Agresija na BiH
Početna - - Početna
ZATVORENICI LOGORA MANJACA



Roy Gutman iz knjige "Svjedok genocida", Zagreb, 1994.

Price o gladi i mucenju u logoru sjeverne Bosne - Manjaca, Bosna i Hercegovina, 19. juli 1992.

Zatvorenici "Srpskoga rata"

Pognutih glava i ruku na ledjima, bosnjacki zarobljenici stajali su postrojeni ispred svojih srpskih zarobljivaca. Jedan po jedan sjedali su na metalni stolac bez naslona, a zatim kleknuli kako bi im obrijali glave. Izdano je naredjeno koje se nije moglo cuti na udaljenosti od 200 metara i zatim se svaka skupina od po 20 zatvorenika trcecim korakom vratila u hangare, u kojima su zivjeli u gotovo stalnom mraku. Strazari na ulazu mahali su svojim gumenim palicama kao da nagovijestaju pocetak batinanja.

Scena je za novinara koji je bio u posjetu bila bolna, ako ne namjerna demonstracija ponizenja koje svemocna srpska vojska svakodnevno odmjerava Bosnjacima i Hrvatima u etnickom ciscenju pripadnika svih drugih naroda iz podrucja koja je osvojila. Vojska Manjacu naziva logorom za ratne zarobljenike. No u ogromnim stalama, u koje mi je bilo zabranjeno uci, prema tvrdnjama upravo pustenih bosnjackih zatvorenika, premlacivanja i mucenje sastavni su dio svakodnevnog postupka. Oni tvrde da su tijekom proslog mjeseca umrla najmanje tri zatvorenika. Zatvorenici spavaju na kamenom podu, lisce im sluzi kao lezaj, a jedan prekrivac dolazi na cetiri muskarca ili mladica. Njih osmorica dijele prostor koji odgovara jednom pregratku za konja. Mogu se tusirati jednom u dva tjedna, a vecina ih jos uvijek nosi istu onu odjecu koju su imali na sebi kad su stigli ovamo prije sest tjedana.

Prilika da u utorak posjetim Manjacu, a to je bio prvi posjet jednog zapadnog novinara tom logoru, dobio sam zahvaljujuci cinjenici da je Medjunarodni Crveni kriz tog dana po prvi put posjecivao logor. "Mi nista ne krijemo", izjavio je za Newsday pukovnik Milutin Vuketic, zamjenik zapovjednika krajiskog korpusa u svom u blizini smjestenom zapovjednistvu dok je pustao da ga djelatnici Crvenog kriza cekaju. Ali, vojska je odbila zahtjev Newsdaya da se njegovom novinaru omoguci obilazak logora, umjesto toga ponudili su da razgovara s osmoricom nasumce izabranih zatvorenika i logorskim lijecnikom. Naoruzani strazari prisustvovali su svakom razgovoru, vojni ispitivaci postavili su vecinu pitanja, a vojna televizijska ekipa je sve snimila. Niti jedan zatvorenik nije u tim okolnostima kritizirao nacin zivota u logoru, ali su ga zatim bivsi zatvorenici koje sam intervjuirao izvan logora opisali kao mjesto gdje su premlacivanja uobicajena pojava.

Osmoricu mojih sugovornika dovedena su u stroju, stupajuci, na mali trg blizu ulaza u logor. Dok su ulazili, glave su im bile pognute, a rike prekrizene iza ledja. Bile su im podijeljene zatvorenicke uniforme, ali nosili su cipele u kojima su dosli, vecinom bez vezica. Svi su izgledali blijedo, izmuceno i pod prinudom. Jedan od zatvorenika, gospodin V., rekao nam je, dok su strazari pratili svaku njegovu rijec, da je s obzirom na okolnosti u logoru sve uredu. "Imamo smjestaj i hranu. Sve je dobro." Manjaca predstavlja jednu od citavog niza zatvorenickih ustanova, koje jedan sluzbenik americke ambasade u Beogradu rutinski naziva koncentracinim logorima. Oni predstavljaju jos jedan od primjera krsenja prava covjeka koja sad kulminiraju u razmjerima koji u Europi nisu vidjeni od nacistickog Treceg Rajha.

Svjedoci u Banjaluci, Zagrebu i drugim mjestima detaljno opisuju smaknuca, masovne deportacije i postupke izgladnjivanja i nebrige. Manjacom upravlja vojska, u cijim jedinicama jos uvijek postoji odredjena razina discipline. Vodje glavne bosnjacke dobrotvorne organizacije i politicke stranke ovaj logor nazivaju hotelom prve klase u usporedbi s grozomornim pricama koje su culi o logorima kojima u opcinama sjeverne Bosne upravljaju lokalni policajci. Logor je smjesten u brdovitom kraju, oko 25 km od Banjaluke, drugog po velicini grada u novoj republici i glavnog uporista Srba zeljnih rata. Neposredno ispod tog mjesta je golema vojna baza, koja vrvi od tenkova, raketa i druge vojne opreme.Rukom napisan znak na rubu logora upozorava: NE ULAZI, OPASNO PO ZIVOT.

Nekadasnji poligon za vjezbanje JNA danas je visestruko opasan bodljikavom zicom, okruzen novoiskopanim minskim poljima i strazarnicama te nalikuje Stalagu 17 ili nekadasnjoj granici izmedju Istocne i Zapadne Njemacke. Ovdje su stotine naoruzanih policajaca i vojnih stazara zaduzenih za, kako je procijenjeno, 3.000 zatvorenika, a cuvari tijekom obilaska sa sobom vode njemacke ovcare. Kad je prosli tjedan stigla delegacija Crvenog kriza, zatvorenici su bili vani i gradili nesto sto je izgledalo kao jos jedan krug ograde. Medjutim, uopce nije bilo jasno jesu li zatocenici doista ratni zarobljenici, jer je veliki dio njih govorio da uopce nisu uzeli oruzje u ruke protiv Srba koji su napali njihove gradove. Dvojica od osmorice zatvorenika dovedenih na razgovor rekla su da nisu sigurni zasto su dovedeni u logor, a druga dvojica rekla su da su imali uredno prijavljene puske koje su predali kad su to zatrazili srpski osvajaci njihovih sela.

S., Hrvat, rekao je da je uhicen nenaoruzan dok je nosio hranu braniteljima svog sela Mile, kod Jelice, koje su Srbi napali prije nekoliko mjeseci. V., Bosnjak, rekao je da se bosnjacka zajednica njegova grada, Skender Vakuf, predala Srbima te da nije siguran zasto je zatvoren. "Niti meni samom nije jasno zasto sam ovdje", rekao je . Obojici je oko 35 godina. (Njihova se imena ne navode u izvjescu da bi ih se zastitilo, s obzirom na opasne uvjete u kojima zive.) Prema rijecima direktora Merhameta, ugledne bosnjacke dobrotvorne organizacije u Banja Luci, vecina ljudi koji se nalaze na Manjaci nije bila ni na kakav nacin u vezi s ratnim sukobima. Bivsi zatvorenici s Manjace, oslobodjeni prosli tjedan, takodjer kazu da se samo nekoliko muskaraca od svih zatvorenih u logoru borilo protiv Srba. Ustvari, logor je vjerojatno otvoren u drugu svrhu - kako bi se prikupili taoci za razmjenu. Gradonacelnik Banje Luke Predrag Radic rekao je da su Srbi ponuduli zamijeniti zatvorenike s Manjace za srpske ratne zarobljenike koji se nalaze u hrvatskom ili bosnjackom zarobljenistvu.

Ali, ako ovi ljudi nisu bili borci, kako je onda moguce objasniti samovoljan i brutalan nacin na koji se prema njima ophodilo tijekom transporta u logor i tamnicevanja. "Odveli su nas iz nasih domova 27. maja", prica nam S., sedamnaestogodisnji Bosnjak iz Kljuca. "Nije bilo nikakvih borbi. Rekli su nam da cemo dobiti dokument, no nismo dobili nista." Prvo su njega, njegova oca, djeda i brata odveli u Sanski Most te ih tamo drzali 12 dana, da bi ih zatim poslali na Manjcu u konvoju od sest zatvorenih kamiona, pri cemu je u svakom bilo natrpano 150 ili vise ljudi. Rekao nam je da je putem umrlo osamnaest ljudi. "Na kraju puta vidio sam gomilu ljudskih tijela. Nije bilo zraka za disanje, umrli su od nedostatka kisika." Ovaj je mladi covjek, s kojim sam razgovarao u banjaluckoj dzamiji u koju je vojska prosli tjedan iskrcala 105 zatvorenika, zelio svoje ime zadrzati u tajnosti, zabrinut za ostale clanove svoje obitelji, ukljucujuci oca, koji je jos uvijek na Manjaci.

K., iz Sanice Gornje prica kako je bio uhapsen 29. maja, kad su vojnici upali u pretezno bosnjacko selo. "niko od Bosnjaka nije ispalio niti metka, ali su Srbi ipak pucali i ubijali ljude." Prema njegovim rijecima, njegov je stric, koji je imao lovacku pusku, karabinku, bio smaknut pred svojom kucom. Njegov je otac odveden i strijeljan, a K. je za to doznao tek nakon sto je pusten iz logora. On i drugi snazniji muskarci iz njegova sela kamionima su prebaceni u Kljuc. Kaze da su ih ondje ispitivali i tukli celicnim zicama, pendrecima, kundacima pusaka i palicama. "U skoli je bilo zatoceno 300 ljudi, a u devet dana dobili smo za jelo samo dva sendvica." No to je bio samo uvod u jos vece muke. Autobusima su ih prebacili u mjesto Sitnice, udaljeno 30 km, a ondje su na izlasku morali pretrcati 140 metara izmedju dva reda cuvara koji su ih tukli. Jugoslavenski su komunisti ovu tehniku primjenjivali u koncentracionom logoru na Golom otoku, kratko nakon drugog svjetskog rata, i dali su joj nadimak "vruci zec". "Bilo je nemoguce doci od jednog do drugog kraja za manje od pet minuta", sjeca se K. Nakon sto je u Sitnicama bio zatocen tjedan dana, prisilili su ga da pjesice ode na Manjacu, udaljenu 30 km. "Dva dana nismo dobili nista za jelo. Dali su nam svakom po casu vode. Svakoga tko vise nije mogao hodati su tukli."

U logor su stigli 7. juna, potpuno iscrpljeni. "Svaki drugi dan dobili bismo dva decilitra vode, taman toliko da ovlazimo usne. Bilo je dana kada nismo dobili niti komad kruha", sjeca se K. Svaki drugi dan navecer, nakon sto bi zatvorenici legli, logorski strazari bi ga tukli. Strazari bi, prolazeci kraj stala, procitali desetak imena. Zatvorenici bi ih zatim slijedili u malu sobu pokraj kuhinje gdje bi onda svakog od njih tukli 20 minuta do pola sata. "Tukli bi nas dok se ne bismo srusili", prica K. "najbolje je bilo ostati na nogama sto je duze moguce. Bilo je lakse podnositi udarce po uspravnom tijelu nego biti udaran nogom". Jedan je zatvorenik dobio nadimak "Gumeni" jer nikad nije dopustio da bude srusen na pod. Odgovarajuci prosli tjedan u logoru na nasa pitanja, zatvorski je lijecnik, Bosnjak, takodjer zatvorenik, rekao da niko nije umro osim jednog covjeka koji je izdahnuo od srcanog napada. Ali K. tvrdi da su dvojica muskaraca, tridesetogodisnji Hrvat i dvadesetsestogodisnji Bosnjak, proslog mjeseca podlegli zlostavljanjima. Tog poslijepodneva, kad je lijecnik govorio posjetiteljima, Mirsad Mesenovic, 27, iz Blagoje, bio je sahranjen u obliznjoj Banjoj Luci. Prema K.-ovim rijecima i iskazima drugih, tek oslobodjenih zatvorenika, Mesenovic je bio metkom pogodjen u kraljeznicu te je prebacen na Manjacu gdje mu je ukazana samo prva pomoc. Iz logora je bio otpusten 11. jula i sljedeci je dan umro u Banjoj Luci.

K. kaze da su mnogi zarobljenici imali slomljena rebra i druge ozljede, no niko nije odlazio k lijecniku strahujuci od jos vecih batina. Kad su bili oslobodjeni, K. i njegovi suzatvorenici nisu imali nikakve papire ili dokumente. Jednostvno su ih odvezli u Banja Luku i ostavili u dzamiji. Prema navodima Glasa, sluzbenih banjaluckih novina, dopusteno im je da se krecu gradom, ali se ne mogu vratiti svojim kucama u sjevernoj Bosni. Nemaju nikakve osobne dokumente, niti ocekuju da ce do njih ikada opet doci. Kao posljednji izraz prezira uprave logora prema zatvorenicima, strazari su sve zaplijenjene osobne dokumente zatvorenika - putovnice, vozacke dozvole, pisma, recepte, cek i novac, pobacali u dvije velike kartonske kutije u lijecnikovom uredu. I tamo su ostali.



Vezano za temu:

LOGORI SMRTI
HISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved