Decenija nakon pocetka rata u Sarajevu ocima zapadnih analiticara
 

Tragedija koja ce nas zauvijek progoniti

Trebalo je tri godine i 200.000 mrtvih da se odustane od zapadne politike izolacije konflikta i prihvati vojna intervencija * Sta je rekao Kofi Anan.

Rat koji je u aprilu prije deset godina izbio u BiH bio je lekcija za SAD i evropske saveznike kako da oblikuju svoje napore u razrjesavanju konflikta na Kosovu, Afganistanu i vjerovatnom skorasnjem Iraku, kaze se na pocetku analize koju objavljuje jucerasnji "Fajnensl tajms" na svojoj web-stranici.

Iako zakasnjela i mucna, americka odluka iz 1995. godine da angazira svoju vojnu moc i politicki prestiz kako bi se angazirala promijenila je pravila ogranicenih stranih (vojnih) intervencija.

Nehumana politika

Trebalo je tri godine i vise od 200.000 mrtvih da se odustane od zapadne politike izolacije konflikta i prihvati vojna intervencija. Time je konacno dokazano da se "kada dovoljan broj ljudi zaplace" nesto i poduzima. Da li je takva politika "humana", kako njeni pobornici tvrde, veliko je pitanje.

Nakon BiH, vojnim intervencijama konflikti su zaustavljeni u Sijera Leoneu i na Istocnom Timoru, ali ne i u Ceceniji, Alziru, a da Bliski Istok ne spominjemo.

Godina 1995. oznacila je kraj principu "neinterveniranja u stvari suverenih drzava". To je uradeno bombardiranjem pozicija bosanskih Srba koje je izvedeno hiruskom preciznoscu. Prednost je data ljudskim pravima, cime su SAD dobile novu moc kao jedina svjetska sila.

Vasington je morao prevladati uvjerenje da je bolje ne mijesati se, a Evropa priznati da joj jos treba vodeca americka uloga. Cak i u njenom vlastitom dvoristu. Rusija se morala odreci starih navika iz perioda hladnog rata.

Na BiH je potvrdeno da samo Amerika ima prestiznu vojnu moc kojom je naprosto zbrisala ranije price o riziku "obaveznog ratovanja" u kome se racuna na slabe i neorganizirane saveznike. Istovremeno, na BiH je pokazana i potreba SAD da za akcije ima multilateralnu podrsku.

Intervencija u BiH pogonsko gorivo dobila je nakon stravicnih scena pokolja koji se mogao pratiti putem satelitskih kanala 24 sata na dan. Ona je dodatno ohrabrivana zavrtanjem ruku Zapada.

- Ta nevidena svirepost sokirala je vecinu Evropljana i Amerikanaca. Niko to nije mogao svariti. Intervencija je bila neminovna - pise Ricard Holbruk, mirovni posrednik za Balkan.

Njegovi napori na postizanju mira bili su zakasnjela intervencija u ispravljanju ranijih gresaka.

Teske greske

Koliko su teske i dalekosezne te greske najbolje se vidi kroz izjavu Vorena Cimermana, americkog ambasadora u nekadasnjoj Jugoslaviji, 1991. godine da SAD nece intervenirati u tom konfliktu jer "u toj tuci ne ucestvuje i nas pas".

Evropljani su odmah potom povjerovali da u tim ratovima, posebno bosanskom, nece biti puno krvi.

Cimerman ce kasnije priznati da je to bila "nasa najveca greska u cijeloj jugoslavenskoj krizi. Takva se lekcija vise nikada ne smije zaboraviti niti ponoviti".

U medjuvremenu desila se Srebrenica, najveci zlocin nakon Drugog svjetskog rata. Kofi Anan, generalni sekretar Ujedinjenih naroda, kazao je da je to "tragedija koja ce nas zauvijek progoniti" te da su UN tada bile slijepe i nemocne da prepoznaju svu silinu zla sa kojim se suocavamo.

S. N.