• Kontekst balade
• Ustrojstvo balade

Ustrojstvo balade

Balada o na smrt osudjenom Ibrahim-begu pripada, slicno kao i balada o Moricima, onom krugu bosnjackih balada koje su - iako nastankom ili lokalnim obiljezjima vezane za odredjeno mjesto - bile rasprostranjene po cijeloj Bosni. Tema na smrt osudjenog Ibrahim - bega, koji odlazeci na vjesala izgovara posljednje rijeci u brizi za svoju djecu, ostavljajuci ih u amanet svome bratu, bila je privlacna za usmeno oblikovanje i prenosenje. Svjedoce o tome brojne varijante zabiljezene u raznim krajevima Bosne u dugom razdoblju, a takodjer i cinjenica da se ova balada jos i danas pjeva. Pjesma koja kazuje o potresnom trenutku oprastanja od djece na smrt osudjenog, i to u trenu kada je suocenje sa smrcu i odlaskom sa ovoga svijeta neizbjezno, morala je ostati na usnama pjesnika i pjevaca, koji su njezinu dirljivu jednostavnost, u neznatnim varijacijama, bastinili do nasih dana.

Ova balada osvaja jednostavnoscu i jezgrovitoscu kazivanja. Tema ljudskog stradanja saopcena je stihovima dirljive suzdrzanosti. U zbivanju balade pjesnik nas uvodi uzvicima kojima udes pojedinca biva najavljen drzanjem prirodnih sila, koje u ljudskoj boli sucestvuju i u kojima su usmeni pjesnici vidjeli znak Bozije milosti. Jad pojedinca dobija kozmicke razmjere i ovo odazivanje prirode bolnoj kobi jedinke daje zbivanju u pjesmi velicanstven okvir. Intonacija pocetnih stihova odredjuje baladu u potpunosti, pridajuci njezinu zbivanju pecat sudbinske neodgodivosti. Pjesnik ove balade o ljudskoj boli zaustavlja se nad prirodom covjekova stradanja, ne upustajuci se u ispitivanje krivice koja mu je pretho dila. Sveprisutnost boli u slici na smrt osudjenog kojeg odvode na gubiliste cini svako kazivanje o krivici bespredmetnim. Ali pocetni stihovi daju mogucnost da se nasluti kako se radi o neduzno osudjenom: saosjecanje okoline, u kojem, Bozijom odredbom ucestvuju i prirodne sile, moglo je biti izazvano jedino neduznim stradanjem, koje je ucinilo bol sveprisutnom. Jedino je tako moguce objasniti kozmicke razmjere saosjecanja, koje bi bilo posve dovoljno u svakoj ljudskoj dimenziji, kad bi se radilo o nekoj obicnoj, konkretnoj ljudskoj, a ne tragickoj i apstraktnoj pa, prema tome, i kosmickoj krivici. Utoliko potresnije, u ovom kosmickom okviru, djeluju osudjenikove rijeci upucene bratu, pobudjene najelementarnijim covjekovim osjecanjem: ljubavlju prema djeci u kojoj se nastavlja.

Nakon odrzanja, suocen sa neminovnoscu zgasnuca ovozemaljskog zivota, nalazi pribjeziste u misli na djecu. Upravo ovo osudjenikovo obracanje bratu, zaklinjanjima koja treba da zastite djecu, uznosi osjecanje u baladi u smirujuce stanje tragickog samozaborava kojim se prevladava misao na smrt.

U dosadasnjim proucavanjima bosnjacke balade pjesmi o na smrt osudjenom Ibrahim-begu nije posvecena znatnija paznja: nista se odredjeno ne zna o okolnostima njezina nastanka niti je utvrdjen povijesni identitet opjevane licnosti. Hatidza Krnjevic, koja je jedina do sada dala tumacenje ove balade, iznosi misljenje, da bi je “mozda trebalo dodati ciklusu pesama o Moricima”, a u prilog ovoj pretpostavci navodi nekoliko podudarnosti izmedju ove balade koja pjeva o pogibiji sarajevskih janicarskih prvaka, Hadzi Mehmeda i Ibrahim-age; prvo, i Ibrahim-beg je, kao i opjevana braca Moric, bio prijestupnik; drugo, presuda, nacin sprovodjenja i oblik smrtne kazne isti su u obje balade; trece, na cemu autorica osobito istrajava, postoji podudarnost u imenima junaka i “tragicnom tonu naracije koji postoji bezmalo u svim baladama o Moricima”. Kao dodatne razloge u prilog svojoj pretpostavci, autorica ukazuje na povijesno utvrdjenu cinjenicu da se najmladji od brace Moric zaista zvao Alija - “mada je on umro prije svoje brace, sto je pjesma mogla i slucajno i svjesno zanemariti” - da je od opjevane brace iza sebe ostavio potomke “upravo Moric Ibrahim(beg)”,da su obje balade sarajevske i na koncu - da je i u baladi o na smrt osudjenom Ibrahim-begu uzrok smrtne presude, prema usmenoj predaji, ”urota proti veziru”.

Ovo obrazlozenje zasluzuje paznju. Jer slicnosti u izvjesnim pojedinostima izmedju ove dvije balade tako se primamljivo namecu da zavode promatraca na pogresan put prebrzog i ishitrenog donosenja zakljucaka. I zato je dobro, sto autorica nije kruto izrekla tvrdnju, nego se zadrzala na pretpostavci da bi baladu o na smrt osudjenom Ibrahim-begu “mozda trebalo dodati ciklusu pesama o Moricima”. To da se u obje balade radi o na smrt osudjenim samo po sebi nije neki dokaz, nego jedino pretpostavka koja moze, ali i ne mora, imati odredjenu tezinu u slucaju ako se utvrde podudarnosti u nekim bitnijim po jedinostima. Vec u opisu nacina sprovodjenja na smrt osudjenih u ove dvije balade posto je razlike koje je autorica previdjela, povucena upadljivim i nametljivim slicnostima o kojima je bilo rijeci: u svim inacicama balade o na smrt osudjenom Ibrahim-begu kaze se samo da osudjenog “svezana vode da ga objese”, dok izvjestan broj pjesnickih uoblicenja balade o Moricima sadrzi podroban opis sprovodjenja, cemu je i inace - u srazmjeru sa znatno duzom pjesmom data veca paznja: braca Moric imaju na nogama bukagije ili “topuzine”, na rukama lisicine, a u nekim varijantama i lanac ili “tesko gvozdje” na vratu. Jos je izrazitiji previd ucinjen pri poredjenju oblika smrtne kazne obavljene nad prijestupnicima, za kojeg autorica kaze da je u obje balade isti. Starije inacice balade o Moricima, medjutim, jasno pamte da su braca zadavljena svilenim gajtanom, sto je bilo uobicajeno kao nacin izvrsenja smrtne kazne u osmanskom razdoblju, koji je bio primjenjen i pri pogubljenju Morica. Jedna varijanta cak potanko i upecatljivo opisuje:

Kad je bilo po aksamu,
izlazio kolcehaja,
dovikuje nobetcije:
“Izved’te mi dva Morica,
Moric Ibru,Moric Pasu!”
Izvedose na avliju,

izlazio kolcehaja,
u ruci mu svilen gajtan.
Stade davit’ Moric Ibru,
pa govori Moric Pasi:
“Je l’ ti zao tvoga brata?”

Sve varijante balade o na smrt osudjenom Ibrahim-begu kazuju, medjutim, iskljucivo o vjesanju kao obliku izvrsenja smrtne kazne, sto je bilo uobicajeno u austrougarskom razdoblju.

U osvrtu na dokaz - podudarnosti u imenima junaka i zajednicki “tragican ton naracije” - na kojem H. Krnjevic osobito istrajava u prilog pretpostavci da se balada o na smrt osudjenom odnosi na Ibrahim-agu Morica, moze se primjetiti da postoje razlozi na temelju kojih se njegova punosnaznost moze osporavati. Naime, podudarnost u imenima junaka nije potpuna: sarajevski janicarski prvaci, Hadzi Mehmed i Ibrahim-aga, nisu bili begovi, jer Morici nikad nisu bili begovska nego samo aginska porodica, i to je povijesno nedvojbeno utvrdjena cinjenica. Lokalni pjesnici i pjevaci su to dobro znali pa je malo vjerovatno da se moglo dogoditi da janicarski aga serdengecdija, Ibrahim-aga Moric, udje u pjesmu kao Ibrahim-beg, tim prije sto za to nisu postojali ni metricki razlozi.

Sto se tice drugog dijela dokaza na kojem H. Krnjevic istrajava, tj. da je ovim dvjema baladama zajednicki “tragican ton naracije koji postoji bezmalo u svim baladama o Moricima”, moze se dodati da je to poeticka odlika balade opcenito pa, prema tome, nije zajednicka osobina samo ovih dviju pjesama. Na kraju, potrebno je osvrnuti se i na dodatni razlog u obrazlozenju H. Krnjevic, tj. da se najmladji od brace Morica zaista zvao Alija, “mada je on umro prije svoje brace, sto je pesma mogla i slucajno i svesno zanemariti”. Naime, uza sve sto je naprijed receno o obrazlaganju H. Krnjevic u prilog pretpostavci da je balada o na smrt osudjenom Ibrahim-begu opjevala zapravo Ibrahim-agu Morica, treba kazati da je vrlo malo vjerovatno da bi se - pored bujne tradicije o pogibiji sarajevskih janicarskih prvaka koji su, sudbinski povezani, u svim poznatim inacicama balade zajedno opjevani - medju lokalnim pjesnicima osjetila potreba da jednog od njih opjeva izdvojeno, i to u suodnosu sa bratom koji je umro nekoliko godina prije nego sto su se odigrali krvavi dogadjaji koji su potresli Sarajevo,i u kojima su braca Ibro i Paso nasli smrt da bi se rodili za baladu sto se danas pjeva.

Iz svega iznesenog moze se zakljuciti da balada o na smrt osudjenom nije opjevala Ibrahim-agu Morica, kako je mislila H. Krnjevic, ali to ne umanjuje njezine zasluge za svracanje paznje na ovu temu: ona je prva u nasoj knjizevnoj historiografiji dala tumacenje ove pjesme i pokusala objasniti okolnosti njezina nastanka te utvrditi povijesni identitet opjevane licnosti.