Pjesme o Bosni

Bosna žubori (Musa Ćazim Ćatić )

 

Bosna žubori; nad pitomim krajem

Anđeo mira širi laka krila -

I lahor pirka, ko da sitnom cvijeću

Mistične priče šapće večer mila.

Bosna žubori i ko rujne usne

Cvijetne tiho obalice ljubi,

Pa tamo negdje, poput moje misli,

Kraj tvog se dvora u daljini gubi.

Bosna žubori, a s barčicom mojom

Nestašno sitni igraju se vali;

Ah, čini mi se, moj anđele, tako

Da ljubav tvoja srcem mi se šali.

 

 

Zapis o Bosni ( Mak Dizdar )

 

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki

A kto je ta šta je ta da prostiš

Gdje li je ta

Odakle je

Kuda je

Ta Bosna

Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:

Bosna da prostiš jedan zemlja imade

I posna i bosa da prostiš

I hladna i gladna

I k tomu još

Da prostiš

Prkosna

Od

Sna.

 

 

B o s n a (Nedžad Ibrišimović)

 

Bosna, to je jedna dobra zemlja.

Kad plače klobućaju kiseljaci.

Sagni se i pij, niko se ne ljuti.

U Bosni ima jedna tišina.

U tišini jedna njiva.

U toj njivi obeharalo stablo.

Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni.

Bosna ima Bosanaca.

Kad Bosanac liježe na počinak

On polako glavu spušta na zemlju

Da zemlju ne povrijedi.

Bosna ima majku.

Majka se popne na brdo iznad pruge

Pa mahne mašinovođi.

Majka mahne masinovođi, a lokomotiva vrisne.

Bosna ima kuću

U kući živi starica

Njen smjeh je ajet o džennetu.

Skloni obuću kad prelazis Unu, Savu, Drinu

Operi noge u rijekama

Bosna je ćilimom zastrta.

 

 

Bosni ( Enver Čolaković )

 

O Bosno moja, o jado moja, o zemljo moja!

O ti moj kameni i bijedni kršu

s kozama, panjima a mršavim konjima,

čija su leđa oglodali samari,

čije su noge iskrivili sjenari

kad su s planina kroz duboki snijeg

vukli teret težak, sitnom blagu hranu.

O ti moj gladni sušićavi raju

koliba, bunjišta, horoza i jare,

tebe ubijaju. Hoće da te nema

i stide se tebe. Tebe, Bosno majko!

I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač,

bilo prvo Božansko ruho što vidjeh,

i nisu tvoji crni dijamanti

iz Kaknja, Breze, Zenice i Kreke

bili prvi nakit što me zimi kiti -

volim te i plačem, i plačem,

ali ne nad grobom

jer ti mrtva nisi,

nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom,

I nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom.

Bosno moja, moje tugovanje,

Bosno moja - tužno robovanje!

Bosno moja - ti ropkinja nisi,

dok planinom tvojom gorštak hodi,

dok u tebi živi pjesma o slobodi,

dok klokoće mandra u kotlu ijednom,

dok rijeke teku i potoci tvoji,

koji u žuboru, u svom vječnom pjevu

u doline nose pjesmu, koja bodri

i - premda žalosno - ipak pjeva, pjeva,

pjeva našu pjesmu,

pjeva pjesmu Bosne,

pjeva sevdalinku.

Bosno moja, moje tugovanje,...

 

 

Bosna ( Enes Kišević )

 

Ti nisi više san

Ti si suza iz sna

Bossanium moja

Bossnium moja

Bolna mi ne bila.

Ti privjesak ničiji nisi.

Ni čest. Ni prćija.

Bosna si bila.

Bosna ćeš biti.

Bosna bosanska sva.

Osvajača tvojih silnih

Tko više i imena zna?

A ti si i dalje

Bossana moja

Bosna bosanska sva.

Bisseno, Bosseno,

Bosno moja,

Tko te svojatao ne bi

Kad su i voda i ptica

I cvijet

Bivak našli u tebi.

Ginut će za tebe

Bošnjak tvoj

Ma bila pod noktima sva

Da nikada više.

Bolna mi ne budeš

Suzo moja iz sna.

 

 

 

Đerzelezu Ale (Enver Čolaković,16.oktobar 1950.)

 

Osedlaj najbržega ata,

najoštriju sablju opaši,

s majkom halali se brzo

i kreni, Đerzelezu Ale!

Prašinu otresi sa ruha

i čupavu podigni kosu

s očiju umrlih davno,

pa hitro izjaši iz groba

u borbu za opstanak Bosne!

U Džennetu ne miruj više,

ako si mu'min i junak,

majčine ne gledaj suze,

ako si ponosni Bošnjak.

S nebeskih kad modrih visina

snesu te meleki amo

do tvoga zapuštenoga groba,

nek at te već osedlan čeka.

Potegni buzdovan i sablju,

pa jurni kroz prašnjavu Bosnu

i gledaj, i bori se, Ale!

Nek te ne začude gladni,

poniženi, jadni i bosi

Bošnjaci u izlizan jaram

zapregnuti, kada ih spaziš.

Nek te ne začudi, Ale,

što nećes čaršije naći,

ni kule begovske, hane,

ni tople hamame, ni žene

u žaru, il feredži crnoj.

Nek te ne začudi, kada

u džamiji mjesto džemata

pronađeš konje i ovce:

to narodu oteti mal je

kog šejtanu daju u danak.

Ti samo razmahuj sabljom

i jaši kroz prašnjavu Bosnu,

neka te očaj bar vidi

i u tebe nasluti spas.

Kad dušmanin zaišće sablju

buzdovan i s prsa ti toke

i zlatni sahat i saruk

pa čak i kosu sa glave,

nedaj mu, nedaj mu, Ale,

već nastavi kružiti Bosnom.

Kad kao šugavi prosjak

u Džennet se materi vratiš,

reci joj: Ne strahuj majko

za svoga sina junaka,

veći su veći i jači Đerzelezi

danas Bošnjaci i hrabrije

danas se bore

jer žive i prkose vragu

dok smrt mu opaku slute.

 

 

Bosna i Hercegovina - moja domovina (Adla Velagić)

 

Virim kroz prozor otvorene duše i gledam u bezdan.

Tišina vrišti poput glasova vječnih besmrtnika.

Budi moj san. San koji živi kao vječno svjetlo.

San, koji se zove Bosna.

Ona, čiji je život sjedio na ivici otvorenog prozora i gledao smrt u oči.

Život, koji danas treperi u očima neznanih duša jedne domovine.

Moje domovine.

Još jednom ću se sjetiti svega što nam je dala.

Svake noći prosute po nebeskom svodu, svake želje za novim svitanjem.

Neke duše, sretne u vjeri života, ili možda onog što je svima uvijek i bila -jedna vječna ljubav, vječna majka.

Na kraju ću ipak ugledati svoje osjećaje razlivene po papiru i shvatiti da za Bosnu riječi ne postoje.

Svaka je sitna i nevidljiva i ne može obuhvatiti bujicu mojih misli.

Mada vrijedi pokušati. Mada vrijedi voljeti ono neopisivo.

Domovinu.

I onda, kad zatvorim oči vidjet ću njenu bol, ali ću je pustiti da ostane nezaboravna.

Vidjet ću prkos u životu i smrti.

Vidjet ću ono što postoji, ponosno i besmrtno - Bosnu.

 

 

B o s n i

(Povodom uredbe o ukidanju službenog naziva - Bosna)

 

Ubijaju te. Smrtnu ti izrekoše osudu.

Tebe više ne smije biti.

I uspomenu valja čak kriti

na tebe.

O, Bosno moja, o, jado moja, o, zemljo moja,

majko i nano i neno!

Zemljo, ti crna crnice prhka

iz koje niče snijetljivo klasje

i nekad - kad su opake suše

stabljike krhke, žute, polusvele -

namjesto bujnih i zelenih šuma

kukuruza...

O, ti moj kameni i bijedni kršu

s kozama, panjima, mršavim konjima,

čija su leđa oglodali samari,

čije su noge iskrivili sjenari

kad su s planina kroz duboki snijeg

vukli težak teret, sitnom blagu hranu.

O, ti moj gladni sušičavi raju

koliba, bunjišta, horoza i jare,

potoka, što pjesmom svog vječitog toka

neveselu našu sevdalinku poju,

pjevaju poravno, mada nije ravno

ništa u tebi, neg zgurena brda,

povijena leđa i kvrgave šake.

Tebe ubijaju. Hoće, da te nema

i stide se tebe. Tebe, Bosno, majko!...

U tebi nisam ugledao sunca,

tvojom me riječju ne uspava majka

u bešici prostoj kraj ognjišta crna

uz klokot žute na vergili pure...

 

I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač

bilo prvo ruho božansko što vidjeh,

i nisu tvoji crni dijamanti

iz Kaknja, Breze, Zenice il Kreke

bili prvi nakit, što me zimi kiti -

ipak te volim, i plačem, i plačem,

ali ne nad grobom,

jer ti mrtva nisi,

nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom

i nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom,

koja dozvoljava da te tako hule!

Bosno moja, moje tugovanje!

Bosno moja - tužno robovanje!

Bosno moja - ti ropkinja nisi,

dok planinom tvojom gorštak hodi,

dok u tebi živi pjesma o slobodi,

dok klokoće mandra u kotlu ijednom,

dok rijeke teku i potoci tvoji,

koji u žuboru, u svom vječnom pjevu

u doline nose pjesmu, koja bodri

i - premda žalosno - ipak pjeva, pjeva,

pjeva našu pjesmu,

pjeva pjesmu Bosne,

bijene, ponosne,

pjeva sevdalinku:

Bosno moja, moje tugovanje,

Bosno živa, Bosno vječno živa!...

 

 

MOJA I TVOJA DOMOVINA ( Salih Čavkić )

 

U srcu Balkana,

iskovana od planina,

odjevena šumom,

začinjena cvijećem

i mirisom ljiljana i jasmina,

bez ravnica

osim nekoliko kraćih polja

i rječnih dolina, usjeklina,

pećina i mnoštvom potoka

i rijeka koje se na trenutak pojave

iz svojih klisura i dubina,

leži zemlja Bosna i Hercegovina.

Skrnavljena, porušena, pogorena,

hiljade puta prevarena,

vjekovima pljačkana, izrabljivana,

krvlju i suzama natopljena,

zemlja naših djedova, Bosna i Hercegovina

Od Une do Drine, od Save do Neuma

i Jadranskog Mora, prostire se domovina moja.

Iz njedara njenih k'o srčane žile

teču prema jugu i sjeveru rijeke sinje,

Una sa Uncem i Sanom,

sinom i kćerkom svojom,

dijeli Bihać i Bosansku Krupu,

teče prema Bosanskom Novom,

prihvata Sanu,

prema Bosanskoj Dubici obilazi Kozaru,

potomu ravnicom krivuda,uz granicu samu,

i kod Jasenovca sliva se u Savu.

Istočno od Une,

tutnji i vileni,

Vrbas sa Ugrom i Vrbanjom,

Pliva ga plijeni.

Tamo malo dalje u centru samom

ovjekovječena imenom ljepotom i slavom.

Jedno drago ime sa puno ponosa,

kao i kolijevka naša zove se Bosna.

Zenicu i Doboj po sredini djeli

da kod Šamca i Savu oplemeni.

Južno od Bosne, Neretva klisure siječe,

u mjesečevom luku okolo Prenja na jug skreće,

pod Veležom smješka se Mostaru,

ispod Gabele pogled na tvrđavu staru.

Malo dalje nastupa u horu

i svoju vodu predaje Jadranskom moru.

Na istoku poznata svima,

kao lopov granicom tutnji, zovu je Drina.

Iskovana od planina, odjevena šumom,

mirisom ljiljana i jasmina u srcu Balkana,

moja i tvoja Domovina Bosna i Hercegovina.

 


Iz grobova ustaju... (Iz zbirke pjesama "Planeta Sarajevo"od Abdulaha Sidrana)

 

Silaze u grob ko djeca bezazleni,

Bosanski Muslimani.

U progon odlaze,

ko djeca lakovjerni,

Bosanski Muslimani.

U progon, u grob, ko djeca neoprezni,

odlaze, silaze,

Bosanski Muslimani

Pogledaj sad! Iz progona, sa daljina,

iz izgnanstva, sa strašina, vraćaju se -

dobri Bošnjani!

Ozbiljna lica, iz grobova ustaju,

u vjeri čvršći,

dobri Bošnjani.

Jakog srca,iz grobova ustaju,

u duši ljepši,

dobri Bošnjani.

Iz grobova ustaju,

u duhu jači, jači i žešći,

dobri Bošnjani.

Kako ih je, Bože, malo ostalo,

a kolika, Bože, svjetlost pobjede,

sa lica im zrači!

 

DRAGA MOJA BIH (Sabahudin Hadžialić)

 

Nije li

licemjerje

jedno govoriti

drugo

raditi

treće misliti

a četvrto...

četvrto - virtualno implementirati?

Nije li hipokrizija

podržavati

onoga što

ništa drugo ne želi

do ne živjeti sa mnom?

Nije li

glupost zvanična

ideologija

moderne,

dvadeset i prvim stoljećem

omeđene,

drage mi zemlje?

Pitati samo želim.

 

Bosna (Taib Terović)

KAKO ZBORITI BOSNU DANAS

DOK EHO BOLI NEBO DOSEŽE

I KRIK ONIH ŠTO ZNAŠE DA VOLE

 

KAKO ZBORITI BOSNU DANAS

DOK DUŠMANSKA NEMAN PO STOTI PUT

NESTANAK JOJ IŠTE...

 

AKO MENE PITAŠ JA ZNAM

ONO ŠTO JE UTISNUTO U NJENU SRŽ JE INAT

I TAMAN SAV DUNJALUK DA SE SABERE

A NE ONA CEMERNA ŠAKA DUŠMANA

OPET BOSNI DOHAKAO NEBI

JACA JE BOLAN ONA OD SVIH NASILNIKA

 

I JOŠ DA TI KAŽEM

NEPROLAZNA JE

JER ZNA I PAMTI BICE SVOJE...

 

JA SAM BOSNJAK!...
(Izdajici Avdi S Karabegovicu)

 

Ja sam Bošnjak - dican junak:

Vjeran svetom domu svome,

Vjeran slavi svojih djeda

I narodu Bosanskome!

Njegov ponos na mom srcu

Ko amanet sveti stoji;

Ponos koji nigdje ne da, da se Bosnjak lava boji!...

Majka me je Bosnjakinja

Zaklinjala svojim mlijekom,

Za cast ove casne grude,

Da proljevam krvcu r`jekom;

Da joj služim, kosto služi

Rob svojega gospodara,

Da je branim od dusmanskih

Bojnih koplja i handzara!

Na tvoj poziv, evo s`macem

Na mejdan ti stupam smjelo:

U poganoj Tvojoj krvi,

Da trijumfa vezem djelo.

S`Tvojom krvi da sapirem

Crnu ljagu s`roda svoga,

Crnu ljagu - sto j`rodio

Izdajicu prokletoga!

Izdajicu uspomeni

Svojih djela slave stare,

Sto se drzn`o blatnom rukom,

Da svetinje njine tare! - -

Al ` sto rekoh o mejdanu?...

Ne, nikada s`hrgjom takom:

Bosnjak junak bojni mejdan

D`jeli samo sa junakom!

A Ti sakri mrsko lice

Ispred sv`jeta cijeloga:

U podzemlje mracno bjezi,

Izdajico roda svoga!

Jer nad Tobom rodnog neba

Zlatnog sunca placu zrake,

Place jasna mjesecina

I treptanje zvjezde svake,

Place svaki zemni atom,

Na kog Tvoja noga stane;

Svaka travka tebi klice:

Izdajica, nak propane!

Sakri lice izdajico,

Nek ne pljuju ljudi na Te,

A znaj I to: Izdajicu

I pod zemljom klevete prate!...

Daleko je voljena Bosna...

Setom putnika, tugom mornara,

veceras ti dolecem jastukom svojim,

ja te i dalje volim ceznjom svom,

ali kako dalje, kad ona vise nema snagu sna.

Kako dalje godine da brojim,

pisem tvoje ime, pamtim rane jade,

zar da na nekom severu snivam nova proleca,

bez kumova i starih drumova.

Podmetnute grehove, lazima smo menjali,

za sve drugo nerotkinja,

ova dusa samo za bol bila je plodna.

Ti znas ono, sto i mene brine,

to sto nas dele puste daljine.

Daleko si, voljena moja...

Samo mi je da te vidim i rane zaljecim,

da umirim ovaj ludi duh

i ispricam vazduhu za tu sudbu ludu,

pa da suza padne u oranice plodne,

da mi grom ne ubije stari hrast,

sto od njega odoh, a ipak, nemam srecu.

Tako lijepa, a tako daleka,

starija od tuge, starija od mene,

stara kao dugme prevrnutog kaputa,

znaj, u mom srcu, ja cu za te naci puta,

ognjem i macem, mi smo se rastali,

sada samo cujem vapaj za granama- beharli.

 

Kad bih drugom stazom da krenem,

i na tren te zaboravom zarobim,

zasto svaki put do tebe vodi,

kazi mi.

Stani na put mojoj tuzi,

ti mozes, ti to znas,

moj je voz na tvojoj pruzi.

Kako zagristi jabuku sevdaha,

nas se biser u tudjini gubi,

kako brate, da ti kazem:

Daleko je Bosna.

Ti su tu gde jesi,

blizu mi Bog, daleko zapad,

neko novo vreme po tvojim ranama baca soli,

ti sanjaj- da ti niko ne zabrani,

ti voli- da ne budes zaboravljen.

Ode nema sadrvana,

ovo zlato na suncu ne sija,

tesko ces ovde taci oblake.

Da mi krila nisu slomljena,

davno bi do tebe dusa doletela.

 

Cutim, varam zivot bez tebe,

sto mi nisi noci ove, da ozivim svoje snove,

jer, samo se Bosanac smeje i kad mu se place,

jer, samo smo mi jednomu zivotu voleli.

Pusti da vetar nosi travu pokosene mladosti,

ne boli ta laz sto je sama,

boli ta laz sto ne znam sta je istina.

Pusti izvor da poplavi livadu vecnog proleca,

javu da povredi san, noc da ugasi dan,

pusti tugu da bude ono sto je dosad bila.

Gde se dedose sve te zvezdice,

sto su nekad zlatnim koncem

put do tvojih gora tkale.

 

Kazu da su moja lutanja tragovi i senke

svih mojih cekanja,

da rodjenje biva pod tvojim nebom,

i da je smrt precica do tvojih tvrdjava.

Kakva je to ceznja bez cekanja,

kakav je to izvor

kad ne piju vodu ni jelen ni kosuta.

 

Ukralo mi te jedno vreme,

a ja sam odsjaju tuge ukrao sjaj i

njime te beskrajno zavoleo,

ova noc ima melodiju tvog sevdaha,

koga skrivas pod jorganom vremena,

i onu staru, tuznu, balkansku i vecno prokletu-

juznjacku utehu.

 

Oprosti mi tamo gde drugi lazu, i kad o meni istinu kazu,

na mom licu nisu uvek pravi znaci,

oprosti mesto gde sam trazio nadu,

gde sve moje suze i tvoja tuga u jednu casu staju.

Oprosti, ako ne umem da volim,

ako te silno ljube tvoji sinovi i ako to boli.

Zeljo bolom otrovana,

kako sa sudbinom da te pomirim,

nije to od vina, nit' je rana jesen kriva,

nije to do proleca, boljka od svih najveca,

sto su meni sva svanuca, k'o dvorista bez kuca.

 

Tvoje je da me ne vidis setnog,

da me pamtis kao dobrog starca,

tvoje je da ne znas sta se sa mnom zbiva

i da znas da ti za to nisi kriva.

Proslosti moja, suze sama pijes,

sladji je tvoj pelin od svake buducnosti,

dolazim, drustvo da ti pravim,

jer kad nisam sa tobom, jabuko sevdaha,

bolje drustvo i ne treba.

 

Veceras te kradem od ljudi i vremena,

dosta su strepela nadanja,

k'o da ih umornim vodama brodovi nose,

celi svet smo obisli, nigde otisli,

jer, samo jedno mesto na svetu, zove se Bosna.

Tamo gde dusa cergara godine broji,

i neki oblak sutnje sudbine kroji,

zivi se neki novi zivot, sto nam sve fildzane odli.

To je tezi put do raja,

stalno kreces iz pepela,

jer je ova sudba tako htela,

do kraja- bez raja.

Vreme je ucinilo svoje,

stare boljke zive su,

tu i tamo tinjaju,

tek da me na bol podsete.

Za sva vremena: prosla i buduca,

Bosna: jedna, jedina,

Bosna: lepa, gizdava.

Tu su tvoji sinovi, iako ih ne vidis,

gde u ovim vremenima gnezdo da svijaju,

kad su ona prolazna,

a ti im osta jedna, jedina.

 

Daleko je Bosna, il' mi se to cini?

Samo srce zna da odredi granice,

i postavi nove stanice,

tek, veceras, ti si njemu gost,

za neka nova jutra

sacuvaj mi mesto tu:

gde se ljube Drina i Semerija,

gde Krajina miluje krajnji Zapad,

gde Tuzla i Zenica sire ruke svima

tamo gde je Sarajevo, puno sevdaha.

A, dobro znam, sutra ce mi mnogo toga trebati:

oklop tvoje ljubavi od zivota da me brani,

tamo gde me muci jezik strani,

i gde BOLAN- BA, odzvonjava u usima,

prinzacu sebi- daleko si, voljena moja,

ti, jabuko, prkosna od sna,

Daleko je voljena Bosna...

 

 

Himna BiH naroda

 

Kuda to bh narod ide?

Kuda to narod ide!

A prije je narod sve pozlatio što je pozlatiti mogao.

Sad narod, ako nekad i ne blati nece ni pozlatiti.

Kuda li se vinuše slobodarski umovi?

Ko ih rastjera pa traga ne ostaviše?

Ne zaplamtiše

Glupost ne sagoriše

Ne bole, ne prže nas rijeci naših Velikih

Nije bilo mimara, ni zmajeva bosanskih,

nije bilo uskoka ni orlova nepokorenih.

Krik izdaje se lomi o zidove koje sagradismo.

Na jarbolima tude zastave vijore

Na prsa ugravirali tude grbove

Svojim zovemo šta nikad naše ne bijaše

Sebe tražimo gdje nas niko ne zvaše

Ne cujemo vapaj Kotromana niti Kulin Bana.

Ne vidimo ni stecaka niti povelja

u amanet nam ostavljenih

da se ponosimo od vjekova za vjekova

 

Kuda sad narod ide?

Raspojasan u džematlijskim prnjama

po svijetu dokazujemo: pamtimo sve

al' zaboravljamo sebe

Mi bi sve, ali više ništa nismo.

Odvojeni od matere bludni i izgubljeni

skacemo u provalije zavedenih

mi bosanski sirotani

jezika ni prava ni kriva

puta ni ispravna ni neispravna

Stidni sebe, prošlosti i porijekla

Zaogrnuli se nostalgijom i prekrili je tudinom;

laž se lažju obgrlila.

Ðikamo uz sevdah, a sevdaha nemamo

Govorimo a govor ne razumijemo

što dadosmo obecajemo

šta ponesosmo gubimo

Pogasile nam se luci a druge ne palimo

Milo nam u mraku da nam se golotinje ne vide

u rodnu kraju pusti nam pragovi

u pecalbi hladni nam domovi

 

Pustimo suzu što vec u oku presahne

Stisnemo šaku gnjevnu koja se ne podigne

Tudinske ruke osudujemo al' svoje za njima pružamo

Od tudina milostinju prosimo,

a rodenom udijeliti ne umijemo

sirotana ne hranimo, beskucniku konaka ne damo

al' sebe u pjesmama merhametom krasimo

Placamo žuljavim rukama polunagu pjevacicu

svoj ugled trpamo u novcanicu

i bližnjem svom imanje mjerimo

zlurado se radujemo...

Mehlem nam na jeziku kad Bosnu pominjemo

al' u srcu nam cuci licemjer.

Cekamo da oživi nam u djeci duh vjekovni

a vidimo da je djeci stran i ovaj naš tren

Djeca nam jezika ne poznaju a mi ga uprljasmo

Krivicemo djecu za ono šta mi skrivismo.

Zar roditelj ne pokazuje puta?

Mi ga i ne pokazujemo; ni roditelji pravi nismo.

rodenoj djeci sebe zgadismo,

a zgadicemo im i sve što je narod vjekovima zlatio,

a mi prosuli, zgazili, pljunuli.

Ratovi ne slomiše Bosnu

nego joj djeca zavadena, zabludjela

Sad cemo okoncati naša bivstvovanja

er smo digli ruku na sebe

Cini nam se da smo živi i u prsa busamo se

Deremo se da nas cuju ponosne:

I ovo je narod preživio! Bice nas, bice Bosne!

Dabome, Bosne je bilo i bice

A mi koliko god urlali, vec sada nas nije

zamukli smo vec odavno

Samo to još ne znamo...

samo to ne znamo...

poema Karmen Medija Velagic

 

BANJALUČKA ELEGIJA

 

Ne drijemaju pred džamijom starci

nad prazninom ispitih fildžana.

Fesovi su uveli ko ruže

bez vode sa bistra šedrvana.

Sahat-kula ne javlja sabaha,

a la turka više ne izbija.

Razbili su dragulj cijele Bosne

što se zove - vitka Ferhadija.

Srušili su ljepoticu bijelu,

ponizili nedužnu ljepotu,

al' ne mogu uništiti Boga,

naše srce i vječnu dobrotu.

Još u srcu Ferhadija živi

i svaki joj isklesani kamen,

spomen na nju još ustrajno gori

kao bijeli banjalučki plamen.

Kada padnu rušitelji Boga,

ispružite svoje moćne ruke

i gradite novu Ferhadiju

usred naše lijepe Banjaluke.

Uskoro će zablistat sloboda,

na istoku rudi zora rana.

Zasučite, Hrvati, rukave,

treba dizat zdanje samostana.

Kroz bezistan tužnih uspomena

bradat čovjek drhteći koraca,

pade sila, a njezina sjena

obilazi preko pustog placa.

Anto Ćosić, Banja Luka

 

 

Bosno moja

 

Eh, rodena moja! U obzorju ranog sabaha ja vidim beskrajne , daleke

sjene tvoje plemenite i dobrotom ispunjene duše.Kao da uz pritajeni šum

plahovitih rijeka cujem otkucaje saza , zvuk harmonike i neobicno lijepu

pjesmu cobanina.

Ti jedna i jedina! Ovjencana dovama sa šerijetskih vjencanja , probudena

ezanom vještog mujezina , uspavana ilahijama , kasidama i snažnim HU

sa derviških zikira . Krvare ti rane , Bosno moja. Ali svejedno mlada si i

rumena kao nevjesta ispod duvaka i skrivaš ljepotu u njedrima . Jer,

svaku ranu ti cjeliva i lijeci ljepotica bosih nogu i rosom umivenih obraza,

odrasla u tvome narucju , zadojena bistrim vrelom iz tvojih njedara ,

stamena kao kamen bosanski. Svaka od njih je pjesnikinja Umihana što

sevdahom svoga srca mami i pritajeno priziva uzdahe zaljubljene

mladosti.

Dušmani su te izranili , najrođenija , oskrnavili kulturnu baštinu staru

stoljecima , uništili ognjišta i iz toplih gnijezda rastjerali uplašene ptice.

koji se rasprhutaše po cijelom svijetu , ali je tvoje dostojanstvo ostalo

cvrsto kao Ajvaz-Dedina pecina .

Nisu mogli u tebi uništiti Safvet-bega Bašagica , Ilhamiju, Maka Dizdara,

Musu Cazima Catica, Hasana Kjafiju Prušcaka, Gazi Husrev-bega i

mnoštvo heroja koji su perom ucinili da budeš neuništiva i vjecna .

Ali si i izrodila , odnjihala i bošnjačkim duhom zadojila sokole koji se

puškom brane.Hrabro gazije , Đerzeleze, Gradaščeviće, naucila si da na

svoj toprak dušmaninu ni blizu ne daju prici , i da se pored puške brane

tekbirom , dovom i ajetima iz Kur'ana.

Od zvuka "Allahuekber" srce bošnjacko zastrepi , pa se cini, domovino

moja, da se šuma pokrene , a rijeke zapale cudnom vatrom iz tvojih grudi

i u trenu bude što biti ne može.

Natopljena si jetimskim suzama , prekrivena šehidskim mezarima ,

napunjena jecajima ožalošcenih majki , uzdasima hudovica ,ali sa suzama

orošenog jastuka podižeš glavu i prkosno pozivaš u borbu protiv katila i

cafira, pa gazijama daješ novu snagu.

Porušiše ti bezbroj džamija , mnogo objekata u kojima je ležala

pohranjena tvoja dragocijena prošlost ali još dugo ce se ispod ruševina

Aladže džamije cuti ezani i dušmanima uvlaciti strah u kosti !

Dabogda nikad sna ne imali !

Progonio ih zauvijek nemušti plac maksuma , vriska i suze silovanih žena ,

iscrpljena , avetinjska lica logoraša !

I po danu i po noci im se prividale duge kolone zbjegova , muhadžerska

tuga ih do smrti pratila !

Kako su mogli , tebe tako pitomu , krhku i nježnu raniti u dušu iz koje je

uvijek zracio merhamet , ljubav i toplina , kako su mogli onako prljavi

dotaci nevine grudi pune života i mladosti ?

Jer nigdje kao iznad tvojih obronaka Sunce nije imalo tako zlatnožutu boju

, nigdje kao u sniježnim nanosima Jahorine i Bjelašnice snijeg nije imao

toliko bjeline i cistote .

Zar igdje na svijetu behar tako raskošno prosipa miris kao po širokoj avliji

bosanskoj?

Zar su igdje ljeta toplija , a jeseni rodnije ?

Zato te volim, rodena moja !

Ja i ti smo jedno , jer u mome bicu kuca tvoj damar, a da bi te neko volio

mora taj damar osjetiti .

Tvoj sevdah protice mojim venama !

Kada te zovnem , a eho moga glasa probudi polja, planine i rijeke, ti me

privineš na grudi i cvrsto stisneš, pa mi tvoj zagrljaj dode kao mehlem na

otvorenu ranu .

Ja volim tvoje sabahe i sumrake , kad sa obližnjih brda zaoru tekbiri i

salavati kao u noci Leilei-kadr, a moje srce nemirno i usplahireno hoce iz

grudi iskociti da ti kaže da ljubav prema tebi nikada nece presušiti .

Djedovi moji su trcali po tvojim mirisnim livadama , rasli i saburom iz

tvoje utrobe celicili bošnjaci duh.

Babovina si moja , pa danas kada pohodim kabure svojih predaka iznad

mezarja lebdi isti onaj duh bošnjaštva i uliva mi snagu vecu od mene

samog.Volim tvoje bašce i avlije okicene Ramazanskim sehurima i

iftarima , Bajramima , kurbanima i Hidžretskim godinama kad uz otkucaje

saza starog sazlije tijelo obuzme dert, pa se čini da duša na trenutak

otputuje do oblaka.

Zato u akšame kad ezani jedan iza drugog počnu pozivati na namaz u

svojoj žili kucavici osjetim isti onaj treptaj koji kaže:

 

"Ovo je Bosna, a ja sam Bošnjak!"

Najrodenija moja!

 

 

web portal camo.ch