TEORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI

Kao i u primjeru drugih nacionalnih knjizevnosti, bosnjacka knjizevnost se takodjer odvija u dva glavna toka, koje cine a) usmena knjizevnost, na jednoj i b) pisana knjizevnost, na drugoj strani.

a) Uobicajeno je da se usmena knjizevnost razmatra izvan dijahronijske razdiobe, tj. zanrovski
(lirska pjesma, balada, epska pjesma, usmena predaja i sl.).

b) Primjeru pisane knjizevnosti uobicajen pristup posredstvom dijahronijske podjele (npr. srednjovjekovno, osmansko, austrougarsko, razdoblje izmedju dva svjetska rata i sl.), a onda se u okviru svakog izdvojenog razdoblja dalje vrsi zanrovska podjela razlicitih vrsta lirske pjesme, dramskih te proznih oblika (roman, pripovijest, pripovijetka, kratka prica i sl.).

USMENA KNJIZEVNOST

Bosnjacka usmena knjizevnost zabiljezena je u raznolikim i razudjenim oblicima, u rasponu od najkracih (poslovica, zagonetka, pitalica i sl.) do najduzih (epovi i od preko dvanaest hiljada stihova). Kao cjelina, bosnjacka usmena knjizevnost se moze dalje dijeliti na onu koja je oblikovana stihom, na jednoj, te onu u prozi, na drugoj strani.

Prvu skupinu djela oblikovanih stihom cine razlicite vrste lirske pjesme, drugu balade i romanse, a trecu bosnjacka epika.

Bosnjacka usmena knjizevnost u prozi moze se podijeliti na: price o zivotinjama, bajke, novelisticke, saljive i druge price sa izrazitim crtama fabuliranja, na jednoj, te legende, predaje i anegdote te druge kratke prozne oblike u kojima fabula nije razvijena (npr. poslovica i vic), na drugoj strani.