Pise: Nihad Krupic

Nema vece dileme u Bosnjaka u zemlji i vani, nego pitanje : Sta smo mi prvo: Bosanci, Bosnjaci ili muslimani. Zbunjenost onih manje upucenih u ovu problematiku dostize nivo histerije u kojoj pokusavaju da izaberu jednu ili dvije od ove tri odredbe i nastupe onako sa falinkom, potpuno nesvjesni da sa tim cinom ostaju bez punog identiteta. U svoj ovoj frtutmi svi se u jednom slazu a to je da su Bosnjaci evropljani. Dobro je da se barem u jednom slazu.Ostalo ce doci na svoje ili ih nece biti, a onda dzaba i pripadnost Evropi, kada znamo da su i Azari pripadali Evropi a sada ih vise nema.

Od Ilira do Bosnjaka

Stoljecima; bez televizije, novina i interneta, uz verbalno prenosenje sa generacije na generaciju, Bosnjacima niko nije mogao podmetnuti da oni pripadaju ili su dio naroda koji zive istocno i zapadno od njega. Ono sto se uspjelo sacuvati tako dug period od nasih davnih predaka je stavljeno pod sumnju u zadnjih pedeset godina. Veliko srpski i hrvatski nacionalni lideri su nam dali nazive: Islamizirani Srbi i Cvijece Hrvatskog naroda. Ne tako pogrdno na prvi pogled. Cak bi se reklo i tepanjem su nas oslovljavali. Ipak uz to zdusno tamanili. Cudo da smo ikako prezivjeli deset srpskih genocida i hrvatsku hinjsku bratsku stegu oko naseg vrata, koju smo smrtonosnom osjetili tek poslije jauka hladne Neretve dok se u nju rusio mostarski most.

Gdje je istina u svemu ovome? Ko smo mi i kome pripadamo?

Jedno je sigurno, ne komsijama. Da njima pripadamo, zasto bi nas skracivali za glave svakih tridesetak godina. Braca se ne ubijaju tako cesto. Bosnjaci pripadaju ponajvise sebi i svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Bosnjacka historija je historija njegove jedine domovine. Bosna se po Bosnjacima poznavala a Bosnjaci su joj za uzvrat poklanjali sebe ne napustajuci je ni kada nisu imali mnogo sanse da prezive. I tako stoljecima do danasnjih dana. Napravimo u ovom momentu silna Bosnjacka i Bosnina stoljeca kratkim i dostupnim za one koji tragaju za odgovorima ko su i sta su.

Uspon i razvoj Ilirskih plemena koji su naseljavali podrucje Bosne je poceo vec tokom broncanog doba ( prije VII stoljeca p.n.e.). U zeljeznom dobu, od VII do V st. p.n.e. vec je izvrseno drustveno raslojavanje, kada je stvorena i rodovska aristokracija. Najpoznatija i najaca ilirska plemena u tom vremenu su bili Japodi (naseljavali sjeveorzapadnu Bosnu), Mezeji, Oseriati i Breuci (naseljavali sjevernu Bosnu oko Save), Dezitijati i Autorijati (naseljavali srednju Bosnu, podrucje danasnjeg Galsinca), Ardijeji (naseljavali oblast gornje Neretve), Delmati i Daorsi (naseljavali jugozapadnu Bosnu, Stolac) i Dicioni i Dindari (naseljavali istocnu Bosnu, dolina Drine.

Dolaskom Slavena preko Save, 602 n. e., usljedila je slavenizacija, plemena se ujedinjuju i dobivamo Bosone ili Boze ciji identitet je umnogome zadrzao stare obicaje i obogatio se sa novim jezikom i kulturom obrade zemlje koje su donijeli Juzni Slaveni sa sobom. Vec u tom periodu pocinje da zazivljava Bosna kao drzava sa svojim drustvenim stalezima. U XI stoljecu se konacno vecina bosanskih plemena ujedinjuje i 1150 godine prvi poznati ban Bosne, Boric, je teritorijalno zaokruzio Bosansku drzavu. To je ujedno i pocetak nacionalnog imena Bosnjani koji su po vjeri bili bogumili.

U periodu od XI do XV stoljeca su se mjenjali mnogi bosanski banovi i kraljevi, sve do jednog bili lojalni svojoj domovini i religiji, iako je Vatikan godinama slao svoje nuncije da Bosnu pokatolici po svaku cijenu. Medutim narod je ostao vjeran svojoj bosanskoj crkvi sve do pada Jajca i Bosne 1463 god.pod Otomansku Imperiju kada se masovno prima Islam.

Pocetak turske vladavine nad Bosnom je donio i konacno nacionalno ime Bosnjaci koji su bili Bosnjaci katolici-krscani, Bosnjaci muslimani i Bosnjaci pravoslavci-riscani.

Bosnjaci su se ovim nazivom distancirali od Turaka Osmanlija za sva vremena, sto najbolje pokazuje dijalog Turskog Begler Bega i Husein Kapetana Gradascevica u carigradskoj tamnici noc prije nego su Turci presudili cuvenom Bosnjackom kapetanu.

Digao si se protiv carskog dvora Husein kapetane.

Jesam Begler Beze, jer ste zulum cinili po Bosni ; odgovara Husein kapetan.

A i fes ti smeta, sta imas protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Huseine kapetane.

Nemam nista ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na nasu bosnjacku, imam, Begler Beze.

Sta bosnjacku, i u Bosni, nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjaka, Huseine, gines za drzavu koja nikad nije ni postajala, niti ce.

Ima Bosne Begler Beze i Bosnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, bice i poslije Vas.

Tragedija Bosne i njenog Bosnjackog muslimanskog naroda u pravom smislu pocinje prvim modernim popisom 1862 god. kada Hrvatska salje u Bosnu Klementa Bozica a Srbija Teofila Petranovica sa namjerom da Bosnjacke katolike i pravoslavce pripreme da se izjasne po prvi put kao Hrvati i Srbi, sto im je i uspjelo. Sa ovim cinom nije samo izdana domovina od ova dva naroda, nego su se javili kontinuirana nastojanja da se Bosna podijeli izmedu dva susjeda a njen najmnogobrojniji narod stavi pred izbor nestanka ili pripajanja Srbima i Hrvatima. Stvaranjem prve, druge i trece Jugoslavije se daje smisljeno Bosnjacima naziv muslimani, da bi se pretvorili iz nacije sa dugim postojanjem na jednu obicnu vjersku skupinu. Uz sve to, narocito su Srbi pogrdno oslovljavali i vezali Bosnjake sa nazivom Turcin, sto je donekle pokusao da opovrgne

Prof. Esad Cimic svojom doktorskom disertacijom na beogradskom univerzitetu 1968 cija teza se zasnivala na naucnim dokazima da su bas Srbi (pogotovo oni oko Vranja i Leskovca) od svih balkanskih naroda genetski najslicniji Turcima.

Na srecu i poslije svih bosnjackih katastrofa, jos jednom je dokazano da nacionalno ime umire samo ako taj narod nestane. Iako u najvecem iskusenju u svojoj historiji skuplja se bosnjacka inteligencija i na Prvom Bosnjackom Saboru 1992 godine u Sarajevu pod presjedavanjem velikog Bosnjaka Alije Isakovica, vracaju stoljetni naziv Bosnjaci.

Sa ovim je konacno zavrsen trnovit put jednog nacionalnog imena koji je uvijek zivio unutar nas, otkinut nasilno u proslom stoljecu i na cudesan nacin vracen opet nama.

Dakle, mi smo Bosnjaci, srce i dusa zemlje Bosne. Mi smo i Bosanci i Hercegovci, stoljetni cuvari nase jedine domovine Bosne i Hercegovine. Da nije nas ne bi bilo ni Bosne, da nije Bosne i nas bi nestalo. Nije Bosna Amerika da ko god u nju dode prvo hoce da bude amerikanac a tek onda ono sto je bio prije.

U Bosnu stoljecima ko god je dolazio uvijek je htio da ostane onaj od prije a radio na tome da mi Bosnjaci budemo nista.

BOSNJAK

Bosnjak je osoba na balkanskoj ledini
izmedju Istoka i Zapada.
Kad god pogleda na ove strane
nema mu spasa.
Spusti pogled trazeci snagu
i ugleda onu svoju mrtvaju,
razaranu i rusenu vise puta
nego sto je godina u Americi.

Pogleda bolje izmedju sebe i vidi
dosta svojih sapatnika bez glava,
cije tijelo tumara dusevnim pustarama.
Na trenutak se zamisli,
a onda ga iznenadno prenu glas njegovih predaka
"Dobio si zavjet da ides dalje, nema stajanja."

Bosnjak nema izbora. Mora dalje.
Zna da ce biti tesko na putu opstanka.
A ipak vidi spas, jer vjeruje u Boga.
Vjeruje da mu On nije uzalud dao muslimansku dusu,
bosansko srce i evropsku glavu.
I nije mu prvi put sacuvati glavu na ramenu,
srce u grudima i dusu u venama.
A nema drugog puta jer
Njegov usud je opstati a ne nestati.

Da, mi smo muslimani

Nema boga osim Allaha, a Muhamed je allahov Poslanik! Vidis, prijatelju dragi, covjek ili je najljepse stvorenje ili ima najnakazniji lik. Izbor je covjekov: da ostane na povrsini svog izgleda koji postaje sve ruzniji kako vrijeme prolazi ili da zaroni u dubinu svoje duse koja postaje sve ljepsa kako vrijeme dolazi da se smiri i vrati Gospodaru svome zadovoljna, a i On s njom zadovoljan, da ude u dzenet Njegov.

( Iz Ramazanske Hudbe Reisu-L-Uleme Cerica u Begovoj Dzamiji u Sarajevu).

Stoljecima su tri najmnogobrojnija bosanska naroda bili Bosnjani ili Bosnjaci i Bosanci. U zadnjih 150 godina su Bosnjaci jedini ostali ono sto jesu, dok su drugi uzeli nacionalna imena iz susjedstva i lagano se poceli distancirati od svojih bosnjackih i bosanskih korijena, otkrivsi do kraja konacne namjere u zadnjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Bosnjak je opet opstao kao Bosnjak i Bosanac i musliman.

Sta ga je opet sacuvalo od nestanka?

Nista drugo nego samo sto je musliman. Muslimani Vjeruju u Boga Allaha koji ce na sudnjem danu oprostiti dosta toga a sigurno nece povredu tudih prava.

A tudja prava su:

Tudja imovina
Tudja cast
Tudja porodica i
Tudje zdravlje i zivot

Iako su Bosnjacima oduzimana prava stavljanjem u logore smrti, otimana imovina i rusene bogomolje, degradirana cast, ubijana porodica, prekidani zivoti, on nije uzvracao istom mjerom samo iz razloga sto je musliman. Zaroniti u svoju dusu ne moze krvolok jer je njegova dusa odavno davolu pripala. Zivot bez duse je zivot bez buducnosti. Narod koji nema dusu umire poput dinosaurusi, a dusa se gubi ili jaca umnogome u odnosu prema drugima. Ako musliman moze da u ime Boga posti 30 dana Ramazana, da se usteze od onog sto mu predstavlja zadovoljstvo onda nema tog iskusenja u koje bi se doslo do djela koje njemu i drugima ne pricinjavaju zadovoljstvo. Bosnjak je jedini musliman civilizacijski naslonjen na Evropu a vjerski na Daleki istok. Prihvatanjem Islama u 15 st. Bosnjak je zadrzao tradiciju i kulturu od prije. I nista se ne protuvrijeci, sve ima svoje mjesto. Bosnjak zna da je bilo ko od radikalni muslimana bio na njegovom mjestu davno bi ga nestalo. Kako je cudna ta fizicka pojava Bosnjaka kao modernog evropljanina Zapadu najbolje oslikava jedna situacija u kojoj sam se nasao prije sedam godina.

Nekako u prvom mjesecu mog boravka u Kanadi desilo se da sam ulaskom u dzamiju privukao paznju jednog Pakistanca koji me je uhvatio za ruku i rekao Hi, zelis li da vidis Dzona!?. Ja, zbunjen bez odgovora, ipak krenu za njim. Ulaskom u jednu sporednu prostoriju prvo sto sam primjetio je da na stolu lezi mrtav covjek. Na momenat osta bez daha ali ipak nazva Selam ljudima koji su stajali oko meita. Svi odpozdravise, dok onaj koji me je doveo u meithanu nestade u momentu. Poslije na hudbi sam saznao da se rahmetlija zvao Latif. Ja sam dugo razmisljao o ovome i donio zakljucak kako god se iznenadi amerikanac kada kazemo da smo mi muslimani tako isto cine i nasa braca iz Pakistana, Indije i drugih zemalja.

Taj covjek koji me je doveo da vidim tog nesrecnog Latifa (stidnog na to ime i odlucio da postane Dzon), je ugledavsi me pomislio da sam kanadanin. Znaci njegov predrasud da nema bijelog muslimana je isti kao i kod kanadjana il i amerikanaca.

Predrasudi se stvaraju od neznanja ili nehtijenja da se saznanje stekne. Predrasud je opasna stvar i godinama je utiskivan namjerno u Bosnjake u bivsem sistemu. Sa predrasudom se ne rastaju mnogi ni danas i nije cudo da moj prijatelj Nijaz Berberovic, pokretac Nezavisne Bosanskoj Televiziji u Erie, u neposrednom kontaktu sa gledaocima dobiva pitanje je li to muslimanska, bosanska ili bosnjacka televizija od osoba koji su presli baru zbog tudjeg apetita da nam preotmu Bosnu, otkinu glavu i iscupaju dusu. Opet ima nesvjesnih u poimanju naseg punog identiteta.

Identitet je po mjerilima vecine socioloskih teoreticara dosljednost i autenticnost. Nema dosljednosti i autenticnosti ako se izuzme ili etnicki, ili nacionalni ili vjerski faktor u bicu jedne osobe. Bosnjak je to oduvijek znao i sacuvao sebe upravo iz razloga sto je podjednako svoj um i tijelo rasporedio na opstojanost svog zaokruzenog identiteta ciji osnovni stav je;

Mi smo podjednako Bosanci, Bosnjaci i muslimani.

Pise: Nihad Krupic

• Historija Bosne i Hercegovine