Kada su Srbi krenuli u agresorski pohod protiv naroda i legalnih vlasti BiH, bili su spremni upotrijebiti sva, pa i dotad nepoznata sredstva kako bi ostvarili svoj cilj - unistavanje BiH i izgon s njenih teritorija svih nesrba. Osobitu okrutnost pokazli su prema zenama. Bosnjakinje su, naime, bile predmetom njihovih najgroznijih zlocina. Sirom okupiranih podrucja BiH otvorili su mucilista za zene u kojima su se izivljavali nad neduznim zatvorenicima. Jedno od tih zlocinackih mjesta bilo je upravo u Vogosci, naselju udaljenom od centra Sarajeva nekoliko kilometara.

1) Kafana "Kon Tiki". - Prema izvjestaju Amnesty Internationala, pripadnik vojske bosanskih Srba, 21-godisnji Borislav Herak, kojeg su u decembru 1992. zarobili pripadnici Armije BiH, priznao je, odnosno izjavio pravosudnim organima BiH, kako je bio svjedokom brojnih teskih povreda ljudskih prava. Naime, on je, izmedju ostalog, izjavio da je i sam silovao po naredjenju svojih pretpostavljenih, te da je potom silovane djevojke ubijao.

TVBiH u Sarajevu prenijela je intervju s vojnikom srpske vojske koji je priznao veliki broj gnusnih ubistava silovanih djevojaka bosnjacke nacionalnosti, kao i brojna zlostavljanja drugih zatocenika. U izvjestaju New York Timesa od 27. decembra 1992. novinar koji je vodio intenzivan intervju s tim zlocincem napisao je kako je on, vojnik, izmedju ostalih zlostavljanja, priznao silovanje i ubistvo osam mladih Bosnjakinja u blizoj okolici kafane "Kon Tiki" u Vogosci, sjeverno od Sarajeva. On je, dalje, izjavio kako je njega i druge srpske vojnike zapovjednik srpskih oruzanih snaga koje nadziru taj dio grada ohrabrio da odvedu Bosnjakinje iz kafane i da ih ne vrate. Tijela ubijenih zena ponekad su krili od srpske vojne policije, a u drugim slucajevima ona su ostavljana na cesti.

U "Le Mondeu" 5. februara 1993. preneseno je svjedocenje o silovanjima Bosnjakinja od 15 do 58 godina starosti u kafani "Kon Tiki" u Vogosci. Ta nekadasnja kafana-restoran, s nekoliko soba, tokom agresije na BiH je Srbima koji su zaposjeli Vogoscu posluzila kao najcrnji konclogor za zene nad kojima su pocinili nezapamcene zlocine.

Karakteristika ovog koncentracionog logora bila je to sto su pojedini zapovjednici i vojnici UN-a zaduzeni za misiju mira u BiH dolazili u ovaj kazamat i silovali Bosnjakinje. Vlada RBiH trazila je od UN-a ukidanje imuniteta generalu Lewisu McKanzyu, zapovjedniku UNPROFOR-a za BiH, koji je posjecivao ovu kafanu - konclogor i tu silovao Bosnjakinje, ili ih odvodio na druga mjesta u iste svrhe. Newsday Turkish, list koji izlazi u Turskoj, objavio je da je 50 vojnika i oficira iz sastava snaga UN-a dolazilo u kafanu "Kon Tiki" i tu silovalo zatvorene Bosnjakinje. Ovaj list navodi da su ti zlocinci bili iz sastava kanadskih, francuskih, novozelandskih i ukrajinskih snaga, te iz sastava snaga jedne africke zemlje. Obavijesti o ovome dao je jedan srpski vojnik po imenu Branislav.

Ratni zlocinac Borislav Herak pred sudom je bez trunke kajanja i griznje savjesti opisivao detalje kako su on i jos dvojica-trojica zlocinaca silovali, a potom ubijali djevojke bosnjacke nacionalnosti. Bilo ih je deset, od 17 do 25 godina, a Herak se sjeca i njihovih imena. Silovane djevojke kojima su obecavali da ih vode na razmjenu vodili su na brdo Zuc i tu ubijali. Najcesci su mu saucesnici bili Dragan, Aleksandar i Mico Damjanovic, Nedjo Boskovic i Jefto Ikanovic. Poslije svakog silovanja i ubistva podnosili su izvjestaj svojim pretpostavljenim, sto ukazuje da je u pitanju planirani i sastavni dio aktivnosti vojnika srpskih agresorskih snaga. I ostali Srbi iz Vogosce i okolice, po Herakovim rijecima, isli su u "Kon Tiki" radi silovanja Bosnjakinja, "posto je to dobro za srpski moral", a nakon toga silovane su ubijali "da bi se uklonili svjedoci, a i zato sto dolaze nove djevojke". On je, takodjer, potvrdio kako je u tom logoru vidio nekog visokog oficira UN-a koji se dovezao transporterom do zatvora, odakle je odveo cetiri djevojke. Navecer je tog istog oficira prepoznao na televiziji i rekli su mu da je to kanadski general Lewis McKenzie.

Ratni zlocinac Jovo Tintor sa svojim cetnicima izumio je u ovom konclogoru specijalne nacine mucenja: vjesanje za noge, vadjenje ociju kukom, paranje stomaka trudnoj zeni i sl.

U ovom groznom mucilistu ubijeno je i izmasakrirano preko stotinu Bosnjakinja.

2) Vogoscanski hoteli. - Takodjer su sluzili kao koncentracioni logori - bordeli za Bosnjakinje.

3) Bunker u Vogosci.

4) Podzemno skloniste. - U njemu je bilo zatvoreno 620 Bosnjaka.

5) Srednjoskolski centar. - Srbi su u njega zatvorili 1.750 Bosnjaka.

6) Nikina garaza u Krivoglavcima. - U njoj je bilo zatvoreno kroz duzi period vise od 950 Bosnjaka.

7) Vojna kasarna u Semizovcu. - Ovdje je srpski agresor u maju 1992. zatvorio preko 7.000 Bosnjaka iz okolnih naselja, a posebno iz Svraka. Tu su razvrstavani zatocenici i veci broj muskaraca odveden je u "Bunker" u Vogosci ili u garaze u Krivoglavcima, a zene u kafanu "Kon Tiki". Nekoliko stotina zatocenika pobijeno je ili je umrlo od posljedica mucenja i gladi. Upravnik ovog kazamata je bio Branislav Vlace, Nebojsa Spire njegov zamjenik, isljednici Zivko Lazarevic, Mile Renovica, Slavica Misic a Blagoje Mumalo je vodio evidenciju koga treba likvidirati i on je najupuceniji ko je, gdje i kako zavrsio od ubijenih i nestalih logorasa.

8) Kuca Miralema Planje u Svrakama.- U podrumskim prostorijama su deportirani i drzani u najtezim uslovima zatocenici, medju kojima i Hasib-ef. Ramic, imam iz dzemata Semizovac, koga su Srbi u maju 1993. ubili sa njegovom suprugom i cetvero malodobne djece, a zatim zakopali na skrovitom mjestu. Iz ovog konclogora je odvedeno 28 Bosnjaka u nepoznatom pravcu i od tada se za njih vise nista ne zna.

9) Svrake. - Stradanje mjestana ovoga sela je pocelo prvog dana agresije na BiH. Srbi su, uz pomoc JNA i domacih cetnika, mjestana srpske nacionalnosti, okupiravsi ovo mjesto mjestane zatvarali u pogodne podrumske prostore, posebice djevojke i mladje zene, te zdrave i mlade muskarce, a potom ih odvodili na razna druga mjesta - konclogore, a neke ubijali na licu mjesta. Tako se, do danas nista ne zna za 28 mjestana Svraka i 51 osobu iz Nahoreva, Vogosce, Ilijasa, Hadzica i Bioce, cija je golgota zapoceta ovdje a ko zna gdje je zavrsena. (Z.K., "Prezivjeli traze istinu", Oslobodjenje, 17. juna 1998., str. 7.)

Uz odobrenje Rijaset.net