Stvaranje hrvatske drzave

Franjo Tudjman je uvjeren da su dobivene bitne povijesne bitke za Hrvatsku. Povijest ce zauvijek pamtiti da je upravo pod njegovim vodstvom i vodstvom stranke koju je osnovao, hrvatski narod prvi put, nakon dugih devet stoljeca, uspostavio samostalnu i suverenu hrvatsku drzavu.

Uspostavu i odbranu Hrvatske, Franjo Tudjman smatra dijelom programa Hrvatske demokratske zajednice, njezina vodstva, svega clanstva i vecine hrvatskog naroda. Sa cime je krenuo u pobjedu? "S vjerom u hrvatski narod, ujedinjavanjem domovinske i iseljene Hrvatske, jedinstvom one zavadene Hrvatske koja je jos u Drugom svjetskom ratu ratovala jedna protiv druge pod tudjim zastavama ili, pod hrvatskim zastavama, ali opet jedna protiv druge. Samo s takvim jedinstvom svih krajeva, svih staleza i domovinske i iseljene Hrvatske, mogli smo uspostaviti samostalnu i demokratsku nezavisnu hrvatsku drzavu, mogli smo stvoriti oruzanu silu koja je, evo, ovih dana oslobodila do kraja sve sredisnje hrvatske krajeve, koja je oslobodila Knin, taj stari hrvatski kraljevski grad u kome je stolovao kralj Zvonimir, u kojem je bilo sijelo i hrvatskog biskupa kad se Hrvatska biskupija protezala sve do Drave".

Temelji politickoga programa dr. Franje Tudjmana

Franjo Tudjman nije zaboravio da je sama najava HDZ-a docekana iz unitaristicko-hegemonistickih i dogmatskih redova kao obnova "neoustaske" ili u najmanju ruku "separatisticko-nacionalisticke" organizacije koju treba satrti "svim sredstvima kao veleizdaju". Pokusavali su nas sprijeciti i "osobnim redarstveno-sudskim groznjama", govori Franjo Tudjman. Svoj je program i politiku gradio - osim na opcim demokratskim nacelima suvremene civilizacije - na tri bitne sastavnice i odrednice novije hrvatske povijesti: "na onoj starcevicanskoga hrvatskog povijesnog drzavnog prava, uoblicenog u slobodarskim idejama velike Francuske revolucije. Pa na radicevskom opcecovjecanskom republikanizmu, koji je drzavotvorno hrvatstvo prenio u najsire pucke slojeve. I napokon, na onoj pozitivnoj jezgri iz tradicija hrvatske ljevice sto je proklamirala pravo hrvatskoga naroda na samoodredenje koje je sadrzano i u nacelima AVNOJ-a i zavnohovske Hrvatske, a bilo je sputano jednostranackim centralizmom i utopijom komunistickoga drustva". Na Drugom opcem saboru HDZ-a Franjo Tudjman je naglasavao da su sastavnice takvih polazista odigrale vaznu ulogu u novijoj hrvatskoj povijesti, ali da nijedna nije do kraja ispunila svoje ciljeve. "I to, koliko zbog objektivnih okolnosti, toliko i zbog programskih i subjektivnih manjkavosti i jednostranosti. Drzimo da u sadasnje doba ciljeve hrvatske politike moze ispuniti samo program koji bi sazimljujuci sva njihova pozitivna iskustva bio kadar odgovoriti na sve izazove novih promijenjenih okolnosti, odbacujuci sve zablude i dogmatske i stekliske ogranicenosti iz bitnih sastavnica hrvatskih povijesnih subjekata".

Franjo Tudjman je puno puta ponovio da je HDZ "opcehrvatska i opcenarodna stranka, nastala u posljednjem desetljecu XX. stoljeca, kao najizvorniji izraz stoljetne teznje hrvatskoga naroda za ostvarenjem svoje slobode i samostalnosti".

Protiv versailleskoga poretka

"Uvidjeli smo da su se sa stvaranjem samostalne i nezavisne, suverene i demokratske hrvatske drzave tesko mirile one medjunarodne silnice koje su u ocuvanju starog versailleskog, i u zamisli novog poretka u ovom dijelu Europe i svijeta, imale druge planove, a u te planove tesko se uklapala ideja, a pogotovo stvarnost suverene i samostalne hrvatske drzave". Tu prosudbu Franjo Tudjman razvitak dogadaja nije osporio. Franjo Tudjman je bio vrlo ponosan sto "smo stvorili obrambene snage na cudenje i zadivljenje i nasih ljudi, a osobito stranoga svijeta. Stvorili smo takvu hrvatsku oruzanu silu kojom smo mogli poci u takve pothvate kao sto su 'Bljesak', 'Oluja', pa i u maestralno oslobadanje velikih podrucja u Bosni i Hercegovini".

Odlucnost i razboritost

Do hrvatske narodne odlucnosti u uspostavi i obrani vlastite drzave Franjo Tudjmanu je posebno stalo. "Da bismo to mogli postici, sto je bilo bitno ne samo za oslobodenje okupiranih podrucja, negoli i buducnosti hrvatske drzave, trebalo je biti skrajnje razborit, odlucno raditi i na diplomatskom podrucju, ali isto tako i spremati oruzanu silu i izabrati pravi moment, i zbog politickih i vojnih odnosa da bismo to postigli kako smo postigli. I najobicnije su besmislice kad, i nakon svega sto smo postigli, neki mudraci govore da smo to trebali prije, 1990., 1991., i tako dalje, i tako dalje. Nasa politika i u diplomatsko-politickim, i u vojnim krugovima, naisla je, kao sto rekoh, na cudenje, ali i na divljenje, i jos uvijek nisu nasli pravog odgovora kako smo to mogli postici".

Srz programa pomirbe

Sto je, zapravo, u srzi pomirbe koju zagovara Franjo Tudjman? "Nas program pomirbe zavadjenog hrvatstva bio je, i jest, izlaz iz svih povijesnih nedaca i poteskoca, koje nam je donio i geopoliticki polozaj i medjunarodne silnice, ali i unutrasnja zavadenost. S programom pomirbe zavadjenog u Drugom svjetskom ratu - i poslije njega, sve do nasih dana - medusobno zaracenog i nepomirljivog hrvatstva sprijecili smo medusobno razracunavanje izmedju domobrana i partizana, ustasa i komunista. Da je do njega doslo, izravno bi bio ugrozen i sam opstanak hrvatskoga naroda. S takvim programom pomirbe zavadjenog hrvatstva, htjeli smo sprijeciti, takodjer, i osvetnicko razracunavanje izmedju vecinskog hrvatskog i manjinskog srpskog pucanstva. Medjutim, pobornici srpskog hegemonizma odbili su to i postali sredstvo jugosrpske agresije. Kako i danas vidimo, vrijeme nam je i u tome dalo za pravo."

Samosvijest i nepokolebljivost hrvatskoga naroda

Tudjman cesto istice ulogu samosvijesti hrvatskoga naroda: "Uspjeli smo zato sto smo podigli samosvijest i odlucnost hrvatskih ljudi i hrvatskoga naroda. Rekli smo da mozemo ostvariti hrvatsku slobodu i drzavu, ako imamo vecinu, ako budemo odlucni, i ako se ne budemo dali kolebati i obmanjivati. Uspjeli smo zato sto smo ispravno prosudili da je prijelomni povijesni trenutak povoljan za ostvarenje najvecih hrvatskih ciljeva. Znali smo izvuci zakljucke iz iskustava svih prethodnika, koji su bili na celu politike hrvatskog naroda, koji su - i s najboljim namjerama - pogresno sudili i pogresne odluke donosili.

Ocuvati jedinstvo HDZ-a

"Valja ocuvati jedinstvo Hrvatske demokratske zajednice i vecine hrvatskoga naroda. Ne radi vlasti HDZ-a, jer i kad sam pokrenuo stvaranje HDZ-a, nije mi bilo ni do kakve stranacke vlasti, nego mi je bilo do sudbine hrvatskoga naroda. Do toga da hrvatski narod, kao jedan od najstarijih europskih naroda konacno postane subjekt u vlastitoj zemlji i u medjunarodnom zivotu."

Odlucnost citavog hrvatskog naroda

Odlucnosti, pomirbi i samosvijesti, Predsjednik dodaje svijest o odlucujucem povijesnom trenutku. "Prema tome, pobijedili smo zato sto je citav hrvatski narod spoznao da je ovo povijesni trenutak koji se ne smije ispustiti. Stoga su se u punoj svijesti, svi stalezi, svi slojevi, samoinicijativno javljali i organizirali u obranu svoje domovine. I gotovo sva inteligencija, osim sacice prodanih dusa i kojekakvih prislusnika, u okviru raznih institucija, pa i sveucilista, spontano je trazila putove kako doci do vlastita oruzja, kako se organizirati u borbi protiv tehnicki daleko nadmocnijeg protivnika. A bilo je sveucilisnih profesora, znanstvenika koji su se javili kao dobrovoljci za vrlo slozene i posebne ratne zadace. To je razlog nase pobjede, unatoc tome sto smo tehnicki bili u iznimno teskom polozaju."

Sto donosi globalizacija?

Franjo Tudjman je cesto i u svojim povijesno-filozofskim tekstovima i u svojim politickim govorima raspravljao o polozaju hrvatskoga naroda u odnosu na razne univerzalizme i globalizaciju danasnjega svijeta, pitajuci se "je li taj i takav svijet postao bitno uskladeniji nego sto je bio jucer? Jest, svijet je dozivio goleme promjene i u duhovno-politickoj i u tehnolosko-civilizacijskoj sferi. Ali i u okviru globalne integracije i regionalnih integracija, ne samo da i dalje postoje mnoge stare suprotnosti, stari zasebni interesi, malo ili znatno pritajeni, nego se javljaju i novi. Stare suprotnosti, stare medjunarodne silnice nisu isceznule, a zakonitoscu povijesnoga kretanja za uspostavu ili nove hegemonije ili nove ravnoteze u regionalnim ili svjetskim prilikama, javljaju se i nove ideje, i nove sile i silnice, pa i velesile."

Vaznost spoznaje o svijetu u kojem zivimo

Trazio je da se ne izabire nikakvo jednostrano opredjeljenje, nego da se traze prijatelji i saveznici "u tim i takvim okolnostima, u tom i takvom svijetu, i u toj i takvoj Europi, kakvi jesu, jer drugih nema. Imajuci uvijek pred ocima unutarnju i medjunarodnu realnost u zastiti bitnih interesa naroda i drzave, moramo polaziti od spoznaje da nema toga naroda, ukljucujuci i najvece, i one imperijalne, koji je u jednom razdoblju ostvario sve svoje nacionalne ciljeve."

Prvi rat u kome su se Hrvati borili pod svojim vrhovnim zapovjednistvom

Predsjednik je isticao da je Domovinski rat bio prvi rat u kome Hrvati nisu jedni protiv drugih, na suprotnim stranama. "Prvi rat u kojem su se borili pod svojim vrhovnim vodstvom i zapovjednistvom. Zbog toga smo uspjeli i doveli do toga da je u samom ratu izrasla Hrvatska vojska, koja je pod kontrolu hrvatske oruzane sile, na kopnu, u zraku i na moru, stavila najveci teritorij za koji znamo u hrvatskoj povijesti." Pod vodstvom Franje Tudjmana, hrvatski je narod ostvario "povijesne pobjede u svim politickim, vojnim i diplomatskim bitkama, na tegobnom putu izbavljenja hrvatskog naroda iz jugoslavenskog i komunistickog jarma". S ponosom je isticao da smo uspostavili "i u Domovinskom ratu obranili, suverenu i nezavisnu, demokratsku i slobodnu drzavu Hrvatsku. Ustrojili smo drzavnu vlast i njezin pravni poredak. Uspjeli smo, jer smo se u pravom trenutku usudili djelovati i ciniti ono sto drugi nisu, jer smo htjeli, znali i mogli".

Uklanjati kompleks nevjerice u vlastiti narod

Prvi se hrvatski predsjednik pribojavao sijanja nevjerice i potkapanja samosvijesti hrvatskoga naroda. "U tom okviru pred svima nama je zadaca da uklanjamo iz duhovnog bica hrvatskog naroda kompleks nevjerice u vlastiti narod, u vlastite snage. Bio je to glavni problem i u stvaranju demokratskog poretka i ostvarenju danasnje Hrvatske, pa i u vodenju ovoga obrambenog rata. Mnogi su mislili, ne samo zbog svojih uskih gledanja i zbog toga negativnog nasljeda, da toboze hrvatski narod i nema mogucnosti za vlastitu drzavu. Potpali su pod utjecaj najvecih svjetskih i diplomatskih vojnickih strategija koji su govorili da Hrvatska nema izgleda da se odrzi u ovom ratu protiv jugokomunisticke armije, koja je bila najmocnija, tehnicki najopremljenija armija u Europi poslije sovjetske. Ta nevjerica i to da Hrvatska mora biti s nekim uvijek povezana, tih ostataka jugoslavenskih zabluda, moglo se naci i u nasim skolskim udzbenicima, a odrazava se ta nevjerica i u danasnjoj publicistici, i u mnogo cemu."

U kakvim se medjunarodnim odnosima nalazi Hrvatska?

Franjo Tudjman je predobro znao u kakvu svijetu zivimo i u kojim okolnostima se stvarala i branila demokratska Hrvatska. "Svjedoci smo, medjutim, neprestanih promjena u suvremenom svijetu. Prisutne su razlicite osnove za uredenje svjetskog poretka, od onih za sve zemlje prihvatljivih do onih posve neprihvatljivih planova ideja i teorija, pa i imperijalnih prohtjeva za svjetskom ili regionalnom hegemonijom. Hrvatska se u medjunarodnim odnosima neprestano nalazi u svojevrsnom skripcu. Stoga moramo biti svjesni u kakvom svijetu i vremenu zivimo. Svoje smo snage usmjerili na podizanje duhovnog jedinstva naroda te svijesti o potrebi jedinstva u zastupanju nacionalno-drzavnih interesa pred svijetom, koliko zbog nejedinstva glavnih politickih subjekata, toliko zbog pogresnih prosudbi medjunarodnih silnica i kretanja."

Pobjeda nad komunistima i koalicijom

Prvim opcim saborom 24. i 25. februara 1990., stranka koju je osnovao Franjo Tudjman navijestila je "nacionalnodemokratski preporod u nase doba, pomirbom ideolosko-politicki i ratom podijeljenog i zavadjenog hrvatstva u Domovini i u svijetu. Izvojstivsi pobjedu na prvim slobodnim visestranackim izborima 22. aprila i 6. maja 1990. nad vladajucim Savezom komunista i koalicijom oporbenih stranaka HDZ je postao vecinskom i glavnom politickom strankom Hrvatske u uzburkanom prijelaznom periodu". Na temelju parlamentarne pobjede, drzavnu vlast je stranka Franje Tudjmana preuzela 30. maja 1990., a s time i "glavnu odgovornost za buduci razvitak i sudbinu demokratske Hrvatske", kako je on znao reci. "Pripremila je donosenje i proglasenje novoga demokratskog Ustava Republike Hrvatske 22. decembra 1990. HDZ je predlozio provedbu referenduma 19. maja 1991. kojim se hrvatski narod izjasnio za drzavnu samostalnost kako u odnosu na SFRJ, s kojom je i demokratska Hrvatska bila ustavno vezana, tako i u odnosu na svijet koji je zelio ocuvati Jugoslaviju u postojecem versailleskom, medjunarodnom poretku."

Potpuna uvjerenost u vlastite postavke

Najvazniji povijesno filozofski uvidi dr. Franje Tudjmana, izneseni u razlicitim razdobljima njegova misaonog razvitka, pokazuju veliku uvjerenost u vlastite postavke i njihovu potpunu uoblicenost znatno prije artikulacije konacnoga pobjednickog politickog programa. Prisjetimo se da je u prvoj svojoj knjizi "Rat protiv rata", Franjo Tudjman napisao kako je za uspjesno vodenje narodnoga rata bitna pretpostavka "odvaznost dosljednih i nepokolebljivih odluka u smislu oslona i vjere u snage vlastitoga naroda". Godine 1995. objavio je knjigu, naslovljenu opet tako da je njezin naziv ujedno naputak i zakljucak o sredisnjem elementu politickog programa dr. Franje Tudjmana - "S vjerom u samostalnu Hrvatsku".

Sudbina hrvatskog covjeka u neslobodi

Kako mogu gledati na povijest kao na proslost, parafrazira Franjo Tudjman neciji upit i dodaje tomu rijeci o vlastitom iskustvu: "A evo i moga osobnog svjedocanstva, kako se oblikuje povijesna svijest i kako zivi proslost pripadnika jednoga europskog naroda: Prvo moje sjecanje iz zivota jest da mi je otac u zatvoru (zbog hrvatstva), a bilo mi je tada tri godine; od svoje sedme godine pamtim: iz zivota - teror monarho-fasisticke karadordevicevske diktature, pod kojom su nam kaznjavali i majke samo zbog domovinske rijeci, a iz skole - velicanje takvog 'jedinstva' i omrazenih progonitelja kao 'osloboditelja'; u bespucu Drugog svjetskog rata logicno, iako za mnoge ne: cijela obitelj u partizanskom pokretu protiv fasizma a radi nacionalne slobode i socijalne pravde (od najmladeg brata s 15 godina, koji gine sa 17 godina, do oca, koji postaje clan ZAVNOH-a i AVNOJ-a; kad me 1972. odvode u zatvor 'zbog nacionalizma', malisan unuk zacuden gleda sa svoje dvije godine - a kad odraste, sjecat ce se, ili ce ga podsjetiti, na prvi susret s vlascu. Dakako, protuhrvatskom".

Svoj je politicki program domislio prije stvaranja HDZ-a

Predsjednik svoj politicki program, koji je u temelju hrvatskoj suverenoj drzavi, nije smisljao tek pri osnutku Hrvatske demokratske zajednice, nego je to srz njegova osjecanja i promisljanja hrvatstva. I kad je u svojim knjigama govorio o Baskima, Ircima, Skotima, Velsanima, Korzikancima ili Flamancima, Franjo Tudjman je, u uvjetima nacionalne ugrozenosti, za vrijeme komunisticke vladavine, govorio, zapravo, o Hrvatima. Vrlo cesto pojam "mali narod" ili "bezdrzavni narod", u knjigama dr. Franje Tudjmana, druga su imena za hrvatski narod. Isto je vrijedilo i obrnuto - kad govori o pravu hrvatskoga naroda na vlastitu drzavu, to je govor o pravu svakoga naroda na suverenost, samostalnost i slobodu.

Vlastiti pristup i u vrijeme titoizma

Franjo Tudjman nije prije Drugog svjetskog rata bio politicki angaziran u nekoj komunistickoj organizaciji, medjutim bio je uvjeren da Nezavisna drzava Hrvatska na onim temeljima nece uspjeti. Od tada je, cesto istice, prisutna njegova zamisljenost nad sudbinom hrvatstva, koja se nije prekidala. Trazio je vlastiti pristup, u zadanim okolnostima, za ostvarenje hrvatske slobode. Pitanje je bilo: kako i u okviru lijevoga pokreta, za vrijeme titoizma, izvlaciti maksimum u korist ideje hrvatske slobode. Tu je, naravno, bilo i pomijesanih osjecaja za pragmaticnost, razborit pristup, ali i nepopustljivost. Prva knjiga u opusu dr. Franje Tudjmana 1957., analizirala je fenomen oslobodilackog rata, kao jednoga od modusa oslobodjenja naroda.

Kad je dosao odlucni povijesni trenutak (1990./1991.) za spas hrvatskoga naroda, za uspostavu samostalne Hrvatske i obranu od srpskog imperijalnog napada, moglo se vidjeti sto su znacila onodobna istrazivanja o ratu dr. Franje Tudjmana.

Uporan govor protiv poticanja mrznje

Nezaobilazno mjesto u analizama Franje Tudjmana zauzimaju i njegovi prosvjedi protiv mrznje koja je, iskrivljavanjem povijesnih cinjenica, raspaljivana protiv hrvatskoga naroda. Franjo Tudjman je od prvih svojih tekstova pozivao da se zaustavi taj strahotni poticaj na zlodjelo i krv. Nisu ga poslusali. Planuo je ponovno rat protiv Hrvatske. I neupucenu se tada u svôj svojoj ogoljelosti pokazao smisao srpskoga ustrajavanja u mrznji svega hrvatskoga. Jer, tko bi mogao obicna normalna srpskoga covjeka, po tko zna koji put, tjerati na osvajanje tudje zemlje, ako u njemu ne bi bila razbudjena tolika mrznja. Hrvati su, pak, drzali rijec danu papi Agatonu u osmome stoljecu. Svoje ce cuvati, a tudju zemlju nece osvajati. Nasuprot toj zakletvi, stajao je srpski imperijalni san - osvojiti hrvatsku zemlju i izbiti na hrvatsku obalu Jadranskog mora. Srpski su ideolozi i na laznim brojkama o zrtvama Jasenovca razbuktavali srpsku mrznju, s nakanom koju je vec 1902. godine u Zagrebu donio Srbobran. Prijetnja je naslovljena - "do istrage vase ili nase". Franjo Tudjman je uvidio kamo sve to vodi. On je na sve moguce nacine pozivao da se zaustavi taj put u strasnu nesrecu, da se ne iskrivljuje povijest i ne stvaraju novi razlozi za razdore medu narodima. Knjige i mnogi drugi znanstveni i strucni tekstovi dr. Franje Tudjmana nude prosudbe koje otkrivaju presudne elemente hrvatske povijesti. Tako je govorio Franjo Tudjman?!

Vidio je dalje od svojih suvremenika (??)

Prvi je hrvatski Predsjednik vidio dalje od svojih suvremenika i znao odgovoriti na pitanje - sto je preduvjet uspostavi slobodne, samostalne i medjunarodno priznate demokratske hrvatske drzave? Je li to do kraja promisljeno povijesno iskustvo iz kojega su izvuceni presudni zakljucci? Povijesna mudrost, sto se kroz vrijeme kristalizira, bila je podatna dr. Franji Tudjmanu, covjeku koji je mukotrpnim radom, kroz cijeli svoj zivot, htio doseci odgovor na pitanje: sto se mora, a sto se smije uciniti da bi slobodu docekala i Hrvatska. Tko zeli razumjeti hrvatsko iskustvo, uvidjet ce ovo: stoljecima je hrvatski narod htio na pozornici slobodnih naroda zivjeti u svojoj samostalnoj, suverenoj drzavi Hrvatskoj, ali su silnice koje su pretezale na suprotnu stranu bile jace. Povjesnicar i politicar Franjo Tudjman sagledao je istinu hrvatskih uspjeha i neuspjeha, doveo ih u korelaciju i izveo Hrvatsku iz suzanjstva.

Rijeci iz 1957.

Jos 1957. je, dakle, u svojoj prvoj knjizi Franjo Tudjman tvrdio "kako se suvremeni rat ne moze voditi bez potpore cijeloga naroda ili s nestabilnom pozadinom". "I obratno, da se pri danasnjem stupnju razvitka nacionalne i drustvene svijesti rat ne moze izgubiti ako je cio narod spreman boriti se do kraja za slobodu i za nezavisnost svoje zemlje, za svoj opstanak i za dalji drustveni napredak." Dodaje da "sve dosadasnje iskustvo ipak ukazuje na to da konacna pobjeda pripada onim narodima koji se bore za pravedne ciljeve rata i koji su spremni da makar u nejednakoj borbi podnesu najvece napore za ostvarenje svojih prirodnih slobodoljubivih teznji".

Zrtve, drzavotvorna volja i konstruktivnost u medjunarodnoj zajednici

Vise od trideset godina nakon sto je napisao i objavio te rijeci, Franjo Tudjman je 1994. izrekao ovo: "Tesko iskustvo hrvatskog naroda tijekom cijele povijesti, a posebno zadnjih godina obnove hrvatske drzavnosti, uci nas, da ni jedno visoko nacelo zapisano u Povelji Ujedinjenih naroda i u medjunarodnom pravu, nije automatski ostvarivo, a jos manje zajamceno, ako narod nema odlucnu volju da ga ostvari. Ako narod nije spreman na visoke zrtve u postizanju vlastitog prava na zivot i svoju slobodu. Ako svojom snagom i svojim odlukama ne uspije uskladiti svoje nacionalne interese s bitnim interesima medjunarodne zajednice. Bez obzira na neotudjivo pravo hrvatskog naroda - koji je jedan od najstarijih europskih naroda - na samoodredjenje i obnovu vlastite drzave, bez obzira na ocitu barbarsku agresiju, s ciljem teritorijalnog osvajanja, genocidnog protjerivanja pucanstva i unistavanja najvrednijih kulturnih spomenika hrvatskog naroda, kao sto su Vukovar i Dubrovnik, Hrvati ne bi nikada dobili pravo na samoodredjenje. Nikad ne bi dobili pravo na svoju drzavu, na slobodu i samostalnost da nisu bili spremni za te ciljeve podnijeti ljudske i materijalne zrtve. Da nisu pokazali snaznu drzavotvornu volju kojom su se odlucno nametnuli, kao subjekt, medjunarodjnoj zajednici, ocitujuci istodobno i spremnost da budu konstruktivan cimbenik u stvaranju novog medjunarodnog poretka umjesto neodrzivog i propalog starog sustava".