko nascia,

Ni-je ovo babo Asan-Ago,

Vech daixa Pintorovich Bexe.

I vrâtise Asan Aghiniza,

Ter se vjescia bratu oko vrâta.

Da! moj brate, velike sramote!

Gdi-me saglie od petero dize!

Bexe muçi: ne govori nista.

Vech-se mâscia u xepe svione,

I vadi-gnoj Kgnigu oproschienja,

Da uzimglie podpunno viençanje,

Da gre s' gnime majci u zatraghe.

Kad Kaduna Kgnigu prouçila,

Dva-je sîna u çelo gliubila,

a due chiere u rumena liza:

A s' malahnim u besicje sinkom

Odjeliti nikako ne mogla.

Vech-je brataz za ruke uzeo,

i jedva-je sinkom raztavio:

Ter-je mechie K' sebi na Kogniza,

S' gnome grede u dvoru bjelomu.

U rodu-je malo vrjeme stâla,

Malo vrjeme, ne nedjegliu dana,

Dobra Kado, i od roda dobra,

Dobru Kadu prose sa svî strana;

Da majvechie Imoski Kadia.

Kaduna-se bratu svomu moli:

Aj, tako te ne xelila, bratzo!

Ne moi mene davat za nikoga,

Da ne puza jadno serze moje

Gledajuchi sirotize svoje.

Ali Bexe ne hajasce nista,

Vech-gnu daje Imoskomu Kadii.

Josc kaduna bratu-se mogliasce,

Da gnoj pisce listak bjele Knighe,

Da-je saglie Imoskomu Kadii.

„Djevoika te ljepo pozdravgliasce,

„A u Kgnizi ljepo te mogliasce,

„Kad pokupisc Gospodu Svatove

„Dugh podkliuvaz nosi na djevojku;

„Kadŕ bude Aghi mimo dvora,

„Neg-ne vidî sirotize svoje."

Kad Kadii bjela Kgniga doge

Gospodu-je Svate pokupio.

Svate kuppi grede po djevoiku.

Dobro Svati dosli do djevoike,

i zdravo-se povratili s' gnome.

A kad bili Aghi mimo dvora,

Dve-je chierze s' penxere gledaju,

A dva sîna prid-gnu izhogiaju,

Tere svojoi majçi govoriaju.

Vrati-nam-se, mila majko nascia,

Da mi tebe uxinati damo.

Kad to çula Asan-Aghiniza,

Stariscini Svatov govorila:

Bogom, brate Svatov Stariscina,

Ustavimi Kogne uza dvora,

Da davujem sirotize moje.

Ustavise Kogne uza dvora.

Svoju dizu ljepo darovala.

Svakom' sinku nozve pozlachene,

Svakoj chieri çohu da pogliane;

A malome u besicje sinku

Gnemu saglie uboske hagline.

A to gleda Junak Asan-Ago;

Ter dozivglie do dva sîna svoja:

Hodte amo, sirotize moje,

Kad-se nechie milovati na vas

Majko vascia, serza argiaskoga.

Kad to çula Asan Aghiniza,

Bjelim liçem u zemgliu udarila;

U pűt-se-je s' duscjom raztavila

Od xalosti gledajuch sirota.

 

Drugi o Hasanaginici

Adam Mickiewicz, govoreci o Hasanaginici, je nju izricito oznacio kao djelo muslimanskog pjesnika. Izlazuci o narodnoj poeziji Juznih Slavena godine 1841. na poznatom pariskom College de France, Mickiewicz je, naime, o Hasanaginici kazao: "..Zenska pjesma cesto ima ozbiljan i tragican ton;

- jedna od najljepsih u ovoj vrsti je pjesma o smrti Hasan agine zene, prva koja je bila objavljena i poznata u Evropi."

(Mickiewiczevu ocjenu da je Hasanaginica djelo bosnjackog pjesnika dijelila je kasnije i velika vecina autora koji su u razdoblju duljem od dva stoljeca pisali o ovoj pjesmi. Iskazano je, takodjer, i misljenje - koje u novije doba zastupa Maja Boskovic-Stulli - da je ova balada prvobitno spjevana u muslimanskoj sredini, a da se zatim "prenosila i postepeno pjesnicki transformirala u usmenoj tradiciji istoga kraja medju dalmatinskim Hrvatima, od kojih je i zapisana".)

Isticuci potpuni sklad Hasanaginice kao balade,Mickiewicz je ukazao i na druge poeticke odlike muslimanske poezije.

Znatnu gradju bosnjackih balada sadrzi casopis Bosanska vila (1886-1914), koji je u vecem broju godista, cesto iz broja u broj, o bjavljivao pjesme ili pripovjetke koje su biljezili i slali redakciji casopisa saradnici-sakupljaci iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine.

Medju sakupljacima koji su zabiljezili na stranicama Bosanske vile objavili sezdesetak bosnjackih balada, isticu se imena Mustafe Mujagica, N. B. Popadica, S. R. Delica, Ali Rize Dautovica, Omer-bega Sulejmanpasica i Fehima Hadzi Bascausevica.

Zamasnu gradju bosnjackih balada sadrzi casopis Behar, koji je poceo izlaziti na prijelomu stoljeca (1900) i u toku desetgodisnjeg izlazenja u njemu je objavljena obimna gradja iz podrucja usmene knjizevnosti. Na stranicama ovog periodicnog glasila otisnuti su brojni primjeri antologijskih balada, takodjer i sa lokalnim obiljezjima sarajevske, banjalucke, mostarske i drugih sredina.Medju saradnicima-sakupljacima nasla su se imena mnogih mladih ljudi koji ce se kasnije potvrditi bilo kao pisci, bilo kao kulturni i politicki djelatnici.

U toku izlazenja za vrijeme austrougarske vladavine casopis Gajret takodjer je ustupao stranice saradnicima koji su sakupljali usmene tvorevine. Medju tridesetak bosnjackih balada, koje su se nasle otisnute u rubrici "narodne umotvorine", stekao se izvjestan broj pjesama koje su preuzete iz casopisa Behar. Ipak, nekoliko antologijskih balada nalazi se u djelu korpusa koji je prvi put stampan na stranicama Gajreta, i to sa temom majke-zlotvorke, covjeka ozenjenog vilom, nesretne udaje za hajduka, umiruceg junaka u gori, te sprijecenog rodoskrvnuca, zlosretne nevjeste, momka pogodjenog djevojackom kletvom.

Od casopisa koji su izlazili u razdoblju austrougarske okupacije, s obzirom na gradju bosnjacke balade, paznje je vrijedan mostarski Biser. U tri godista objavljeno je desetak balada, od kojih je cak polovica antologijske vrijednosti, sa temom nesretnih dragih, tragicno pustene ljube, ojadjenog oca koji umire za svojom morijom pomorenom djecom, zavidne macehe koja izaziva zlu krv, te tankocudnog i preduzimljivog djevera koji spasava snahu "nerotkinju".

 

Hasanaginica

Sto se bijeli u gori zelenoj?

Al' su snjezi, al' su labudovi?

Da su snjezi, vec bi okopnuli,

labudovi, vec bi poletjeli;

nit' su snjezi, nit' su labudovi,

nego Sator age Hasan-age:

on boluje u ranami ljutim.

Oblazi ga mater i sestrica,

a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam' bolje bilo,

ter poruca vjernoj ljubi svojoj:

"Ne cekaj me u dvoru bijelomu,

ni u dvoru, ni u rodu momu!"

Kad kaduna r'jeci razumjela,

jos je jadna u toj misli stala,

jeka stade konja oko dvora,

i pobjeze Hasanaginica,

da vrat lomi kuli niz pendzere.

Za njom trcu dvi ceri djevojke:

"Vrati nam se mila majko nasa,

nije ovo babo Hasan-aga,

vec daidza Pintorovic beze!"

I vrati se Hasanaginica,

ter se vjesa bratu oko vrata.

"Da, moj brate velike sramote,

gdi me salje od petero dice!"

Beze muci, ne govori nista,

vec se masa u dzepove svione,

i vadi njoj knjigu oproscenja,

da uzimlje potpuno vjencanje,

da gre s njime majci uzatrage.

Kad kaduna knjigu proucila,

dva je sina u celo ljubila,

a dv'je ceri u rumena lica;

a s malahnim u besici sinkom,

od'jeliti nikako ne mogla,

vec je bratac za ruke uzeo,

i jedva je sinkom rastavio,

ter je mece k sebi na konjica,

s njome grede dvoru bijelomu.

U rodu je malo vr'jeme stala,

malo vr'jeme, ni nedjelju dana,

dobra kada i od roda dobra,

dobru kadu prose sa svih strana,

da najvece imoski kadija.

Kaduna se bratu svomu moli:

"Ah, tako te ne zelila, braco!

Nemoj mene davat za nikoga,

da ne puca jadno srce moje,

gledajuci sirotice svoje!"

Ali beze ne hajase nista,

vec nju daje imoskom kadiji.

Jos kaduna bratu se moljase,

da njoj pise listak b'jele knjige,

da je salje imoskom kadiji:

"Djevojka te l'jepo pozdravljase,

a u knjizi l'jepo moljase,

kad pokupis gospodu svatove,

dug pulduvak nosi na djevojku,

kad bude agi mimo dvora,

nek' ne vidi sirotice svoje!"

Kad kadiji b'jela knjiga dodje,

gospodu je svate pokupio,

svate kupi, grede po djevojku.

Dobro svati dosli do djevojke,

i zdravo se povratili s njome.

A kad bili agi mimo dvora,

dvi je cerce s pendzera gledahu,

a dva sina prid nju izadjahu,

tere svojoj majci govorahu:

"Svrati nam se, mila majko nasa,

da mi tebim uzinati damo!"

Kad to cula Hasanaginica,

starisini svatov' govorila:

"Bogom brate, svatov' starisina,

ustavi mi konje uza dvora,

da darujem sirotice moje!"

Ustavise konje uza dvora,

svoju dicu l'jepo darovala:

svakom sinku noze pozlacene,

svakoj ceri cohu do poljane,

a malomu u besici sinku,

njemu salje u bosci haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,

ter dozivlje do dva sina svoja:

"Hod'te amo, sirotice moje,

kad se nece smilovati na vas,

vasa majka srca ardjaskoga!"

Kad to cula Hasanaginica,

b'jelim licem u zemlju udarila,

uput je se s dusom rastavila,

od zalosti, gledajuc' sirota!

 

Pjesma o plemenitoj Hasan-aginoj ljubi

U literaturi o Hasanaginici znatan broj autora zastupao je misljenje da je ovom baladom zapamcena lokalna porodicna zgoda sa podrucja koje se u vrijeme nastanka pjesme nalazilo u sastavu Osmanskog Carstva ( Imotska krajina ).

Sve do danas nije razjasnjen povijesni identitet likova opjevanih baladom niti se saznalo nesto vise o zbivanju koje je pokrenulo nepoznatog pjesnika ili vjerovatnije pjesnikinju da spjeva baladu koja je brojnim narastajima uvijek nanovo privlacila paznju.

Alberto Fortis, u cijoj je knjizi o Dalmaciji objavljen tekst ove znamenite balade,biljezi da Morlaci pjevaju svoje pjesme redovito uz gusle, improvizirajuci od pocetka do kraja.On takodjer uocava da kod njih ima i pisane poezije kada se ukaze prilika da se neki dogadjaj sacuva u sjecanju.Da Morlaci pjevaju pjesme i o nekom tragicnom dogadjaju - cime se Fortis dotice tematike "Zalostne pjesance" - pisac knjige o Dalmaciji primjecuje, govoreci o prilikama u kojima Morlaci pjevaju - " i fatti antichi de Baroni e Re Slavi, o qualche tragico avvenimento " - putujuci po pustim planinama,narocito nocu.

Fortisov dalmatinski prijatelj i pomagac, Splicanin Julije Bajamonti, takodjer je zapazio i to kako "Ilirski Homeri" sastavljaju nove pjesme "prigodom kakva dvoboja,otmice ili drugog slicnog dogadjaja". Uzimajuci u obzir ova Fortisova i Bajamontijeva zapazanja,ovdje je Matija Murko - tragajuci u svom dugom terenskom i znanstvenom putovanju za pjesnickim zavicajem Hasanaginice - dosao do cvrstog uvjerenja da zbiljski dogadjaj ne dvojbeno stoji iza pjesnickog zbivanja u ovoj baladi,tj.da je bio neposredan povod nastanku pjesme.Na temelju bogatog terenskog iskustva i razgovora sa brojnim pjevacima, Murko odlucno zakljucuje da se prije nastanka pjesme mora desiti "qualche avvemento-dogadjaj". Murko istice ovu povezanost nastanka pjesme sa lokalnim zbivanjima koja se odvijaju u okolini usmenih pjesnika-pjevaca,primjenjujuci to posve odredjeno na okolnosti pod kojima je mogla nastati balada o plemenitoj Hasan-aginoj ljubi:"..Ovo isto ponavljali su mi svi pjevaci-pjesnici sa kojima sam se upoznao na svojim putovanjima - mora biti neki dogadjaj ili dogodjaj da bi oni mogli o tome pjevati.Takvi su dogadjaji narocito "zenidbe" (svadbe), kojih u narodnoj epici imamo veoma mnogo,i ovi pjevaci su na svadbama,cesto vrlo dugim,najvise pjevali. Medjutim,Asanaginici nas najvise privlaci - "tragicni dogadjaj",o kakvima po Fortisu Morlaci takodjer rado pjevaju na svojim putovanjima kroz planine,narocito nocu.U takvoj sredini Asanaginica je nastala tamo gdje se dogodio tragicni dogadjaj.To znaci u okolini vazne tvrdjave Imotski,ciji je kadija uzeo zenu sto ju je Asanaga otjerao...."

Najvise truda je ulozeno da se utvrdi povijesni identitet glavnog junaka, Hasan-age, koji pustanjem ljube izaziva baladicna zbivanja koja dovode do tragicnog raspleta.Kakav je odnos balade o kobnom pustanju ljube Hasan-agine prema digadjaju koji je - po svemu sudeci - opjevala,ostalo je do danas tajna,kao sto je tajnovito i mnogo sta drugo sto sto ji u vezi sa ovom izuzetnom pjesmom,sadrzano u neznanom putu sto ga je ova balada presla od casa kada ju je otpjevala ili izgovorila njezina pjesnikinja do sretnog trenutka kada se nasla otisnuta na stranicama knjige o nju po Dalmaciji Padovljanina Alberta Fortisa.

 

 

 

Hasanaginica (Alija Isaković) - dramski tekst