Amir Osmancevic, prica iz knjige "Banja Luka - Vrijeme nestajanja",
Zagreb, 1995.

Celebija Kasumovic imala je sedamdesetdvije godine i jedva se kretala po kuci. Osjecala se sve gore od kako su joj sinovi napustili Banjaluku. Ona nije zeljela da umre u tudjini i ostala je kod kuce. Na kat se rijetko penjala. A kad bi to ponekad i ucinila, sjela bi uz prozor koji gleda na Vrbas. Pred ocima su joj bila djeca. I unucad. Nista nije tako voljela kao gledati djecu dok se igraju u avliji. Sjedila je u hladovini i uzivala u njihovoj igri i smijehu. A smijeh je zamro jos prije odlaska sinova iz Banjaluke. Precesto su tom ulicom prolazili vojnici. A oni nisu voljeli muslimansku djecu, ni njihov smijeh. Cuo se automobil pred kucom, a onda i skripa kocnica. Ispred avlije stade kombi i iz njega izadjose do zuba naoruzani policajci. Malo zatim nahrupise i u avliju. Cula je Celebija da su neki "sarenci" bacili oko na njenu kucu ali do sada je nisu uznemiravali. Ocekkivala ih je svaki dan i pripremala se za susret s njima.

Nece ustuknuti pred njihovim prijetnjama, cvrsto je odlucila. Nije se ni s mjesta pomjerila kad je cula zvono. Tek kad su policajci poceli da lupaju, digla se i uputila ka vratima.

- Sto toliko lupate, cujem vas - rece starica.

- Dokle ces nas pred kucom drzati, kujo stara - podviknuo je jedan od policajaca.

- Sta hocete? - pitala je starica.

- Iz kuce moras iseliti, i to odmah - zagrmio je na Celebiju Bozo Vucenovic.

- Iz koje kuce? - pitala je Celebija. - Iz ove, budalo stara!

- odgovorio je Ljubo Vucenovic, umjesto brata Boze.

- Ovo je moja kuca. Moja - rece Celebija .

- Bila jeste ali vise nije. Ti se sama sepuris u ovolikoj kuci, a srpski vojnici nemaju gdje stanovati - rece Bozo.

- Ovo je moja kuca, neka svako sebi napravi kucu i neka se u njoj sepuri koliko hoce. Ovo je moje, i iz ove kuce nikad necu izaci!

- Baba, ne laj, ovo je srpska zemlja i sve su kuce srpske!

- Briga me cija je zemlja, ja samo znam da je ovo moja kuca - bila je uporna Celebija.

Razgovor se vodio na kucnom pragu. Odgurnuse staricu, i ona pade. Htjeli su uci unutra. Celebija osta lezati na pragu.

- U kucu mozete samo preko mene mrtve!

- Pa da ti ispunimo zelju! - rece Mile Trbojevic.

Ugurao je starici cijev u usta i ispalio rafal. Zrna su udarala u zid iza starice. Po zidovima su ostale mrlje krvi i staricinog mozga. Mrlje koje su dugo podsjecale na Celebiju Kasumovic koja nije ustuknula pred ubojicama. Novim stanarima krvave fleke po zidu nisu smetale.